Skoči na glavni sadržaj

Posljednji protestant libertarijanske teologije

posljednji-protestant-libertarijanske-teologije-7626-10360.jpg

Predmet stigme je življenje na račun drugih, odnosno "svih nas", poreznih obveznika, a definicija parazitiranja ne može biti prostoneproširenija: automatski si nemoralan parazit ako si na "državnim jaslama", grešnik za muke paklene, dok ako si u "realnom sektoru", onda si automatski okej, pobožan, i pun vrline, jer sam svoje zarađuješ, svojim dvjema rukama

Prva vjerska dogma religije u pitanju idealno je otjelovljena – grešnim začećem kao sin nečovječji – u anualnoj anketi na Indexu: "Izaberite uhljeba godine". Nema sumnje da će i krajem ove uslijediti. Zatražit će to od nas gromko, pa izlistati 10 nečovječnih gotovana koje onda smijemo poredati 1-10. A ako želimo koga još uvrstiti, može li to? Ne može, nisu predviđeni? Mora moći, drugovi! Inače bi se Index morao deklarirati kao neliberalni medij, a to bi bilo kao da Saša Cvetojević vozi dizel i valjda bi i samo sunce odbilo nad nama emitirati solarnu energiju.

Da izaberem, to hoćete? Neke od ranijih godina mi je još i bilo zabavno šegačiti se nizanjem samih bakića, huića, cvetojevića, itd., perjanica libertarijanske teologije u Hrvata. Ali danas se još moguće jedino ponavljati, a to upropasti zajebanciju. Premda sve skupa uopće nije šala – čitat ćete dalje.

KORUPCIJA TEŠKA MILIJARDU DOLARA

Tko se još sjeća afere s polovnim avionima, koja je prije par godina pojela sve naslovnice, kao prva među nacionalnim dramama? To je išlo da su Amerikanci u nelegalnim i nelogičnim aspektima nabave nanjušili korupciju. Od milijardu dolara. Krajem '18, Index je prenio i preveo tekst Nataše Srdoč, u kojem ona upozorava da se "iza nabave 30 godina starih izraelskih borbenih zrakoplova krije jedan od većih korupcijskih slučajeva u koje su upletene hrvatske vlasti". 

Puno prije nego je postao ministar, Damir Krstičević bio je umirovljeni general koji se dao u privatni biznis. Srdoč iščitava registre: od '01 do '15 bio je u upravljačkim strukturama kompanija M San Grupa i King ICT – čiji su glavni izvor prihoda bili "ugovori s vladom na IT polju, mnogi od njih sklopljeni bez javnog natječaja" – te je King ICT u rujnu '17 (koincidentno s Krstičevićevim sastankom u Zagrebu s izraelskim kolegom ministrom obrane) osnovao novu kompaniju, Planet IX, registriranu, između ostaloga, za proizvodnju, popravak i održavanje zrakoplova i svemirskih brodova.

Srdoč je, osim toga, pisala i kako se čini da je Krstičević sve isplanirao i dogovorio unaprijed: avioni će biti kupljeni za 500 milja dolara od IAI, kompanije u vlasništvu izraelske vlade, koja je bila pod istragom u Izraelu zbog korupcije i pranja novca, a Krstičevićeva bivša tvrtka dobit će posao održavanja vrijedan više stotina milijuna, udvostručujući koštanje aviona do milijarde dolara, zatim da se ta tvrtka prijavila za drugi vladin projekt u suradnji s IAI, a kad je Gordan Malić to otkrio na fejsbuku, objava mu je uklonjena, a mejlovi hakirani. 

Malić? Stani malo. Malića svi znaju kao novinara koji je, ono kao, istraživački po pedigreu, ali mu se ne može vjerovati. A sama Srdoč je još notornija, s pedigreom u Heritage Foundation, nečemu desničarskom i mračnom s koje god ga strane uzmeš. Nisu to vjerodostojni ljudi, iz čijeg bismo smjera trebali očekivati pošteno novinarstvo. Zašto mi je onda relevantno? Zato što moja današnja tema niti nije ondašnja afera Krstičević i propala nabava aviona. Već činjenica da je Index to išao prenijeti, prevesti – jedva dočekao, ni ne pitavši puno ništa. 

Dobro, dostajalo bi reći da relevantnost nije bila upitna: samom činjenicom da je tekst izvorno objavljen na The Western Journal, američkom konzervativnom portalu s preko milijun pregleda dnevno. A možda nije naodmet spomenuti da su i drugi liberalni mediji išli napraviti follow-up istim tragom: Klancir na Net.hr, s dodatnim pikanterijama, Dodikovim prstima u svemu itd., Klarić na Telegramu, s traženjem ostavke, Jelinić u Nacionalu...

Ono za što tu pitam nije, međutim, je li filter koji je Indexu otišao onaj za Srdoč i Malića, već onaj za vlastitu teologiju.

TOP LISTA UHLJEBISTA

Nije to misterij: unaprijed možemo pretpostaviti kako će i ove godine izgledati poziv na rangiranje. Dočekat će nas alarmiranjem kako je uhljeba u zemlji sve više, a građana sve manje. Bit ćemo podučeni kako je broj zaposlenih u državnim i javnim službama porastao za toliko i toliko u odnosu na prošlu, popraćeno mantrom o Hrvatskoj koja ima jedan od najgorih javnih sektora na svijetu. Predmet stigme je življenje na račun drugih, odnosno "svih nas", poreznih obveznika, a definicija parazitiranja ne može biti prostoneproširenija: automatski si nemoralan parazit ako si na "državnim jaslama", grešnik za muke paklene, dok ako si u "realnom sektoru", onda si automatski okej, pobožan, i pun vrline, jer sam svoje zarađuješ, svojim dvjema rukama. To je taj definicijski kriterij koji već godinama tamo dijeli one koji jesu da jesu od onih koji nisu da nisu.

Srdoč je pažnju američkoj javnosti skrenula i na neke generalije o tome kakva smo zemlja: da je stranka na vlasti osuđena kao zločinačka organizacija; da su za Sanaderovog mandata pusti javni milijuni rukom samog premijera utopljeni u privatnu tvrtku Fimi Media; da su u periodu 2005-14. naši "korumpirani političari i njihovi partneri u zločinu među privatnicima uspjeli ilegalnim kanalima izvući iz zemlje 35 milijardi dolara, putem kriminala, korupcije i utaje poreza". 

Ma je li moguće? Zar naš sveti privatni sektor... da tako? Partneri u zločinu? Iz ruku nam ispada miš i naše ranjene usne šapuću: "Ne, to ne može biti istina."

Ne treba biti ni Sherlock Holmes ni nekritički čitatelj sumnjive autorice Srdoč da bismo svi koji ovdje živimo znali o čemu priča i da baš jest istina. Sve je to nama topla voda. Što može biti dovođeno u sumnju? Točna brojka milijardi? Ne znam, moguće, nisam vodio evidenciju. Ne moramo uopće uzimati Srdoč za vjerodostojnu, a svejedno će nam biti poznato da je sistemska koruptivna sprega pohapala goleme pare, reda veličine višekratnosti BDP-a. Znamo da doista stoji tako, štoviše, da je sistem čitav i ustrojen na ničemu drugome nego na zloglasnoj, pljačkaškoj Pretvorbi & Privatizaciji, s društvenom imovinom konstitutivno predanom na milost i nemilost podobnim privatnim rukama, kutlama, gucićima, todorićima. 

Kako se to uklapa u ideološku platformu Indexa? Naizgled sasvim dobro. Nije teško dokučiti rezon po kojem si je uredništvo Indexa moglo objasniti plasman Srdočinog teksta (efektivno prihvaćajući njegove premise o aferi): kritika državne korupcije. Jer krivac je tu, je li, država, partija, ministar obrane kao partitokratski mega-uhljeb u javnom sektoru, hura, oh kako nam priča samo ide na mlin!

Samo... čekaj, je li to državni uhljeb otuđio za sebe kao fizičku osobu, parazitirajući na proračunskoj plaći? U libertarijanskom narativu ime problema su uhljebljeni i sinekuraši, a to su svi oni "nakačeni na proračun", koji, hajde da citiram tipično mjesto, "žive na račun manje od milijun izmrcvarenih, izreketarenih i porezima brutalno opljačkanih ljudi u privatnom sektoru". No, jedna stvar u priči se ne uklapa: onih pola milijarde za Krstičevićeve firme, epitom hrvatske ekonomije (kako s obzirom na King ICT i Planet X u aferi avioni, tako i s obzirom na M San u javnoj tajni kronične crony povlaštenosti s političkom protekcijom), kao i onih 35 milijardi isisanih iz zemlje – o kojima tekst što ga prevode – sjeda zapravo na račune određenih pravnih osoba u privatnom vlasništvu. 

Zar jedan Index da tako đonom po takozvanom "realnom sektoru"?! Što je sljedeće, hoćemo li na Narodu čitati pamflete protiv tzv. katolibana?   

U slobodnom Indexovom prijevodu, formulacija "corrupt politicians and their private partners in crime" – uspjela je za svaki slučaj postati "korumpirani hrvatski političari i njihovi kriminalni suradnici". Ispuštajući informaciju da se radi o privatnicima, ostavljajući na nama kao čitateljima da se dovijamo koji su to suradnici, možda neki iz javnih poduzeća, ili iz podzemlja, tko će ga znati otkuda, možda iz neprofitnih medija. Možda je u pitanju samo prevoditeljska nespretnost bez agende? Možda. 

Bilo kako bilo, the name of the game je da se javne resurse otuđuje kao profit privatnog sektora. I to – kume – 35 milijardi, ej! Ali koga da onda stavimo na top listu uhljebista? Hoćemo li se fiksirati na neku tetu Zdenku, razrednu učiteljicu trećeg ce, koju je pregazilo vrijeme pa nas sad upropaštava svojim prokletim javnosektorskim parazitiranjem na ljudima iz privatnog? Ili – da bude i nekoga sa stvarnim putrom na glavi – na random načelnika što je pojeo vola pečenog na općinski račun? Otkud to da Indexovu listu mahom čine neki kokošari iz tipa OMĆ, "obićan mali ćovjek", u klasi uhljebljenih i sinekuraša? Zar svih prvih 10 ili 100 ne bi trebali pozauzimati ovi privatni brstitelji javnih milijuna, milijardi, desetina milijardi (stotina?)? Potraga za najvećim uhljebom koja ne pita za privatne džepove kao profitere tzv. ortačkog kapitalizma poput je potrage za najboljim električnim autom na sajmu dizelaša. Čak ni načelnici kumulativno ne mogu volova pojesti u protuvrijednosti fraktala onoga koliko će javnog novca na sigurno iznijeti samo jedan "realni" gazda koji je u pravim kabinetima dogovorio pravi posao.

IME ZLOG VUKA

Afera s Krstičevićevim avionima nije bila najveća čak ni te sezone. Bez konkurencije ju je na tržištu ortačkog kapitalizma obilježila afera Borg. Centralnu ulogu i opet je odigrala centralna država, pa je bižuterija s Indexa udarila u jadikovke o tome kako je HDZ izvlaštenjem "zlog kapitalista" kao legitimnog privatnog vlasnika, "nacionaliziranjem" Agrokora, dokinuo čistu Slobodu Tržišta i nametnuo državu kao planskog krojača ekonomije, s jednog centralnog mjesta, dakle to se po njima zove etatizam-socijalizam. Ime i dalje glasi kronizam, ispravio sam ih; ortački kapitalizam. Premda su predmet afere puste pare isisane iz privatnog koncerna, suštinski je kronistički element u privilegiranom sisajućem položaju u koji odabrane ortake stavlja ista visoka politika koja je omogućila istom tom koncernu da u sebe usisa(va) goleme javne, odnosno proračunske resurse.

Ne gubimo iz vida ni kako su prethodno ispostavljanju što će biti od Lex Agrokora – dok su mislili da državni vrh to radi da bi još jednom išao na ruku Todoriću, spašavao koncern (kao too big to fail) baš za Gazdu – na Indexu namrčili puste člančiće objašnjavajući što smo svi i znali: da je Todorić (čiju će nedodirljivost privatnog vlasništva potom uzimati kao sinonim čiste Slobode Tržišta, nasuprot izvlaštenju i nacionalizaciji, te ironizirati odrednicu "zlog kapitalista") zapravo dva desetljeća bio proverbijalni lički medvjed, kojem je država pogodovala na sve moguće načine i bila s njim u ortaštvu (s čime se, uostalom i nastavilo – i nakon nagodbe). Samo, umjesto da nazovu pravim imenom – i to im je onda bio etatizam-socijalizam.  

Vrhuncu interpretativnog cinizma dovinjava se ipak Borg, kad Martina Dalić, suočena s optužbama za ortački kapitalizam, pribjegne aproprijaciji jezika optužnica, okrećući njihov sadržaj u samohvalu za potrebe obrane prosljeđivanjem optužbe: mi smo srušili ortački kapitalizam! Napisala žena knjigu i upriličila promociju, ali nekim čudom knjigu nije nazvala "Lex Agrokor: Kako su nas uhvatili na djelu u ortačkom kapitalizmu" nego "Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma". Stilom vuka uhvaćenog u klanju ovaca koji stane držati PR govore o tome kako je kao ovčarski pas branio stado od vukova. "Todorić je došao u Vladu po 300 milijuna eura, a mi smo prvi rekli 'ne'!" Naracija po kojoj je njihovo usprotivljenje Todorićevim apetitima predstavljalo ubijanje zlog vuka, s vraćanjem na čistu Slobodu Tržišta, na "poštivanje tržišnih mehanizama i primjenu jednakih pravila na sve". 

Radilo se o široj zloupotrebi semantike u liberalnom diskursu, u takoreći internim obračunima, gdje se Borg brani istovrsnom mistifikacijskom paljbom kojom ga se i napada. Zabavno je u tom svjetlu bilo pratiti eskalaciju medijskog rata između Indexovih dripaca i Vladinih & Borgovih PR-ovaca iz Hanze, sve do prepucavanja u stilu Thompsona i Miše s licitacijama tko može zagušljivije napuniti stadione i arene, prebrojavanja posljednjeg klika s ulaznicom i međusobnog optuživanja za "venecualizaciju" Hrvatske. Naravno da su pritom u bitnome isti: u oba se slučaja radilo o identičnoj bulšit diskurzivnoj jezgri.

U čemu se sastojao Dalićkin bulšit? Identificiranju zlog vuka sisajućih dealova isključivo u fazi gazdovanja Gazde i njegovih (ko fol ne istih tih njih prije nego su ga se morali odreći i promijeniti ploču). Index reagira poštenim nazivanjem životnog vijeka pravim imenom: ne, zli vuk živi i dalje, i nakon Gazde, također i u fazi Lex Agrokora. U čemu se pritom sastojao bulšit Indexa? U opsesiji da, točno mu imenujući životni vijek, samog zlog vuka nipošto ne nazove njegovim pravim imenom: da ne padne riječ crony niti uopće ikakav kapitalizam, nego isključivo socijalizam. Samo da bi za all-things-Agrokor krivi bili opet Crveni, tko drugi, a uopće ne sistemska figa u džepu neoliberalizma, koja realnost kronističke plutokracije ("everybody knows that the dice are loaded, everybody rolls with their fingers crossed") prodaje pod meritokraciju Slobodnog Tržišta.

Dok će onamo Vojković ili Repecki govoriti o socijalizmu umjesto da govore o ortakluku (strogo ne dovodeći kapitalizam u bilo kakvu vezu s krivicom), ovamo će Dalić i Vlada s Drljačom drljati o ortakluku (kobajagi jedino tuđem) kao sinonimu socijalizma. Dalić se deklarira ekonomskom liberalkom, tj. ispovijeda istu nominalnu religiju kao superhikovci s Indexa, što se odražava i u jeziku kojim zaziva Slobodno Tržište nasuprot zlog vuka, a i njega pravim imenom samo uz sinonimizaciju sa socijalizmom kao istočnim grijehom ekonomije. Da ono što si je Todorić zamislio "pokazuje koliko je naš socijalistički mentalitet još uvijek živ" te da moramo "uporno i neumorno oslobađati državu i društvo od socijalističkog nasljeđa i mentaliteta", da nam nema nego se ponašati u skladu s pravilima slobodnog tržišnog natjecanja, itd. Pazi... Dalićka!

APSURDI KRITIKE APSURDISTANA

Ako živiš od prodaje robe Apsurdistanu, gdje ti se lova iz državnog proračuna slijeva na račun trgovačkog društva, kako to da ga kodnim neologizmom Apsurdistan (kao nezaobilaznom postajom libertarijanskog novogovora) ne prestaješ nazivati upravo po ključu slijevanja love iz proračuna? 

U intervjuu treš-portalu Liberal.hr, Saša Cvetojević pokušao je odgovoriti na ovo logično pitanje. Tri argumenta. Prvi: da je tobože ionako sretan ako mu firma ne dobije taj posao, jer je "slabo isplativ". Drugi: da njemu "ne smeta raditi ni s kime", jer mu je zadatak kao poslodavca "osigurati rast i razvoj tvrtke, sigurne i korektne plaće i dobre radne uvjete", a u tu svrhu bi, dok god je "država najveći potrošač svega i svačega", bilo neodgovorno jednostavno prepustiti konkurenciji taj posao (premda –  vidi argument 1 – slabo isplativ i draže mu je da ga ne dobije?). Treći: da njegove tvrtke "mahom ostvaruju dobit i tako već gotovo 30 godina te na to plaćaju poreze", dočim oni koji ga napadaju "nemaju ni približno takve pokazatelje" i najčešće su "daleko više ovisni o državi i njenim isplatama".

Thomas Bauer napravio je od stvari temu ranijeg teksta na istom treš-portalu (odgovarajući na članak Hrvoja Šimičevića "S državne sise neoliberali vise"). Služi se argumentom nemanja izbora: zato što je "hrvatska ekonomija još duboko etatizirana", uslijed čega su poduzetnici "nažalost dio poslova prisiljeni raditi s državom, jednostavno zato što je država i dalje uvjerljivo najveći igrač na tržištu". Bauer zapravo radi diferencijaciju unutar samih privatnih firmi: na one poštene i nepoštene. Po kriteriju povlaštenog poslovanja s državom posredstvom političkih sponzora i vraćanja im usluga. Drugi najveći igrač na tržištu, nakon države, su, kaže (a nije ni u krivu), "paradržavne korporacije koje isto tako ne moraju poslovati tržišno, a od države su zaštićene kao pande u Kini". Pa pita retorički "tko je zaslužan za Todorićevo širenje i kako je Agrokor u relativno kratko vrijeme postao korporacijski gigant sa 60.000 zaposlenih". Država, dabome! Argument dovršen. Zato je ime ove simbioze države i friendly korporacija – trijumfalno poentira – "kleptosocijalizam".

Ovako moraju od nevolje s državom također i oni, pošteni poduzetnici, dok kada bi ekonomija bila ona Stvarno Slobodnog Tržišta za kakvu se zalažu, s državom odsutnom iz nje, prolazili bi samo još puno bolje – i dakle imaju pravo da se zalažu! "Našisti i novostaši vole dobiti novac iz proračuna bar koliko i ja, samo se oni to ne usude priznati" – otvoren je Cvetojević o pridavanju si prava po toj osnovi. Ma, čekajte, ali nije li ova ekonomija kakvu u praksi imamo ista za sve? Nismo li svi u njoj, takvoj kakva jest? Otkud pravo i obraz da se – unutar jedne te iste ekonomije – proziva čitav jedan sektor zbog nakačenosti na proračun, pri također i vlastitoj nakačenosti na proračun?

Obojica se, naravno, prave blesavi (osim ako će reći da se ne prave). Problem nije nikad ni bio na načelnoj razini činjenice poslovanja s državom – prihvatimo li tezu o poštenom poslovanju, lišenom crony fora. Već u licemjerju, pri čemu problematična strana hipokrizije nije u samom poslovanju s državom, već u istovremenom prozivanju uhljeba definiranih upravo primanjima iz proračuna, agitatorskom forsiranju crno-bijele podjele po kojoj je sama pripadnost javnom sektoru parazitiranje, jer se primanja dobiva iz proračuna, a pripadnost privatnom automatski ekonomski "realna", jer se proračun isključivo puni i tako "hrani" one iz javnog. Zadovoljavaju se time da podvuku onaj dio koji nije niti bio problematičan da bi simulirali da su odgovorili. Dočim pitanje ne glasi zašto radite s državom dok prodajete neoliberalnu mantru, već zašto prodajete neoliberalnu mantru dok radite s državom. Krimen je u mantri, koja se otkriva kao šuplja. 

A i to sve samo pri premisi o vjerodostojnosti tvrđenja da se zadržalo u okvirima poštenog poduzetništva. Šimičevićeva i druga otkrića na temu, treba li i reći, donijela su i drugačije spoznaje o biznisima posvuduša našeg neoliberalizma. 

PROTESTANT MEĐU KATOLICIMA

Kod Matije Babića im naposljetku nije prošla ta priča. Ali čak ne zato što im ne bi povjerovao da uistinu apstiniraju od kronizma, jer s njim do te točke ni ne dođe. Krimen po njemu, obratno, nije u mantri, već u samoj činjenici poslovanja s državom. 

U jednom lanjskom tekstu pokazao sam na koje je sve načine radio ono što je prethodno tvrdio da nikad nije radio (ni on ni itko iz ekipe apostola libertarijanske teologije) – i, štoviše, da je "idiot, hulja, bijednik i licemjer" tko se usudi reći da je netko radio to što on tvrdi da nije nitko nikad – naime, odrednicu uhljeba pripisivao po liniji nečije same pripadnosti javnom sektoru. A za privatni sektor dodao je purifikacijski ključ. "U stvarnom privatnom sektoru radi možda par stotina tisuća ljudi" – brojao je – dok ostatak populacije "parazitira: bilo neradom u javnom sektoru, bilo radom u kvaziprivatnom sektoru nakačenom na javni, bilo sitnim ili krupnim privilegijama kroz poticaje, doplatke, nezaslužene penzije". 

Pri čemu će pričati "o najgoroj vrsti uhljeba: uhljebiznismenima koji posluju s državom". (Nego, zašto ono na Indexovoj top-10 listi ne biva onda i ponuđeno 10 uhljebiznismena za poredati ih?)

Ili ćemo ga zateći iznenadjenog i uvredjenog i svog zajapurenog u bijesu osjećaja izdanosti na prizor "poslovnih anđela" (Prpić, Cvetojević, Štetner...) kako se kočopere na dodjeli zlatne kune HGK.

Matija Babić posljednji je protestant libertarijanske teologije. 

To, naime, doista i jest jedna od njenih dogmi. Po slovu vjere, ne smije se poslovati s državom – točka. Samo što su mu se ovi iz ekipe ispostavili mahom katolicima, s njihovim lažnim moralom: oni to čisto kao priču za na van, ali s figom u džepu, ne opterećujući sami sebe previše iznutra – propovijedaju vodu dok pijući vino. Babić hoće, luterijanski, čistiti vjeru od indulgencija, licemjerja, poročnosti. Uostalom, u genezi je duha kapitalizma – opisao je Weber – da se iz pukog fingiranja, u reduciranosti na obred pred ljudima i vanjski spektakl (außerweltliche askeza), pređe u stvarno iznutra življenje mraka vjere, da propovijedanje vode bude iskreno u surovoj sirovosti (innerweltliche askeza).

Pa je puklo s Maštrukom.

Pa je puklo s Cvetojevićem i anđelima.

Pa je puklo s Bakićem.

Pa je puklo s Huićem.

Itd., ne znam navodim li redom i navodim li sve, nije mi to sad bitno i ne da mi se provjeravati. Lako za međuapostolske obračune; pišem – eto inspiracije za tekst – vidjevši da je nedavno puklo čak i sa samim Mesijom: Matom Rimcem!

Nekada ne samo da nas je nukao da zamislimo vladu koju bi predvodili Bakić i Rimac (tvrdeći da bismo bili Singapur za 10 godina), nego se o Rimcu javno izražavao s udivljenjem šiparice pred rok-zvijezdom ili čak, dakle, epohalnim Električnim Mesijom po kojem će se jednom bilježiti vrijeme, koji će razdjeljivati ere: "Ovaj lik. Priče koje on radi toliko su nevjerojatne, toliko jače od svega drugog što se u Hrvatskoj događa, da će se pravi razmjeri njegovog značaja moći shvatiti tek s vremenskim odmakom. Ne bi me iznenadilo da se jednog dana ovaj period u povijesti Hrvatske pamti po Rimcu više nego po bilo čemu drugom. Da sam sposobniji i ambiciozniji, bio bi ljubomoran. Kako nismo ni slična biznis liga, drago mi je i navijam."

S kakvim se treskom raspala mala zajednica u Rimcu mogli smo vidjeti – nakon godina i godina beatificirajućih hvalospjeva, marketinga koji već izlazi na uši, bezočne proizvodnje kulta, s pilama koje gare po Indexu nemjerljivo više nego po cesti i nedopuštanjem ikome da zucne kritičku riječ o sv. Mati – iz najednom poplave članaka koji Rimca uzimaju na zub (čak pitajući mrski RF za argumentaciju da bi unaprijedili diskurs uzimanja na zub). Sve zato što se Mesija taknuo u proračunske pare. Pa smo mogli po svim novinama čitati Rimčev odgovor na Babićevu osobnu prozivku s fejsa o tome kako "kad kreće potrošnja javnog novca, kreću i pitanja". Nikome se ne smije dopustiti – dodao je Babić – "da postane tabu tema ni svetinja koju se ne propituje, ma koliko propitivanje bilo nepopularno, jer javnost obožava stvarati svete krave". (Javnost? A čekaj, da nisi ono baš ti, sa svojim Indexom, i liberalnim telegramima u pratnji, odigrao predvodničku ulogu u pravljenju svete krave od Rimca?)

Tko će ostati, Matija?

Ima li među nama i dalje parsto hiljada košer privatnika koji hrane 4 milijuna parazita?

A što ćemo i s onom epizodom kad je Index – premda komercijalni medij – dobio 690.000 iz kase Grada Zagreba? Može li nakon toga ikad više biti još i samog tebe među protestantima? Svi prešli u katolike – pa kud svi Turci, tu i mali Matija? 

Halo? Ima li koga?

WHAT'S IN A NAME?

Bi li ruža jednako mirisala i pod drugim imenom?

S kritikom ortačkog kapitalizma treba biti oprezan – primjetno je da će biti na udaru i zdesna i slijeva, što se pretvara u blame game. U ustima svih desnih pozicija, osuda kronizma dolazi, vidjeli smo, uz sinonimiziranje ga s etatizmom-socijalizmom – jer, eto, država dijeli – nema veze što usred kapitalizma! Što je upravo u funkciji spašavanja teorije potonjeg. Kad se pokaže, kao što se redovito pokaže, da zakazuje, trokira, ne funkcionira – pa čak ni po mjeri teologije Slobodnog Tržišta, da i ne govorimo o zakonima nužnosti po kojima vodi svako malo u balone te ekonomsku i ekološku krizu – tada se pribjegava prizivu na ortački, divlji karakter nekog konkretnog kapitalističkog podsustava. 

Ima to karakter no true scotsman paralogike (drugo ime: priziv na čistoću). Gajimo apriornu fantazmu o tome što znači biti Škot – pa ako se opažena stvarnost Škota opire našoj fantazmi, nećemo priznati da Škoti mogu biti i drugačiji od onoga kako smo si ih zacrtali, nego ćemo braniti fantazmu, inzistirati da oni koji odudaraju onda jamačno "nisu pravi" Škoti. Oni su nešto drugo. Socijalizam. 

Dalić & Co. ili Bakić & Co. ili Rimac Automobili osudama "socijalističke" ekonomije usred kapitalizma pribjegavaju stilom katoličkih biskupa: koriste kao opravdanje vlastite hipokrizije, alibi za zakulisnu praktičnu apostaziju od vjere dok je deklarativno nastavljaju ispovijedati, štoviše naviještati. 

Babić pribjegava stilom protestantskog pastora: vapi do neba da se vjeri ostane vjeran. Dok će za "uhljebiznismene" imenovanje našeg kapitalizma kao ortačkog, tj. u njihovim glavama socijalizma, predstavljati pretekst da se sami odaju poslovanju s državom i po mogućnosti kronizmu kao odabrani igrači, Babić & bižuterija s Indexa će ga socijalizmom imenovati (ali i recimo prenositi, blago retuširano, članak Srdoč o ortačkim makinacijama države i povlaštenih paradržavnih kompanija) zato da bi mogli dalje prodavati Slobodno Tržište, s njegovom Nevidljivom Rukom, kao ono pravo lice kapitalizma. 

Izlišno je više i pričati da se tu radi o proizvoljnom izvlačenju naljepnica iz dupeta – i da doduše može nalijepiti tko kakvu hoće, ali to ne znači da će ljepilo držati. Mogu i ja sad izaći na pašnjak, pokazivati na ovcu i vikati vuk, a da to u realitetu pašnjaka svejedno neće biti vuk nego ovca. Ili obratno. Ako označitelj ne odgovara označenom – radit će se o patki.

Realitet ostaje zadan – tragom love. U čijim džepovima završavaju milijuni isisani pogodovanjima i pronevjerene milijarde? Možda države, proračuna, kao sredstva za javne interese ili za široku paletu socijalnih davanja i ulaganja? Tada bi se radilo o socijalizmu. Ali, ne, nego na offshore računima biranih privatnih firmi završava – u dubokim džepovima već nekog od borgova. 

Ne mogu se stoga odlučiti kome bi ovdje pripala medijevalna, vječita polemika o problemu univerzalija – esencijalistima koji rezoniraju da su stvari predestinirane njihovim imenom ili nominalistima koji kažu da nisu? S jedne strane, na terenu onoga što je stvarno posrijedi, trula ruža kapitalizma ostaje jednako lošeg mirisa i kad joj se nakači ime socijalizma. Stvari naposljetku ipak jesu ono što jesu i nisu ono što nisu. S druge strane, rat oko imena sve je osim nebitan: kačenje označitelja socijalizam patka je koja, ne baš bez polučivanja svog cilja, služi neoliberalnim apostolima kao paravan da bi se, u boljem slučaju, moglo katolički nešto zdipiti, okoristiti javnim resursima – podruštveniti trošak i rizik, a privatizirati profit – ili, u gorem slučaju, protestantski evangelizirati prijesni teološki fanatizam. 

EVANĐEOSKI IZVOR

Ali kad već potežemo Nevidljivu Ruku, vratimo se časkom i na izvor, Adamu Smithu – kojega se nerijetko, a površno i krivo, predstavlja kao praoca neoliberalizma – i njegove kritike onoga što danas zovemo corporate welfare. Ono, je li, kada moćni vlasnici privatnog kapitala i financijski sektor utječu na oblikovanje državnih politika po svom ćeifu – pa im slijedi široka ruka subvencija, grantova, bailouta, legislativnog pogodovanja, trgovinskih sporazuma, poreznog i pravosudnog gledanja kroz prste, dobrog čuvanja offshore oaza... Ili kao što je – poznat, klasičan slučaj – do informatičke revolucije i interneta došlo tako da je privatna kompanija monetizirala prethodna laboratorijska istraživanja i razvoj tehnologije o javnom trošku. Kapitalizam za siromašne, ali za bogate socijalizam. Niste valjda stvarno mislili – hahaha – da su se Reagan i Thatcherica za Doista Slobodno Tržište borili i takve politike vodili, da to nije bilo klasično katolički, biskupski ateizirano, s figom u džepu? 

Uglavnom, ne političari nego su merchants & manufacturers – upozoravao je još Smith – "principal architects" politike na vlasti, i s dobrim paženjem na svoje interese, neovisno o tome koliko na štetu naroda Engleske. To je, štoviše, "an order of men, whose interest is never exactly the same with that of the public, who have generally an interest to deceive and even to oppress the public, and who accordingly have, upon many occasions, both deceived and oppressed it". Njihovi ugrađeni interesi, kaže, "have become formidable to the government, and upon many occasions intimidate the legislature". Političarima koji uslužuju više slojeve bogatih sljeduje "not only the reputation of understanding trade, but great popularity and influence with an order of men whose numbers and wealth render them of great importance", dočim onima neposlušnima ne gine "the most infamous abuse and detraction". 

Nije upitno da ima malog i srednjeg poduzetništva koje ne može biti optuženo za privilegirane dealove, nego jedino kuburi sa svojim izvučenim kraćim krajem u uvjetima crony ekonomije, s vjetrom u prsa. Babićeva brojka ili već neka. Ali ortački kapitalizam je pleonazam zato što u najdubljoj logici kapitalističkog sistema stoji da će moć biti koncentrirana u rukama upravo big C.E.O.'s, ekonomske elite, i da će onda javne politike ići na ruku ekonomskoj eliti. Da je teoretski nemoguće da bude drugačijeg kapitalizma nego ortačkog, tj. divljeg, uvjetovano je golim slijedom začaranog kruga postavki: biznisi zarađuju pare, pare se promeću u moć, a moć utječe na politiku da konvenira biznisima – to više onima koji zarađuju to veće pare. Tzv. "lobiranje" – i, hej, tko da se miješa u posao poštenim biznismenima? Demokratski mehanizmi povlače se pred plutokratskima.

"Moj suprug nije ukrao ni euro, kunem vam se svojim unucima" – kratko je procijedila Vesna Todorić kad su je novinari onomad ukebali na letu iz Londona za Zagreb. Bome, ja da sam joj unuk, nisam siguran da bih od te bake više i čašu ladne vode uzeo. Ta je spremna na sve. Danas se javno kune na mene da deda nije ni eura maznuo, sutra će moju glavu stavljati u torbu da nije imao čak ni svoje privatne vlade RH kao pododjel računovodstva Agrokora. 

HEROJ PLUTOKRATSKE DISTOPIJE

U Velikoj transformaciji, magistralnom djelu političke ekonomije, Karl Polanyi denaturalizira koncept Tržišta, reduciran na ekonomističku perspektivu, kao relativno kasni konstrukt, a ne prirodno stanje društvene životinje homo sapiens. Misli se na moderno reificirano Tržište, koje dolazi pod ruku s istom takvom državom i prijeti komodifikacijom svega, društvenih odnosa, rada, obrazovanja, zdravstvene njege, vode za piti, zraka za disati (Zagreb je ovih dana jedan od gradova s najlošijom kvalitetom zraka na svijetu, zagadio jebiga divlji kapitalizam – da ne biste možda trebali stolni pročišćivač, gospođo, dobijete uz njega i set noževa?). Povrh slavnog salta "laissez-faire was planned", Polanyi ideju Slobodnog Tržišta – s pretenzijom da ono odmijeni ulogu vlade – prepoznaje i kao utopijski projekt, "stark utopia". Tzv. Slobodnog Tržišta nema, nikada ga nije bilo i neće ga biti – jer ga ne može biti. 

Prvo na što zaboravlja obogotvorenje Tržišta je, ironično, paradigma trga – libertarijanci, pričali smo, razumiju jedino ekstrapoliranu privatnu tarabu. Govorim o paradigmi jer se odnosi, po Polanyiu, na zemlju, rad i novac, kao "fictitious commodities", ali i sve ključne vrijednosti koje su po svojoj prirodi zajedničke, društvene, javne, od infrastrukture nadalje, kao i regulativne matrice koje čine sistem. Ne može se stoga ulogu javne agenture države – sistema – svesti na binarnu opreku uplitanja ili neuplitanja u ekonomiju. Besmislen je, po istoj osnovi, i jezik političke polemike za ili protiv regulacije. 

Polanyi je u svojoj knjizi recimo seminalno pozdravljao britansko napuštanje zlatnog standarda '31, kad se u pritisnutosti recesijom moralo odustati od "mjera štednje" potrebnih za braniti ga. Ističem kao akutno zanimljivo zbog pokrenute procedure da uvedemo euro kako bismo ga morali braniti. Općenito govoreći, nekakva regulativa (i.e. država) je uvijek prisutna, pitanje je samo kakva, pri čemu će ona desno nasađena – koja umjesto javnog interesa, interesa radnika i građana, interesa, rečeno sa Smithom, naroda Engleske, na ruku ide krupnom kapitalu i bankama – biti krštena fantomskim pojmom Deregulacije (i.e. tobožnjim povlačenjem države). Koji, uz druge fantome poput Mjera Štednje, Meritokracije i same utopije Slobodnog Tržišta, funkcionira kao eufemistička dimna zavjesa za plutokratsku namještenu igru, društveno destruktivnu i usmjerenu ka distopiji svake vrste kriza (te fašizma kao populističkog odgovora zdesna na spaljenu zemlju koja ostane iza neoliberalne ekonomije).

Svojim naročitim metodama tržišne neslobode služi ona interesno agrokorima, borgovima, ali – što dalje, izbija sve očiglednije – i bakićima, huićima, rimcima, koji će se tim jače derati preko krovova u zagovaranju libertarijanske naracije tržišnih sloboda, šatro. Babić je donekle specifičan slučaj te naracije, utoliko što je posve zamislivo da si (nakon što si je na faličan način objasnio one Bandićeve pare za Index) utvara, zbilja i najiskrenije, kako sam ne spada u ovu katoličku priču, nego je jedan iz reda "najugroženije hrvatske manjine", košer privatnika. Iluzija u kojoj mu pomaže da mu core business, kao komercijalni medij, nije neka roba za uvaljivati je državi za neposredne infuzije (s corporate welfare ambicijom tek u "deregulacijskom" podešenju regulative, kako ne bi morao plaćati porez, po mogućnosti ni plaće). 

I baš taj prostor za iskreno utvaranje baca ga u uspaljeni protestantski fundamentalizam. On to ne zna lažno i cinično, poput svojih bivših plačidrugova, labavijih, opuštenijih u prakticiranju propovijedanog. On mora, zabrijao si je tako, zapjenjenošću u strogo ozbiljnom mišljenju što govori. Nije prezao ni otresti ih od sebe, raskinuti stara prijateljstva i savezništva – sve samo da bi sačuvao predodžbu o vlastitoj vjernosti vjeri i idenju u raj, uključivo iluziju o konceptu Slobodnog Tržišta, i da ne bi morao prihvatiti, priznati da su ortačko-plutokratske sheme, u kojima mu plačidruge sve češće hvataju, upravo ono što ljubljeni kapitalizam na svojoj zadnjoj instanci jest te da ga drugačijeg nema niti može biti. 

Leksikom Bele Hamvasa, po pitanju pijenja vina: za razliku od pijetističkih izvrnutih očiju, napravljene face vrline i pobožnosti na van, za kinjiti time druge dok se iza zidova odaje poroku ("potajno skuplja bestidne slike, kada ga ne gledaju pije ponajviše rakiju jer to drži većim grijehom, te zato pada u još veći ponor"), puritanac herojski pridružuje i unutarnju autentičnost u ograničenosti ("slijepu vjeru u stanovite utvrđene principe te mračnu ograničenost i suludu i podmuklu borbenu spremnost u ime tih istih principa"). Na mjesto izigravanja smjerne pobožnosti dolazi ratoborni fanatizam ("ništa ne mrzi više od vina"). Previše je unutarnjih kontradikcija narativa iz kojih nije moguće isplivati – a za razliku od pijetističkih kronera, koji si mogu dopustiti nekoherentnost jer ionako su tu s figom u džepu, puritanac Slobodnog Tržišta zapada u nemoć svoje nemoguće pozicije. "Zna da je nesretna budala, i svejedno u tom ustrajava. I otud je strog, otud razdražljiv, otud borben, otud mračan i otud nasilan jer je očajan." 

Što ti je denial

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu