Sve upućuje na to da ćemo i u slučaju Plomin C opet svjedočiti tome da viša sila, a ne pretpostavljena politička mudrost hrvatskog državnog vodstva spašava ovu zemlju od katastrofe. Prije nekoliko dana u medijima je zaiskrila vijest da južnokorejska tvrtka KOSEP odustaje od ulaganja u termoelektranu o kojoj je bivši ppVRH Radimir Čačić sanjao da će je izgraditi na zgarištu prvog bloka TE Plomin izgrađenom još daleke 1969. Da bi jučer na Upravnom sudu u Rijeci bio dovršen postupak u kojem Zelena akcija i Zelena Istra tuže Zmajlovićevo ministarstvo zbog spornog izdavanja okolišne dozvole za gradnju i rad trećeg bloka potencijalno najvećeg zagađivača u ovoj zemlji. Objava presude zakazana je za sljedeći petak (18. listopada), te bi sve osim odluke u korist ekoloških aktivista predstavljalo novi skandal.
A evo i zašto. Govoreći o štetnosti utjecaja na okoliš pretpostavljenog trećeg bloka termoelektrane, zeleni aktivisti pred sud su izišli s argumentom Greenpeacea koji je izračunao da bi dodatna količina zagađenja godišnje prouzročila 17 smrtnih slučajeva građana ove zemlje uslijed zdravstvenih posljedica izgradnje trećeg bloka snage 500 MW. Jer, naravno, kao i do sada riječ bi bila o termoelektrani na ugljen. A kako je riječ o bloku čiji bi uporabni rok mogao doseći i 40 godina, to bi značilo da bi Plomin C, ili aktivističkim rječnikom Plomin 3, tijekom svog života lišio života 680 ljudi. Uoči izdavanja dozvole za Plomin C od odgovarajućih državnih institucija, postojao je doduše i taj problem da je prostornim planom Istarske županije na toj lokaciji u stvari predviđena izgradnja termoelektrane na plin, a ne na ugljen. I to iste snage kao prvi blok TE Plomin (125 MW), a ne četiri puta snažniji. U tom dijelu bitke oko Plomina odmah na početku pojavio se i problem isplativosti tehnologije predviđene projektom.
Novinar Foruma našao se prije nešto više od godine dana u Beču u društvu dva vodeća čovjeka krovne austrijske energetske agencije koje je slatko nasmijao postavivši im pitanje za koju bi se tehnologiju odlučili u slučaju hrvatske dvojbe - za plin ili za ugljen. Od termoelektrana takvog tipa, naime, ne samo što se do te mjere odustalo da ih se po Europi više uopće ne gradi, nego je posljednjih godina zabilježeno i njihovo gašenje. Energetska iskoristivost takve tehnologije je, naime, pukih 41 posto, što se smatra apsolutno neprihvatljivim otkako su razvijene plinske termoelektrane energetski iskoristive i do 65 posto. Tih tjedana je javnosti na raspolaganje svoju studiju ekonomske isplativosti stavio i profesor Enco Tireli, stručnjak koji danas predaje na Pomorskom fakultetu u Rijeci, a koji je u svoj životopis upisao i to da je osam godina bio voditelj proizvodnje u TE Plomin 1, da je potom još osam godina bio i direktor izgradnje TE Plomin 2, kao i četiri godine drugi čovjek nadzornog odbora HEP-a, još toliko i član nadzornog odbora NE Krško, prvi hrvatski ministar industrije i energetike, itd., itd.
Pa kada takva osoba podastre na uvid tablicu iz koje se vidi da bi Republika Hrvatska projektom Plomin C, vrijednim 800 milijuna eura, u 20 godina rada proizvela gubitak od milijardu i 147 milijuna eura, onda netko treba imati ili jako dobar argument protiv ili mora biti vrlo motiviran nekim drugim ciljevima, a ne državnim interesom, za ustrajati na tvrdnjama da je riječ o profitabilnom projektu. Naravno da se s Tirelijem nitko nije usudio direktno polemizirati. Ne samo zbog njegovog pedigrea, nego jednostavno zato što je nesumnjivo u pravu. Pa je tako u pravu kad kaže da bi svaka tona ispuštenog CO2 iz termoelektrane državni budžet koštala 22 eura, zato što je riječ o elektrani snage 500 MW, a što znači da bi se po važećim propisima EU pored nje morao izgraditi i pogon za hvatanje i skladištenje CO2. To je inače i jedan od razloga odustanka od elektrana na ugljen diljem EU. Usto, za razliku od nekih drugih europskih zemalja, Hrvatska svog ugljena jednostavno – nema. A to onda znači da ne samo da bismo morali uvoziti ugljen, Tireli je izračunao s ukupnim troškom od 112 dolara po toni, nego u tom slučaju više nema baš nikakvog smisla govoriti ni o energetskoj neovisnosti kojom su i Čačić i Vlada iza njega mahali kao argumentom da bi se postigla izgradnjom Plomina C. Jer ako proizvodiš svoju energiju pogonom koji pokreće energent koji dobivaš iz inozemstva, i dalje ovisiš o energentu iz inozemstva. Pa bila riječ o nafti ili o ugljenu. Zar ne?
Istini za volju ipak nije baš cijela Vlada unisono drukala za Plomin C. Prije ere Mihaela Zmajlovića, ministrica zaštite prirode i okoliša bila je Mirela Holy. No, ona je nastradala, to je već odavno jasno, naprosto zato što se držala obećanog u Planu 21, pokušala provoditi i dogovoreno i važeće zakone ove zemlje, te nije bilo druge nego da ju se ukloni. Čovjek koji je u njenom ministarstvu bio zadužen za postavljanje svih onih neugodnih pitanja HEP-u, Ekonergu, pa i ljudima iz Ministarstva graditeljstva bio je Davor Škrlec, danas profesor na zagrebačkom FER-u. O kako suludom projektu s Plominom je riječ bilo je savršeno jasno već 29. ožujka 2012. kada su na povjerenstvu za utjecaj projekta na okoliš čak i oni koji vode projekt izrijekom priznali da se u EU od takvih termoelektrana mahom odustaje zbog obaveze gradnje pogona za skladištenje CO2, što je enormno skupo, a i nije još ni sigurno koliko je današnja tehnologija uopće dovoljno razvijena za takve zahvate. Toga je dana, inače, povjerenstvo obilovalo vrlo zabavnim momentima, a apsolutni prvak bila je izjava Goranke Radović iz Ministarstva graditeljstva koja je oko polemike o potrebnoj visini dimnjaka Plomina 3 u jednom trenutku pomalo iznervirano izjavila da "prostorni planovi nisu sveto pismo ako je prostor već narušen".
Drugim riječima, hrvatska Vlada još uvijek ne odustaje od jednog od najglupljih projekata koje je ova zemlja ikada vidjela, unatoč tome što su je i argumenti i razvoj događaja nebrojeno puta osporili po tom pitanju i što je Radimir Čačić u zatvor zbog prometne nesreće otperjao s aureolom najneuspješnijeg ministra. Sjećamo se još uvijek, jer nemoguće je zaboraviti, da je Čačić prošle godine nabusito vikao o 50-ak zainteresiranih tvrtki za projekt. E da bi ih se do rujna ove godine HEP-u javilo njih samo sedam, da bi ih HEP prihvatio u razmatranje samo četiri – po jedna iz Italije, Poljske, Južne Koreje i Japana, a uoči odluke o tome za koju će se odlučiti, da bi odustale još dvije. Govorimo li, dakle, još uvijek o projektu koji je protuzakonit, štetan po ljudsko zdravlje, energetski besperspektivan i ekonomski uništavajući po drhtavo gospodarstvo Hrvatske? Očito da da. Međutim, uz retoriku ministra Vrdoljaka, koji je od svog stranačkog prethodnika Čačića osim resora naslijedio i sklonost panegiricima Plominu C, te uz instaliranje Mihaela Zmajlovića, očito kadrog dopustiti sve ono što kod Holy nije uspijevalo proći bez temeljitog pretresanja svakog zareza u projektima, savršeno je jasno da samo viša sila može natjerati Vladu da ne provede možda i najgori projekt u povijesti ove zemlje.