Nijemci su glasovali za kontinuitet i prije za lidera nego za stranku. Demokršćani su se mučili na dijelu regionalnih izbora, na saveznima su pomeli konkurenciju. U kojoj je mjeri Mutti Angela Merkel pridonijela pobjedi dvojca CDU/CSU i njihovoj najvišoj izbornoj pobjedi (41,5 posto glasova) od 1994. godine, pokazat će tek iduća godina izborima za Europski parlament, kada će biračko tijelo na listićima radije zaokruživati stranke, a ne kandidate.
Izbori će biti prilika za popravni još jednoj senzaciji njemačkih izbora, padu koalicijskih liberala ispod petpostotnog izbornog praga prvi put u povijesti te stranke – ali i potvrditi kolika je zapravo snaga euroskeptičnog AfD-a, osnovanog ovog proljeća, mahom s članstvom poslovnih ljudi starije generacije.
U raspodjeli 630 zastupničkih mjesta u Bundestagu njemačkom je demokršćanskom paru do većine uzmanjkalo samo četiri mjesta, pa će ipak morati u koalicijske pregovore. Većina analitičara navija za veliku koaliciju demokršćana i socijalista, kakva je bila skovana za mandat 2005–2009. i koja je solidno funkcionirala.
Iako je teško očekivati da će formiranje koalicijske vlade oduzeti vremena kao, recimo, rekordno belgijsko dulje od godine dana, proći će nekoliko tjedana do mjeseci do pune koordinacije. Slaganje prošle velike koalicije trajalo je 60 dana, ali u znatno jednostavnijim uvjetima od sadašnjega političkog i pogotovo ekonomskog okružja. Novi saziv Bundestaga mora se okupiti do 30 dana od izbora, dok za formiranje vlade nisu dani nikakvi zakonski vremenski okviri. U načelima se obje velike stranke uglavnom slažu – ako je suditi po njihovim predizbornim programima. Programi, naravno, ne govore previše. Angela Merkel ostat će glavna igračica u potvrđenoj i provjerenoj ekipi s izgledima da joj vjetar u jedra konstantno šalje oporavak domaćega gospodarstva i, pogotovo, izvoznog terena na kojem Njemačka ostvaruje 30 posto ukupnog izvoza EU-a. U koalicijskom sporazumu glavnina će se aranžmana odnositi na domaću politiku, s mogućim kompromisima obiju strana. Analitičari očekuju da će se najviše pregovarati o SPD-ovoj namjeri da uvede obaveznu minimalnu plaću od osam i pol eura po satu, suprotno stavu CDU/CSU-a da se to ostavi na dogovor sindikatima i poslodavcima. Iako se obje strane potencijalne koalicije slažu u energetskoj politici, naročito nakon spektakularnog zaokreta Merkel odlukom da Njemačka odustaje od nuklearki, morat će se pronaći zadovoljavajuće rješenje o strategijama i sredstvima. Mogući kamen spoticanja je usklađivanje raspodjele troškova energije između domaćinstava i industrije. Porezna politika također je među najintrigantnijima s obzirom na različitost pristupa, pri čemu mlađi partner u velikoj koaliciji maše prijedlogom o dodatnim porezima na prihode i imovinu, dok se u predizbornoj kampanji CDU/CSU ograđivao od najave jačih poteza opravdanjem da će se vjerojatno dogoditi izvjesne porezne olaškice, ali ovisno o stanju proračuna.
Bez obzira na to tko vodio Njemačku, biti će tvrdih oraha: kriza je uzela danak, plaće su niže, stanovništvo stari, neki su dijelovi zemlje u ekonomskom padu, za najmlađi naraštaj valja stvarati nova radna mjesta... U pričama što poslije njemačkih izbora i kakve su posljedice za Europu valja se prisjetiti dvije godine stare opaske šefa poljske diplomacije Redeka Sikorskog, koji je rekao: "Manje se plašim njemačke moći, nego što se počinjem plašiti njemačke neaktivnosti." U krizi koja je preplavila i EU i eurozonu, Njemačka se ponašala dosta neaktivno, gotovo nezainteresirano, djelujući na ublažavanje krize prije nego nudeći rješenja i alternative. Strogo postupanje s južnim rubom EU-a, pogotovo s Grčkom, zavrijedilo je dosta burnih reakcija na Sredozemlju. Njemačka je tvrdo inzistirala na ozbiljnom zauzdavanju javne potrošnje i mjerama štednje, tako da prvi rezultati oporavka u uzdrmanim ekonomijama i društvima Njemačkoj služe samo kao potvrda da je propisani lijek za probleme bio dobro izabran.
Njemačka ne želi biti lider s idejama, čak ni ruku pod ruku s Francuskom: jednom se dogodio Helmut Kohl s unifikacijom Europe i temeljima za eurozonu. Njoj se više sviđa biti izvoznik domaćeg reda i rada na šire područje monetarne unije i zajednice 28 država. Umjesto hrpe ideja i vodstva, Njemačka se opredijelila za moć dobrog primjera.
Angela Merkel je već u ranim, pripremnim fazama kampanje dala do znanja da će se suprotstaviti daljnjem prijenosu ovlasti s država na nadnacionalne strukture EU-a. Ovakav je pristup uskratio euroskepticima mjesto u Bundestagu, glasači su išli na sigurno i provjereno. Izazvao je i vrištanje oduševljenja u Velikoj Britaniji ("nismo sami") uoči referenduma dogodine o tome želi li zemlja ostati u EU, premda je njemačko čitanje procesa bitno drugačije od onog otočkog. Njemačka preferira međudržavno pred nadnacionalnim, koordinaciju država i njihovih sektora oko određenih politika. Koliko će pristup imati uspjeha i uvjerljivosti, teško je prognozirati imajući u vidu predstojeće zadatke konsolidacije i nadogradnje eurozone, počevši od čvrste bankovne unije i europske strategije rasta. Njemački se pristup najbolje vidi u raspravi kako nadzirati banke. Njemačka bira dogradnju mreže nacionalnih bankarskih vlasti, umjesto formiranja nadnacionalne institucije, ideje koju iz Europske komisije gura povjerenik Michael Barnier. Fiskalna unija, kao krajnji cilj povezivanja, neizostavno će tražiti više političkog ujedinjavanja, u krajnosti čak i nekakvu vrstu europske vlade u pravom smislu tog pojma... što Njemačka neće.