Čiča s Romanije kojeg su se bojali Nijemci i četnici

Protekli tjedan u 88. godini života umro je Nebojša Weiner, arhitekt bogatog opusa, koji je između ostalog radio i na projektu „Južni Jadran“ i realizaciji hotela Babin Kuk. Školovao se u Sjedinjenjem Američkim Državama, a dio karijere proveo je i u Africi gdje je u Gani radio na projektu proširenju Sveučilišta znanosti i tehnologije Kwame Nkrumah u Kumasiju, pa na studiji Tehničkog fakulteta Umtali u Zimbabveu. Niz godina djelovao je u sklopu arhitektonskog biroa Centar 51 u kojem surađuje s arhitektima Kazimirom Ostrogovićem i Vjenceslavom Richterom, između ostaloga na izgradnji projekta Vile Zagorje, a kasnije djeluje u sklopu APB Žnidarec-Weiner.

Nebojša potječe iz čuvene partizanske i ljevičarske obitelji čiji je najistaknutiji predstavnik njegov otac,  proslavljeni partizanski komandant Slaviša Weiner Čiča ili „Čiča s Romanije“ kako ga je narod prozvao.  Arhitekt Weiner u emisiji „Suvremenici“ prikazanoj na HTV-u povodu njegove smrti, govori i o svom ocu i vremenu pred Drugi svjetski rat, pa se tako prisjeća kako je u jednom trenutku pitao majku Slavku što su oni u Sarajevu, gdje su tada živjeli, radili prije rata, a ona je odgovorila: „Išli smo na Trebević i proučavali 'Kapital' Karla Marxa“.

– Ja sam umro od smijeha. Ali kada su se vratili, djevojka koja nas je čuvala kazala je kako su dolazili neki ljudi u šeširima i kožnim kaputima i bilo je jasno da su došli hapsiti oca. On se povukao u ilegalu, a potom na Romaniju - navodi Nebojša u filmu i dodaje kako su ustaške vlasti imale namjeru da uhapse i cijelu obitelj - majku i njih dvoje djece, ali su na vrijeme izbjegli. On se našao kod djeda u Popovači, a brat i majka na Sušaku, gdje je su bili relativno na sigurnom.

Po slavnom djedu ime je dobio i njegov unuk, Nebojšin sin Slaviša, poznati hrvatski skijaški trener, koji nam govori kako je najviše podataka i priča o svom djedu čuo od bake Slavke.

– Ona je bila poprilično razgovorljiva i pratila je politiku pa je tako često govorila i o djedu, uvijek apostrofirajući njegovu hrabrost. Do danas su mi to ostala lijepa sjećanja. Otac se naravno puno manje sjećao djeda, jer je imao sedam, osam godina i često je u tom vremenu boravio kod bake u Novoj Gradišci i ostale su mu u sjećanju tek izblijedjele slike. Kada bi pričao o ocu glas bi mu zadrhtao i to mi govori koliko mu je značio, a bez njega je ostao kao mali dječak - navodi Weiner, koji dodaje kako je u mladosti često bio u situacijama da svojim imenom i prezimenom skreće pažnju.

– Tada je u Politikinom zabavniku izlazio i strip o mom djedu, a i jedan brod nosio je njegovo ime što me činilo vrlo ponosnim na njega i to nasljeđe. Naravno i moji prijatelji su to respektirali, jer djed je bio čovjek koji je dao život za svoje ideale, premda je kao školovani građevinar imao odlične poslove i mogao je mirnije i sigurnije proživjeti život, ali želio se boriti za bolje i pravednije društvo - navodi Weiner.

Njegov djed je, kaže, bio izuzetno korpulentan i sa svojih 195 centimetara vrlo visok čovjek, a aktivno se bavio i sportom.

– Ono što ga je karakteriziralo bila je upravo ta izuzetna hrabrost. Po uvjerenju je bio ljevičar naslijedivši tako obiteljsku tradiciju. Samu hrabrost nosio je u sebi. Znao se odlučno zalagati za svoje ideje i biti uvjerljiv te  povesti ljude za sobom. Zato su ga se njegovi neprijatelji i bojali. Govorilo se da njemu ni metak ne može ništa, a kada su ga ipak ubili, Nijemci su ga saonicama vozili i pokazivali narodu kako je Čiča ipak mrtav, navodi Weiner, koji nam prepričava i anegdotu o tome koliko je zapravo njegov djed bio popularan u Bosni. 

