Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (12)

11.8.2022. - 168. dan rata

Lexicon quarti imperii.  Što je to precizno ruski oligarh? Objašnjava to danas čovjek koji ima 1,3 milijarde dolara Boris Mints, koji se donedavno bavio velikim financijskim investicijama u Rusiji a sad živi (u egzilu) u Londonu: U Rusiji taj izraz označava „poslovnog vođu koji je povezan s Putinom a najveći dio bogatstva, odnosno profita, dolazi od poslova s državom“. Poslovan čovjek koji to nije, smatra se „njegovom /Putinovom/ prijetnjom. Oni /krug oko Putina/ misle da bi potencijalno mogao biti financijer oporbe ili prosvjeda.“ Boris Mints daje i mali uvid u duševno stanje u toj grupi ruskih građana-milijardera, a njegovih znanaca: „Svi se boje.“ To sam danas pročitao u Jutarnjem listu.

Dakle, grupe ruskog društva žive u strahu: politički opozicionari ili obitelji poginulih vojnika u Ukrajini kojima je zabranjeno o tome javnije govoriti, boji se sasvim sigurno i velik dio obitelji onih vojnika poslanih u Ukrajinu. Tome treba dodati 44 milijuna Ukrajinaca koji se boje, strepe, žive u tjeskobi jer su u neposrednom dosegu i na meti vlasti u Kremlju. Koje se još grupe, slojevi i tipovi stanovništava u Rusiji i oko nje boje, teško je procijeniti jer je druga strana straha šutnja. U strahu, pogotovo od agresije, se kao prvo zašuti. Schweigen ist Gold, šutnja je zlato, veli narodna poslovica. Krim je odličan primjer. Od okupacije i prisilne aneksije 2014. od krimskog naroda 2014. nismo čuli niti riječi, makar tamo žive normalni ljudi poput mene, a povrh toga i razni narodi i kulture.

Vladavina Vladimira Putina i njegovih je strahovlada u najčišćem, tehničkom  obliku pri čemu sam pojam 'strahovlada' – Schreckensherrschaft - regime del terrore -  znači vladanjem putem straha. Krugovi straha su fino nijansirani iz epicentra prema periferiji. U epicentru su egzekucije (Politkovskaja, Nemcov) i fizička mučenja (Navalni) a krugovi se onda stupnjevano šire, sve do mene negdje daleko.

A zovu se, u mojem slučaju, osjećaj egzistencijalne nesigurnosti i strepnje hoće li biti plina na koji se grijemo i benzina za kretanje automobilom, o čemu neposredno ovisimo. A između mene i onih u epicentru – u podrumima u Harkovu ili u ćeliji Navalnog u Gulagu - bezbroj je krugova sve jačeg straha i strepnje. Što je s finskim vojnikom na finsko-ruskoj granici, kako se osjećaju Estonci, kakva atmosfera je po stanovima i kućama u Erewanu, u kojoj hibernaciji od čistog straha živi cjelokupan bjeloruski narod? Da bi si čovjek predočio veličinu prostora koji je obuhvaćen strategijom ratovanja strahom na karti treba pogledati gdje su Helsinki i Rovaniemi a gdje Erewan.

No sa strahom je još lako. Strah je refleks, reakcija. Jeziv je međutim svijet tišine, ne samo na Krimu, u Bjelorusiji već u prvom redu stanovništva ogromne Rusije. O njoj ništa ne znamo jer je masa nijema. Ni javnog ni objavljenog iznošenja mišljenja ili emocija nema. Ispitivanja javnog mnijenja još manje. Strašno je homogeno u toj šutnji skoro sto i pedeset milijuna ljudi, mojih, naših susjeda s kojima sam ne tako dugo sjedio na plaži pod borovima u Zelenoj i Plavoj laguni. (Govoriti i zamišljati da je Rusija 'daleko' je u današnje tehnološko vrijeme i doba brzog prometa apsurdno.) Ali mrak i tišina. Može se samo nagađati. Svašta znamo o represivnom aparatu ruske države jer ga ona rado pokazuje, o masi Rusa praktički više ništa. Je li ono podijeljeno ili vlada opći baš-me-brigizam? Ili se odlučilo na strategiju šutnje iz ovog ili onog razloga? Je li šutljiva većina znak pristajanja ili obrnuto, znak distansiranja, odmaka? Zapadni 'analitički' narativ o glupim Rusima koji vjeruju što im se kaže u večernjim vijestima državne televizije te potom odu mirno spavati je duboko podcjenjivački, a vjerojatnija suprotna ekstremna opcija da je jedno tako veliko društvo letargično, depresivno pa je stoga pasivno, braneći se ne želeći znati, slušati, gledati i ne želeći razmišljati.

Ova potonja interpretacija mi je bliža. Ne zbog općih zakonitosti ponašanja mase, već zbog povijesnog iskustva upravo Rusa. Koje je strašno, ticalo se svakoga i trajalo je od 1917. do 1990. ('kratko dvadeseto stoljeće'). Prepušteno je bilo samo sebi i prije osim u par gradova koji se gube u moru ruskih prostranstava. Tada Rusi su stoljećima živjeli doista u gluhoći, ne imavši ni najprimitivniji alat da je probiju, pismenost. O tome je Orlando Figes napisao veliku knjigu „Tragedija jedne nacije“, kao i o tome kako je neke demokratske živosti bilo samo u kratkoj epizodi između 1904. i 1917., a i od toga tri je godine pojeo rat.

Možda je Rusima spuštanje glave i šutnja 'prešlo u gene', stara je navika i tradicionalni modus vivendi et operandi. U svakom slučaju, to nije oportunizam, to je refleks podaništva i puno dublje od toga. Uostalom, ropstvo je u Rusiji uvedeno u 18. stoljeću, dotle je postojalo barem kmetstvo. Ja dakako nagađam, bespomoćan i skeptičan, jer ono malo što znam o Rusiji znam iz par debelih knjiga, što je gotovo smiješno polazište. Ništa ne znam o Putinovoj Rusiji, a taj vlada već dugo. U to me je neki dan uvjerila (i potpuno poljuljala) vijest s fotografije kako su se nakon eksplozija na vojnom aerodromu na Krimu ruski turisti dali u bijeg s poluotoka i da su nastali prometni čepovi. Dakle, Rusi ljetuju na Krimu, masovno, a onda se začude i uspaniče kad padne raketa ili bomba – na aerodrom s kojeg stalno polijeću bombarderi da ispuste bombe sto i pedeset kilometara dalje.

Danas Frankfurter Allgemeine Zeitung donosi pak slijedeću nadrealnu vijest. Unutar sveopćeg egzodusa velikih međunarodnih poduzeća iz Rusije (za koje emblematski stoje McDonalds, H&M i Coca Cola) IKEA je otpustila 15.000 tamošnjih radnika u prodavaonicama i vlastitim tvornicama. No, autorica članka Kerstin Holm veli da će to biti jedan od 'najbolnijih gubitaka za rusko stanovništvo' nakon što su s tržišta nestali smart phoneovi, skupi satovi i parfemi, čemu je doskočila država koja će od jeseni otvoriti dućane samo za diplomate i strance, legendarne Berjoške (u Jugoslaviji 'diplomatski magazin') s takvim robama i plaćanjem samo u dolarima i eurima. Praznu 'nišu na tržištu' namještajem koju je za sobom ostavila IKEA, također će popuniti država, u liku glavne ruske uprave za kaznionice, odnosno njenog odjela za 'rehabilitaciju putem rada' koju vodi pukovnik Ivan Šarkov. 'On je zajamčio da se u kažnjeničkim kolonijama proizvodi namještaj znatno bolje kvalitete kao i uz nižu cijenu nego kod IKEE' prenosi Kerstin Holm, te da je Šarkov izvijestio da proizvodnja namještaja u njima bilježi nagli porast te da je otvorena za svekoliko sklapanje poslova.

 

13.8.2022. - 170. dan rata

Neki dan mi Gabrijela piše iz Wuppertala: 'Konačno sam dovršila čitanje Schloegela, s time sam jedno vrijeme morala pauzirati. Portreti pojedinih gradova su izvanredni. Sad mi pomalo sviće kakvi su biseri europske kulture (bili) gradovi poput Lavova, Černovica, Odese. Pita se čovjek zašto su o njima zapadni Europejci tek bili nešto načuli. Već pred puno vremena na njima se mogao zaustaviti pogled – ali tako daleko pogled nije mogao doprijeti dok smo se stalno sami sebi divili u zrcalu, ne do Srednje Europe, ne do Istočne Europe. Sad smo na to prisiljeni, ali je to za većinu još uvijek jako daleko, u prvom redu ljudi su iritirani. To odgovara Schloegelovom zadnjem poglavlju 'Šok. Misliti ozbiljan slučaj' – sad ga evo, a mogao bi postati i još ozbiljniji. On i vrlo detaljno opisuje kako je kao svjedok u prvom redu mogao biti samo tek pod šokom. A onda je ipak počeo pisati a da nije znao što će biti ishod. On je već pred sedam godina bio u pravu: šezdeset godina mira u Europi ispostavili su kao iznimna situacija.'

Ovo pismo mi je jako važno, jer ne dolazi iz kruga profesionalnih recenzenata, Schloegelovih kolega povjesničara i tog kruga, već od nekog tko ne objavljuje ali se čitavog života kreće gotovo isključivo među visoko obrazovanih ljudi, po teatrima i među glumcima i režiserima, ljudima sveučilišta, umjetnicima i pjesnicima, odlazi na sve velike izložbe u krugu od sto i pedeset kilometara. A formulirala je to o 'daljini Srednje i Istočne Europe' narcisoidnom ogledanju Zapadne Europe i prije svega upotrijebila riječ iritacija.

Da budem točan, ovo pismo mi je blagotvorno, jer već mjesecima sumnjam da je barem pola tekstova, komentara, priloga diskusijama o Ukrajini javnih ljudi tek obavezna vježba iz političke korektnosti. Koja je u međuvremenu tako internalizirana, da su sami takvi javni govornici i objavljivači uvjereni u vlastitu autentičnost, pamet, znanje, moral, 'uzbuđenost' i angažiranost. A nisu iritirani samim sobom niti time da se nikad nisu prošetali znamenitim skitskim zbirkama ukrajinskih muzeja a za Odesu eventualno čuli zbog Ejzenštajnove sekvencije na velikim stubama s dječjim kolicima, a koji se to točno jezik odnosno jezici tamo govore još manje.

Kao ni ja, uostalom, ali se pod šokom i u stidu učim. Dio te moje sramote je i mucanje u ovom dnevniku povodom tragedije Ukrajine, a usput – ili prvenstveno? – dokument mojeg invalidnog europejstva. A lijepo je ponavljao Predrag Matvejević da je napola Ukrajinac, rekao mi je to par puta i osobno, a ja sam bio gluh, mislio sam da je to usputna napomena i prelazio preko toga kao bijelog mjesta. Znali smo sjediti zajedno i dugo, svašta bih tada ćaskajući pitao tog velikog, inspiriranog erudita, ali „Što to znači da si Ukrajinac?“ nikad.

 

14.8.2022. - 171. dan rata

Bataclan: Svakog jutra praktički svakodnevno pregledam naslovne stranice digitalnih izdanja  velikih europskih listova. Redom su mi na traci poslagani Sueddeutsche Zeitung, Der Standard, Frankfurter Rundschau, La Reppublica, Corriere de la Sera, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Die Zeit, Le Soir, Le Monde i Le Figaro. Danas u osam ujutro u francuskim listovima naslovna vijest je Salman Ruhdie, s velikim portretom i najnovijim biltenom o njegovom zdravstvenom stanju, a Le Monde je Ruhsdiju posvetio i svoj 'editorial', iz kojeg stoji cijelo uredništvo, ima karakter definitivnog stava i uvijek je posvećen nekom fundamentalom problemu za Le Monde, a zapravo za cijelu Francusku. Le Soir ne izlazi u Francuskoj već u Belgiji, ali glasilo je francuske Belgije, danas bi se reklo frankofon je. Ista je tu prva vijest Ruhdiejevo stanje, također u Liberationu, s portretom odmah gore. Njemačkim listovima danas, dva dana nakon što je Rushdie masakriran nožem, vijesti s tim u vezi su negdje oko petog mjesta, slično kao u La Reppublici i Corriereu. U New York Timesu također, četvrti, peti članak.

Ovo me frapira zbog knjige koju čitam o različitim genezama nacija, osjećaja nacionalnog jedinstva i pripadnosti te ranih oblika nacionalizma u Engleskoj, Francuskoj, Rusiji, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama od ranog 17. do ranog 19. stoljeća. Differentia specifica Francuske je što se toj zemlji pojam nacije zahvaljuje pisanoj riječi, kultu književnosti, visoko njegovanog pismenog i izražavanja u svim domenama apstraktnog mišljenja i prenošenja znanja. Sasvim izvan sfere države, ekonomije, religije i sličnog u drugim u toj knjizi analiziranim zemljama.

Kompendij na koji se referiram je napisala učenjakinja Liah Greenfeld i zove se „Nationalism, Five reads to Modernity“ (1995) zbog koje shvaćam 'paradoks' zašto je zdravstveno stanje pisca Salmana Rushdija u odreda svim francuskim listovima udarna vijest a kod drugih nije. A za Francuze pri tome ima, dva dana nakon atentata na pisca Rushdieja, i te kako alarmantnih vijesti, pa tako Le Monde donosi kartu s onim dijelovima Francuske gdje je na snazi redukcija vode i donosi članak koji raspravlja o tome kako o raspodjeli preostale vode treba odlučivati demokratskim putem; brine ih također rusko bombardiranje atomske centrale Zaporožje. No Salman Rushdie je glavna vijest.

Usput, makar je to možda i najvažniji, glavni politički cilj atentata na pisca Salmana Rushdieja, naručenog uz nagradu od Perzije i nekoliko drugih arapskih zemalja, sunitskih, a to je da ušuti, nije postignut. U bolnici je opet progovorio.

 

15.8. 2022. - 172. dan rata 

Top gun: Portal Index prenosi vijest da je u borbi poginuo jedan od najboljih avijatičara ukrajinskog ratnog zrakoplovstva Anton Listopad. Index donosi njegovu fotografiju kako stoji na pisti pred nekom suludom napadačkom letjelicom, lijep je, mlad, fascinantan u borbenoj uniformi, ikona bolja od svakog Holywooda.

Le Figaro danas ujutro na naslovnici ima nadalje Rushdieja i odmah ispod još četiri ili pet članak o njemu. Na naslovnici print izdanju, vidim, ogroman Rushdijev portret, odmah ispod magičnog letteringa Le Monde, koji držan u mekoj, starinskoj frakturi ne ostavlja dvojbe s kojim to novinama imamo posla i što se tamo zahtijeva od novinara.

B., ukrajinska izbjeglica, tridesetogodišnjakinja s djetetom u Istri koju smo upoznali, doživjela je slom. Užasno je smršavila, stalno je na rubu plača. Naravno, ne usuđujemo se pitati zašto. Otkud nam pravo na takvu intruziju? Zato što je bespomoćna izbjeglica, izložena svemu i svima? Ima kakav-takav smještaj, od kamo može ići i na kupanje, od Crvenog križa ili Caritasa dobiva brašno, sol, šećer, ulje i 'potrepštine' koje idu žene i djecu, ali ne jede.

 

16.8.2022. - 173. dan rata

U pseudo-republici Donjeck dva Britanca i jedan Hrvat zatvoreni su i pod istragom. Zarobljeni su kao branitelji iz Mariupolja. Bili su dobrovoljci u ukrajinskoj Internacionalnoj legiji. Jedan od Britanaca živi u Ukrajini od 2018. godine. Za njih, čitam, ne vrijedi Ženevska konvencija ali to ne čudi, jer je pod Putinom ukinuta svaka zakonitost a kamo li međunarodne konvencije. Dobrovoljci iz čitavog svijeta koji su tridesetih godina odlazili u Španjolsku da se bore za Republiku i spase je od vojnih pučista jedno je od najsvjetlijih poglavlja europskog dvadesetog stoljeća, koliko god da je sve završilo porazom i unutarnjom izdajom od strane SSSR-a. Interbrigadisti su do kraja života uživali veliki respekt jer su se odlazili boriti za slobodu drugih. Oni koji iz istih razloga danas prijavljuju za Internacionalnu legiju u Ukrajini redovito se nazivaju plaćenicima, i na Zapadu. Izjednačavaju se s profesionalnim vojnicima koji puno ne pitaju za čiji račun rade već imaju svoje cjenike, s 'psima rata' koje ime im je nadjenuo Frederich Forsyth koji se opetovano bavio takvim sumračnim subkulturama pa je roman o jednom profesionalnom ubojici nazvao Šakal. Danas mediji slobodnog svijeta ukrajinske interbrigadiste kriminaliziraju, makar smo svi svjesni, pa i novinari i urednici, da se ljudi u Ukrajini bore i pogibaju za njihovu slobodu. Preciznije, našu.

Kriminalizacija koju pratim ima svoju dobru tradiciju. Njemački Wehrmacht je u Jugoslaviji partizane službeno nazivao 'banditima', kako za njih ne bi vrijedila ni minimalna ratna pravila, a kamo li Ženevska konvencija te su njemački vojnici ubijali ne samo ranjenike nego i partizanske vojne liječnike i medicinski personal. U Hrvatskoj je jezik zatrovan i brutaliziran preko svake mjere, no izgleda da se virus leksike prezira i omalovažavanja širi i dalje. Sjećam se video-snimke s pariške ulice kada je Alain Finkielkraut s pločnika gledao kaotičnu demonstraciju maillot jaunesa, žutih majica, dakle naroda, a onda mu je jedan čovjek prišao i u lice mu viknuo „Sale Juif!“ („Prljavi Židove!). Ne znam zašto mi to pada na pamet povodom dobrovoljaca-'plaćenika' u Ukrajini, ali pada, što mi je sasvim dovoljno da na tastaturi ne pritisnem tipku delete, komandu: Eliminiraj!.

 

17.8.2022. - 174. dan rata

Salman Ruhdie više nije ni na respiratoru već i trajno probuđen.

Henry Reese, filantrop koji je bio s njim na podiju i 'dobro prošao', BBC-u je od nekud dao interview od par minuta. Pod jakim bijelim svijetlom vide se šavovi na arkadi i ispod jako podliveno oko do pola obraza. Vidno je još u šoku i rekonvalescent. Nema smješka, gestikulacija, mišići na licu su kao umrtvljeni. Blijed je i odgovara bez i jedne retoričke figure, metafore ili aluzije. Taj se neće još dugo oporaviti. Vidio je đavola, masakriranje, ubijanje čovjeka na metar razdaljine, možda je krv prskala po njemu, stenjanje čovjeka koji se kolje slušao je svakako, ako se Rushdie nije onesvijestio odmah. Rekao je da se sve zbilo u instituciji koja ugroženim i progonjenim piscima pruža sigurno utočište da su samo oni, ili većinom,  činili malobrojnu publiku, pa su gledali, interpretiram, jedan od ishoda vlastite situacije. Perzijska vlada je urbi et orbi službeno objavila da pozdravlja masakriranje Rushdieja.

Javni govor stoji na potpunom raspolaganju svim cinizmima i imoralizmima. Teroristička država Rusija javlja kako su eksplozije u vojnim instalacija njenih okupacionih snaga na Krimu činovi terorista te da ona te teroriste traži ili štoviše hapsi. Glavi šef pak, g. Vladimir Putin,  pogođen je istovremeno u srce jer Estonija uklanja spomenike sovjetskoj vojsci pa poseže u svoju poetsku riznicu znanja i osjećaja i sjetno kaže da je to za njega rat protiv memorije. Senzibilni gospodin dao je zabraniti rusku zakladu Memorijal koja se bavila podsjećanjem na zaboravljene žrtve iz doba Lenjina i Staljina. Uopće ne sumnjam da je ta grupa ruskih intelektualaca zabranjena i kao strana agentura imperijalističkih sila ili kako već na novoruskom. NATO-pakta, CIE, židovske plutokracije, Vatikana, Japana, britanskog MI 5 (ili 6) pa Memorijala više nema. Sjećam se jednog od njih, razgovarali smo jednom. Imali su štand sa svojim publikacijama blizu našeg Durieuxovog, Feralovog, Gaborovog, Christijanovog i Wolfgangovog CEEOL-a na Frankfurtskom sajmu, u Hali 5.

 

18.8.2022. - 175. dan rata

Danas je umro i novinar Mislav Bago, jedna od središnjih ličnosti nezavisnog televizijskog novinarstva. U dva tjedna: on, Antun Masle i Vladimir Matijanić, ovaj potonji kao istraživački novinar perjanica daleko najčitanijih hrvatskih digitalnih novina Index. Ovaj pomor novinara je bez ikakve sumnje povezan sa dugogodišnjim stresom permanentne izloženosti pritiscima, ličnim uvredama i javnim ponižavanjima od strane vrhova političkog establishmenta svih boja i provenijencija, desnog i i navodno socijaldemokratskog. Pravo političko novinarstvo je u Hrvatskoj zanimanje rizično po život. Prvi slučajevi su bili Đermano Senjanović i Predrag Lucić i njihova nagla i fatalna oboljenja, pola redakcije Feral Tribunea, pa je činjenica da su Viktor Ivančić i Boris Dežulović još uvijek živi kao neka anomalija ili čudo. Može im se telefonirati! Isto čudo izdržljivosti, mislim na fizičku, je i Drago Hedl, istraživački novinar s prve linije demokratske fronte. To je bilanca jedne države korupcije usred Europe, nekad sam mislio moje zemlje a danas to mogu napisati samo u navodnicima - 'moje zemlje'.

 

20.8.2022. - 177. dan rata

Olesja i Marko iz Kijeva a sada Vodnjanci došli su u kratku posjetu svom mačku Jerryiju (mi ga zovemo Jere ili Jerko) kojeg su nam poklonili jer ga više nisu mogli držati u stanu gdje su smješteni a iz Kijeva su sa sobom bili poveli svoje tri mačke. Olesja mi je, bio sam sam jer Slađane nije bilo, predala poklon, teglu meda od djeda koji ga sam pravi. Prenio ju je jedan njihov prijatelj koji ih je došao posjetiti. - Iz Ukrajine?! - Da, s područja koje bilo pod okupacijom. On se svo vrijeme bavi poljoprivredom, među tenkovima. Posvuda su tenkovi. Olesja pri tome veli tankovima, kako se to izgovara na ukrajinskom. Tegla je bila u običnoj maloj najlonskoj vrećici iz nekog dućana, i nisam je izvadio nego stavio na kuhinjski pult kao sve što kupim na tržnici ili u dućanu pa poslije pospremim. Uzbuđen da je stigao svježi med iz Ukrajine mislio sam da je najbolje da se prisilim na normalnost.

Rekao sam „Puno hvala“, ali sam zaboravio reći da pozdrave djeda.

Prethodne tekstove iz ciklusa možete pročitati ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku