Skoči na glavni sadržaj

Sjetite se zašto Šeks drži ruku na srcu kad čuje hrvatsku himnu

Bez prava žalbe

Izdanje:

Ni Damir Kajin nije lud da glumi čestitost u Saboru. Od moralne vertikale Kukuriku koalicije postao je njihova sramota

Nisu povlašteni samo zastupnici već i članovi njihove obitelji kojima se obiteljska mirovina “određuje u visini 70 posto zastupničke mirovine na dan njegove smrti”. Tko onda ne bi lupio petama i tobože služeći Hrvatskoj rekao: “Pusti moral i uzmi povlaštenu saborsku mirovinu!”.

Kako bi Vladimiru Šeksu, usprkos i zaslugama, jednom od eklatantnijih simbola privilegiranosti političke elite u proteklih 20 godina hrvatske državnosti, bilo neprirodno i nemoralno što se s još njih sedmero na jedan dan umirovio radi osiguranja nakaradne povlastice koju će Kukuriku koalicija ukinuti!? Pa on je zloupotrebom Sabora podržavio svoj međunarodni kaznenopravni problem, a temeljem amoralnih propisa za bagatelu je stekao i dužnosnički stan od 160 četvornih metara usred Zagreba. I, što je najvažnije, sve je bilo zakonito! Pa i ustavno, što je čak i Šeksu promaklo. Barem kad je riječ o dodjeli dužnosničkih stanova i mirovinama. Ustavni suci nisu mogli protiv sebe jer i oni živeći “u skladu sa zakonom i Ustavom” uživaju iste privilegije. Stoga kad opet vidite Šeksa da drži ruku na srcu za intoniranja himne sjetite se zašto on tako voli zemlju u kojoj je krojio zakone po svojoj mjeri. A u Saboru su mu nudili psihijatrijsku uputnicu!? Sad se vidi tko je tu lud!

Ni Damir Kajin nije lud da i dalje glumi čestitost u Saboru. Od moralne vertikale Kukuriku koalicije postao je njihova sramota. I to baš kad je odjeknuo njihov moralni poklič koji budi nadu u vraćanje etike u politiku. I Kajin ima svoju cijenu. Poklekao je nemoralnoj ponudi. Izgubio je nevinost. Više nikad njegova populistička zanovijetanja neće zvučati kao dosad. Ljudski je pitati se tko bi tomu popustio, ali otišao je u povijest parlamentarizma kao potkupljeni “pučki tribun”. Pravda se kako je to učinio “da me jednog dana ne sažalijevaju jer se jedini nisam snašao”. Od nemoralnih tajkuna i snalažljivih političara protiv kojih je rogoborio razlikovala ga je samo prilika. Sad su isti. Vrijedno sažaljenja. A kakva mu se alternativa nudila, osim časti i mirne savjesti. Mirovina bi mu se obračunavala, kao i svima, prema prosjeku plaća bildanom kroz 24 godine mandata u Saboru, uz sve druge beneficije, a osobito pregršt slobodnih dana. Kao i Šeks, i Kajin se prodao za šaku škuda. U društvu im je i Furio Radin, koji uočljivo trpi mentalne žuljeve trseći se već šesti saborski mandat služiti talijanskoj manjini koja mu je opet dala sto posto glasova, ukupno 3067. Mađarski predstavnik Deneš Šoja nije dobio ni toliko (2441), ali dovoljno za projekt zastupnik-umirovljenik-zastupnik. Kad su osobni interesi u pitanju, ni hadeesesbeovac Boro Grubišić nije imao problema sa svojim niti trogodišnjim saborskim iskustvom na jedan dan stati uz bok omraženom Šeksu. I bivša “božica pravde” Ana Lovrin lakomo je ugrabila jednodnevnu priliku kao što je iskoristila i posljednju šansu da kao ministrica raspiše natječaj na kojem joj je kćer “dobrih gena” brzopleto postala sutkinja. Ivanka Roksandić “proslavila” se svojedobno rekavši kako je hrvatska javnost pozdravila harač. Ismijao ju je tada esdepeovac Nenad Stazić, a kako će joj se tek smijati kad vladajući nametnu svoj harač, a ona će imati sada dva razloga da to pozdravi. Stjepan Milinković, tko je to? Upao je u Sabor kao zamjena Polančecu i taj njegov znameniti doprinos hrvatskoj političkoj misli porezni će obveznici morati ekstra plaćati kad se i on odluči ponovno vratiti u mirovinu.

Zašto izdvajati njih osmero? Zato jer su za razliku od preostalih 39 (uz 542 ranije povlaštenih dužnosnika) koji su podnijeli zahtjev za povlašteno umirovljenje oni, uz visoke plaće, imali izbor. Ali, odbacili su politički moral.

U posljednji čas vladajuća koalicija uspjela je pamet iz džepa vratiti u glavu Milorada Pupovca kojem je ipak milija funkcija od tko zna kada i koliko veće mirovine. Na žalost, stečene povlastice se, navodno, retroaktivno ne mogu oduzimati jer Ustav dopušta da samo pojedine odredbe zakona povratno djeluju kad za to postoje “posebno opravdani razlozi”. Kao recimo 1995.*, od kada saborske povlastice vrijeđaju osjećaj pravednosti i jednakosti, kada je odlučeno da to retroaktivno vrijedi od 1991. godine. Dok ratni generali u slučaju teške osude mogu ostati bez čina pa i adekvatne mirovine, zastupnici ni tada ne mogu ostati bez povlastice da puno ranije odu u mirovinu i po povlaštenom obračunu. Čak i ako su tu dužnost sve vrijeme zlorabili za svoje bogaćenje!?