Izdanje:
Što učiniti nakon pokreta Occupy Wall Street, kada su prosvjedi koji su započeli daleko – na Bliskom istoku, u Grčkoj, Španjolskoj, Velikoj Britaniji – došli do središta, te sada jačaju i razvijaju se diljem svijeta? U odjeku OWS-a u San Franciscu 16. listopada 2011., neki se mladić obratio okupljenom mnoštvu uz poziv da sudjeluju u prosvjedu kao da se radi o skupu hipija 60-ih godina: “Oni nas pitaju koji je naš program. Mi nemamo program. Mi smo ovdje da bismo se zabavili.” Takve izjave ukazuju na velike opasnosti s kojima se suočavaju prosvjednici: opasnost da će se zaljubiti sami u sebe, u dobru zabavu koju imaju kada “okupiraju” trgove. Lako je napraviti karneval – pravi test njihove vrijednosti jest ono što ostaje dan iza, kako će se naš svakodnevni život promijeniti. Prosvjednici bi se trebali zaljubili u mukotrpan i strpljiv posao – oni su početak, a ne kraj. Njihova temeljna poruka je sljedeća: prekršen je tabu, ne živimo u najboljem mogućem svijetu; dopušteno nam je, čak smo na to i primorani, da razmišljamo o alternativama.
Poput neke hegelovske trijade, zapadna ljevica učinila je puni krug: nakon napuštanja takozvanog “esencijalizma klasne borbe” u svrhu pluraliteta antirasističkih, feminističkih itd., borbi, “kapitalizam” se sada jasno ponovno pojavljuje kao ime pravog problema. Prve dvije stvari koje valja zabraniti stoga su kritika korupcije i kritika financijskog kapitalizma. Prvo, nemojmo kriviti ljude i njihovo ponašanje: problem nije korupcija ili pohlepa, problem je sistem koji vas prisiljava da budete korumpirani. Rješenje nije ni Main Street ni Wall Street, već promjena sistema u kojem Main Street ne može funkcionirati bez Wall Streeta. Javne ličnosti od pape nadalje bombardiraju nas nalozima da se borimo protiv kulture ekscesivne pohlepe i konzumerizma – taj odvratni spektakl jeftine moralizacije je ideološka operacija u pravom smislu te riječi: prinuda (za ekspanzijom) upisana u sam sistem prevodi se u osobni grijeh, u privatnu psihološku sklonost, ili, kako je to rekao jedan od teologa bliskih papi: “Današnja kriza nije kriza kapitalizma, već kriza morala”. Sjetimo se poznate šale iz “Ninočke” Ernsta Lubitcha: glavni lik posjeti kavanu i naruči kavu bez vrhnja, a konobar odgovori: “Izvinite, ali nemamo više vrhnja, imamo samo mlijeko. Mogu li vam donijeti kavu bez mlijeka?” Nije li sličan trik bio na djelu pri raspadu istočnoeuropskih komunističkih režima 1990.? Narod koji je prosvjedovao želio je slobodu i demokraciju bez korupcije i eksploatacije, a ono što su dobili bila je sloboda i demokracija bez solidarnosti i pravde.
Slično tome, katolički teolog blizak papi pažljivo je naglasio da su prosvjednici trebali kao metu uzeti moralnu nepravdu, pohlepu, konzumerizam itd., bez kapitalizma. Samoperpetuirajuće kruženje Kapitala ostaje više no ikad ultimativno Realno naših života, zvijer koja po definiciji ne može biti kontrolirana. Trebali bismo odoljeti iskušenju narcizma izgubljene Ideje, divljenja sublimnoj ljepoti nemira koji su bili osuđeni na neuspjeh. Koji bi novi pozitivni poredak trebao zamijeniti stari dan nakon kada više nema sublimnog entuzijazma nemira? Upravo na toj razini susrećemo fatalnu slabost prosvjeda: oni izražavaju autentični bijes koji nije u stanju da se preobrazi u minimalni program društveno- političke promjene. Oni izražavaju duh revolta bez revolucije. Reagirajući na pariške prosvjede 1968. Lacan je rekao: “Ono čemu vi težite kao revolucionari je novi gospodar. I dobit ćete ga.” Čini se da je Lacanova primjedba našla svoju primjenu (ne samo) kod Indignadosa u Španjolskoj.
Utoliko što njihov prosvjed ostaje na razini histerične provokacije gospodara, bez pozitivnog programa za novi poredak koji će zamijeniti stari, on u praksi funkcionira kao poziv za novim gospodarom, premda se to poriče. Prvu naznaku tog novog gospodara dobili smo u Grčkoj i Italiji, a vjerojatno će uslijediti i Španjolska. Kao da ironično odgovara na nedostatak stručnih programa prosvjednika, trend je sada da se političari u vladi zamjenjuju za “neutralnu” vladu depolitiziranih tehnokrata (većinom bankara, kao u Grčkoj i Italiji). Osebujni političari više nisu “in”, jednolični stručnjaci jesu. Taj se trend jasno okreće u smjeru permanentnog izvanrednog stanja i suspenziji političke demokracije. U tom bismo razvoju, dakle, trebali vidjeti i izazov: nije dovoljno odbaciti depolitiziranu vladavinu stručnjaka kao najsurovijeg oblika ideologije; trebali bismo također razmišljati o tome što ponuditi umjesto prevladavajuće ekonomske organizacije, zamisliti i eksperimentirati s drugačijim oblicima organizacije, tražiti klice Novoga. Komunizam nije samo ili nije uglavnom karneval masovnog prosvjeda kada se sistem dovodi do zastoja; komunizam je ujedno, i prije svega, novi oblik organizaci-primjenu (ne samo) kod Indignadosa u Španjolskoj.
Utoliko što njihov prosvjed ostaje na razini histerične provokacije gospodara, bez pozitivnog programa za novi poredak koji će zamijeniti stari, on u praksi funkcionira kao poziv za novim gospodarom, premda se to poriče. Prvu naznaku tog novog gospodara dobili smo u Grčkoj i Italiji, a vjerojatno će uslijediti i Španjolska. Kao da ironično odgovara na nedostatak stručnih programa prosvjednika, trend je sada da se političari u vladi zamjenjuju za “neutralnu” vladu depolitiziranih tehnokrata (većinom bankara, kao u Grčkoj i Italiji). Osebujni političari više nisu “in”, jednolični stručnjaci jesu. Taj se trend jasno okreće u smjeru permanentnog izvanrednog stanja i suspenziji političke demokracije. U tom bismo razvoju, dakle, trebali vidjeti i izazov: nije dovoljno odbaciti depolitiziranu vladavinu stručnjaka kao najsurovijeg oblika ideologije; trebali bismo također razmišljati o tome što ponuditi umjesto prevladavajuće ekonomske organizacije, zamisliti i eksperimentirati s drugačijim oblicima organizacije, tražiti klice Novoga. Komunizam nije samo ili nije uglavnom karneval masovnog prosvjeda kada se sistem dovodi do zastoja; komunizam je ujedno, i prije svega, novi oblik organizaci-je, disciplina, mukotrpan posao.
Prosvjednici bi se trebali paziti ne samo od neprijatelja, već i od lažnih prijatelja koji se pretvaraju da ih podržavaju, ali već rade marljivo na tome da razblaže prosvjed. Baš poput kave bez kofeina, piva bez alkohola, sladoleda bez šećera, oni će prosvjede pokušat pretvorit u bezazlenu moralističku gestu. U boksu, “klinč” označava poziciju u kojoj jedan borac rukom ili rukama odgurava protivnikovo tijelo kako bi spriječio ili ublažio udarce. Reakcija Billa Clintona na prosvjede na Wall Streetu savršen je slučaj političkog “klinča”; Clinton vjeruje da su prosvjedi “u načelu… pozitivna stvar”, ali se brine za nejasnoću zahtjeva. Clinton je sugerirao da su prosvjedi zapravo kritizirali Obamin plan za zapošljavanje, koji je trebao stvoriti “nekoliko milijuna poslova u iduću godinu i pol”. Ono čemu bismo trebali odoljeti na ovoj razini upravo je takvo brzo prevođenje energije prosvjeda u set “konkretnih” pragmatičnih zahtjeva. Da, prosvjedi su stvorili vakuum – vakuum u polju hegemonijske ideologije, i potrebno je vrijeme da se popuni taj vakuum na pravi način, budući da je to trudan vakuum, otvaranje istinski Novog. Razlog zašto su se prosvjednici pokrenuli jest da im je bilo dosta svijeta u kojem je dovoljno reciklirati prazne boce Coca-Cole, dati neko liko dolara u dobrotvorne svrhe ili kupiti Starbucks capuccino od kojega 1% ide za nesretni treći svijet, kako bi se osjećali dobro. Ekonomska globalizacija postepeno, ali neizbježno potkopava legitimnost zapadnih demokracija.
Zbog njihova međunarodnog karaktera, veliki ekonomski procesi ne mogu biti kontrolirani putem demokratskih mehanizama koji su, po definiciji, ograničeni na nacionalne države. Zbog toga, ljudi sve više i više institucionalne demokratske forme doživljavaju kao nešto što nije u stanju ispuniti njihove životne interese. Upravo je ovo mjesto na kojem ključni Marxov uvid ostaje ispravan, danas možda više nego ikad prije: za Marxa, pitanje slobode ne treba primarno locirati u političku sferu. Ključ za pravu slobodu prije počiva u “apolitičnoj” mreži društvenih odnosa, od tržišta do obitelji, gdje se promjena ukoliko želimo istinsko poboljšanje ne sastoji u političkoj reformi, već u promjeni “apolitičnih” društvenih odnosa proizvodnje. Ne glasamo o tome tko što posjeduje, o odnosima u tvornici itd. – sve je to prepušteno procesima izvan sfere političkog. Iluzorno je očekivati da možemo doista promijeniti stvari tako što ćemo “proširiti” demokraciju i na tu sferu, recimo, kroz organiziranje “demokratskih” banaka pod kontrolom naroda. U takvim “demokratskim” procedurama (koje, dakako, mogu odigrati pozitivnu ulogu), ma koliko radikalan bio naš antikapitalizam, rješenje se treba tražiti u aplikaciji demokratskih mehanizama – koji su, to ne smijemo nikada zaboraviti, dio državnih aparata “buržoaske” države koja jamči nesmetano funkcioniranje kapitalističke reprodukcije. Pojava međunarodnog prosvjednog pokreta bez nekog koherentnog programa stoga nije slučajna: ona ukazuje na dublju krizu, na krizu bez očitog rješenja.
Situacija je slična onoj iz psihoanalize, u kojoj pacijent zna odgovor (njegovi simptomi takvi su odgovori), ali ne zna na što su to odgovori, a analitičar mora formulirati pitanje. Tek kroz takvu proceduru može se pojaviti program. U jednom starom vicu iz pokojnog DDR-a, njemački radnik dobije posao u Sibiru. Svjestan da svu njegovu poštu čitaju cenzori, on kaže svojim prijateljima: “Uspostavimo kod: ako je pismo koje vam pošaljem pisano običnom plavom tintom, ono je istinito, ako je pisano crvenom tintom, ono je lažno.” Nakon mjesec dana, njegovi prijatelji dobivaju prvo pismo pisano plavom tintom: “Ovdje je sve divno: dućani su puni, hrana je obilna, stanovi su veliki i topli, kina prikazuju filmove sa zapada, ima mnoštvo lijepih djevojaka – jedino čega nema je crvena tinta”.
I nije li to i naša situacija danas? Imamo sve slobode koje želimo – jedino što nam nedostaje jest “crvena tinta”, osjećamo se slobodnima zato jer nam nedostaje sam jezik kojim bismo izrazili našu neslobodu. Ono što taj nedostatak crvene tinte znači jest da su, danas, svi termini kojima pokušavamo označiti trenutni sukob – “rat protiv terora”, “demokracija i sloboda”, “ljudska prava”, itd – pogrešni termini koji pomućuju našu percepciju situacije umjesto da nam omogućuju da mislimo. Zadaća je danas da prosvjednicama damo crvenu tintu.