– Svojevremeno sam kao student radio na Velesajmu , gdje je izlagala jedna firma iz Bosne, kojoj smo mi studenti bili dodijeljeni. Kada je čovjek koji je obnašao nekakvu funkciju u toj firmi vidio moje ime i prezime upitao me tko mi je i što Čiča. Bio je oduševljen da priča s njegovim unukom i od tog trenutka moja pauza bi, za razliku od ostalih koji su imali pola sata, trajala i nekoliko sati, jer bi mi ovaj pričao i stalno ispitivao me o mom djedu. Tako je bilo do devedesetih, a poslije je to postalo manje važno, ali nikada nisam imao nikakvih problema - navodi Slaviša Weiner, čiji je djed u socijalističkoj Jugoslaviji bio jedna od simbola borbe za pravednije i bolje društvo i u tom stremljenju dao i svoj život, a kao takav bio je 1944. među prvima i proglašen za narodnog heroja.  

„Čiča s Romanije“ Slaviša Weiner, rođen je u Novom Vinodolskom  27. lipnja 1903 . godine.  Kako se navodi u njegovoj biografiji objavljenoj u knjizi Narodni heroji Jugoslavije, porijeklo vuče iz siromašne činovničke židovske obitelji Dušana Weinera. Kao službenik u šumarijama otac mu je više puta premještan pa je i je tako i Slaviša svoje djetinjstvo i mladost proveo u raznim krajevima Jugoslavije, od Like i Hrvatskog primorja do Srijema i Slavonije.

Osnovnu školu je pohađao i završio u Iloku. Početkom Prvog svjetskog rata nalazio se u Bjelovaru gdje je pohađao prvi razred tamošnje realne gimnazije, u kojoj je s vrlo dobrim uspjehom završio sedmi razred sredinom 1920 godine, a tu se i aktivirao u radu revolucionarne omladine. Kao mladić neobične inteligencije i nemirnog duha, pod utjecajem Oktobarske revolucije, a još više i revolucije u Mađarskoj, Slaviša je zajedno s ostalim đacima gimnazije u Bjelovaru pokrenuo štrajk zbog uskraćivanja slobodnog kretanja i drugih ograničenja koja su nametnule školske vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz straha od revolucionarnih zbivanja. Slaviša je, kao organizator štrajka, bio isključen iz škole bez prava na dalje redovno školovanje koje je morao nastaviti u realnoj gimnaziji u Koprivnici, gdje je i maturirao.

- Nakon mature preselio se u Zagreb gdje je upisao Građevinsko-tehnički odjel Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dolaskom na zagrebačko Sveučilište, kao student tehnike, ponovo se angažirao u antirežimskim političkim akcijama. Bio je izabran za predsjednika Udruženja studenata Tehničkog fakulteta, u kojem se svesrdno borio za objedinjavanje svih studenata na fakultetima u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Zalagao se za liniju progresivnog jugoslavenstva, za bratstvo i jedinstvo među budućom tehničkom inteligencijom.

Prema podacima iz biografije, Slaviša je odmah po završetku fakulteta otišao na odsluženje vojnog roka u Vojsci Kraljevine Jugoslavije.

- Kao inženjer građevine služio je skraćeni vojni rok u ratnoj mornarici u Tivtu. U vojnoj knjižici mu je pisalo da je u vojnoj službi bio vrlo dobar, miran i pouzdan, osposobljen za podnarednika - đaka tehničara. Kasnije mu je priznat čin inženjerijskog potporučnika Vojske Kraljevine Jugoslavije. Nakon odsluženog vojnog roka, u januaru 1929 godine, Slaviša se zaposlio u državnoj službi u svojstvu inženjera u Higijenskom zavodu u Zagrebu. Iste godine, u rujnu, oženio se za profesoricu povijesti Slavku Ivančević. Radeći u Zagrebu Slaviša je došao u neposredni kontakt s Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ). U Higijenskom zavodu je već tada postojala jaka ćelija partijske organizacije, u kojoj je bio tajnik dr. Miloš Araninski i članovi Hrvoje Iveković, Pavle Gregorić Pajo, Jovan Dugošević i drugi poznati revolucionari, kasnije aktivni sudionici u NOB-u-.

Dobivši diplomu inženjera Slaviša je nekoliko godina radio u Zagrebu, a 1930. otišao je u Banja Luku, gdje je trebao pomoći u razvoju tek osnovanog Higijenskog zavoda Vrbaske banovine. Istovremeno je i to u vrijeme otvorene diktature kralja Aleksandra ponovo razvio antirežimsku političku djelatnost. Povezao se s naprednim studentima, koji su tada djelovali u pokrajini i posebnu pažnju posvetio poznatom Klubu akademičara Banja Luke (KAB), kroz čiju je školu marksizma prošlo nekoliko stotina studenata, od kojih će neki kasnije postati istaknuti partijski i državni rukovodioci poput Mladena Stojanovića, Safeta  Krupića,  Vase Butozana, Jovana Đurđevića i drugih. U klubu se aktivno radilo i na sociološko-ekonomskim istraživanjima krajiških sela, a što je bila izvanredno pogodna forma za rad i uticaj KPJ na selu. Iako je 1930 banjalučka polica izvršila provalu gradske partijske organizacije, Slaviša je ostao na slobodi pošto policija nije raspolagala čvrstim dokazima za opravdanje njegovog hapšenja.

Pored revolucionarnog rada Slaviša u Banja Luci živi i sretne obiteljske dane zajedno sa ženom Slavkom i sinovima Nebojšom i Dobrišom.  Supruga Slavka poticala je iz bogate hrvatske obitelji Ivanković, porijeklom iz Mađarske, a s obzirom s obzirom na to da je imala sklonosti ka stranim jezicima boravila je i u Parizu, kako bi dobro naučila francuski. Kada se vratila u Hrvatsku, radila je kao profesorica povijesti i zemljopisa. 

Cijelo vrijeme Slaviša je na oku policije i sredinom tridesetih opet kao "nepoćudan" tadašnjim vlastima biva premješten u sarajevski Higijenski zavod. I u Sarajevu se vrlo brzo povezao s progresivnim intelektualcima i komunistima. 

„Njegova izuzetna ličnost, široka kultura i visoko stručno tehničko znanje mu je pomoglo da vrlo brzo postane pokretač brojnih akcija u gradu. 1938 godine Slaviša je bio izabran za sekretara sarajevske akcije Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata. Zajedno sa Vasom Todorovićem vrsnim stručnjakom i projektantom, Slaviša je projektovao više vodoopskrbnih i sanitarnotehničkih objekata koji su planom bili predviđeni za izgradnju na području Drinske banovine. Slaviša je s Todorovićem projektirao i izgradio zgradu Higijenskog zavoda, kao i projekt vodovoda za naselje Ilijaš u kojem je već tada bila predviđena izgradnja željezare. Jedan od najprisnijih Slavišinih prijatelja je bio Julije Stipetić, s kojim je godinama surađivao u Upravnom odboru Sarajevske sekcije inženjera i arhitekata i kasnije Odboru jugoslavenskih inženjera i arhitekata. Među najznačajnijim aktivnostima sarajevske sekcije Udruženja inženjera i arhitekata je bilo sudjelovanje u stvaranju jedinstvenog saveza inženjerskih društava Kraljevine Jugoslavije. Skupština ovog jedinstvenog saveza je bila održana u Skopju, a Slaviša je u izradi rezolucije bio jedan od glavnih nosilaca posla. U toj rezoluciji Slaviša je hrabro i otvoreno napao nazadnu ekonomsko-društvenu politiku Kraljevine Jugoslavije. Osim navedenih aktivnosti, Slaviša je čvrsto surađivao i s umjetničkom grupom 'Collegium Artisticum', koja je kao sekcije Sarajevske filharmonije organizirala koncerte domaće muzike i razna predavanja, kao i izložbu pod nazivom 'Bosansko selo', a na kojoj su izlagali Ismet Mujezinović, Daniel Ozmo, Rizah Štetić i Vojo Dimitrijević“, stoji u biografiji Slaviše Weinera Čiče.

Nakon fašističke okupacije zemlje Weiner neumorno radi na pripremama za ustanak. Poslije 4. srpnja i poziva KPJ na ustanak započinje i legenda o Čiči s Romanije. Odlaskom na tu planinu u blizini Sarajeva pod pseudonimom Čiča organizira prvu oružanu grupu za borbu protiv okupatora. On je i komandir prve čete, a potom i komandant prvog partizanskog Romanijskog odreda. Već tog ljeta sudjeluje u jurišima na Žljebove, Mokro, Kram, Sokolac, Rogaticu. U narodu je brzo bio prepoznat kao oličenje hrabrosti i pravde i još za života pretvoren u legendu.

Kao iskusan politički radnik i zapažen vojni strateg, postao je član Glavnog štaba NOP odreda Bosne i Hercegovine. Zajedno sa Rodoljubom Čolakovićem i Svetozarom Vukmanovićem Tempom, prisustvovao je sastanku s Titom i ostalim članovima Vrhovnog štaba za Božić 1941 godine u Rogatici, gdje razmjenjuju dotadašnja iskustva borbe i određuju smjernice za nastavak i razvoj ustanka. 

Posebnu ulogu Čiča je odigrao u raskrinkavanju četničke izdaje potkraj 1941. godine, o čemu piše i njegov suborac Rodoljub Čolaković u svojoj knjizi „Susreti i sjećanja“. Čolaković zapisuje kako četnici, unatoč neprijateljstvu, nisu skrivali svoje divljenje prema Čiči.

„On je za njih bio 'legendarni junak' s Romanije s kojim 'nema šale'. Uz već poznatu četničku averziju prema komunistima bio je to jedan razlog više zbog kojeg su četnički glavari, čim su prekinuli svoju suradnju s partizanima, pokušali uvjeriti svoje ljude i narod da je potrebno ubiti Čiču. No, na njihovo iznenađenje Čiča bi se iznenada pojavljivao na njihovim zborovima i stojeći u sedlu na konju održao narodu, pa i postrojenim četnicima, vatren govor o ciljevima Narodnooslobodilačke borbe i četničkoj izdaji, a zatim bi uz opće odobravanje prisutnih ošinuo konja i odaljio se sa svojim pratiocima, a da se ni jedan četnik ne bi osudio da zapuca za njim“, navodi Čolaković.     

U Čičinoj biografiji se potanko opisuje njegova smrt: „Sredinom siječnja 1942 godine Slaviša se s Petim šumadijskim bataljunom Prve proleterske udarne brigade nalazio u Han Pijesku, gdje je tada bio smješten Glavni štab NOP odreda BiH i Pokrajinski komitet KPJ za BiH. Prisiljeni na povlačenje, pred desetostruko jačim neprijateljem poslije žestoke borbe, Slaviša je borce, među kojima se nalazila i grupa boraca Birčanskog odreda, odveo u Pjenovac. Tu su, na željezničkoj stanici, prenoćili, da bi sutradan krenuli u pravcu Olova. Ali, kada je veći dio Birčanskog odreda otišao, i kad se kolona formirala za pokret, s brda iznad željezničke stanice je, uz pomoć četnika, naišlo njemačko skijaško odjeljenje, dok je prugom, od Berkovine, pristiglo njemačko konjičko odjeljenje. Obje grupe Nijemaca otvorile su vatru iz automatskog oružja, i prosto su pokosili iznenađene borce.

Tog 21. siječnja 1942 godine poginulo je 59 boraca, među kojima komandant i politički komesar Petog šumadijskog bataljuna Prve proleterske udarne brigade Milan Ilić Čiča i Dragan Pavlović Šilja, narodni heroji, dok je Čiča Romanijski, teško ranjen, ali da ne bi živ pao u ruke neprijatelju, izvršio je samoubojstvo. Njegovo tijelo Nijemci su odnijeli u Vlasenicu, da ga pokažu narodu. Poslije oslobođenja, njegovi posmrtni ostaci, su sahranjeni u Grobnici narodnih heroja u spomen-parku Vraca, na Trebeviću, kod Sarajeva.“

Među prvima je ukazom Predsjedništva AVNOJ-a, 25. 11. 1944 godine proglašen narodnim herojem i to na direktni Titov prijedlog, kao Vrhovnog komandanta.

I rodni Novi Vinodolski se odužio svom slavnom i poznatom sugrađaninu pa na njegovoj rodnoj kući stoji spomen ploča na kojoj piše: - Je li soko goru preletio/ nije soko goru preletio/ no je Čiča vojsku provodio/ sve junake mlade partizane, jedan od niza stihova posvećenih Slaviši Weineru Čiči.   

cica-s-romanije-kojeg-su-se-bojali-nijemci-i-cetnici-7582-10314.jpg

Govorilo se da Slaviši Weineru njemu ni metak ne može ništa, a kada su ga ipak ubili, Nijemci su ga saonicama vozili i pokazivali narodu kako je Čiča ipak mrtav
Govorilo se da Slaviši Weineru njemu ni metak ne može ništa, a kada su ga ipak ubili, Nijemci su ga saonicama vozili i pokazivali narodu kako je Čiča ipak mrtav
Foto: 
Radio Olovo