Skoči na glavni sadržaj

Naš Hajduk na Rivi nije ogledalo društva, nego je bolji od njega

nas-hajduk-na-rivi-nije-ogledalo-drustva-nego-je-bolji-od-njega-2588-2678.jpg nas-hajduk-na-rivi-nije-ogledalo-drustva-nego-je-bolji-od-njega-2588-2672.jpg nas-hajduk-na-rivi-nije-ogledalo-drustva-nego-je-bolji-od-njega-2588-2673.jpg

Europom se širi pokret otpora "modernom nogometu" čije su temeljne vrijednosti utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je poznat kao "pankerski nogomet" prepoznat u "navijačkim" klubovima poput FC United of Manchester, AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth
Foto: Facebook.com

Sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo dječjom u okvirima profesionalizma, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija
Foto: FaH/Mario STRMOTIĆ

Uskoro, 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Na taj dan prije 65 godina u solinskoj tvornici Prvoborac osnovan je prvi radnički savjet. Ništa puno drukčije nije ono što se hoće s Hajdukom
Foto: Youtube.com

Đir oko Poljuda prošle subote, koju minutu nakon 17 sati, baš kad je Hajduku poništen regularan gol na utakmici (i to s klubom čiji navijači osnivaju novi klub jer im je svega i s pravom dosta), dakle na utakmici koja se igrala bez publike i navijača, ali, ispada, i bez igrača i strasti, bar s Hajdukove strane.

U mraku cesta, u polumraku raspoređeni redari i prigodno oslabljene snage MUP-a na par punktova, pod reflektorima nogomet koji nitko ne gleda niti zapravo igra.

Tek, između rukometa, jedrenja i vaterpola, povremeno, glas Srđana Fabijanca u klasičnom izdanju reda sporta pa reda glazbe na radiju.

Što se odvijalo tri sata ranije na rivi, nije potrebno prepričavati. Bilo je i publike i navijača, i strasti i razuma. Transparenti su poslikani i prokomentirani. Jedan mi je posebno zapeo za oko jer je bio posvećen Luki Podrugu.

Što se događalo čitav prošli tjedan jednako je tako bezrazložno spominjati jer su svi akteri ostali na svojim pozicijama, samo što se u glasnoj debati nešto češće spominjalo "civiliziranoj" situaciji  prikladna opća mjesta kao što su "dijalog" i fraze tipa "sjesti za zajednički stol".

Dežurni interpretatori su očekivano posegnuli za usporedbom da je nogomet ogledalo društva odnosno, je li, kako to već ide, nogomet je samo društvo u malom, indeks, pokazatelj, zgusnuta slika socijalnih tenzija itd.

Najnovija epizoda slučaja splitski Hajduk barem u jednom i najvažnijem aspektu nije ogledalo društva. Bolja je od njega za klasu, reklo bi se: liga prvaka u odnosu na drugu županijsku.

Taj je aspekt vezan uz projekt udruge Naš Hajduk, odnosno model upravljanja splitskim klubom, model koji je već dijelom zaživio, a mogao bi, ako se stvari budu odvijale u željenom smjeru, predstavljati najznačajniju demokratsku točku ne samo u sportskom polju nego i šire, dakle u onome što se naziva društvom i zapravo se ne zna čije je ogledalo.

Vrijedi donekle iznova uputiti na kontekst u kojem Naš Hajduk nastoji da Hajduk postane opet naš, i to ne samo navijačko-simbolički nego zapravo. Naime, restauracija kapitalizma u istočnom i jugoistočnom dijelu nekad socijalističke Europe, posve nereflektirana kad je riječ o sportu ili, da budemo precizniji, o onome što pokriva složeni izraz sportskog polja, uključujući sve elemente njegove cirkulacije, infrastrukturu, institucionalni raspored i aktere, pa i njegovu autonomiju.

Doduše, možda pretjerujemo s odrednicom "posve", ali ono refleksije što je posvećeno tranzicijskim procesima u sportskom polju uglavnom je unisono motivski prilagođeno restauracijskim vrijednostima.

Unutar tako oblikovanog okvira u pravilu se ističu dvije teme, ključne sa stajališta dominantne ideologije: ekonomska – u vidu priželjkivane prilagodbe sporta novim uvjetima, s pripadajućim kompletnim repertoarom poduzetničko-investicijske stilistike, i politička – koja nemilice eksploatira ulogu sporta u oblikovanju nacionalnog identiteta, njegove ekscesne nacionalističke ili fašističke rituale i navijačko nasilje.

U međuvremenu se Europom širi pokret otpora "modernom nogometu" čije su temeljne vrijednosti zapravo utkane u projekt Naš Hajduk. U Engleskoj je, na primjer, taj pokret u novije vrijeme poznat kao punk football ili pankerski nogomet. Dosezi navijačkih udruženja nezadovoljnih financijskom destrukcijom klubova zasad se mogu prepoznati u nekoliko koraka: od uspostave moralno-poslovnih orijentira (ili kodeksa) do utjecaja na političku raspravu koja je svojedobno kroz laburističku dezorijentiranu optiku predlagala zakonsko usvajanje 25-postotnog navijačkog prvokupa u prodaji kluba ili pak regulativu koja će prilikom kupnje uključivati neka dodatna jamstva posredno vezana i uz zajednicu.

FC United of Manchester,  AFC Wimbledon, Exeter City ili Portsmouth samo su neki primjeri navijačkog vlasništva, nastali iz potrebe za osmišljavanjem drukčije politike u nogometu, reakcije oprečne politici kluba na čijim su tribinama proveli pola života. Najdalje su u tom smislu dospjeli navijači nekadašnjeg prvoligaša Portsmoutha, koji su, nakon višegodišnje financijske i organizacijske kalvarije kluba, preuzeli njegovo vlasništvo, ali su uspjeli postati i vlasnici stadiona. Možda je igra vlasništvom simboličkoga kapitala samo prvi i važan korak, ali kad počne zaposjedanje nekretnina, stvari naglo poprimaju ozbiljniju dimenziju. I tu svoje mjesto zauzima i Naš Hajduk.

Bez lažne patetike: činjenica da bi Hajdukom upravljali oni kojima je do Hajduka najviše stalo, ima, u postojećim hrvatskim okolnostima, snagu gotovo jednaku znamenitom klupskom obraćanju s Visa – nešto što mijenja percepciju, nešto što motivira komforne, poluzainteresirane, neodlučne i prestrašene, nešto što se cinicima može vratiti kao bumerang.

Jer, sve što se zadnjih dana propelo da bi ideju Našeg Hajduka pokazalo plemenitom, ali zapravo amaterskom i dječjom u okvirima profesionalnog nogometa, okupalo se u močvari malograđanskih gluposti poput, na primjer, Ede Pezzija, koji je u Press klubu HTV-a problem HNS-a dijelom sveo na vladajuće Slavonce kojima se rodno selo ne može naći ni na vojnoj karti, a, bogme, se niti znaju snaći u inozemstvu kad traže hotel u kojem su odsjeli.

Kultur-rasizam tzv. pristojnih građana ili ustaštvo onih bez mozga koji za njima pristojnima zaostaju pokoju stepenicu u društvenoj hijerarhiji: što je gore? Valjda se još može čuti i iskoristiti ona znamenita "isti k…c, drugo pakovanje". Barem kad se o Hajduku radi.

S druge strane, suptilnije rečenice sportskog novinara Dražena Krušelja o genezi upravljačko-partitokratske hijerarhije u HNS-u nitko u spomenutoj emisiji nije čuo, niti je želio čuti.

Tako Naš Hajduk već čitav tjedan nije dobio nikakav ozbiljniji kontraargument, a svi koji tobože nisu baš suglasni s tom idejom narodnoga kluba nisu ispali ništa pametnijima nego inače dok šute.

Naposljetku, posljednjih desetljeća, naviklo se zbog Hajduka i s Hajdukom biti popišan i osramoćen, stoput, tisuću puta, ne samo zbog rezultata na terenu (to se nekako preboli, na bolne se pljuske s vremenom navikneš, kao što te, posve suprotno, lako zanese poneka zraka rezultatskog sunca), nego zbog svega što se s klubom događalo u političkim, ekonomskim i preoblikovalačkim stranputicama. Upravo zato projekt Našeg Hajduka ima posebnu specifičnu težinu, težinu pod kojom padaju sve sociološke poluideje o nogometu kao ogledalu društva.

Jer što ćemo s tom zrcalnom vezom ako Hajduk doista postane naš i narodni, što ako se dobije koncesija na stadion i što, kako je naglašeno i na skupu u subotu, Naš Hajduk izgubi smisao i prestane postojati jer je Hajduk doista postao naš?

Kako će onda zaduženi dijagnostičari protumačiti nogomet kao zrcalo društva?

Koje će im u tom slučaju kategorije poslužiti da javnosti razjasne stanje stvari? Postoje, ponavljam, stvari koje su bolje od onoga što u izlizanoj zrcalnoj usporebi nazivamo društvom. Kao što je to bilo radničko-sindikalno organiziranje u kutinskoj Petrokemiji, kao što je bila studentska blokada 2009. U tom bi smislu i slijedu Naš Hajduk bio treći važan moment.

Za koji tjedan, točnije 29. prosinca, dogodit će se jedna tiha obljetnica koje će se sjetiti rijetki. Naime, na taj dan prije šezdeset i pet godina u solinskoj tvornici Prvoborac, par kilometara sjevernije od Splita, osnovan je prvi radnički savjet.

U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju.

Jedna od onih dalekosežnih stvari koja je od tzv. društva bolja i naprednija. A zvoni gromko kao onih 1:6 na stadionu JNA 9. maja 1976., uz uzbudljivo iščekivanje hoće li i kako "legalno izabrani predstavnici nadležnih institucija", od gradskih struktura do HNS-a, isfabricirati novu "Ljubljanu" i kome će sve povjeriti ulogu "Dušana Maksimovića".

Međutim, ova se utakmica, ovaj put u Hajdukovu korist, ne igra samo do 94. ili neke kasnije mitske minute, niti je itko može prekinuti.

Možda će trajati mjesecima, možda godinama, ali strpljivo i do konačne pobjede.

Skup u Splitu pokazao je osnovnu bazu, podrška njezinu širinu, a regulacija energije mogućnost kontrole idiota koji bi jednu sjajnu ideju u sekundi simbolički pretvorili u ustaški i huliganski dernek.

Jednostavno, radi se o ozbiljnijoj stvari, onoj koja remeti odnos snaga u srcu problema.