Dragan Bursać: Milanović i Dodik svojim ponašanjem dokazuju da te više cijene što si više bezobrazan

“Čekajući Dylan Doga u Srebrenici” naslov je nove knjige banjalučkog novinara Dragana Bursaća, jednoga od najuglednijih antinacionalističkih novinara na području bivše Jugoslavije. Zbirka je to priča o žrtvama i zločincima: imenom i prezimenom, od osobe do osobe, nepopustljivo dokumentaristički, Bursać  rekonstruira svijet nasilja i patnje u ratu u Bosni i Hercegovini, svijet odavna sakriven pokrovom dnevne politike i stranačkih nadmudrivanja. U tome je vjerojatno tajna privlačnosti Bursaćeva pisanja: on čitatelju donosi osobu i njezinu neponovljivu sudbinu, bila to neodabrana sudbina žrtve, bio to samovoljni, nikad do kraja shvatljiv odabir da se bude zločinac.

“Čekajući Dylan Doga u Srebrenici” - knjiga je naslovljena po priči u ubojstvu trojice braće, srebreničkih Bošnjaka – nedavno je, pred prepunom dvoranom, predstavljena u Sarajevu. Crnogorski pisac Andrej Nikolaidis na tom je skupu naglasio kako “vrijednost i snaga Bursaćeve knjige ne mogu biti precijenjene”, jer u društvima “okovanim etnofilijom, društvima koja funkcionišu kao zajednice hipokrizije i laži”, knjige poput Bursaćeve “uče zajednici vrijednosti, a ne zajednici krvi; etičkoj, a ne etničkoj zajednici”.

Dragan Bursać novinar je od 1998. godine, a objavljuje na portalima diljem bivše Jugoslavije. Zbirku kratkih priča “PTSP spomenar” objavio je 2018. Iste godine nagrađen je Europskom novinarskom nagradom za kolumnu "Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica", objavljenu na Al Jazeera Balkans, te proglašen novinarom godine u izboru Društva Novinara Bosne i Hercegovine. Za svoje odvažno, hrabro antinacionalističko pisanje, kojim se nepopustljivo suprotstavlja prevladavajućim kolektivističkim mitovima u državama na području bivše Jugoslavije, primio je i brojne druge nagrade. Uspjeh nove Bursaćeve knjige bio je povod intervjuu za Forum.tm.

Rođen si 1975. Imao si 17 kada je počeo rat. Ipak, bio si vojnik. Ispričaj kako se to dogodilo.

Tako je! Mobilisan sam 10. oktobra 1994. po završetku srednje škole. Postojala je klauzula u RS-u, da će oni koji su upisali fakultet služiti vojsku 8 mjeseci u kasarnama i biti pušteni na školovanje. Bio sam u kasarni u Banjaluci kao vezista, daleko od ratnih dejstava. A onda je uvedeno ratno stanje i umjesto 8 mjeseci prisilno sam ostao u vojsci do novembra 1995.  i potpisivanja Dejtonskog mira. Sjećam se tog kulturološkog šoka, kad sam kao regrut prvi put ušao u kasarnu. Bili su potpuno mirnodopski uslovi, ali sam vidio brdo tih mladih ljudi koji su slušali četničke pjesme. Ja sam u svom vokmenu imao Rage Against the Machine. Ovo vam može zvučati kao elitizam, ali nije. Zaista su to bili potpuno drugi svjetovi.

Pokušaj se prisjetiti trenutka u kojem si shvatio razmjere laži kojima smo izloženi, i razmjere tragedije postjugoslavenskih ratova devedesetih.

Ma nije to bio trenutak. Od mladosti, dakle od 1991. bio sam zasut tim narativom, u mom slučaju - kako se svi žele otcijepiti da uguše Jugoslaviju, a eto Srbija će ju kobajagi štititi. Sjećam se svađa sa drugarima, kad sam im pričao da to nije baš tako. Sjećam se svađa sa nastavnicima i profesorima kad su me ubjeđivali u istinitost Miloševićevog narativa. Zapravo, u mom slučaju, bio je to jedan proces u kome sam ja shvatao da narod ili narodi tonu sve dublje u svoje naci-narative. Tada nemušto, ali mi je rat otvorio oči. Radilo se o klasičnoj velikosrpskoj agresiji koja je bujala na tim nacionalističkim lažima serviranim iz Beograda.

Među rijetkima si od svoje generacije koji su uspjeli razumjeti i saznati istinu o ratu, i na činjeničnoj, i na emotivnoj razini, a i na razini posljedica za budućnost. Kako si to uspio? Što, tko ti je pomogao? Odnosno, kako to da drugi ne uspiju?

Pa, prije svega bih se zahvalio svojim roditeljima, koji na žalost nisu živi, a koji su me odgajali u nekakvom nadnacionalnom duhu. Majka ekonomistica, po rođenju Hrvatica, i otac elektrotehnički inženjer, etnički Srbin koji se izjašnjavao kao Jugosloven, prije svega obrazovanjem od najranijih dana su u mene usadili taj kritički duh i ljudsku moć da se svaka situacija sagledava iz više kutova. Mislim, makar u mom slučaju, da je to osnovni razlog zašto sam izrastao u ovo što jesam. Da nije njih i njihovog rada, vrlo vjerovatno bih se strmoglavio u provaliju osrednjosti, nacionalizma i političkih mediokriteta. Hvala im što su me spasili!

Rođen si u Bosanskom Petrovcu. Gradić je 150 kilometara, dva sata vožnje od Zagreba, ali za njega mladi u Hrvatskoj vjerojatno nikad nisu čuli, a stari ga znaju samo po Ćopićevoj pjesmi. Kako se živi u Bosanskom Petrovcu? Kako se živi u svim tim malim mjestima za koja danas znamo samo zato što su u njima prije 30 godina počinjena jeziva zvjerstva: Dalj, Voćin, Ovčara, Omarska, Trnopolje, Dretelj, Gabela, Počitelj, Stolac, Ahmići, Srebrenica...

To je grad Skendera Kulenovića, grad Ahmeta Hromadžića, grad Mersada Berbera, grad Jovana Bijelića: za one koji ne znaju ko su ovi velikani, neka guglaju. To je grad antifašističke tradicije. Grad 22 narodna heroja. I to je grad koji je u zadnjem ratu doživio, na žalost, potpuno raseljavanje. Danas je to grad osiromašenih ljudi. Neću da kažem siromašnih, jer jesu bogati duhom. To je grad u kome možete snimati stereotipan film o tipičnim poratnim privatizacijama, bijedi stanovnika i bogatstvu par tajkuna. To je grad za koji sam višeslojno vezan i kome želim pomoći. Na koncu, to je grad u kome živi, ako hoćete, pola Bošnjaka i pola Srba i nema međunacionalnih tenzija, ali samo zato što su ekonomske dominantnije. Da pojasnim, bijeda pojede nacionalizam.

Tvoj se novinarski rad sve više svodi na pričanje o osobnim sudbinama. Ako dobro pratim, sve češće pišeš o osobama - takva je uostalom i tvoja nova knjiga, "Čekajući Dylan Doga u Srebrenici" - a sve rjeđe o politici i političkim procesima. Je li to točan dojam? I, ako jest, zašto tako radiš?

Nije to baš tako. Upravo suprotno - većina mojih kolumni su dnevnopolitičke kritike na račun naših vođa-čobana. A opet, drago mi je da to tako vidiš, jer kolumne koje se tiču žrtava rata, heroja i zločinaca jesu bitnije, prodornije i one ostaju. Kao svjedoci vremena i kao spas od zaborava koji ubija ljude i nakon smrti. Moja nova knjiga jeste zbirka kolumni, koje su na specifičan način povezane i koje u knjizi stvaraju jednu meta priču.

"PTSP spomenar", tvoja knjiga objavljena prije četiri godine, ima fascinantnu povijest: objavio ju je Ramiz Huremagić, s kojim si se u ratu gledao preko nišana, a da to niste ni znali. Tko je Ramiz? Kako ste se upoznali, kako ustanovili svoje ratne sudbine, gdje ste to obojica bili u ratu, i kako ste se sprijateljili? Ispričaj nam i tu priču.

Da, naša priča jeste tipično-netipična. Upoznali smo se u Sarajevu, mimo knjige i mimo priča o knjizi i kliknuli na prvu. Nakon toga je uslijedila knjiga i sjajna saradnja, a onda smo u neobaveznoj priči saznali da smo bili sa drugih strana ratišta i da smo se, u teoriji, mogli gledati preko nišana. Naravno, takve stvari nikada, nikada nisu uticale ne naše prijateljstvo niti smo mi od tih ljudi na koje bi i mogle uticati.

Usprkos dominaciji nacionalizma i šovinizma, tvoje su knjige među najprodavanijima i najčitanijima u BiH. U Sarajevu, promocija tvoje posljednje knjige, "Čekajući Dylan Doga u Srebrenici" bila je događaj dana, dvorana je bila prepuna, a došao je i Željko Komšić. Postoje, dakle, ljudi koji se protive mržnji, ratu i ludilu. Koliko ih je, po tvom osjećaju, i zašto šute?

Meni je drago da je to tako glede mojih knjiga. Mislim da je stvar u pisanju i načinu pisanja, i na koncu, u prezentovanju istine. Dabome, počastvovan sam što su mi promocije pune i što ljudi zaista čitaju ovu knjigu. Niko je ne kupuje iz kurtoazije, vjerujte mi. Sa druge strane, mislim da su svi oni koji se protive ratu, uslovno rečeno, na svim stranama digli odavno svoj glas protiv bezumlja. Zašto ih nije dovoljno, to morate pitati tu drugu, mračnu stranu. Zaista ne znam. Možda je to nacionalistički konformizam, možda je to neki vid žudnje za novim ratom, možda nekakvi sitni interesi, možda je to tek puka mržnja ili egoizam... Ima tu svega.

Bosna je zemlja PTSP-a. I sam si javno govorio o tvom vlastitom PTSP-u. Uvažava li se ta činjenica dovoljno u javnom životu te zemlje, i susjednih zemalja? Otkud toliki manjak empatije za ratno stradanje u BiH? U kontekstu tog pitanja podsjećam na odnos Zorana Milanovića prema Bosni i Hercegovini, ali i na način kojim govori Milorad Dodik. Je li prostaštvo Dodika i Milanovića privatna osobina, politička taktika, ili izraz mentaliteta?

Uff, puno pitanja. Dakle, PTSP je i dan-danas tabuiziran. Nemate jedan, državni registar ljudi koji imaju ovaj pormećaj. Sve je stihijski i ne radi se ništa na destigmatizaciji. Ovo je zapravo toliko velika tema da bi o njoj valjalo razgovarati na svim nivoima. Uglavnom, ništa se ne radi, ili se radi stihijski i incidentno po ovom pitanju, makar u BiH. Kako vidim, isto je i u Hrvatskoj i Srbiji. Pa je to odgovor i na nedostatak empatije prema ljudima koji imaju PTSP. Nešto što je skrajnuto i tabuizirano je nešto o čemu se ne govori, a empatija je izgleda, najmanje bitna. Zoran Milanović i Milorad Dodik su tipični predstavnici te mačističke škole koja ništi ljudske emocije. I da, njihovo prostaštvo je nastalo, sa jedne strane, na porodičnom neodgoju, a sa druge strane je bitna politička taktika, koja se na žalost, na Balkanu izuzetno cijeni. Budi bezobrazan i cijeniće te. Eto takav je to mentalitet - i vođa i naroda.

Živiš u Banja Luci. Svi znamo da nije lako živjeti u stalnoj bitci protiv javnih laži. Kako je živjeti kao otpadnik od kolektivnih tabua, kao pisac koji zločincu ne oklijeva reći da je zločinac? Ljutiš li se na one koji te skrivećke tapšu, a sami šute kao zaliveni? Ili te njihova podrška ohrabruje? Kako spriječiti prijetnje hrabrim ljudima poput tebe? Kako stvoriti atmosferu u kojoj prijetnje neće biti uobičajena svakodnevica?

Ma ovaj moj život je jedan vid getoizacije i autogetoizacije. Mnoge svakodnevne stvari, poput odlaska u prodavnicu ili posjete kinu, nisu mi baš lake i mogu biti triger za nasilje. Zato se malo krećem po Banjaluci. Sa druge strane, dobrodošao sam bilo gdje u svijetu, pa tu na neki način sakupljam energiju, kako bih nekako prevazišao to “otpadništvo“, oreol kojeg nosim jako dugo. Da, postoje ljudi koji me krišom tapšu po ramenu kad me vide u Banjaluci. Jesu li licemjerni? Ne znam. Nekad im zamjerim što nisu hrabriji, a opet shvatim da imaju porodice, kredite, posao… Onda shvatim da imam isto to i ja, pa ne ćutim... Ma šta znam, svako nosi svoje breme i svako se mora pogledati ujutro u ogledalu. Pitajte njih, kako im je.  Dalje, ne mislim da sam hrabar. Mislim da samo radim svoj novinarski posao po Kamijevoj definiciji novinara kao iskrenog, slobodnog ali i mislećeg bića. Prije će biti problem u svim onim silnim, koji su navodno novinari, a ne petljaju se u svoj posao ili ga pogrešno tumače.  Za kreiranje neke bolje atmosfere, stvarno je potrebno pokrenuti cjelokupno društvo da izađe iz nacionalističke infrastrukture, a to su procesi koji traju decenijama. Na žalost, kod nas se sa mrtve tačke krenulo unazad. Ljudi sa danas više mrze nego 1992. Razlog: pitajte Dodika i slične političke pajace zašto je to tako.

Kako na tebe djeluje rat u Ukrajini? Za tri mjeseca u toj je zemlji iz svojih domova protjerano ukupno petnaest milijuna ljudi, sedam puta više nego što ih je u Bosni protjerano za četiri godine rata; posljedice za cijelu Evropu ne možemo ni predvidjeti; nuklearni rat je iza ugla. Kako se nosiš sa svim tim?

Riječ je o otvorenoj profašističkoj agresiji Rusije na jednu suverenu zemlju, Ukrajinu, i tu nema zbora. Mene više zapanjuju misleći ljudi koji pokušavaju pronaći opravdanje u ovom Putinovom zlu. A svijet je ovaj klovn doveo da ivice nukleranog rata. Pravdati sve ovo nekakvim kavazilijevim stavovima, ili antiameričkim raspoloženjem, ili ko zna čime, u najmanju ruku je neempatično, suludo i zlonamjerno. Pa je, sa tim u vezi, meni veći problem nositi se sa ovdašnjim “misliocima“, latentnog proputinovskog kalibra, nego sa otvorenim npr. četnicima. U njih se ne mogu razočarati.

“Budućnost“ je najteža riječ. Antinacionalistički novinari u bivšoj Jugoslaviji posljednjih su trideset godina proveli u uvjerenju da će njihov rad pomoći konačnom zaustavljanju ludila nacionalizma i rata. Gdje danas pronaći motiv za pisanje koje, s jedne strane, zahtijeva hrabrost, suprotstavljanje moćnicima i neprestan ozbiljan rizik, a s druge, svijest o tome da je posao, po svemu sudeći, najvjerojatnije uzaludan? Ili ipak nije uzaludan?

Ovako, najprije ja ne vjerujem da će se samo novinarskim radom promijeniti stanje u ovim našim državama. Čak mislim da smo mi bez ozbiljne podrške države ili država postali glineni golubovi za odstrel od strane te iste države ili državnih tajkuna. A moj, makar moj, motiv je ono - “credo, quia absurdum”. Vjerujem zato što je apsurdno i nemoguće, a opet nekako se nadam da će buduće generacije prepoznati ne samo moj rad i da će to biti zavjet za njihovu bolju i zdraviju budućnost.  I evo vam mikropriča za kraj: pitali su me, za koga je napisana knjiga “Čekajući Dylan Doga u Srebrenici“. Kazao sam - za one koji je vjerovatno neće čitati: za sve nacionalističke ignorante, kojima smeta istina. Onda su me pitali, pa čekaj, šta je onda poenta tvog pisanja? Pa poenta je što će taj hard copy zapis knjiški otići u budućnost i što će neki unuk ili praunuk pitati svog djeda ili pradjeda šta je radio npr. u ratu 1992-1995, kao što  ti mene pitaš, i što će taj djed morati iskreno odgovoriti, kao što ja sad pričam, a da to ne bude stvar egzotike i ekskluzive.  Eto, zato i ovaj rad!

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu