I Škoro je pjevao Titovoj štafeti

- Bila sam ponosna kad sam kao pionirka nosila štafetu mladosti i danas sam, ali jasno da su neka druga vremena i da naša djeca to baš i ne razumiju i pomalo im sve to oko štafete, velikog sleta kakvih danas nema, zvuči smiješno. Nama ne, jer to je dio naše mladosti u kojoj smo uživali - govori nam Marta Brajdić, danas majka odraslih sinova, koja je davne 1987. godine bila jedna od tisuću mladih nositelja  štafeta mladosti.

Ta štafeta, odnosno umjetnički izrađena palica, nosila se kroz cijelu bivšu državu da bi se svakog 25. svibnja, na Dan mladosti, uručivala predsjedniku Josipu Brozu Titu, koji je tog dana obilježavao i svoj rođendan, premda to i nije bio njegov stvarni datum rođenja, nego 7. svibnja, a često se u historiografiji spominjalo i druge datume njegova rođenja, ali svi su bili svibanjski. 

Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine, a 957. događaj predavanja štafete proglašen je Danom mladosti. Do Titove smrti 1980., Štafeta mu se osobno dodjeljivala na stadionu JNA u Beogradu. Poslije njegove smrti, Štafeta se predavala predsjedniku Socijalističkog saveza omladine Jugoslavije.

I oni su voljeli Tita

U razdoblju od nekoliko desetljeća brojni će znani i neznani pioniri i omladinci nositi štafete među kojima su i prvi Titov omladinac Miko Tripalo, pa veliki olimpijac Miroslav Cerar, brojni vrli omladinci iz Hrvatske poput Gorana Radmana, Nikole Plećaša, Olge Ramljak, Vjerana Zuppe, Hloverke Novak Srzić, Denisa Latina, Nikole Dragaša, Milke Babović.... A na svečanostima tijekom nošenja štafete po gradovima nastupali su brojni estradni umjetnici poput, primjerice, sadašnjeg kandidata za gradonačelnika Zagreba Miroslav Škore, koji je u čast i slavu štafete – piše Glas Slavonije - svirao i pjevao za vrijeme dočeka i ispraćaja štafete u Osijeku osamdesetih godina.

Goran Radman, kasniji šef HRT-a, kao predsjednik Saveza socijalističke omladine Zagreba i Jugoslavije 1984. je primio Titovu štafetu na stadionu JNA u Beogradu, jer se ona, kako smo spomenuli, od Titove smrti dodjeljivala čelnom čovjeku jugoslavenske omladine.

Ritual nošenja štafete kojom su Titu prenošene rođendanske čestitke sa željama za dug život i dobro zdravlje osmišljen je još 1945. godine, kada je Centralni komitet Saveza komunističke omladine Jugoslavije donio odluku da se 25. svibnja, prvi put u slobodi, svečano proslavi rođendan Josipa Broza Tita. Inicijativa je potekla iz Kragujevca gdje su mladi već na samom kraju rata po partijskim direktivama počeli graditi Titov kult. 

Sam začetnik ideje bio je profesor gimnastike Josip Prohaska, strastveni trkač i nekadašnji član Sokolskog društva, koji je osmislio cijeli projekt. Ideja sama po sebi nije bila originalna jer se u predratnom vremenu nešto slično odvijalo s nošenjem „Kraljeve štafete“ koju su članovi Sokolskog saveza Kraljevine Jugoslavije od 1936. godine predavali povodom rođendana kralju Petru II. Karađorđeviću.

Taj prvi put, u vrijeme dok je još trajao rat, trasa kojom su trčali nositelji štafete bila je duga 9000 kilometara, a preko 12.500 omladinaca, vojnika i drugih nosilo je šest republičkih štafeta, štafetu Armije, Beograda, Trsta i Julijske krajine, kao i nekoliko lokalnih, među kojima i kragujevačku Plavu knjigu, koja je nastala tako što su sakupili oko 15.000 potpisa omladine Šumadije i na brzinu je ukoričili u knjigu koja je naziv dobila po boji korica koje su po prvoj zamisli trebalo da budu od crvenog platna, ali ga u Kragujevcu tada nije bilo.

Inače, štafetom i događajima iz prošlosti razdoblja od 1941. do 1990. godine najviše se u svojim istraživanjima bave studenti povijesti, koji često za svoj diplomski rad biraju teme iz tog perioda naše povijesti. Tako je i Mateja Kralj za svoj diplomski rad izabrala da istraži kako je nastala „Štafeta mladosti“ i kako se taj proces odvijao do njenog ukinuća 1988. godine.

Izraz ljubavi i poštovanja

Kako navodi Kralj, pokretanje štafete bio je izraz ljubavi i poštovanja mlade generacije prema Josipu Brozu Titu što je prihvatila sva omladina Jugoslavije. 

- Sredinom svibnja 1945. godine oslobođen je čitav jugoslavenski teritorij tako da je prva štafeta ipak prošla oslobođenom zemljom... Najveći problem bio je u tome što Tito nije bio u Beogradu kako bi primio štafete već su predane generalnom sekretaru jugoslavenske vlade Mitru Bakiću koji je omladini objasnio da je Tito odsutan veći dio svibnja zbog neodgodivog posla u Zagrebu - navodi Kralj i dodaje kako je kult Titove ličnosti bio tek na početku izgradnje, a bilo je važno očuvati besprijekornu sliku o njemu. Tako da iako Tito nije osobno primio štafete, smatrano je važnim da se barem zahvali mladima na organizaciji prenošenja štafeta.

Kako navode kustosice Veselinka Kastratović Ristić i Ana Panić,  autorice teksta kataloga „Titova štafeta - Štafeta mladosti“, broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milijun.

- Štafete su se dijelile na glavne i lokalne. Glavnih je, pored republičkih, bilo još desetak čiji su se darodavci mijenjali u skladu s aktualnom političkom i društvenom situacijom. Stalne su bile štafete glavnih i velikih gradova, kao i Armije, kojih je često bilo nekoliko za istu godinu jer su ih njeni različiti rodovi i vidovi slali posebno od zrakoplovca, mornarice, kopnenih snaga, graničara, padobranaca i pojedine vojne oblasti. Pošiljatelji su bili i pioniri, omladina, razne društvene, političke i radne organizacije, sportska društva, a obavezno i graditelji nečeg važnog što se te godine gradilo poput autoputa, pruga, hidroelektrana… Svake godine bilo je bezbroj lokalnih i regionalnih štafeta koje su se slijevale u tokove glavnih, a predavane su lokalnim rukovodiocima na mitinzima organiziranim u sjedištima okruga. Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti i time su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti na stadionu u Beogradu. Posebno uzbuđenje predstavljalo je dočekivanje glavne štafete koju su ljudi u svojim mjestima pozdravljali noseći zastave i transparente, bacajući cvijeće i pjevajući - navode kustosice Veselinka Kastratović Ristić i Ana Panić, u katalogu izdanom 2008., u povodu 50. godišnjicu prve velike proslave Dana mladosti održane 1957. godine na stadionu JNA u Beogradu.

Štafetnih palica, a bilo ih je i preko 22.000, materijalni trag ove manifestacije koja je trajala sve do kraja osamdesetih, čuvaju se u Muzeju Istorije Jugoslavije. Prvi i posljednji nosilac štafete birani su iz redova pionira i omladine. Pazilo se da najbolji omladinci budu birani iz redova studenata, sportaša, radnika različitih grana privrede, zemljoradnika i predstavnika JNA. Prema službenim zapisima, koji se vode od 1957., od kada se nosi jedinstvena štafeta, u tom tridesetogodišnjem periodu štafeta mladosti je pošla iz uže Srbije 5 puta, s Kosova 3, iz Vojvodine 2, iz Bosne i Hercegovine 5, iz Hrvatske 5, iz Makedonije 4, Slovenije 4 i iz Crne Gore 3 puta. U razdoblju od četiri desetljeća štafetu mladosti nosili su milijuni širom tadašnje države, a najviše u jednoj godini bilo ih je 1953., kada je zabilježeno da je štafetu nosilo 1,4 milijuna građana Jugoslavije, a najviše kilometara je pređeno u nošenju 1952. godine kada su nositelji prošli ukupno 130.000 kilometara. 

Mlade Albanke posljednje nositeljice

Zanimljivo je da su dvije mlade Albanke bile posljednje nositeljice štafete i to u dva slučaja. Godine 1979. Tito je posljednji put osobno primio štafetu iz ruku Sanije Hiseni, rođene 1957. u Prištini, dvostruke prvakinje Jugoslavije u streljaštvu, inače studentice Medicinskog fakulteta u Prištini. Dok je posljednja nositeljica Štafete bila Rajmonda Brošaj, rođena 1976. u Gnjilanama, tada učenice petog razreda osnovne škole ,,Vuk Karadžić”.

Od 1946. pa sve do 1956. godine Josip Broz Tito osobno je primao posljednje nositelje štafete pred Bijelim dvorom, čemu je prethodio svečani doček štafeta na Trgu Republike u Beogradu. Nakon 12 godina nošenja takozvane Titove štafete, Josip Broz Tito ustvrdio je da je došlo vrijeme za promjenu uobičajenog obrasca. Prilikom primanja štafetne palice 1956. godine objavio je da taj dan treba ujedno pripasti mladima: “Na kraju, drugovi i drugarice, želio bih da 25. maj uvijek bude smotra naše mladosti, želio bih da to bude dan sporta naše jugoslavenske omladine, dan fizičke i duhovne smotre.“

Panić i Kastratović Ristić navode da je tako je Titovom odlukom došlo do preobrazbe štafete u novo ruho, pa je od 1957. godine trčana jedna, savezna Štafeta koju će Brozu predati najbolji omladinac. 

- Štafeta je nakon dvanaest godina doživjela preobražaj te će od sada još jače simbolično povezivati predsjednika Tita i omladinu Jugoslavije, s obzirom na to da će se 25. svibnja istodobno proslavljati Titov rođendan kao i Dan mladosti, dan nanovo posvećen mladima. Odlukom da se Titu predaje jedna štafeta ukinut je običaj da predsjednik prima više glavnih štafeta kao što se to prakticiralo proteklih godina.

Te 1957. godine, dakle, štafeta je krenula iz Titovog rodnog Kumrovca, a prvi nositelj bio je Titov mlađi  rođak Vilim Broz. Štafetu je na stadionu JNA Titu predao tadašnji predsjednik jugoslavenske omladine Miko Tripalo  Autori štafetne palice bili su Vlateda Petrić i Boško Karanović. U idućem razdoblju štafeta je kretala iz raznih mjesta bilo da su vezana uz Titov život ili su bile važne odrednica koja su simbolizirale službenu politiku bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda, pa su tako čast da prvi ponesu štafetu imali mladi Jesenica, zatim Zagreba, Jajca, Drvara..., a na svoj dugi put kretala je i s Tjentišta, Đerdapa...

I tako je to trajalo sve do Titove smrti. Na vijest o smrti maršala, Predsjedništvo Konferencije Saveza socijalističke omladine Jugoslavije odlučilo je da štafeta mladosti, koja se ususret 88. rođendanu zatekla na putu kroz Hrvatsku, u Slunju, prekine svoj put. Titova smrt uzrokovala je žalosnu atmosferu diljem Jugoslavije pa tako i među građanima Slunja. Umjesto da slave njegov nadolazeći rođendan, da uživaju u priređenom kulturno-umjetničkom programu, cijelu su noć plakali kraj štafete mladosti oko koje su se smjenjivale počasne straže omladine, izviđača i pionira.

Polaganjem štafete na odar te je godine možda logično bilo zaustaviti daljnja štafetna trčanja sada kada više nema osobe u čiju se čast štafete nose. No, ipak Titova smrt nije značila i kraj štafete i obilježavanja Dana mladosti.

- Od tada je Dan mladosti postao trajna uspomena na druga Tita. Na dan svečanosti omladina daje zavjet poznatom krilaticom: „Druže Tito mi ti se kunemo da s tvoga puta ne skrenemo!, navodi se u katalogu „Štafeta mladosti“ i dodaje kako je prvih godina nakon Titove smrti nastavljeno i s proslavama Dana mladosti, s preinakom u tome da se štafetna palica tada predavala predsjedniku Saveza socijalističke omladine Jugoslavije na stadionu Jugoslavenske narodne armije, ispod portreta Josipa Broza, kako bi se dobio dojam da je Tito i dalje uz omladinu, iako fizički više nije prisutan.

Izgubljeni u plakatima

No više ništa nije bilo isto i sve više je u javnosti bilo onih zagovornika koji su bili za ukidanje tog običaja. Veliku buru je izazvala scenografija za slet 1983. godine kada je Titova statua visoka 9,6 metara natkrilila stadion. Javnost se pitala „treba li nam Tito u natprirodnoj veličini?”.

- Već sljedeće godine postavljana su pitanja zašto se završna svečanost održava na stadionu i zašto uopće u Beogradu. Bili su uzaludni pokušaji da se program osuvremeni tako da tematske cjeline priredbe ukažu na probleme mladih. Formalni prijedlog za ukidanje manifestacije dala je u listopadu 1987. godine Pokrajinska konferencija Saveza socijalističke omladine Vojvodine, čiji je član Milan Janjić 1988. godine bio na čelu Konferencije Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Vojvođanima je suprotstavljen prijedlog Sekretarijata Saveznog odbora za proslavu Dana mladosti, koji je predviđao da se štafeta i dalje nastavlja, ali u izmijenjenom obliku. Naime, da bi se taj zahtjev odobrio priložene su i preinake koje bi trebalo ostvariti: „Štafeta bi povezivala sve stvaralačke susrete mladih, u sebi bi nosila poruku mladih pri čemu bi čin polaska štafete zapravo bio trenutak javne promocije te poruke mladih, te se štafeta na kraju završne svečanosti ne bi nikome predavala.“ No naposljetku je ta inicijativa da se štafeta spasi ipak odbijena.

Tome je svakako doprinio i skandal koji je izbio 1987. godine. Naime, popratni plakat za štafetu te godine izradila je slovenska autorska grupa ,,Novi kolektivizam”, a sam rad bio je nešto drugačija verzija nacističkog plakata Treći Reicha, Richarda Kleinea iz 1936. godine.  

- Sramota je bila tim veća što su tri nezavisne komisije odobrile ovo rješenje i ideju za štafetu koju je bilo nemoguće nositi zbog njenog oblika i veličine. Rasprave su dovele do sukoba beogradskog i ljubljanskog tiska pa je Mladina pokrenula kampanju „Štafeta, ne hvala.” Novo idejno rješenje nije vratilo duhove u bocu. Štafeta koja je na vrhu imala osam crvenih kapljica nije bila poziv na pomirenje. S priličnom malodušnošću štafeta je prošla posljednji put kroz Jugoslaviju. Poruka koju je nosila bila je, zapravo, upozorenje. 

I tako su samo koju godinu kasnije deseci i stotine tisuća onih koji su nekada zajedno iz ruke u ruku nosili štafetu uzeli puške i počeli pucati jedni na druge u krvavima ratovima devedesetih. Dan mladosti i sjećanje na Tita danas su najviše i najčešće obilježava u njegovom rodnom Kumrovcu, gdje godinama dolaze njegovi poklonici iz cijele bivše države.

i-skoro-je-pjevao-titovoj-stafeti-7554-10239.jpg

Začetnik ideje nošenja štafete bio je profesor gimnastike Josip Prohaska koji je osmislio projekt. Ideja nije bila originalna jer se u predratnom vremenu nešto slično radilo s nošenjem „Kraljeve štafete“ koju su članovi Sokolskog saveza Kraljevine Jugoslavije od 1936. godine predavali povodom rođendana kralju Petru II. Karađorđeviću
Začetnik ideje nošenja štafete bio je profesor gimnastike Josip Prohaska koji je osmislio projekt. Ideja nije bila originalna jer se u predratnom vremenu nešto slično radilo s nošenjem „Kraljeve štafete“ koju su članovi Sokolskog saveza Kraljevine Jugoslavije od 1936. godine predavali povodom rođendana kralju Petru II. Karađorđeviću