Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (13)

21.8.2022. – 178. dan rata

Prošle noći je u Podmoskovlju smaknuta eksplozivom Darja Dugina, mlada prorežimska novinarka i kćer glasovitog desnog ideologa Aleksandra Dugina, filozofa Novorosije, Rusije kao Euroazije, Ruskog svijeta. U Moskvi teče krv a Kremlj je obavijen tamom kao nekad. Opasan za sve, pa i svoje stanovnike. U neviđenom trenutnom komentaru Novaje Gazete autorica nagađa o mogućoj paraleli s ubojstvom Kirova koje je bilo povod za Staljinove velike unutarpartijske čistke. Dugin je gledao živu buktinju automobila u kojoj mu je bila kćer. Vidio sam jednu takvu sredinom sedamdesetih u dva u noći uz autocestu između Ostendea i Bruxellesa. Bila je deset metara visoka, u dnu široka i nije joj se moglo prići ni na dvadeset metara. Majka je vriskala i na toj razdaljini optrčavala  buktinju jer su unutra ostala djeca, možda i muž. Vatrogasci i policija još nisu stigli, bilo nas je dvadesetak koji smo stali da pomognemo a mogli samo nijemo gledati. Jedan vozač kamiona s majušnim protupožarnim aparatom je prišao i ispustio jedan oblačak koji je na rubu ognja samo kratko zašištao a on vratio k nama s tom besmislenom kanticom, držeći je apatično u ruci.  Dugin je sad gledao što je vendetta i provest će ostatak života prazan i nikad neće doznati tko ga je kaznio i za koju 'grešku'.

 

22.8.2022. – 179. dan rata

'Ne volim previše frazu koja kaže umjetnost je oružje jer je ona neprecizna. Oružje je oružje i ratovi se dobivaju pomoću vojski. Kultura, ona će biti važna nakon pobjede, da se živi puninom. Primordijalno je da se Ukrajina ne zaboravlja, da se govori o Ukrajini, jer mi ovaj rat moramo dobiti.' Veli harakovski punk pjesnik i romanopisac Sergej Jadan u interwievu za Agence France Presse i Le Figaro koji ga opisuju kao 'nezaobilaznu ličnost' ukrajinske scene.

Nakon 24.2. suspendirao je pisanje na šest mjeseci i posvetio se humanitarnom radu u korist civila i podršci ukrajinske vojske. Intervju je vođen u Kijevu unutar kulturnih programa čija dobit je namijenjena za kupnju oklopnih vozila koja se tu proizvode. 2014./2015. u Harkovu je bio dio živog zida pro-majdanskih građana oko zgrade regionalne uprave kad su je pro-ruski militanti htjeli nasilno zauzeti. Na njihovu naredbu da klekne ostao je stajati te premlaćen i dobio frakturu nosa. U Kijevu je nedavno održao dvije uzastopne književne večeri u rasprodanoj dvorani sa 670 sjedala. Čitao je samo poeziju koju je pisao prije 2014. Ima tjedan dana krenuo je u inozemstvo da po Europi prikuplja donacije i mobilizira Europejce za podršku Ukrajini, izvještavaju AFP i Le Figaro i citiraju cilj te turneje kako ga shvaća Sergej Jadan. 'Mi ćemo podsjećati svijet da se dogodila najveća vojna operacija nakon Drugog svjetskog rata. A u ovoj operaciji treba imati vrlo oštro odijeljene pozicije. Ili podržavaš okupaciju i agresiju ili podržavaš Ukrajinu.'

Prva rečenica o nepreciznosti umjetnosti bacila me na pod, zadnja me je rastužila zbog njega samog, jer Europa već dugo nije 'svijet' nego ostatak svojevrsnog univerzalizma s kojim sam odrastao, a i pokoja generacija prije mene. Svijet su danas sasvim druge zemlje i transkontinentalne vojne i vjerske koalicije, mahom nedemokratske i protu-slobodarske. Ne samo u represiji sloboda vlastitog stanovništva, već i eksplicitnim i implicitnim ratovima protiv 'Europe' u najširem smislu, a zovu ga 'Zapad', eksplicitno kao neprijatelja, kako u državnom tako i slobodnom ideološkom žargonu. On je zajednička riječ i ogromnoj islamskoj internacionali i 'bezbožničkim' super-diktaturama poput Kine i Rusije. To što je Paul McCartney na svom posljednjem koncertu mahao ogromnom ukrajinskom zastavom bio je u tom smislu čin evokacije 'europskih', čitaj donedavno univerzalnih slobodarskih vrijednosti, kako sam, budala, mislio.

 

23.8.2022. – 180. dan rata

Apocalypse now. U Harkovu je prva autobusna stanica pregrađena u bunker za putnike. Od armiranog betona je, zidovi i krov su ukošeni. Unutra ima nekoliko sjedalica te vani kameru a unutra ekran da ljudi mogu pratiti što se na cesti događa. Stiže li autobus ili kamo je udarila raketa ili granata, valjda. Na autobusnoj stanici velikim slovima piše 'sklonište' a s bočne strane vidi se dvobojni mural sa stiliziranom slikom centra Harkova u, čini mi se, air-brush tehnici. Nalazi se u stambenom naselju sa socijalističkim zgradama – stambenim blokovima i soliterima okolo stanice. Ne kaže se kako se naselje zove, samo se na dvije zgrade vide veliki natpisi, na jednoj Medkompleks, na drugoj Minimarket. U off tekstu jedno i pol minutnog videopriloga kaže se da gradska uprava namjerava tako preurediti još tucet stanica, onim na najfrekventiranijih mjestima jer ruska artiljerija sustavno gađa prometnu infrastrukturu. Automatska predodžba da će tu đaci čekati autobus na sigurnijem na rubu je mislivog, čini mi se perverznom pa je pokušavam odagnati. No ona ne samo da je najvjerojatnije realnost, nego i jedan od glavnih razloga zbog kojeg se stanice pregrađuju u bunkere. Kanibalizam ruskih oficira i kremaljske polit-birokracije je činjenica. 'Nema milosti prema ukrajinskom stanovništvu!' napisao je i objavio neki dan ruski ambasador sa sjedištem u Beču. S uskličnikom, dakle kao pozivom u boj, na feštu i kolinje. Za takva stanja njemački jezik ima riječ der Blutrausch, opijenost krvlju. I jedno i drugo, vijest o pokliču visokog predstavnika Kremlja i video potpisan Rubi Cauchan/Olivera Stajić, donio je bečki Der Standard na koji bih se volio pretplatiti i iz principa, ali za to nemam novaca.

Sutra, 24.8.  Kremljova beba ima rođendan. Ima već šest mjeseci, napredna je, izvrsno je prohodala.

 

24.8.2022., dan nezavisnosti Ukrajine i državni praznik - 181. dan rata

Franjo II. ujutro je u Rimu komemorirao smrt Darje Dugine. Frankfurter Rundschau u 11.45 donosi kratku vijest: 'Papa Franjo je ubijenu Darju Dugin nazvao 'jednom od žrtava koje je ubio rat'. O tome izvještava novinska agencija Reuters. 'Za rat plaćaju nedužni, nedužni', naglasio je poglavar Katoličke crkve.' Par sati kasnije konzervativni Frankfurter Alllgemeine Zeitung donosi komentar 'Putinov papa' u kojem se na to osvrće i zaključuje rečenicom: 'Njegov moralni autoritet je međutim već sada propao.'

Na dan nezavisnosti Ukrajine u Kijev je došao britanski premijer Boris Johnson. Samo on. Kao onomad Francois Mitterrand u opkoljeno Sarajevo te s Alijom Izetbegovićem prošetao Bašćaršijom.

 

25.8.2022. – 182. dan rata

Kažnjenička kolonija br. 6: Aleksej Navalni kažnjen je na pet dana samice jer hodajući kroz logor tri sekunde nije držao ruke za leđima. Javlja da je nedavno u samicu morao na tri dana jer da mu jedan gumb nije bio pravilno zakopčan. Samica je veličine 3 x 2,5 metra. Kažnjenička kolonija nalazi se u Melihovu, oko 260 kilometara od Moskve.

Bataclan: Ruska vojska je jučer u Ukrajini pogodila putnički vlak i ubila 25 ljudi. Mjesto masakra se zove Čapline.

Masakriranje Salmana Rushdieja, gledano iz publike, 4 red. Teresa Hord Owens: ' Moderator je upravo započeo predstavljati gospodina Rushdija. Odjednom smo vidjeli kako netko trči na pozornicu. Dolazio je slijeva i vikao nešto što nisam razumjela. Ali jasno sam vidjela nož i kako gospodin Rushdie diže ruke da se obrani. K tome kretnje napadača. Znala sam da ubada gospodina Rushdieja. Svi koji su sjedili dovoljno blizu pozornice vikali su Ne! … Što mi je najteže nakon atentata na Salmana Rushdija? Odagnati iz glave strašne slike! Krv na pozornici, crveno poprskan paravan otraga na podiju i nož.'

U zadnjim danima kolovoza kad se u Puli pomalo razilaze turisti pa se vraća mir malog grada i njegov uhodani spori ritam svakodnevice, držim sebi male satove iz poznavanja Srednje i Istočne Europe, koliko to ide uz pomoć Google mapsa, Wikipedije i internetskih prometnih portala koji donose izračune duljine putovanja kolima, vlakom ili autobusom i kilometraže. Ti posljednji, poput Michelinovog, mi pomažu da steknem neku prostornu predodžbu 'kao da sam tamo'. O većini zemalja sam malo znao, a zapravo – ništa. Ništa za nekog koji je mislio da je poprilično Europejac, no to je bio moj politički stav, vidim sada. Vidim to na Google mapsu zorno kao da sam u drugom razredu osnovne škole. Malo me opravdava da se s pola kontinenta bilo naglo povuklo debelo sovjetsko more a izronili su gradovi, zemlje, sela i rijeke. Kao arhipelag. Sad već kao konzistentan europski prostor koji se nimalo ne razlikuje od francuskog. Što bi tek bilo da je Bjelorusija slobodna? Velika je. Na karti mi se čini da je glavni grad Minsk samo dvjesto kilometara od Vilne. No nad njom je izgrađen golemi černobilski sarkofag sovjetizma iz kojeg se ne čuju glasovi.

O prostoru Europe 'tamo': danas je jedan britanski vojni institut objavio da je od 24.2. ukrajinska vojska potisnula ruske snage s područja koje ukupno zaprema koliko površina Danske.

 

28.8.2022. – 185. dan rata

Pred nekoliko dana Alina je otputovala u Lavov. 'Da vidi', i sigurno da se vidi sa suprugom koji je branitelj u Harkovu. Ogroman put kolima od Poreča do Lavova. Tko je napravio taj put samo do Berlina taj si to može predstaviti. Kako su Alina i njezini skucali samo za gorivo tamo i natrag ne želim si zamišljati. Jedino dobro je da se Ukrajinci mogu kretati Europom bez maltretiranja na granicama. Nastupila je svojevrsna američka situacija. Kad si jednom u SAD-u, uroniš i nitko te ne pita više ništa. Dobro je i što izbjeglištvo za Ukrajince nije tako totalno kao za Ruanđane ili Iračane.

U gluhoj sobi Hrvatska u kojoj se, izuzev par novinara koji su dnevni 'vojni analitičari', i nadalje o Ukrajini ne raspravlja, osjećam se sve više kao the fool on the hill, što mi ni nije teško s obzirom da stanujemo na brežuljku pod kojim se prostire grad Pula. Frustrira me što se moram orijentirati prema stranim medijima i publikacijama. Između nekoliko izbjeglica 'iz krvi i mesa' koje znam i pratim i tih svjetskih medija zjapi mi preveliki prazan prostor, na živce mi već ide što već naizust znam riječi 'wounded', 'blessés', 'feriti'. No ne dam se smesti pitanjem zašto Ukrajina ovdje nije neki veliki problem, u čemu mi pomaže Vladimir Putin koji je povijest Europe okrenuo naglavce (kao onomad Hitler): pa da li o tome Hrvati i Hrvatice imaju što reći stvarno je svejedno. Najtočnije bi bilo reći da mi fale zvuk i riječi mog jezika u tom pitanju. U hrvatskom ipak su se slegla dramatična i ekstremna iskustva negacije čitavih stanovništava, nasilja svih boja i gradacija, samoproizvedenih iznutra, koliko i paternalističkih, kolonizatorskih i okupacionih izvana.

No, možda se te ukrajinske debate vode a meni promiču.

 

1.9.2022. – 189. dan rata

Već nekoliko dana drži me potpuna otupjelost na vijesti iz Ukrajine. Je li to zasićenje ili je proradio nekakav psihološki 'obrambeni mehanizam', ne znam. Ili je to reakcija na relativno smirivanje frontova? Već od te riječi 'smirivanje fronta' diže mi se kosa na glavi, jer je iz vojnog rječnika koji mi možda osmotički, intercelularno, penetrira u vlastiti vokabular. U svakom slučaju, već danima sam infantiliziran. Čitam o napredovanjima, povlačenjima, probojima, oružjima, uspjesima, sve tako redom. Kao događajima koji mi ostaju ikakvog unutarnjeg ili humanog reljefa. Mislim da je to bio Sebastian Haffner koji je u dječačkim godinama doživio 1. svjetski rat te se s vršnjacima igrao nad zemljopisnom kartom. Prateći dnevne izvještaje generalnog štaba, djeca su zabadala zastavice malo dalje ili malo bliže pa su se vidjela napredovanja, uzmaci, frontovi. Kao u monopolyju. Tako zadnjih dana ja: bitka za Ukrajinu u vidu slaganja lego kocki. Malo me potreslo što Rusi nadalje raketama sustavno teroriziraju Harkov i ubijaju civile, no to je zato što u međuvremenu osobno poznam desetak Harkovljanja-izbjeglica.

Smrt Mihajla Gorbačova unutar moje tuposti odigrala je samo ulogu svjetleće rakete koja na par trenutaka jarko osvijetli krajolik i sve se jasno vidi, bez sjena i bez mutnih prelaza. Sav veliki bla-bla o uskrsnuću ruskog imperijalizma, projektu nekakve azijsko-ruske mega-države, odgovoru 'Zapadu', geopolitici, sferama utjecaja i slično u kratkom bijelom bljesku vijesti Umro je Mihajlo Gorbačov ukazalo se samo i isključivo kako je sustavno i temeljito Putin otkvačio Rusiju od ostatka svijeta te ona, sada čista policijska diktatura, slobodno pluta kao svoja civilizacija, KGB-ov otok za ovladavanja Rusima, a nikakvim Ukrajincima. Čovjek bi poželio Mihajlu Gorbačovu da je umro godinu dana ranije i to nije morao gledati. No možda je bolest bila milosrdna i do njega vijesti više nisu dopirale.

Uz vlastitu tupost posljednjih dana još i melankolija. Moskovsko proljeće Gorbačova i Borisa Jelcina trajalo je kratko ali je bilo lijepo i čudesno doživjeti dah slobode, taj dah bio je propuhao i čitavu Europu i davao joj neki optimistički smisao.

Tek fusnota je da je u zadnjih tri minute spasio čast ljevice dvadesetog stoljeća, makar simbolički. Otpustio je ventile velikog olovnog moskovskog stroja koji je bio drama svih drama tokom predugih decenija i mnogima, od Španjolske do Vladivostoka, značio upropašten život. Tih ljudi ljevice dvadesetog stoljeća naravno da više nema, u čitavom spektru od antifašista preko iskrenih socijalista do bezglavih vojnika partije, čija su pokajanje završavala u izopćenju i društvenoj izolaciji. Dao je Mihajlo Gorbačov naknadni smisao i našima kao Milovanu Đilasu, Latinki Perović ili Miki Tripalu, no prije svega Enricu Berlingueru i Willyju Brandtu koji su vjerovali da se u Moskvi ipak nešto može promijeniti. No, to je fusnota o jednoj maloj kulturnoj povijesti iz prošlog stoljeća. Da ga je to kao kratko 20. stoljeće potpisao on osobno, Mihajlo Gorbačov, 9. na 10. 11.1989., od kad brojimo novo doba, spada svakako u povijest ljevice. Ili možda, jer ne znam kako se drug Gorbačov danas 'ocjenjuje', u lijevim i desnim serklovima.

 

2.9.2022. – 190. dan rata

U Moskvi je u organizaciji ruske vojske održan tenkovski biatlon. Nastupile su vojne momčadi domaćina i prijateljskih zemalja. Vozilo se tenkove T 72. Natjecanje se sastojalo iz vještine vožnje i zaustavljanja da se demontira i ponovno montira mitraljez ili iz tenkova izvadi i u njih ponovno poslaže municija. Gađale su se drvene makete. Pobijedila je ruska momčad. Pojedinosti se moglo pratiti i na velikom video ekranu. Publika je mahala ruskim trobojnicama. U izvještaju u Die Zeitu Michael Thumann navodi da su sudjelovale momčadi Kine, Abhazije, Vijetnama i Venezuele. Koja je na cilj došla zadnja. Na tom tenku je pisalo Chavez živi.

Polifonija neposrednih izvještaja i informacija o realnostima je halucinantna, šizoidna paralelna montaža između poetika Monthyja Pythona i Quentina Tarantina. Jučer je u Ukraijini počela škola a u najvećoj atomskoj centrali u Europi, Zaporožje, namještenici rade pod uperenim cijevima ruskih vojnika. Nastoje spriječiti da cijela stvar ne odleti u zrak. To su, naravno, sve slike i odbljesci ludila koje vlada u Kremlju a najbolja njegova prezentacija dolazi iz samog bunkera: pred fiksnom kamerom stol dovoljno kratak da stane u kadar, televizijska rasvjeta podešena na 'prirodnu sobnu'. Pred univerzumom s lijeve strane u profilu 'Putin' koji sluša kako ga 'izvještava' onaj s druge strane, također u profilu, sve se odlično čuje, Putin grimasira kao 'Putin', onaj drugi, najodgovorniji za tu i tu stvar, u pozi smrtno ozbiljno, kratko-konkretno obavještava. Mikrofoni su savršeno istarirani, 'Putin' i Onaj drugi govore skoro tiho (što zahtijeva prethodnu dobru tonsku probu), pa univerzum dobiva direktno i u živo iste one informacije kao Putin, vladar cijele Rusije i pola zemaljske lopte. Kako nisam Rus, uskraćen sam za direktne prijenose tih razgovora u cjelini, pa možda za ruske gledaoce ima ono prije i poslije, recimo 'Putin upravo za pisaćim stolom udubljen čita zakon koji će potpisati' podiže pogled, pogleda na sat i pristupa stolu, ili kraj gdje 'Putin' srdačno kaže Vidimo se uskoro a onaj drugi odlazeći kaže 'Rado'. No, dobivam samo video-clipove, bizarne slike iz epicentra ludila, gdje 'stol' može biti smeđ i kratak kao u vagon-restoranu, a drugi put velik kao tenisko igralište i boje slonovače pa 'Putin' izgleda kao figurica a preko puta je sasvim mali Macron kao 'Macron'. Par sto metara dalje od tih soba i odaja novinarke u džipovima lete u zrak, vrlo bolesni oligarsi ispadaju kroz bolničke prozore s petog kata. Tisuću kilometara dalje naručeni paklovi Quentina Tarantina i Johna Carpentera: ukrajinske djevojčice u haljinicama imaju prvi dan škole, idu pod topove.

 

3.9.2022. – 191. dan rata

Jučer se Slađana kratko čula s Alinom. Vratila se, no ne iz Lavova dokud je rekla da ide, već iz Harkova. Dok je bila tamo, raketa je pogodila i raznijela Nikin dječji vrtić. Danas je bila u Kosinožićima i ostavila poklone. Prekrasno pakovanje čaja iz Ivano-Frankivska, Černovica, čokoladu sa slikom starog Lavova i bocu fine votke, 'kozačke'. Takvi iznimno lijepi, posebni pokloni još u generaciji mojih baka stavljali bi se vitrinu i čuvali godinama. Takav refleks imala je Slađana, no boca nije stala u staru vitrinu jer je prepuna lijepih tanjura, starih i od tih baka naslijeđenih a koje nikad ne koristimo. Samo su 'za gledanje'.

U Moskvi, u Domu sindikata – u onom Domu sindikata! - tisuće ljudi se danas na odru opraštaju od Mihajla Gorbačova. U saveznoj pokrajini Brandenburg, u Berlinu i, izgleda, nekim drugim pokrajinama njemačke zastave su na pola koplja.

 

Prethodne tekstove iz ciklusa možete pročitati ovdje

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku