Obrazac anđeostva bez krila

PROLOG

Ima onaj vic. Morala djeca na likovnom crtati anđela. Mali Ivica ga nacrtao, ali – kobna greška – nije mu taj anđeo imao krila. Pita ga učo da di je vidio anđela bez krila. Na što će Ivica: "A di ste ga vi vidjeli s krilima?"

IMA TOME BAREM PETOLJETKA...

Pročula se bizarna vijest kojom je portal Medjugorje-info alarmirao pastvu o tome kako internetom kruži lažna Gospina poruka, na koju ne treba nasjedati. 

Aha, znači, treba nasjedati samo na Gospinu poruku koja... što?... nije lažna? Ne što ja nevjernik, nego međugorsku Gospu ne priznaje čak ni Sveti Otac, osporavajući joj vjerodostojnost. Što bi značilo da je Gospina poruka u startu lažna. Čak i ona "prava". 

Izvodilo bi se onda da se Gospina ukazanja – po difoltu lažna – cijepaju na "pravo" lažno ukazanje i lažno lažno ukazanje? 

Koncept meta-halucinacije.

Ali polako. Ima još jedan korak, prethodni. Ako Vatikan razmatra je li Gospa iz Hercegovine vjerodostojna kao ukazanje, time je implicirano da priznaje mogućnost i onih vjerodostojnih. Što je, uostalom, i eksplicirano, kroz priznata ukazanja: Fatima ili Lourdes itd., počevši od istog tog lika "Marije", preko brojnih "svetaca", do Savla koji postaje Pavao tako da mu se ukaže Krist ili Mojsija kojem se ukazuje Gorući Grm. Sve skupa počiva na halucinaciji kao konceptu. Lažno ukazanje je onaj prvi korak, zaglavna premisa, apriorij, anđeo s krilima, prije nego uopće krenemo ikuda s falsifikatima bez krila.

Lažno ukazanje Gospe – to je dakle već ona lurdska ili fatimska. Za međugorsku treba onda dodati jedan korak: lažno lažno-ukazanje. A puno imenovanje nekrštene poruke koja se predstavlja kao da stiže od Gospe međugorske traži stoga dodavanje još jednog koraka na prethodno dodani korak: u pitanju je lažno lažno-lažno-ukazanje. 

Meta-meta stupanj halucinacije.

IMA TOME GODINA I KUSUR...

Raširila se po regionalnim portalima vijest (reaktualizirana o godišnjici na društvenim mrežama) da je dolijao lažni pop-hodža-nadbiskup koji si je prevarom priskrbio veliku materijalnu korist. Stefan Kosanović s portala FakeNews tragač raskrinkao je, 6 dana po objavi, da se radilo o satiričnom članku portala Bijeljina Njuz, koji brojni drugi portali nisu korektno prenijeli: bez naznake da je riječ o satiri ili čak bez navođenja izvora vijesti, a neki i zaglumivši da su sami autori. Kosanovićevi fact-checking kolege s Raskrinkavanje.ba donijeli su kasnije sveobuhvatniji pregled: od ukupno 73 portala koja su prenijela članak samo dva su navela da se radi o satiričnom sadržaju, ostali su ga objavili u informativnim rubrikama, pod "vijestima" ili u crnoj kronici. 

Izostanak deklaracije kao onaj kriterij koji satiru pretvara u lažnu vijest. S bonus ironijom u tome što se radilo o prevari putem lažnog predstavljanja članka o jednoj prevari putem lažnog predstavljanja. Meta-prevara.

Ali polako. Što bismo rekli o slučaju kada bismo ga baš i shvatili onako kako je lažno plasiran – kao stvarnu vijest? Što da se takvo što doista i dogodilo? Zbilja bi nam trebalo gledati u tome tek slučaj prevare lažnim predstavljanjem? Onako kao iz naslova što su pljuštali uskličnicima i verzalima moralne panike, koja se dakle i jest dogodila ("SVETIO VODICU I KRSTIO IM DECU! Varao ljude po Semberiji sve tri vere, a odao se kada je dohvatio čvarke!", "UHVAĆEN LAŽNI POP-HODŽA-NADBISKUP! Varao narod po Semberiji, zaradio više desetina hiljada maraka!", i sl.)?

Tu nam može pomoći zapitanost o ideji iza geste izvornog satiričkog članka. Satira je, za razliku od lažnih stvarnih vijesti, pošteno deklarirana izmišljena vijest. Ali da ne bi bila bezvezna i neduhovita, mora u toj formi izmišljene vijesti izvlačiti na površinu dublju komiku neke stvarne situacije. Što je mogao imati na umu (ili piku) satiričar s Bijeljina Njuz? S čime se zapravo išao sprdati? 

Ja naravno ne znam pouzdano što je točno bilo u autorovoj glavi, ali volim poći od pretpostavke što dubljeg zahvata. Mogao je recimo ciljati na ugrađenu komiku međusobne zamjenjivosti popova, hodža i velečasnih – tri vjere, ali isto popovanje. Da ne kažem: isto sranje, druga pakovanja. Različiti modeli istog tipa šarlatana. 

Čime stižemo do istog onog problema anđela s krilima ili bez krila. 

Koju je dublju istinu prikrivalo Medjugorje.info pravljenjem uzbune oko kruženja lažne Gospine poruke? Tu da je lažna po def. svaka Gospina poruka – i ona "prava", takozvana. Koju dublju istinu je prikrivala uzbuna što su je radili portali prenošenjem vijesti o lažnom svećeniku kao stvarne? Tu da je lažan po def. svaki svećenik. Nema nekog koji ne bi bio šarlatan jer eto "pravi", s papirom nadležne crkve o tome – budući da šarlatanstvo spada u opis rabote. Da se prevara ne sastoji tek u lažnom predstavljanju kao svećenik, već u samom bivanju svećenikom. 

S krilima ili bez krila? Isti kurac! To je ono što se tu pokušava zamutiti.

Ali polako još jednom. Jer ima još nešto. 

Pop-hodža-nadbiskup iz satire nakesao se maraka obavljanjem dženaza, pogreba, krštenja djece, svećenja vodice – a što je prisustvo svećenika u takvim prilikama nego porez na lakovjerne, obrlaćivanje sirotinje? No, i ne samo to. Kao što je genealoški raspleo još Nietzsche – ima tome preko 130 godina – pojam o tzv. Bogu "biva oruđe u rukama svećeničkih agitatora koji sada svu sreću tumače kao nagradu, svu nesreću kao kaznu za neposlušnost Bogu, kao 'grijeh'". A "posvećivanje" životnih zbivanja instrument je održavanja svećeničke moći u širem smislu, preko izigravanja čistača nečega inače nečistog, sukladno doktrini po kojoj je život sam i sve prirodno u njemu izvorno "grešno", jer ne od "Boga", okaljano "istočnim grijehom" time što ljudsko, što se rađa iz ženske utrobe, pa treba biti okajano i privedeno k "Bogu". 

Ta parazitska vrsta čovjeka – raspliće dalje Nietzsche – "zlorabi ime Božje: stanje stvari, u kojem svećenik određuje vrijednost stvari, naziva 'kraljevstvom Božjim'; sredstva kojima može postići takvo stanje ili ga održati naziva 'Božjom voljom'". Ima i korak dalje: "'Božja volja', to jest uvjeti za održanje svećeničke moći, mora biti poznata – stoga je potrebno 'otkrivenje'. Jasnije rečeno: potrebna je velika književna krivotvorina, otkriva se 'sveto Pismo' – objavljeno je sa svom hijeratskom pompoznošću, s danima pokore i jadikovkama zbog duga 'grijeha'. 'Volja Božja' odavno se ustalila: sva je nesreća u tome da se čovjek otuđio od 'Svetoga pisma'... Već se Mojsiju očitovala 'volja Božja'... što se bilo dogodilo? Svećenik je sa strogom pedantnošću jednom zauvijek formulirao, sve do velikih i malih poreza koji su mu se morali platiti (– pritom se ne smiju zaboraviti najukusniji komadi mesa, jer svećenik ždere bifteke), što želi imati, 'što je volja Božja'... Otada je sve u životu tako sređeno da je svećenik posvuda prijeko potreban; pri svakom prirodnom događaju u životu, pri porođaju, braku, bolesti, a da se žrtva ('večera') i ne spominje, pojavljuje se sveti parazit da tim događajima oduzme prirodnost: njegovim jezikom – da ih 'posveti'... Naime, to se mora shvatiti: svaki prirodni običaj, svaka prirodna ustanova (država, sudski poredak, brak, njega bolesnika i skrb za siromašne), svaka potreba potaknuta životnim instinktom, ukratko sve, što je po sebi vrijedno, biva parazitizmom svećenika (...) uglavnom obezvrijeđeno, suprotstavljeno vrijednosti: potrebno je naknadno odobrenje – nužna je moć koja dodjeljuje vrijednost, moć koja time niječe prirodu, koja upravo time stvara vrijednost... Svećenik obezvređuje, oskvrnjava prirodu: uz tu cijenu i postoji. – Neposlušnost Bogu, to jest svećeniku, nepoštivanje 'zakona' dobiva sada naziv 'grijeh'; sredstva za ponovno 'pomirenje s Bogom' jesu sredstva, kako i doliči, pomoću kojih je zajamčena samo još temeljitija pokornost svećeniku: svećenik jedini 'izbavlja'... Ako se na to gleda psihološki, u svakom svećenički organiziranom društvu 'grijesi' su nužni: oni su pravo oružje moći, svećenik živi od grijehâ, njemu je potrebno da se 'griješi'... Glavno načelo: 'Bog oprašta onome koji se kaje' – jasnije rečeno: koji se pokorava svećeniku.''

Samo je, dakle, pola nevolje uspostave ove kaste parazita u tome što pop mazne lovu za ništa i narodu padne na grbaču. Problem s činom "posvećivanja" po dženazama i krštenjima ne može biti sveden na dimenziju šarlatanske prevare, kao prodaje zraka (jednako s crkvenim certifikatom ili bez njega); još puno gora dimenzija u stvari je samoj – taman kad bi i besplatna bila – kao ključnoj metodi zaglupljivanja, podčinjavanja i maltretiranja masa, preko reprodukcije norme vrijednosnog označavanja. 

U čemu je novi moment s obzirom na obrazac drama oko anđeostva bez krila, zamućivanja da je i ono s krilima isti kurac? Tim se alarmiranjima, ukratko, prikriva ne samo da je falsifikat također i anđeo s krilima, onaj certificirani i licencirani, već prije svega da je – štetočina par excellence. Dizanjem razotkrivajuće buke oko falsificiranja lažnjaka propušta se identificirati da daleko veći problem biva ono čime je izvorni lažnjak zlo.

Ovaj moment bit će nam važan za sljedeća dva slučaja – kada se spustimo s neba na zemlju, iz Kraljevstva Nebeskog u Republiku Hrvatsku.

IMA TOME TRI-ČETIRI GODINE... ILI KOJI DAN...

Na naslovnici Nacionala osvanule fotografije ondašnjeg ministra Tolušića s kurtizanom i kokainom. Ali zanimljivo, kako se to kaže, frejmano: Nacional već u naslovu naglašava da se radi o "vrhunskoj montaži". Zašto uopće objavljivati ako nam onaj tko objavljuje unaprijed daje do znanja da vijest nije istinita? Gdje je onda tu uopće vijest? Nije stoga ni plasirana kao vijest o Tolušićevim bakanalijama, već kao vijest da je SOA raskrinkala kako se smješta Tolušiću, kako je to pokušaj da se kompromitira i – ne opisujem svojim riječima, prepisujem točne izraze iz izvornog članka – politički uništi potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede i izazove potres u Vladi. 

U stopu je priskakala i sama Vlada, službenim priopćenjem osuđujući "takvu perfidnu i protuzakonitu krivotvorinu koja ima za cilj kompromitirati najviše državne dužnosnike". Odmah tog dana je na televiziju doplivao i crni labud Kopal, tada "posebni premijerov savjetnik za nacionalnu sigurnost", da zapraši s malo inzistiranja na opakoj sofisticiranosti montaže, jerbo je (uživajte u konstrukciji) "vidljivo djelovanje koje želi izmijeniti činjenično stanje kako bi se stvorila loša slika o nekoj osobi ili o nečem što se dobro radi u vlasti". Što naravno znači "da je svijet ugrožen curenjem lažnih vijesti" i on, Kopal, stoga mora – u obranu svijeta – pozvati policiju i DORH da to što prije riješi "za opću dobrobit društva". Na istom je fonu prema organima represije titrala i Vlada: "Od policije, DORH-a i svih nadležnih službi očekujemo da se ovaj slučaj istraži te da se pronađu počinitelji još jednog krajnje podmuklog pokušaja destabilizacije vlasti i pravnog poretka kroz ponovno plasiranje lažnih informacija o najvišim državnim dužnosnicima".

Pravo pitanje glasi: zašto se SOA, razotkrivši podvalu, ne zadovoljava time, nego ima potrebu doturiti sve skupa – montažu i njenu provaljenost – Nacionalu da rastrubi? Znači, javnost prvotno i doznaje da uopće postoji pitanje Tolušićevog razuzdanog provoda tako što je SOA odluči informirati, ne jataci iza krivotvorine koji su time prijetili. Prethodno ikakvom procurivanju "lažne vijesti". Pri čemu su, naspram opće apodiktičnosti govora o krivotvorenosti kao nepobitnoj izvjesnosti, ponuđeni "dokazi" da je riječ o krivotvorini zvučali više nego smiješno: da Tolušić nema sat kao na slikama ili da nikada ne nosi zaobljene već špicaste cipele (otuda i afera "špic-papak" kao kodni nadimak cijele lakrdije), samo da bi već par mjeseci kasnije, na dočeku kineskog premijera, bio snimljen u zaobljenim cipelama. Nacional je prenio i da su analizom fotografije agenti otkrili u kojem su točno zemunskom apartmanu snimljene, dok Tolušić – paralelno je izjavio – u Srbiji nije bio od 2005., samo da bi se otkrilo kako pravo pa na stranicama Virovitičko-podravske županije stoji fotografija na kojoj je uslikan 2012. u Beogradu. 

Javno prokazan deficit vjerodostojnosti i deduktivne metodologije u prezentiranju dokazanosti da se radi o montaži – u sprezi s očitom koordinacijom SOA-e, Vlade i Nacionala oko izlaženja sa stvari u javnost – predstavljao je plodno tlo za teze o proaktivnoj PR kontroli štete: među spin doktorima je staro pravilo da kad shvatiš da nećeš moći spriječiti proboj neke loše priče, bolje je da je objaviš sam. Ako će npr. izaći to o Tolušiću, ići ćeš ga izvlačiti time da objavu preduhitriš diskreditiranjem je kao montirane. Premda ona to nije?

I kako da, 3-4 godine kasnije, uopće znamo je li ili nije bila montirana? Kome se nije zavrtilo u glavi od svih spinova i duplih spinova na spinove? Tko da se više i razabere u svemu?

To je zapravo sporedno pitanje. Ne treba nam, shvatili ste, odgonetati jesu li fotografije naposljetku bile prave ili lažne, već – kroz koji od dva moguća scenarija biva Tolušić posađen u veće zlodjelo? 

Ako prave, krimen se sastojao od konzumacije. I nije da u tome nema vijesti, da ne bi bilo materijal za novine. Korištenje teških narkotika ili mreže prostitucije sigurno ne spada u čista posla – moralno, pravno ili moralno i pravno. A kako bismo onda nazvali agendu državnog vrha u promptnom i ustobočenom postrojenju? Radilo se u tom slučaju o koordiniranom dvostrukom spinu: lažiranju lažnosti vijesti (budući da je bila istinita), za svrhu spašavanja vojnika Tolušića. Pretprodukciji fake news o tome da su sporne fotografije, koje su krivotvoritelji mogli pustiti, tobože samo fake news.

Konzumenata droge i prostitucije ima, međutim, mnogo, ne radi se o krimenu specifičnom za Tolušića ni krimenu po kojem je bivši ministar danas prvenstveno obilježen ili zbog kojega je i postao bivši ili zbog kojega je danas u zatvoru. 

Preživjevši aferu "špic-papak", odletio je kasnije, kao što znamo, zbog afere "roštilj", tj. muljanja s nekretninama u imovinskoj kartici – i onda još meta-muljanja oko tog muljanja. Eno javljaju iz SOA-e da to uopće nije Tolušićeva kuća, dokazano je da su fotomontaže posrijedi – lijepo se, naime, vidi da se radi o kući sa špic krovom, dok svi znaju da Tolušić pristaje prebivati isključivo u onima s oblim, to se kaže bačvasti svod, eventualno pod kupolom. Na fasadi kuće se, osim toga, razaznaje vanjska jedinica klima uređaja, a Tolušić se niti grije niti hladi na klimu, potvrdio je da mu ne prija i da kašlje od klime. Utvrđeno je, napokon, da se sporna kuća nalazi u Virovitici, a Tolušić u Virovitici nije bio zadnjih 10-ak godina, on ni ne zna što je to Virovitica ni gdje – je li to neka strma litica (na kojoj k tome ni vinograda nikad nije bilo)?

Javnost je obrve podigla i kada je zvjezdanu ulogu u aferi "SMS" odigrao upravo Tolušićev vozač, a dosta opravdanog zgražanja i podsmijeha pokupio je podizanjem spomen-ploča sebi u čast kao ministru regionalnog razvoja i fondova EU, odnosno virovitičko-podravskom županu (Nova Bukovica, Orahovica), patetičnim fejsbuk statusom kojim se oprostio od funkcije (sastavak koji bi sam po sebi predstavljao zločin i kada ono zbog čega je dobio nogu ne bi) ili dizanjem u nebesa pod nadimkom Roks samoga sebe kao župana uz blaćenje kolege iz opozicije na portalu Virovitica.net (za što je fasovao i sudsku presudu 2011.). 

"Bravo Kiro, bravo Jopa, bravo Tole! Bravo HDZ! I ja sam zadovoljan Tolušićem jer je stvarno osvježenje u ovoj učmaloj županiji i stvarno se trudi. Župane, svaka čast!" Doživljavati, međutim, mladog Roksa kao tek kokošara i šeprtlju za podsmijeh, zbog ovih urnebesnih prosipanja stilom papka u pubertetu, moguće je jedino dok se ne sjetimo da je ispao ispod skuta Jope Đakića, vođe družine koja desetljećima terorizira čitav kraj – ugnijezdivši se, poput Kire, u najužu svitu, u glavni štab. Nije smiješno ako papak dolazi u strojevom koraku sa siledžijama, kao jedan od njih.

U svježijim vijestima – ima tome koji tjedan – Tolušić je, uz dva druga bivša HDZ-ova ministra, suosumnjičenik u aferi pogodovanja prilikom zapošljavanja i namještanja poticaja. U najnovijim vijestima – ima tome koji dan – i znam da tek od mene saznajete – Tolušić je, elem, hapšen zbog mažnjavanja ozbiljne EU love putem muljanja u aferi s dobivanjem poticaja za vinariju preko programa koji je sam donio dok je bio ministar poljoprivrede. 

Neće biti pretjerivanje s pomilovanjem zbog konzumacije kokaina i kurtizani reći da se krimen bivanja Tolušićem kudikamo više i specifičnije sastoji od konzumacije javne love, kao i svih posrnuća koja nisu prikazana na fotkama iz Nacionala nego li onih koja jesu. 

Što bi značilo: zapravo je zanimljiviji scenarij u kojem su fotke bile lažne. U čemu se u tom slučaju sastojao tadašnji krimen? Je li ga uopće bilo? I kako bismo onda nazvali agendu državnog vrha u promptnom i ustobočenom postrojenju? Radilo se u tom slučaju ne o dvostrukom spinu, ne o laganju da je vijest lažna, nego o čemu? O legitimnom i poštenom demantiranju podvale? Kako su i govorili: pokušaja da se politički uništi Tolušića – a preko njega opanjka i Vladu? 

Poklonimo, evo, povjerenje da je baš tako i bilo. Pranje Tolušića tu, međutim, pada u obrazac dizanja frke oko anđeostva bez krila. Postaje poput pranja Gospinih poruka ili svećeničke kaste od njihovih falsificiranih verzija. U redu, recimo da je doista riječ o falsifikatu, no fokus na povlačenje te razlike zamagljuje kako problem leži već i u onome što nije falsificirano, "u pravom" izdanju. I to sve s onim dodatnim momentom obrasca: ne samo da se prikriva kako je lažnjak također i Roks s krilima, nego i da je Roks s krilima (čašćen kao uspješan ministar i potpredsjednik Vlade), štoviše, daleko veće zlo i štetočina od Roksa bez krila (verzije isturene za inkriminirajuću). 

Za razliku od Kopalovog narativa po kojem se kod "vidljivog djelovanja koje želi izmijeniti činjenično stanje" radilo o falsificiranju loše slike o Tolušiću konzumentu u slobodno vrijeme kako bi ga se diskreditiralo kao ministra i potpredsjednika Vlade u radno vrijeme te posredno stvorilo lošu sliku i o svemu "što se dobro radi u vlasti", ono što je SOA tu trebala provaliti – da je iole poštena i slobodna od utjecaja odozgo – je upravo Kopalova lažno anđeoska slika o Tolušiću ministru i potpredsjedniku Vlade te posredno vlasti kojoj pripada. I da se baš u tome što su krivotvoritelji tobože željeli posredno kompromitirati krije ona prava i suštinska kompromitacija, sama po sebi, bez potrebe da je se opanjkava posredno, nečime drugim.

Ako su HDZ i Vlada promptno digli uzbunu, upregnuvši i SOA-u i Nacional te javno p(r)ozvavši DORH i policiju na hitno djelovanje radi spašavanja svijeta od lažnih vijesti, ne treba nam razotkrivati da se tu nije radilo o lažnoj vijesti, o (foto)montaži, čak i ako nije, već da su se toliko upeli govoriti o lažnosti montaže – odnosno, obznaniti javnosti kako nema nikakvog krimena prije nego je itko i ustvrdio krimen – zato da ne bi morali govoriti o svemu onome što je s Tolušićem kao takvim krimen, onkraj sadržaja prikazanoga montažom. 

Nije pitanje špic-papka već papka per se. Tolušić je manje u crvenom ako jedan u dugom nizu konzumenata poroka s (montiranih) fotki, nego time što karijerni mutikaša i pokvarenjak po vokaciji, tipičan hadezeovski uhljup koji u životu i u ogledalu nije nitko i ništa osim preko lojtri stranačke podobnosti – i samo gleda kako će na taj konto nešto za sebe ušićariti. Stvar koja ima svoje partijske konzekvence. Kako se skandal više nego u Tolušiću s kurtizanom koja krvavo zaradi svoj honorar sastoji u Tolušiću kao stranačkoj drolji koja sistematski parazitira na narodu – što je tu onda sama stranka, skupa s državnim vrhom, nego bordel svetih parazita?

Pa smo, je li, slušali o podmuklom pokušaju destabilizacije vlasti i pravnog poretka. Čekaj, ako Tolušić odleti s funkcije – time bi, kažete, ništa manje nego pravni poredak države bio potkopan? Zar nije onda destabilizaciju pravo pa pravnog poretka nedugo potom napravila i sama vlast, rješavanjem se po drugoj osnovi Tolušića kao ministra? Zašto ga se morala riješiti, čak i po cijenu toga na što je prethodno upozoravala kao na nešto što se ne smije dopustiti, jer mogućnost katastrofe? Pa zato što je pravi grijeh Tolušića svo vrijeme bio u onome što on stvarno i nepobitno jest: klasični hadezeovac, svojim aferama i posrnućima ni po čemu eksces u stranačkom modus operandiju. Krimen zvan Tolušić kao takav je krimen zvan HDZ kao takav – osuđena zločinačka organizacija (maznut će što im god dođe pod šapu, od tvornica u društvenom vlasništvu do armature s gradilišta javne infrastrukture). Tu se radilo o dizanju frke po obrascu anđeostva bez krila radi spašavanja ne tek slike o svetom Roksu, već o svetoj mafiji koje je član – sve dok za istu svrhu ne bude druge nego, zbog kapi koja je prelila čašu afera, riješiti se Roksa.

A možda se na ovom mjestu ne bi bilo loše sjetiti ni afere "elitna prostitucija", odnosno "Vasin spis"? Kad smo već kod niskog podvođenja prostitutki visokoj politici... i Gospe i anđeostva s krilima i rukom providnosti. Po čemu se famozni Vasin spis razlikuje od famoznog Isusa Krista, čeda Marijinog? Po jednom jedinom samoglasniku kao vektoru smjera egzistencijalne promjene iz ništavila u postojanje ili postojanja u ništavilo. Isus je neutvrđenom rukom providnosti (po Duhu Svetom) nAstao, a spis nEstao. Gdje je bila SOA, gdje neki kopal da istog dana jaukne o "vidljivom djelovanju koje želi izmijeniti činjenično stanje", gdje Vlada da upozori na destabilizaciju pravnog poretka i revno, proaktivno prozove DORH i policiju? 

To je ta naša država. Kojoj vrlo pristaje da ima svoje tolušiće iz svog HDZ-a na svojim ministarskim funkcijama, u svom državnom vrhu. Stanje redovno.

IMA TOME MJESEC-DVA...

Probila dražesna vijest da je Uskok podigao optužnicu protiv udružene šestorke koja je, kaže naslov, montirala lažne zgrade na zemljište radi povećanja vrijednosti nekretnina. 

Lažne zgrade? Neobičan pojam. O čemu bi točno mogla biti riječ? 

Popularni "zakon o legalizaciji", donesen 2012., omogućio je – čuli ste sigurno za tu foru – ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada. Avion preletio, pa ako se zgrada vidi na snimku iz zraka, a napravljena je bez dozvole, može je se – uz rijetke izuzetke – legalizirati. 

Tko je i sumnjao – vlasi će se na to dosetiti još pokoje fore i fazona (ne možeš ti iscrpiti nagon našeg čovjeka za prevaru ni kreativnost lova u mutnom). Najpoznatiji je slučaj generalnog pokrovitelja Ivice Mudrinića, koji je na kornatskom otoku Žutu brže-bolje dao sklepati nekakve nadstrešnice uoči donošenja najavljenog zakona, s idejom da fantomske skalamerije legalizira u gabaritu pa potom odmijeni gradnjom za kakvu na Žutu inače ne može dobiti dozvolu. Nešto se tu onda i resorna ministrica Mrak-Taritaš uspandrcala odmah, pa grozila Mudriniću rušenjem, no preduhitrio ju je: dan prije porušio sam, uvidjevši da mu mućka neće proći. 

Slučaj šestorke s iste je kriminalne grane. Vlasnik nekretnina u bračkim uvalama uortačio se s tri geodeta i jednim arhitektom, koji su "na arhitektonskim snimkama izvedenog stanja lažno ucrtavali da se na Kelamovim nekretninama nalaze manje nezavršene zgrade raznih gabarita iako su znali da ih tamo nije bilo već su na nekretninama bile montirane makete zgrada od knaufa i kartona", te pročelnicom supetarske ispostave županijskog upravnog odjela za izdavanje dozvola, koja mu je odobravala rješenja o izvedenom stanju tako što je "lažno navodila da je provela očevide na tim nekretninama i da je utvrdila da stanje na terenu odgovara priloženim snimkama".

Lažna nezakonita gradnja, ukratko. 

Kako se to još može reći? Sve je po zakonu ako je nezakonita gradnja "prava", a izlazi s onu stranu zakona tek onda kad je se lažira. 

Implicirano je da je veće zlo kada legalnom postane fiktivno zagađenje prostora divljom kućom od pravog pravcatog zagađenja prostora divljom kućom. Ali tamo gdje su i jedna i druga protivne prostornom planu – je li zbilja kulisa od kartona više zagadila prostor nego solidna postojeća trokatnica od cigle i betona? Je, u redu, znam, i kulisa je tu samo iz namjere da naknadno postane kućom – no neće li i tada biti tek ono što ova "prava" već sad jest?

I, da, da, dobro, poanta je u intenciji zakona da dozvoli legalizaciju samo objekata nastalih do jedne točke u vremenu (prelet aviona 2011.), pa bi bila zloupotreba ako za objekte nastale nakon toga – jer u protivnom bi se pretvorio u opću licencu za slobodno divljanje gradnje. No, zar se nije i ovako pretvorio? Koliko se ono protegla i rastegla na svaki način mogućnost podnošenja zahtjeva? I koliko do novog zakonskog rješenja za opet sljedeću turu? S divljanjem gradnje se možda stalo? Uveden je kakav kvalitetan porez na nekretnine?

Otud legitimacijska nervoza oko kobajagi podvlačenja crte. "Moj najoštriji stav je da je podvučena crta pod bespravnu gradnju. Iza 21. 06. 2011. – bespravne gradnje više ne smije biti", grmila je Mrak-Taritaš (iste one '13 kada je priprijetila Mudriniću) u trilateralnom intervjuu s Tomislavom Ćurkovićem i Hrvojem Hrabakom, predsjednicima Hrvatske komore arhitekata (HKA), odnosno Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA), ima tome skoro 9 godina, nakon održanog kongresa arhitekata u Osijeku na temu "legalizacije koja je intenzivno okupirala arhitekte proteklih mjeseci". 

U ovoj je rezolutnoj ex ministričinoj gesti – imajući u vidu da je sama stajala iza donošenja zakona o legalizaciji – oličeno svo licemjerje načina na koji je država postavila sistem: lažnu, nepostojeću divlju gradnju prohibira (to se strogo ne smije, pod prijetnjom zatvora), istovremeno dok ni po čemu manje zlo materijalizirane divlje gradnje blagosiva i ohrabruje (to ne da se smije nego je poslana poruka da se graditi bez dozvole isplati, bolje nego s dozvolom).  

I opet smo u obrascu frke oko anđeostva bez krila: dižući uzbunu isključivo oko falsifikata bespravnosti, kao izigravanja odredbi zakona o legalizaciji, afirmira se postavke sistema u kojem problem kao nije u bespravnosti samoj po sebi i zakonu o legalizaciji samom po sebi. 

Koliko li je upitnih pogleda i podsmijeha opravdano izazvala čuvena fotografija table s nazivom "Agencije za ozakonjenje nezakonito izgrađenih zgrada" (katkad praćena i logičnim mimom: "pa di to ima, država ti pomaže da zajebeš zakon")? Pazi, ozakonjenje bezakonja! Čime je takva naopaka i aporična ideja uopće bila pravdana? 

U Pozivu za prijavu radova za osječki kongres '13. istaknuto je traženje prijedloga kako sredstva prikupljena legalizacijom "pretočiti u projekte sanacije prostora". Sporni zakon se, naime, baš time i pokušao legitimirati: "lokalnim zajednicama 20% za rad ureda, 30% za komunalno opremanje, a sva ostala sredstva država će namjenski utrošiti za sanaciju prostora".

Premotajmo u 2019.: u Slobodnoj Dalmaciji mogli smo čitati intervju s Rajkom Bunjevac – aktualnom predsjednicom HKA, koja je i u vrijeme najave te donošenja zakona o legalizaciji bila dopredsjednica, tj. drugi čovjek HKA – gdje se već u naslovu kaže: "Ispostavilo se, nažalost, koja je jedina svrha legalizacije". Bespravna gradnja je, ističe Bunjevac, "zagađenje prostora gore od zagađenja plastikom ili kemikalijama". Dodaje kritičku riječ za to što nadležni "smatraju da mogu raditi sve što požele, mijenjati zakonodavni ili prostorno planski okvir onako kako odgovara pojedincima ili interesnim skupinama koje preferiraju, bez razvijene svijesti o tome da je naš nacionalni prostor baština svih nas i lako potrošiv resurs, a da su oni samo izabrani od građana da ga brane i čuvaju". Upitana za ocjenu procesa legalizacije, ustvrđuje kako ona "neće riješiti niti jedan problem u prostoru prouzročen bespravnom gradnjom", imajući u vidu da su izostale "najavljivane aktivnosti na sanaciji područja koja su zahvaćena bespravnom gradnjom" te je prikupljeni novac "potrošen u druge svrhe, dobrim dijelom na sam proces administriranja legalizacije", koji je tako ostao sam sebi svrha (ali nemojmo podcijeniti ni akcije poput obnove Gunje za duplu cijenu kvadrat, kao jednu od šteta po kojima je bivša ministrica zapamćena).

Notorna Sanja Jerković, u svojstvu izvršne direktorice kongresa, nije od radova, potpisujući Poziv, tražila kritičko promišljanje na temu legalizacije, nego je izričito naputila "na zajedništvo u tvrdnji da je besmisleno zatvarati oči pred realnošću i da je upravo ovo iskustvo bilo potrebno kako bi se uredilo stanje u prostoru". Dopušteni su bili isključivo afirmativni tonovi – onako kao što je i ministrica, istupivši na binu osječkog HNK, zatražila od nas tamo da se umjesto zaziranja od legalizacije okrenemo "posebnom iskorištavanju ovog trenutka u projektima sanacije prostora". 

A zašto je moj rad bio odbijen (dabome da je bio odbijen – od organizacijskog odbora – a što sam ga svejedno danas u prilici linkati je čisto do toga što je publiciran neovisno o programu, a i uvršten na licu mjesta gestom selektorskog neposluha Tihomira Jukića)? Zato što sam predložio da se lovu prikupljenu za urbanu sanaciju utroši na rušenje "iole pristojnije izgradnje, skandalozno napravljene sve kako treba, po PS-u, s uredno izdanim dozvolama, u skladu s prostornim planom, po obaveznom izvedbenom projektu i također prema idejnom". Da je to stanje koje traži sanaciju,  jer zašto su se inače svi oni objekti "trudili niknuti poput korova, traljavo ili čak bespravno" ako ćemo sada dozvoljavati u prostoru i one "s glavom i repom i sa svim papirima?!"

Što je supstrat ove jetkosti? Za početak – da nisam bio vjernik mita o sanaciji. Tko još nije mogao unaprijed znati da će s njom u našoj državi završiti kako je i završilo? Ali na stranu i to – da je kojim slučajem baš evo i završilo sve kako je s oltara proklamirano, bi li onda masovna legalizacija bila opravdana u ime sanacije? Ni za tu trampu nisam bio, jer stvar nije svodiva na pitanje što je najuputnije činiti s obzirom na postojeći fond divlje izgradnje u zemlji, nego je poništila prve premise sustava prostornog uređenja – to je ono na što se odnosila moja ironija. Posljedice su dalekosežnije i odnose se jednako i na buduće prakse. Obesmišljen je sam koncept urbanizma i prostornog planiranja – i projekata koji se trebaju uokviriti u planove. Obesmišljenom biva i cjelokupna regulativa same gradnje ako milijun legaliziranih objekata, s milijardu kvadrata (brojke su doslovne) koji nisu ništa od te regulative ispoštovali – postaju jednako legalni i ostaju tu za dovijeka stajati u prostoru. Da i ne pričamo da sad roba za legitimno trgovanje, sve uz nered u zemljišnim knjigama – eldorado za mešetarenje, što bi rekla moja drugarica Mariana Bucat.

Naravno da nisam bio usamljen u protivljenju. Stručna javnost je, ako bi se gledalo demokratski – po glavi koleg(ic)e – skočila instinktom kakav bi jedino i bilo za očekivati: kao oparena. Ljudi su redom bili konsternirani. Nije tajna da se i unutar HKA, na razini nadzornog i upravnog odbora, radilo na tome da se ide s centralno vođenim bojkotom provedbe zakona, uz artikuliranu medijsku bunu. Samo što takav pristup nije prošao preko užeg vodstva HKA, jer su tadašnji predsjednik Ćurković i njegova zamjenica Bunjevac odigrali petokolonašku rolu, iz poze vječne politike nezamjeranja politici. Umjesto otpora i bojkota upriličivši, pod ruku s vodstvom UHA, sjevernokorejski kongres na kojem se vrh strukovnih organizacija postrojio da pjeva zbornu pjesmu kako je takt udarila nazočna kolegica ministrica, dopremljena da blista u svojstvu dirigentice, i na kojem su, jel'te, bili dozvoljeni isključivo tonovi viška afirmativnosti u ime sanacije. 

Organizacijski odbor – u sastavu Ćurković, Hrabak i njegova zamjenica Jerković – zatvorio je kongres uz zaključak da je "proces legalizacije arhitektonsku struku približio građanima" (ljupke li šifre), što je potrebno, kako je Ćurković izveo, radi transformacije struke u skladu s vremenima tržišne ekonomije i liberalnog kapitalizma (a i da to tobože traži od nas EU u koju ulazimo). Sam Hrabak je inicijalno protiv zakona zauzeo ton točno suprotan od afirmativnog (javno ga nazivajući "u potpunosti neprihvatljivim i antieuropskim", "čistom katastrofom" itd.), da bi do osječke sjevernokorejštine bio eto i on preplavljen općim tonom umilnosti. Divaneći ono s Mrak-Taritaš i Ćurkovićem – "na valu 'pozitivne kemije' s osječkog kongresa" – svoju prvotnu poziciju burnog i glasnog protivljenja te poricanja mogućnosti da se legalizacijom uvede red u prostor, korigirao je do afirmativne otvorenosti za tu mogućnost. Gospođa Bunjevac je pak '14. snimljena kako u televizijskom studiju s gospođom Mrak-Taritaš divani tako da proklinje isključivo same bespravne graditelje (oni su zagadili prostor za barem sto godina) uz međutim iskaze podrške za zakon o legalizaciji, jer da će se njime "problem bespravne gradnje administrativno riješiti" i da stoga "mi kao arhitekti jesmo bili za legalizaciju". Što je besmislica koja uzurpira mi na koje nema pravo – jer za legalizaciju nismo bili mi kao arhitekti već oni kao vrhuške HKA i UHA.

A što ćemo danas kad se već i predsjednica Bunjevac zna uredno odrediti da je legalizacija zločin stoljeća u segmentu prostora (tipično političarski okrenuvši pred izbore vlastitu ploču i računajući na amneziju glasača – nije da nisam i o tome pravovremeno pisao)? Kad imamo konsenzus stručne, a praktički i opće javnosti da je donijela nesagledivu i nepovratnu štetu, da je taj zakon neustavan i monstruozan, da se radi o "nacionalnoj sramoti", jednom od "najgorih zakonskih tekstova koje je ova zemlja ikada vidjela", i sl.? Tim gore što je zemlja jadranska hiperturistička. Armatura, cimenat, kvadratura, objekat, pravi je momenat da se ugradi procenat, idemo, radimo, apartmane gradimo i muda ladimo. 

Treba reći i da je svo vrijeme do '20. unutar parlamentarnog političkog spektra vladao konsenzus obrnutog predznaka: jedinstvo svih stranaka u podršci, propagiranju i izglasavanju zakona o legalizaciji. Njegova priprema, štoviše, datira još iz doba dok je ministar bio Branko Bačić, Milanovićeva vlada ga je dodatno ublažila za bespravne graditelje i donesen je onda za vrijeme Ivana Vrdoljaka kao resornog ministra, s Mrak-Taritaš kao zamjenicom. 

Da počinjem paralelnu širu priču o tome kako su kadrovi ponikli iz Čačićevog i Vrdoljakovog HNS-a ščepali resor za jugularnu venu i već preko desetljeća čine što mogu da bi ga degradirali i rasturili, razmješteni po funkcijama ministara, doministara, državnih tajnika i ravnatelja uprava – sve i u koalicijskom zagrljaju s HDZ-om po potrebi? Ili priču o dražesnosti toga kako je po hapšenju ex-ministra Horvata resor ponuđen, kome drugome, HNS-ovcu Čuraju, kao najdestruktivnijem zamislivom kadru, pa kad to političkom trgovinom nije prošlo, onda, kome drugome, karijernom menadžeru Paladini, kao kadru rekordnom brzinom notornom zbog prepisivanja nekretnina IGH u svoju imovinsku karticu, za kojega je unaprijed bilo jasno da će moći biti jedino ministar hapanja prostora, graditeljstva osobnog bogatstva i samoobnove svoje imovine? A što reći na podatak da Paladini glavna savjetnica postaje, tko drugi, naša stara znanica Sanja Jerković, koja – nakon ruku uprljanih u propagiranju legalizacije, pa nečasnog otpusta s pozicije predsjednice UHA-e zbog teških povreda onoga za što bi se na tom mjestu trebala zalagati, te odrađivanja prljavog posla za kardinalan slučaj investitorskog urbanizma u svojstvu Bandićeve pročelnice – stiže (kud će suza nego na oko) kao prava žena na pravo mjesto u pravo vrijeme?

Neću, tekst bi bio dulji nego što treba biti – drugi put ćemo o vidovima tih priča. Dostajat će ovom prilikom prepoznati da ništa kao one ne pokazuje do koje mjere nije samo HDZ udružena zločinačka organizacija. Tolušići su svuda oko nas – i imaju državu. Stranačka pripadnost je difuzna i sekundarna kada se radi o stvari nacionalnog političkog jedinstva. U čemu? Kako se to njihovo jedinstvo zove?

Rezon za izabrati Paladinu kao ministra isti je kao onaj za izabrati Jerković da ga savjetuje – to se zove upravo investitorski urbanizam. Doing business. Ali da se vratimo i na spominjanog Ćurkovića, dugogodišnjeg predsjednika HKA – onda kao i danas high-life uhljeba na račun HKA – koji je onomad, pitan za "golf" na Srđu, kenjao protiv aktivističkog otpora projektu, direktno kontra temeljnih dokumenata struke koje je i sam potpisivao. Pa se izvlačio ni pet ni šest nego na eto struku, zamjenjujući teze prikazivanjem pseudo-stručne "apolitičnosti" kao mjere struke, dok je baš time izvrćući iz političnosti (što ona po definiciji poziva mora biti) u poltronsko politikanstvo (o čemu sam također pisao u jednom od priloženih linkova ovdje). Mejnstrim mediji su Paladinu pronašli kao nepodobnog zbog popularnih afera oko gomilanja imovine koje su mu iskopali – što nije krivo, ali je krivo što su propustili adresirati još znatno temeljniju osnovu iz biografije zbog koje nije smio postati ministar ovog resora: golu činjenicu da je svojedobno nastupao kao agent regresivnog kapitala u projektu "golf" na Srđu.

I u ovoj priči stoji kao u onoj s lažnim popom: galamu oko prevare lišene krila diže se zato da bi se prikrilo kako je istinsko zlo u crkvi samoj – crkvi koja se ovaj put zove, kako ono Ćurković zazva, "vremena tržišne ekonomije i liberalnog kapitalizma", kao eufemizam za spregu politike i kapitala. Lova-lova-lova. Pri čemu se sve od mutikaša što se zatiče pri oltaru, svi ti tolušići, postrojava za namještati igru kapitalu na korist i ušićariti što za sebe. Fakat se ne biraju sredstva; seljačine uvijek u prve redove. To je to ime udružene zločinačke organizacije šire i od HDZ-a. Tko da joj sudi?

Hapsiti bračku šestorku zbog zloupotrebe zakona? Svakako. Samo, hej, nekim redom to. Prvo bi valjalo u tamnicu baciti Mrak-Taritaš i Vrdoljaka i Milanovića i Bačića i Ćurkovića i Bunjevac i Jerković itd. – zbog zakona samog i njegove propagande. 

EPILOG

Za ukebati halucinatorni karakter Gospe, dostaje i ona priznata, ne treba čekati lažno lažno-lažno-ukazanje. 

Za ukebati parazitiranje, lažnjaštvo i zlo svećeničke kaste, dostaje ona ovlaštena, sa svim pečatima crkvi, ne treba čekati na nekoga tko se lažno predstavlja svećenikom, bez ovlaštenog pečata nadležne crkve. 

Za ukebati dubioznost i pokvarenost Tolušića, dostaje Tolušić u čitavom svom liku, djelu i istaknutom članstvu u osuđenoj zločinačkoj organizaciji, ne treba čekati na fotografije s konzumacijom rubnih poroka ni bilo kakve montaže.

Za ukebati bespravnost i protupravnost divlje gradnje, dostaje apsurdna bespravnost samog zakona o legalizaciji, ne treba čekati na kulise koje ga izigravaju fingiranjem bespravnosti. 

Nije, da rezimiramo obrazac, problem u incidentu koji lažira redovno stanje, već je upravo ono redovno stanje problem. Pri čemu Republika Hrvatska nije ništa bolja od notornog Kraljevstva Nebeskog.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu