Skoči na glavni sadržaj

Čudo je da su „Novine“ uopće prošle na HTV-u, uz kulinarske emisije i Tihomira Dujmovića

Emir Imamović Pirke

Književnik, dramatičar, publicist, komentator, novinar, Bosanac, Dalmatinac... Jednom riječju - Pirke

cudo-je-da-su-novine-uopce-prosle-na-htv-u-uz-kulinarske-emisije-i-tihomira-dujmovica-5002.jpg

„Novine“ su incident, jednak drugoj sezoni serije „Počivali u miru“ ili „Patroli na cesti“ – za koje se naivno vjerovalo da predstavljaju početak prihvaćanja svjetskih trendova u TV-produkciji
Foto: Facebook Novine

Onako kao što je počelo, kao iz nužde i radi medijskog mira, e tako je na Hrvatskoj televiziji i završilo emitiranje serije „Novine“, nastale prema scenariju Ivice Đikića i u režiji Dalibora Matanića. Trust mozgova s Prisavlja pričekao je da prođu sve blagdanske nedjelje pa su osmoga siječnja u program puštene posljednje dvije epizode, u bloku.

No, baviti se načinima na koje nastaje programska shema nacionalne, javne televizije, ćorav je i jalov posao, pogotovo ako znamo kako je malo trebalo da „Novine“, dakle serija koju je HTV platio deset milijuna kuna neto, nikad ne završe u eteru. Tek kada su dobili konačni proizvod onoga što su na osnovu trideset posto scenarija ispravno prepoznali kao vrijedno, na HTV-u su shvatili da njima to, ta nekakva serija koja se ne bavi mistificiranjem prošlosti, nije „Dozvolite da se obratimo“ na hrvatskom i ne događa se u šest četvornih metara prostora u kojima glavni junaci govore grozne replike, možda i nije potrebna. Ma i bez možda...

Neće to, naravno, nitko javno priznati, ali je očito kako je otezanje početka emitiranja bilo, prije svega, motivirano ne manjkom kvalitete sadržaja, nego, recimo tako, viškom stvarnosti u njemu: tolikim da bi „Novine“ vjerojatno postale sinonim za bačeni novac da Dalibor Matanić nije dobio nagradu u Cannesu.

Glupo je, čak i za HTV-ove kriterije, ignorirati plaćen proizvod koji potpisuje netom nagrađeni redatelj na jednom od onih festivala na kojima inače domaći autori na dodjelama priznanja aplaudiraju drugima.

„Novine“ su, sve u svemu, preživjele vlastiti sadržaj i poslovičnu autocenzuru ovdašnjeg medijskog mainstreama, a budući da su scenaristički postavljene za tri sezone, sada ima razloga vjerovati da će ih toliko zbilja i biti.

Da je sve kao što nije, nakon dvanaest viđenih epizoda bilo bi normalno o seriji Ivice Đikića – za razliku od filmova gdje je redatelj centralna figura u lancu stvaranja, u serijama je to scenarist i nije neuobičajeno, sasvim suprotno, da po nekoliko redatelja režira sezonu od dvanaest epizoda, osim ako autor scenarija i redatelj od početka, od pisanja sinopsisa, ne rade zajedno – govoriti i pisati kritički i analitički: baviti se, kako već ide, dramskom konstrukcijom, likovima i njihovim odnosima, podjelom uloga i glumačkom izvedbom, redateljskim postupkom i pristupom, ma svime po redu.

No, znamo, učimo o tome svaki dan, sve je ovdje kako ne treba biti pa su i „Novine“ incident u domaćoj televizijskoj produkciji, jednak drugoj sezoni serije „Počivali u miru“ ili „Patroli na cesti“ – za koje se naivno vjerovalo da predstavljaju početak prihvaćanja svjetskih trendova u TV-produkciji igranog sadržaja i začetak kontinuiteta proizvodnje sadržaja koji već dugo televiziji donosi prednost nad filmom.

Navršava se, evo, desetljeće i pol otkako su u dvije velike kulture nastale serije koje su pokazale kako televizija nije osuđena na banalnost i da, za razliku od filma, ostavlja puno više vremena da se ono o čemu se govori prikaže do u detalj. Još 2002. godine u Rusiji je krenulo emitiranje „Brigade“, na hrvatski prevedene kao „Sašina ekipa“: priče o usponu Saše Bjelova od moskovske suburbije do vrha kriminalnog miljea – pograničnog područja s visokom politikom zemlje koja je u devedesetim godinama prošlog stoljeća doživjela slobodan pad u ponor. Takav da se, prema grčkom dokumentaristu Arisu Chatzistefanou, prosječna životna dob ruskih muškaraca skratila za cijelih deset godina! Naša je tranzicija, u prijevodu, za rusku bila dom kulture s vodoskokom, što ne znači kako su naši oligarsi i gangsteri – drugi postaju prvo kada legalno oplode prvi, nelegalni milijun – anđeli u usporedbi s onima iz nekadašnjeg CCCP-a.

Iste te 2002. godine u SAD-u je počelo prikazivanje prvih dvanaest od ukupno šezdeset epizoda – podijeljenih u pet sezona – vjerojatno jedne od najboljih TV-serija svih vremena, „Žice“, čiji je utjecaj i na Đikićev rukopis vidljiv do te mjere da je Jurica Pavičić, bez imalo zle namjere, sasvim suprotno, „Novine“ opisao upravo kao hrvatski „The Wire“.

Scenarist i, što je već znakovito, bivši novinar David Simon – poznat, uz ostalo, kao autor „Odjela za umorstva“ – napisao je scenarij u kojem nema ničega što je dugo bilo uobičajeno za američke proizvode ovoga žanra, ali zato ima svega što, zapravo, čini politiku, policiju, podzemlje, sindikate, školski sustav za siromašne, medije i Ameriku rasnih i klasnih podjela.

Koliko je „Žica“ bila zahtjevna za gledanje – neki, nimalo nevažni likovi su, recimo, nestajali na po dvije, tri, pet epizoda, pa se vraćali kada su opet bili potrebni – toliko je djelovala inspirativno u, prvo, Velikoj Britaniji, gdje su se radu na BBC-ju vratili redatelj David Hare i to nakon dvadeset godina pauze, te scenarist Tom Stoppard, kojeg u toj vrsti produkcije nije bilo punih trideset i pet! Oba su kao razlog ponovnog bavljenja TV-produkcijom naveli – „Žicu“.  

U globalnom plesu produkcijskih milijuna „Novine“ su komično jeftine, a rad na njima nepojmljivo kratak. Recimo, petnaest epizoda „Brigade“ snimalo se osamnaest mjeseci, dok je dvanaest „Novina“ nastalo za malo manje od devedeset dana!

Za hrvatske prilike, međutim, „Novine“ su i skupe i zahtjevne, ali to manje govori o financijskim apetitima, produkcijskim potrebama i procjenama, nego o ovdašnjim niskim standardima. Kako onim cjenovnim, tako i estetskim. Dvanaestak milijuna kuna, koliko je HTV platio Đikićevu seriju, nije kap, nego golim okom nevidljiva kapljica u odnosu na par stotina milijuna eura za Prisavlje samo od pristojbi, od čega većinu, ako ne i sve, pojedu oni za koje se nikakvom znanstvenom metodom ne može utvrditi za što točno primaju plaću. Bacanje novca, tog ili onog zarađenog od reklama, na vanjske suradnike poput notornog Tihomira Dujmovića ili kulinarske programe o tome kako se točno pravi pomfrit, ne treba spominjati: mijenjaju pretplatničko raspoloženje na radikalno gore.

Hrvatska televizija kao javni medij ne postoji da bi sudjelovala u praksi prema kojoj se ozbiljni mediji protiv tabloidne konkurencije bore tako što srozavaju vlastite sadržaje, nego da bi, bez obzira na cijenu, rejtinge, šerove i ostalo, postavljala i održavala visoke standarde u programima koji mogu, ali tek na kraju, biti i zabavni. Samo što prvo trebaju biti profesionalni, informativni, obrazovni, dramski i nadasve kvalitetni.

Rečeno na drugi način, ali da znači isto: nije, još, pitanje kakve su točno „Novine“, nego zašto u jednoj televizijskoj sezoni, umjesto realityja, nepotrebnih privremenih voditelja ili tave kao ključnog scenskog rekvizita, nemamo barem tri serije poput spomenute ili navedenih „Počivali u miru“ i „Patrole na cesti“?

Ne zato što je riječ o vrhuncima domaće dramske produkcije, nego o njezinom restartu, o procesu koji, ako nije sporadičan, može HTV vratiti u vrijeme kada je televizija stvarala „Gruntovčane“, „Kuda idu divlje svinje“, „Malo misto“, „Nepokoreni grad“, „Smogovce“ bez sezone o Domovinskom ratu, „Jelenka“, „U registraturi“, „Prosjake i sinove“, „Kapleske kresove“, „Mačka pod šljemom“ i tako dalje i tako redom. Dug je taj popis... I fascinantan, također. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu