Dr. Strangelove 2 ili: Kako sam naučio ne brinuti, voljeti ili osjećati bilo što ljudsko

Kao demonstraciju i dokaz koncepta, Musk je na pozornicu doveo primjer rezultata radanajtalentiranijih umova njegovog tehnološkog imperija. Prvo u kadru, a zatim na pozornici se pojavio čovjek u srebrno-crnom spandex kostimu i neprozirnoj plastičnoj kacigi na glavi. Nekoliko minuta je imitirao robotske pokrete i ples uz podlogu loše elektronske glazbe, a zatečenoj publici – sastavljenoj od industrijskih insajdera, pripadnih medija, zainteresiranih investitora i sličnih – Musk je lakonski obećao: do idućeg puta ćemo imati pravu stvar

Krajem kolovoza, dok je zapadnom obalom SAD-a harao rekordni broj požara, a istočnu utapao posljednji u nizu monsunskih uragana, Elon Musk – "tehnološki genij" i čovjek težak ni manje ni više nego 195 milijardi dolara, plus minus – održao je prezentaciju o dostignućima svojih pogona u polju umjetne inteligencije i robotike. Istog tjedna, novinske stupce američkih medija punila je vijest o istrazi nadležnih tijela SAD-a o greškama u Autopilot softveru njegovih samovozećih Tesla automobila zbog tendencije da se, citiramo, "zabijaju u parkirana vozila hitne pomoći".

Pred kraj prezentacije Musk – odjeven tako da zamalo izgleda kao pravi čovjek, a ne reptiloidni potomak dijamantnih mogula apartheidne Južne Afrike – najavio je skori dolazak na tržište humanoidnih robota s umjetnom inteligencijom, u svrhu oslobađanja ljudi od dosadnih, napornih i repetitivnih poslova i zadaća (čitaj: radnih mjesta). Iza njega, na ogromnom ekranu, vrtio se Powerpoint sa performansama tih skorih robota. Na kraju, kao demonstraciju i dokaz koncepta, Musk je na pozornicu doveo primjer rezultata rada  najtalentiranijih umova njegovog tehnološkog imperija.

Prvo u kadru, a zatim na pozornici se pojavio čovjek u srebrno-crnom spandex kostimu i neprozirnoj plastičnoj kacigi na glavi. Nekoliko minuta je imitirao robotske pokrete i ples uz  podlogu loše elektronske glazbe, a zatečenoj publici – sastavljenoj od industrijskih insajdera, pripadnih medija, zainteresiranih investitora i sličnih – Musk je lakonski obećao: do idućeg puta ćemo imati pravu stvar.

Ne postoji bolja slika za stanje svjetske ekonomije i medija; svih mogućih globalnih institucija; potpune odvojenosti "globalnih 1%" od ostatka svijeta; uopće, ne postoji bolja slika današnjice od ove: usred nezapamćene kombinacije globalnih kriza i katastrofa, u državi koja je nezamislivo bogati vojno-političko-ekonomski hegemon – koja u zadnje vrijeme ne zna hoće li prije izgoriti, utopiti se ili pomrijeti od Covida – čovjek bogatiji od staroegipatskih faraona, čija postojeća "pametna" tehnologija u proizvodima ima tendenciju zabijanja u zidove, okupljenoj pastvi prodaje doslovnu maglu.

Ne postoji, stoga, barem ovom autoru, ni bolja slika od ove anegdote kao uvod priču o stanju svijeta koji će se uskoro morati – na razini drastično intenzivnijoj od ičeg što trenutno smatramo „kriznim stanjem“ – suočiti sa globalnim posljedicama klimatskih promjena, priču zamišljenu kao nastavak ranije objavljenog teksta o izvještaju UN-ovog IPCC-a, tijela zaduženog za nadzor klimatskih promjena.

Pogled s druge strane obale

"Jezikoslovac.com" lobistom zove "onog koji nastoji pridobiti zastupnike u parlamentu i drugim tijelima za neku politiku ili ograničen program".

Hrvatska pak Wikipedija – prvi Google rezultat – u skromnom i površnom kraćem tekstu pod pojmom "Lobiranje" nema naročitih zanimljivosti, ali vrijedi izdvojiti dva dijela: "Lobiranje je metoda utjecaja na donositelje odluka i procese donošenja odluka uz određenu strategiju" i nešto niže "U Bruxellesu prema mnogim procjenama djeluje od 15.000 do 20.000 aktivnih lobista. Brojke nisu sasvim pouzdane, jer (za razliku od SAD-a) u europskim institucijama nije obavezna registracija. U Europskom parlamentu je u listopadu 2007. godine djelovalo 4.570 registriranih lobista."

Pojam lobiranja služi za legalističko maskiranje nečeg što je, bez ikakvog pretjerivanja, sistem regulirane i formalizirane korupcije – trgovina političkim uslugama za novac ili drugu materijalnu korist. U praksi se svodi na privatizaciju javnih institucija, dobara i resursa, a u konačnici i konkretnih političara, dužnosnika i "stručnjaka". Preciznije, lobiranje je proces "reguliran" putem neoliberalne države – strukture koja nije naročito oštar regulator, ali garantira legalitet i legitimitet procesima, institucijama i akterima kojima za to služi.

Ukoliko još nije postalo jasno, ovaj tekst posvetit ćemo perspektivi neprijatelja.

Recimo onda ovako: zamislite da ste neki bezdušni čovjek-vampir, visoki operativac globalnog kapitala, CV-a krcatog impresivnim ali nejasno zvučećim funkcijama i terminima. Prošli ste najveće igrače u nekoliko grana i industrija, i trenutno se, recimo, nalazite u nečem što je vezano za probleme klimatskih promjena. Primjerice u fast food industriji, čija je jedna od glavnih sirovina stoka, izvor stakleničkih plinova.

Na primjer, zamislite da ste neki Tim Orešković – sjećate se njega? Ostati mirni i vladaju na? – ali ne pazarite tablete, nego hamburgere.

U kakvom svijetu vi živite i radite? Što vas brine, a što motivira? S kakvim preprekama se vi suočavate u ispunjavanju svojih ciljeva, u poznim danima 2021. dok počinju curiti podaci iz  IPCC-ovog "epohalnog" izvještaja o stanju klimatskih promjena?

Krenimo od temeljne, najbanalnije razine. Vi živite i radite (ili kako nam je John Carpenter još 80-ih pokušao pokazati, Oni Žive) u kapitalističkim državama, a u opisu posla vam je da kupujete i unajmljujete političare i stranke, zakone, natječaje i slično za nečiji (privatni) račun. Drugim riječima, da širite "poduzetničku klimu". To je – doslovce – nekima unosan karijerni put u modernoj ekonomiji. "Posao" nekih drugih sličnog soja je potpisivati dokumente i tu i tamo sastančiti, kako bi ovim prvima redovno sjedala plaća, a treći su pak operativci – državni, međunarodni, korporativni, "neovisni", akademski i svi mogući između – funkcioneri koji provode u djelo konačni rezultat ovog procesa.

"Konačan rezultat procesa" – to je suvremeni svijet u kojem živimo: globalno tržište, liberalne demokracije, STEM, pametne tehnologije, euroatlantske integracije, sve skupa obuhvaćeno toksičnim pipcima globalizirane, kapitalističke tržišne ekonomije. Drugim riječima, vi živite u svom svijetu.

Flajšmašina

Mi ostali se uglavnom ujutro probudimo, odemo na posao ako ga imamo, i snalazimo se kako umijemo u svijetu koji je rezultat onog što god ispalo kao posljedica gorenavedenih procesa. Kad se vratimo temeljima (a temelj su Marx i Engels, naravno), suvremeni svijet sa svim svojim patologijama jednostavno predstavlja poodmakli rezultat odnosa kapitala i države, gdje prvi s vremenom toliko deformira i podčinjava ovu drugu svojim raznim, često kontradiktornim interesima i prioritetima, da država s vremenom i entropijom tog procesa gubi sposobnost osnovne funkcionalnosti i svrsishodnosti.

Posljedica iz stvarnog svijeta bi bila, primjerice, neka država koja reagira na aktualne krize tako disproporcionalno loše da u narodu dolazi do temeljitog potkovanja povjerenja ne samo u ovu ili onu stranku ili lidera, nego sve više i u neke dublje projekte, pojmove i institucije; globalno tržište, tzv. liberalne demokracije, neoliberalnu ekonomiju, a onda posljedično i konkretne figure, tijela ili strukture koje predstavljaju neki aspekt tog poretka ili obavljaju neki dio njegovih funkcija.

Otud, primjerice, "epidemija" impulzivno-antiznanstvenog pristupa odbijanja Covid cjepiva u mnogim zemljama po svijetu, dok istovremeno druge zemlje šalju jalove apele "globalnoj zajednici" da imaju probleme sa nestašicom istih tih cjepiva. A u centru te globalne skalamerije paradoksa? Amerika, sa bliže 700 nego 600 tisuća mrtvih od te boleštine.

Svaka, naime, kapitalistička država (ili čak samo država pod dovoljnim utjecajem interesa i logike akumulacije kapitala) u svom genetskom kodu sadrži sklonost korupciji, tj. žrtvovanje javnog interesa, života i egzistencije ogromne većine radnog stanovništva, na oltaru interesa onog privatnog – procesa za domaće potrebe definiranog svojevremeno, riječima prvog predsjednika RH, kao projekt 200 obitelji.

Čast rijetkim iznimkama, ali svaka zemlja ima svog Tuđmana i svojih 200 obitelji. Primjerice, sve "zapadne demokracije" EU/NATO bloka i svi njihovi demokratski deficitarni regionalni sateliti (Izrael? Saudijska Arabija?). Navedena cjelina i dalje, pod palicom SAD-ove vojske i na pogon SAD-ovih dolara, tvori globalno dominantan geopolitički blok – koji drži svoju poziciju premoći zbog stoljeća kolonijalne pljačke i naknadnog gomilanja bogatstva i privilegirane pozicije u eri modernog kapitalizma.

Od koga, točno, od navedenih očekujemo da nas ujedini i povede primjerom u tom društvu u suočavanju sa dolazećim epohalnim promjenama pred kojima UN-ov IPCC zvoni na uzbunu? Sistem je to globalnih političko-ekonomskih odnosa koji selektira za održavanje vlastite strukture i egzistencije, a ne šireg društva unutar kojeg djeluje – a kamoli Zemljine biosfere.

"Moderna kapitalistička država samo je upravni odbor koji upravlja poslovima cjelokupne kapitalističke klase" – još prije 173 godine u Komunističkom manifestu napisali su Marx i Engels. Nije li moderni UN upravo utjelovljenje te maksime podignut na razinu svjetske ekonomije, globalnog kapitalizma koji je s vremenom, na ovaj ili onaj (nasilan) način metabolizirao cijeli svijet? Od Covidom desetkovane Amerike i ostatka "Zapada", preko anomalija poput kriminalnim embargom desetkovane Kube, već desetljećima "na američkom nišanu" Irana, "starih neprijatelja" Rusa ili dolazeće supersile – Narodne Republike Kine.

Žlica ne postoji

I sve se to, eto, ovako ili onako na kraju balade sastalo u taj neki UN. Šalju svoje provjerene aparatčike na političke pozicije, birokrati im pune urede, a odnos snaga na terenu diktira političku liniju UN-a i jedinog tijela realno vrijednog spomena (u smislu političke težine). Naravno, govorimo o utjelovljenju antidemokratskih impulsa moderne politike i primjeru potpune disfunkcionalnosti modernog kapitalističkog poretka – Vijeću sigurnosti. Tijelu sa natpolovičnom većinom u rukama "Zapada" i sa dodatnom opcijom veta za ekstra sigurnost.

Dakle, čemu točno panika vama koji, kao što rekosmo za primjer, sjedite negdje u nekom bitnom uredu i čitate o izvješću IPCC-a? Generalna skupština UN-a, taj globalni forum i trijumfalni rezultat državničko-mirotvornih napora u postratnoj izgradnji svijeta, ima snagu i utjecaj glorificiranog debatnog kluba sa najskupljim troškovima osiguranja u povijesti.

Nije samo stvar u tome što tamo gdje je to najbitnije (nuklearne sile, NATO savez, G8, bilo kakva obvezujuća odluka u Vijeću sigurnosti itd.), političke strukture ne pokazuju ama baš nikakvu tendenciju skretanja prema bilo čemu od prijedloga i apela iz IPCC-ovog raporta (neke smo citirali u prvom tekstu). Stvar je i u tome što, koliko vi kao naš zamišljeni, privilegirani funkcioner možete vidjeti (a fokusirani ste na kratkoročno, na kvartalna izvješća; to je logika kapitala i tako ste programirani kao osoba), ne postoji nikakav pritisak ni politička formacija koja bi ugrozila temeljne poluge i procese moći i profita ni pripadne vlasničke, trgovinske i druge odnose na kojima počiva suvremeni svijet – temelji onog što nam rapidno uništava atmosferu i uvjete života.

Vi – ministar zdravstva usred neorganiziranog suočavanja sa globalnom pandemijom, ili Tim Orešković fast food industrije, nebitno – jednostavno ne vidite, ne čujete, do vas ne dopire ništa od onog što je pjesnik htio reći kad globalna znanstvena zajednica urla o fosilnim gorivima, porastu temperature ili otapanju polarnog leda i sibirskog permafrosta.

Međutim, vaš pogled, pogled svih onih poput vas – pogled predsjednika upravnih odbora, uglednih poduzetnika, pogled menadžera, pogled lobista, savjetnika, investitora, pogled režimskih političara – često je fatalno kratkovidan. Zaista, vi stvarno ne vidite razloga za brigu, kamoli za paniku ili za globalne inicijative, radikalne promjene i slična divljanja. Em imate para, em je stvar manje više na autopilotu, a ozbiljan bunt organiziranih radnika, stanovnika ove planete, protiv šefova i vlasnika – pogotovo tamo gdje je najpotrebniji, u već spominjanom "zapadnom, Prvom svijetu" – je trenutno mahom anegdota iz prošlih vremena.

Dakle, ako su kmetovi relativno mirni s obzirom na uvjete, stvar je na autopilotu a nikom ništa, a od priče o klimatskim promjenama vam se spava, čemu briga? Zbog čega panika? Ako vas nešto brine, to je vrijednost ove ili one dionice ili, eventualno, "šta ćemo s Kinom".

Vi živite u svijetu skrojenom po vašoj mjeri, na vašu sliku i priliku, i radite – s manje ili više samosvijesti i uspjeha, ali svakako radite – na tome da svijet upravo takav i ostane. Koja god vam točno bila funkcija ili pozicija u Levijatanu kojeg opisujemo, vi radite na održavanju rastrošne i nepotrebne plastične ambalaže, globalne fast food i općenito prehrambene industrijom, vi radite na očuvanju postojećeg stanja po pitanju izvora energije, vi sudjelujete u krčenju Amazone. To nije vaš problem.

Kao što mali redovnik u Matrixu kaže junaku, ako shvatiš da žlica ne postoji onda nije problem nije u savijanju žlice, nego u shvaćanju da je jedino što se savija vaša percepcija. Ovdje ste vi, naravno, mali ćelavi redovnik, predstavnik vladajuće klase, a žlica je "pitanje klime" uokvireno, eto, najnovijim izvještajem UN-ovog IPCC-a. There is no spoon.

Pesimizam intelekta, optimizam volje

Ovo iznad je nešto duži način da se kaže – i pokuša detaljnije oslikati – jedna fundamentalna činjenica. Faktor kojeg, po mišljenju autora, moramo uzeti u obzir u svakom razgovoru o budućnosti u iole širem ili dužem kriteriju:

Već sad, krajem 2021. u Hrvatskoj, a u suštini primjenjivo globalno, postoji ogroman raskorak između problema i izazova sa kojima se ljudi svakodnevno suočavaju, te kapaciteta, volje, motivacije i resursa na svim razinama moći – privatne i javne – da se s tim problemima suočimo i pristupimo njihovom rješavanju. Trenutne tendencije u svjetskoj politici ne sugeriraju naročite napore u savladavanju tog raskoraka.

Znanstveni konsenzus je da u narednih nekoliko desetljeća pod pretpostavkom statusa quo (kapitalizma kao sustava, postojećih načina proizvodnje i distribucije, fosilne ekonomije, tutto completo), a status quo se čini daleko najvjerojatnijim srednjoročnim ishodom, već debelo zalazimo u fazu gdje je kombinacija faktora takva da je matematički sigurna dramatična promjena u Zemljinoj biosferi – slikovito rečeno, relativno skoro dolazi faza gdje saznajemo što se desi na kraju izreke da vrč ide na vodu dok se ne razbije.

Vezano uz gorenapisano, autor često ima dojam da vladajući ekonomsko-politički sloj, pogotovo zapadnih zemalja, nije zaista svjestan dubine onog što se uglavnom zove "kriza legitimiteta" – i njih samih, i njihovih institucija, funkcija i pozicija, i neoliberalne države, političkih procesa kojim ih se raspoređuje uokolo – te kompletne globalne skalamerije.

Ako spomenemo da je u najbogatijoj zemlji na planeti od Covida pomrlo 650-ak tisuća ljudi, a u Vijetnamu je ta ista bolest nešto što se praktički prati pod rubrikom "vijesti iz svijeta"; da Kuba razvija svoja cjepiva dok istovremeno "slavi" skoru 60. obljetnicu surovog embarga pod kojim živi, to možda može poslužiti kao upečatljiv fragment paradoksalnog, nepravednog suvremenog svijeta.

Dakle "vladajuća gospodo": kratkovidni ste, ne vidite šumu od drveća, i ako vas se pusti da radite svoje, posjeći ćete zadnje drvo na kugli zemaljskoj. "Inovacijama u privatnom sektoru" ćete nas skuhati u vlastitim sokovima, a na kraju i same sebe, u svojim modernim rezidencijama sa zelenim ekološkim etiketama.

IPCC ne može biti jasniji – vremena nemamo, zahvate i promjene globalne skale smo već trebali početi. Umjesto toga, živimo u ovom... čemu već. Dakle, na institucionalnoj razini objava AR6 izvješća, upozorenja i apeli u njemu, ekspliciranje kapitalizma kao neodrživog sustava i eventualne "dnevnopolitičke" posljedice kao rezultat toga – ništa od toga neće promijeniti tok politike niti smjer kojim idemo. Institucije nisu naštimane za rješavanje ove jednadžbe.

Ali ono što moramo shvatiti je da je to mehanička reakcija, nesvjesni tik vladajuće klase, proces praktično automatiziranih poteza (u kojima od početka do kraja sudjeluju, koliko možemo znati, mahom zdravi i racionalni ljudi) – izjava, poziva, sastanaka, marketinških i donatorskih kampanja; cijela jedna ogromna, troma, glomazna aparatura koja reagira (tj. radi na tome da se ne reagira) onako kako je to oduvijek radila. Radi kako je navikla, jer niti vidi razloga, ni interesa, ni pritiska izvana da radi drugačije.

Trebala bi, naravno, čak i iz sebičnih interesa održavanja vlastite dugoročne stabilnosti, ali kapitalizam nije sustav koji proizvodi uvjete za dugoročnu stabilnost; činjenica nekima jasna već blizu 200 godina. Tako da će "globalna zajednica" za sada nastaviti po davno, davno naštimanim tračnicama.

Ali vrijeme se mijenja, uvjeti se mijenjaju, neke promjene su intenzitetom i brzinom šokantne. Kapitalizam je često, i od prijatelja i od kritičara, u postratnoj eri a naročito nakon pobjede u Hladnom ratu – ne bez zasluge – istican zbog svoje sposobnosti adaptacije, inovacije, izdržljivosti na pritisak i vanjske prijetnje, koliko god većina te kreativne energije išla isključivo na održavanje hladnog pogona i profitnih stopa.

Međutim, kao što vrč ide na vodu dugo, nekad i više generacija, ali uvijek samo dok se ne razbije, tako i ova planeta ima fizičke granice raznih oblika; a ljudi pak imaju svoje granice, i fizičke i duhovne, i psihološke, i moralne i karakterne – a globalni kapitalizam može (po Bobu Marleyu) varati neke ljude neko vrijeme, ali ne može varati sve ljude svo vrijeme.

Ne postoji ni marketinška kampanja koja će dati odgovor na problem fosilne ekonomije i Zemljine biosfere, ni "inovativan pristup tržišnim mehanizmima koji stimulira investicije u nove tehnologije i razvoj održivog tipa", ni bilo koji džumbus pojmova i šupljih frazetina za koje na internetu postoje automatski generatori – ništa od navedenog nisu adekvatni alati za suočavanje sa dolazećom krizom.

Ona, naime, nije kriza političke strukture, kriza "brenda ili imidža", kriza ove ili one institucije ili jednostavno kriza "tržišta". To sve postoji, proživljavamo to, to su okolnosti koje nam otežavaju suočavanje sa onim što je tema dana, ali to nije kriza o kojoj govorimo.

Govorimo o činjenici da se ovakav "plan i program" jednostavno bliži kraju – iz razloga koji su trenutno doslovce, i politički i operativno, izvan ljudskih ruku. Potencijal za promjenu na bolje je tu i ogroman je, ali akumulirana inercija sistema i pripadnih mu tijela i institucija je zasad puno, puno veća.

Gomilanje škarta, nusproizvoda, i konačno posljedica samog načina na koji se, prvo Europa pa zatim, postepeno i nejednako, i ostatak svijeta razvijao industrijski, ekonomski a u najnovije vrijeme i potrošački – sve to, dakle razvoj globalnog kapitalizma – neumitno dolazi, konačno, do kraja određene faze.

Posljedice završetka te faze ovaj autor niti zna niti je to ikad tvrdio. Međutim karakter kriza kojima već svjedočimo, tendencije koje su mjerljive i detaljno se mjere svakog dana po cijelom svijetu a tiču se klime i šire biosfere, te konsenzus čisto srednjostrujaške klimatske zajednice faktori su koji u kombinaciji vode prema zaključcima iz domene alarmantnog, sa traumatičnim posljedicama po živote ljudi na globalnoj razini na skali usporedivoj sa svjetskim ratovima.

Ovdje bi možda bilo zgodno, zbog efekta, podsjetiti čitateljstvo na činjenicu da umjesto hitnog i ujedinjenog djelovanja globalnih lidera s ciljem maksimalnog ublažavanja i konačnog rješavanja Covid pandemije i sistematskog prelaska na ne-fosilnu ekonomiju i proizvodnju za potrebe, "globalni lideri" podižu budžete za "obranu" i trenutno se bave gomilanjem oružja i vojske u nešto što bi trebalo imati ulogu kordona oko Kine. Također, prvi službeni osvrt aktualne administracije SAD-a na spominjani izvještaj IPCC-a je, očekivano, da u njemu ne vide dovoljno uvjerljive razloge za, kada ogolimo sadržaj od forme, ikakvu promjenu.

Jedan od najgenijalnijih političkih vođa ikad je jednom prilikom napisao: postoje desetljeća kada se ne događa ništa, i postoje tjedni kada se dogode desetljeća.

U kojim smjerovima i na koje načine bi se ta maksima mogla potvrditi u dolazeće vrijeme obzirom na sve što gledamo oko sebe i što se događa – i podjednako toliko obzirom na sve ono što se ne događa – ostavljamo, za kraj, čitateljima na maštu.