"Iraku i narodu će biti još gore. Samo što se ovo sada zove demokracija!"

O ISIL-u, takozvanoj Islamskoj državi Iraka i Levanta i sličnim terorističkim mafijama unaokolo po svijetu, u regionima koji pripadaju ciljanom dugoročnom projektu destablizacije grandioznih razmjera, čulo se i mnogo prije ofenzive u Iraku. Priča je poznata još od početka zbivanja u Siriji. Brutalni su do krvoločnosti, koljači bez vjere i ideologije, a izmišljeni su, naoružani i plaćeni izvana.

Kod mnogih na Zapadu prošla je urnebesna priča da su "umjereni opozicionari koji ruše diktatora Assada". Svjedočenja s lica mjesta, analitičara, rijetkih medija i pojedinih intelektualaca unaokolo koji ne misle onako kako to moćni zahtijevaju, nisu uzimana u obzir. Takozvane velike istine o zbivanjima u svijetu odavno nemaju veze s činjenicama nego su plod dirigiranog globalnog "uma" formiranog na interesu najvećih. Kupljenoga i prepariranoga.

A onda je iskočila na svjetlo dana naoko nebitna, rutinska informacija povodom Iraka i te tamo navodno neočekivane i šokantne ofenzive ISIL-a. I povodom formiranja "kalifata" na čijem je čelu, kobajagi samoproklamirani "kalifa" Abu Bakr Al-Baghdadi, time prvi u muslimana na planetu i drugi zauvijek, eto odmah iza Poslanika Muhameda. Pa je naredbodavno pozvao "sve muslimane u svijetu da dođu u Irak i Siriju graditi svoju Islamsku Državu, jer Sirija nije za Sirijce i Irak nije za Iračane".

Eto od tih riječi notornog terorista bila je na svoj način zanimljivija samo izjava već glasovite Jennifer Psaki, glasnogovornice State Departmenta, donedavno i PR-a samog predsjednika SAD-a. Dotična "Jen" ustvrdila je hladno, s visine i nonšalantno, da spomenuti "kalifat nema nikakvog značenja za narod Iraka i Sirije..." i još koješta u tom stilu. Kao, to vam je sasvim bez veze... Inače, još od ranije, ovu nestašnu suradnicu najvažnijih u Americi proslavile su u svjetskoj javnosti izjave poput one "da se plin iz Zapadne Evrope transportira u Rusiju preko Ukrajine..." ili da će "američka Šesta flota biti odmah upućena na obale Bjelorusije (?!) ako ovi izvrše invaziju na Ukrajinu... Čovjek bi kazao, nakon svega ovoga, da je Psaki doista tek loš izbor na važnom mjestu, ali u velikim pričama poput Rusije, Ukrajine, Iraka, Sirije i terorizma tipa ISIL-a, ne treba biti baš tako naivan.

Sjetio sam se ovim povodom tri potpuno različite priče s Bliskog istoka, reklo bi se bez uzajamne veze.

Prva je priča o američkom generalu Raymondu Odiernu, vojnom komandantu u Iraku koji je tamo proveo posljednje četiri godine američkog prisustva u potpuno iscijeđenoj, rasturenoj i urnisanoj zemlji. Toj prastaroj kolijevki civilizacije nestašni G. W. Bush i dvojica pajtaša, potpredsjednik Dick Cheney i ministar odbrane Donald Rumsfeld, bili su namijenili, inače, briljantnu demokratsku budućnost. Valjda i kao dug za sve neprebrojive milijarde dolara i tone zlatne neponovljive povijesti što su u Iraku pokrali. I to temeljem jedne od najvećih prevara u istoriji – falsificiranim dokazima o oružju za masovno uništenje kojim je Sadam htio uništiti planet.

Spomenuti general je pred odlazak nagovijestio pokajnički, naivno, ali pošteno (redovna simbioza) kako "Amerikanci nisu shvatili prethodnu socijalnu devastaciju Iraka, njegovu urušenost od rata s Iranom 1980., posljedice invazije na Kuvajt 1990., rata u Zaljevu '91. i potpunu eliminaciju srednje klase. Potom ni  konsekvence onoga što će se dogoditi nakon što im je Amerika srušila vladu u 'neproporcionalno krvavoj intervenciji' 2003. godine i konačno, posljedice ogromnih promjena nakon što su gurnuti u zagrljaj premijera Malikija i njegovog užasnog sektašenja. Nismo shvatili da naše poimanje demokracije tamo ne funkcionira..."  Dirljivo i netočno. A oni što su ovo pripremili, dobro su sve shvaćali.

Druga je priča o čovjeku koji se zove Ayad Allawi. Iračanin, šiit, sekularist, intelektualac iz stare bagdadske porodice. Otac mu je bio doktor, Ayad je medicinu studirao u Londonu. Majka Libanka. Bili su oličenje svega najboljega iz zlatnih iračkih vremena kada su tamošnji uglednici, isto kao i takozvani obični svijet, mogli da budu suniti, kršćani, šiiti, Kurdi, Turkmeni ili bilo što drugo, a opet iznad svega Iračani. Ayad je u školskim danima u Bagdadu bio član Baath partije, da bi 1971. otišao na studije u London i razišao se s njom. U Londonu je ostao dugo. Šmek starih vremena i vrijednosti te novih pogleda na demokraciju donio je sa sobom u Irak. Nakon Saddamove eliminacije postao je premijer. Blizak je bio i s liderom Kurda u Iraku Barzanijem i s vodećim političarem među sunitima al-Hashimiem i s utjecajnim šiitom Mahdijem... Njegovom porodičnom krugu pripadao je svojedobno i glasoviti ajatolah Mohsen al-Hakim u čijoj je kući sretao kao mladić i kršćane, i šiite, i sunite i ljude raznih drugih korijena.

Allawi je sa svojom strankom Al-Watania spremao široku sekularnu koaliciju za izbore 2010. u kojoj je mjesta bilo za sve. Za nekadašnji moćni stari Irak u kojem je osjećanje pripadnosti državi dominiralo nad vjerskim i posebno etničkim. Htio je onakav Irak koji je slutio budućnost u kakvu su se lažno i cinično zaklinjali Amerikanci rušeći Saddama. Nije shvatio na vrijeme da okupatori Iraka nisu došli da grade zemlju podrškom umjerenima, mudrima i znalcima, nego da je podijele i rasture jer, bila je  jedna od ključnih zemalja Bliskog istoka. I premda je na izborima njegova lista dobila više glasova nego ona koju je predvodio rigidni šiit Nuri al-Maliki, nekad lider radikalne klerikalne partije Dawa, izguran je na čelo vlade baš taj Maliki. U postizbornoj matematici osvajači su se uplašili Allawija. Crna budućnost Iraka osigurana je pritiscima, lažnim obećanjima i ucjenama, silom i prevarama. Partner Zapadu i Americi u stvaranju sektaškog i na troje pocijepanog Iraka pogodnog svakome tko hoće da ga razara, postali su oni što su najbrojniji i najstrasniji u svojevrsnoj "dejtonskoj logici" obesmišljavanja države.

Na jednoj večeri te 2010. godine bio sam za istim stolom s Allawijem, koji je tada već shvatio podlu igru onih što su ga lažno obećavajući tapšali po ramenu. Ispričao je ono čega se čovjek danas mora sjetiti i u Bosni: otjerani su ili na razne načine likvidirani najbolji iz nekadašnjeg društva, ljudi koji misle, intelektualci, obrazovani, mudri, iskusni, kulturni i svjetski orijentirani. Sekularni uza sve.

Vrata su širom otvorena prevarantima, nepismenima, gladnima vlasti i svega što uz to ide, namrgođenima, osvetoljubivima, sektaški zatucanima... I nekom tamo budućem ISIL-u ovog ili onog imena. Sjećam se da sam ga pitao, pomalo provokativno, u čemu je onda razlika između Saddamovih vremena i tih novih što dolaze s ovakvim ljudima. Rekao je otvoreno: "Razlike skoro nema. Iraku i narodu će biti još gore. Samo što se ovo sada zove demokracija!"

Treća priča je ispisana u knjizi Zbigniewa Brzezinskog objavljenoj 1997. godine. Naslov joj je "Velika šahovska ploča – Američki primat i geostrateški imperativi". (Na knjigu je ovih dana skrenuo pažnju s velikim razlogom portal advance.hr). Listajući taj recept za destabilizaciju Bliskog istoka i metode kako bi se prije svega došlo glave opsesivnim neprijateljima u široj interesnoj zoni – Rusiji, Kini i Iranu, koji se doživljavaju kao glavna prepreka na putu svjetskom konceptu apsolutne dominacije Amerike, razumijevate kako i priče o Siriji, Iraku, raznim ISIL-ima, Al Qaidi, Al Nusra Frontu, džihadistima, svjetskim mudžahedinima i kriminalcima, talibanima, takozvanim borcima za ljudska prava krivim sabljama, rušiteljima režima za dolare, režiserima raznih Mejdana, Tahrira... postaju čitljive na sasvim novi način. I jasne kao dan ako imalo držite do vlastite pameti.

Brzezinski, s Kissingerom guru američke vanjskopolitičke doktrine posebnosti i ekskluzivnog vojnopolitičkog liderstva u svijetu, sasvim je precizno objasnio kako te opsesije pretvoriti u stvarnost: u zoni najdirektnijeg interesa, ovaj put to je Bliski istok uz širi euroazijski prostor, treba stvoriti kaos i njime upravljati pritiskujući spomenute tri sile demonizirajući ih na svaki način. Rušenja režima (u Ukrajini je to koštalo tričavih pet milijardi dolara), dijeljenje država temeljem probuđenih vjerskih i etničkih histerija, poticanja raznih "proljeća" uz intervencije plaćeničkih snaga najcrnjih profašističkih, rasističkih i fundamentalističkih profila, obavlja se sve dok se neprijatelj ne iscrpi braneći svoje granice, ali i strateški prostor saveznika. Najbolje je ako se pritisnuti okolnim zbivanjima i sami uvuku u oružane sukobe što im se potpaljuju pred vratima. Krajnji cilj koncepta nazvanog "Euroazijski Balkan" jest unošenje kaosa u dvorišta ciljanih država. I tako, dok ih se ne dovede u situaciju da više ne mogu da se obrane od vlastitih unutrašnjih nemira, proizvedenih vanjskim košmarom.

Tako pojednostavljeno kaže doktrina nekadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurost SAD-a kojoj se ne mali broj tamo utjecajnih i danas divi čineći sve kako bi se koncept realizirao u praksi.

Na što iz ovog ugla sliče današnje storije iz Sirije, Iraka i Ukrajine. Nemiri, rušenja režima, dijeljenje, podržavanje najgorih terorista koji su nakon svake "osude" izvana sve jači i jači. Na eufemističke osude terorizma, teroristi naprave svoju državu! "Kalifat" za koji ona Jen kaže da je bez veze i da se tu ne treba nitko plašiti. Valjda osim poklanih u Iraku, iračke vojske koju je trenirala Amerika, a ovi se raspali za jedan dan, izbjeglih za dva dana pola miliona. Ne plaše se ni Amerikanci koji neće da spašavaju Malikija, zašto bi, on je za njih možda i u neznanju obavio posao. Nije kriv što je takav, pa odabran. Uz to, kako kaže pošteni Karry, "Amerika ne intervenira protiv ISIL-a, jer ne želimo da stradaju civili". