Doba omikrona: Kada će Plenković smijeniti Beroša i Božinovića?

doba-omikrona-kada-ce-plenkovic-smijeniti-berosa-i-bozinovica-7651.jpg

Premijer Andrej Plenković
Premijer Andrej Plenković
Foto: 
HINA/ Tomislav Pavlek

Bilo je u Hrvatskoj, kao što ih ima i drugdje, i prije antivaksera, teoretičara urota, fanatičnih pristaša Davide Ickea i sličnih izvještača s one strane ruba pameti, ali su malo gdje dobili toliko pogonskog goriva koliko im je donirala ekipa kojom upravlja šef policije Davor Božinović. Nema, jednostavno nema tog principa i tog pravila koje oni nisu najavili i od kojeg nisu odustali u roku „tri-četiri sad“

Što se još treba dogoditi pa da premijer Andrej Plenković smijeni ministra zdravstva Vilija Beroša  i promijeni sastav Nacionalnog stožera Civilne zaštite? E pa treba...

Prvo treba biti strpljiv i pričekati da puno padne broj novo zaraženih virusom covid-19 u svim njegovim izdanjima, ali i da porastu temperature, pa da đokovići i đokovićke iz naših kala zauzmu trgove i - prije nego odu na macchiato s više pjene – objave sve istine ovog svijeta.

Neće, naravno, zdravstveni revolucionari otkriti ništa novo, ma ni ništa pametno, ali baš takvi kakvi jesu hoće pokazati koliko je, zapravo, ovdašnja borba protiv pandemije krivo postavljena, loše vođena, licemjerna i, u konačnici, potpuno propala.

Bilo je u Hrvatskoj, kao što ih ima i drugdje, i prije antivaksera, teoretičara urota, fanatičnih pristaša Davide Ickea i sličnih izvještača s one strane ruba pameti, ali su malo gdje dobili toliko pogonskog goriva koliko im je donirala ekipa kojom upravlja šef policije Davor Božinović.

Nema, jednostavno nema tog principa i tog pravila koje oni nisu najavili i od kojeg nisu odustali u roku tri-četiri sada. Nabrajati možemo sa koje god strane hoćemo: od vremena sadašnjeg i prihvaćanja rezultata brzih testova na covid – istih onih testova koji su do prošlog vikenda važili za nepouzdane – preko fleksibilnog broja dana za izolacije kontakata i paradoksalnog uvođenja covid potvrda bez kojih se, recimo, ne može u obližnji katastarski ured, ali može u restoran, pa sve do obveznih maski u frizerskim salonima i donedavno neobaveznih u crkvama.

Sad će, ubrzo, pune dvije godine otkako smo prestali vjerovati da virus od kojeg kašlju Kinezi nema važeće putne isprave i, posljedično, neće nikuda dalje od Wuhana. Malo kasnije će i drugi rođendan koječemu: spoznaji da nam kronično nedostaje medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja, da možda imamo dovoljno respiratora, ali ne i onih koji s njima znaju raditi, da nam je zdravstveni sustav dužan kao dvije Grčke i da su, čisto da skratimo, kampanje koje su, prvo, promicale odgovorno ponašanje – ruke, maska, distanca, dezinficijens i propuh – pa zatim i cijepljenje kao navodno najveće dostignuće u povijesti medicine, imale toliko efekta da smo iz pandemijskog vala u val izuzetno uspješno obarali vlastite rekorde u broju novooboljelih.

Savršenih krugova neuspjeha Stožera ima više nego onih olimpijskih, ali zatvaranje jednog služi tek otvaranju drugog. U tim beskrajnim reprizama fascinira tek deluzivnost ministra Beroša i njemu sličnih koji, čim se pokaže da covidu, kako bi rekli u Dalmaciji, mogu efikasno „puvat u guzicu“, potegnu argument nad argumentima, onaj o ugrožavanju turističke sezone bez koje, je li tako, naravno da jeste, nećemo imati za kruh.

Građanska odgovornost počiva ili na svijesti istih tih građana ili na strahu od mogućih sankcija. Krivo je reći da se mi ponašamo neodgovorno od stoljeća sedmog ili ožujka 2020., sasvim suprotno, ali nije pogrešno tražiti krivca za epidemiju neodgovornosti upravo među onima koji su uvodili, ukidali i dozirali mjere, ponašajući se kao da im članska iskaznica HDZ-a garantira više antitijela nego sva cjepiva i preboljenja zajedno.

I nije, krajnje uvjetno rečeno nije, problem samo u tome što su navodni čuvari javnog zdravlja maltretirali nas, držeći se u isto vrijeme posebnih pravila za povlaštene, ali jeste i u tome što su fascinirajuće nespremni priznati pogreške i suočiti javnost sa onim što dobrim dijelom upravlja njihovim odlukama.

„Kasa je prazna“, rekao je ministar Božinović kada mu je pretprošle jeseni predložen lockdown kojim bi se zaustavio novi, nagli i brzi rast oboljelih. U konačnici, iz 2020. u 2021. smo prešli sa, vjerovalo se, neugrozivim rekordom dnevno zaraženih od četiri-pet tisuća.

Kasa je, inače, i dalje jednako prazna a mi nezaustavljivo idemo ka broju od 10.000 registriranih bolesnika svakog dana, samo što on uopće nije točan i manji je od stvarnog. Sustav PCR testiranja je, vidimo, kolabirao, cijepljeni i blago oboljeli se nerijetko liječe sami, kontakti se ne prijavljuju i, opet, Stožer apelira na građane da budu dobri i vjeruju onima koji su ih više puta izigrali jer, naravno, neće doći dragi gosti i popuniti proračun. To što, očito, ni oni ne mogu donijeti koliko mi možemo potrošiti i bez zatvaranja, se ne smatra naročito važnim u ovim omikronskim tjednima.

Još u lipnju 2020. – malo uoči izbora – Andrej Plenković je kazao kako su njegova Vlada i HDZ pobijedili koronu. Kasnije se pravdao kako je, ustvari, izjavio da su je pobijedili privremeno, ali to je, valjda, izrezano u montaži priloga za TV Dnevnik. Kakva god pobjeda bila, broj umrlih od korone gotovo je jednak broju stanovnika Makarske i još raste, dok je, recimo, broj potrebnog medicinskog osoblja mali kao i prije pojave covida, s tendencijom da se nikada, bukvalno nikada ne poveća.

Najveći uspjeh Plenkovićevog tima je u tome što sjajno prekriva sve svoje neuspjehe ili odgovornost za njih efikasno prebacuje na druge. Tako smo, eto, mi krivi što obolijevamo kao na traci, a obolijevamo kao na traci jer se ne pridržavamo najliberalnijih mjera u Europi koje su liberalne samo zato što mi za neke druge nemamo novca.

S opozicijom koja ili nema nikakvo ili ima nekorisno mišljenje o protupandemijskim mjerama, s Nacionalnim stožerom koji je davno izgubio kredibilitet ali nije ni zrno spremnosti da brigu za javno zdravlje podredi interesima vladajuće većine i, to posebice, HDZ-a, uzaludno je pitati se što se još treba dogoditi pa da premijer smijeni ministra zdravstva, te promijeni sastav Nacionalnog stožera Civilne zaštite. Treba, naime, proći pandemija. To će se, inače, desiti dva puta: jednom kada zatreba stranci i jednom zbilja. Kada će biti ovo drugo, ne zna nitko. Zato barem znamo za prvo: čim se približimo turističkoj sezoni. I prije bi samo, majku mu, nema nikakvih izbora u ovoj godini.    

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu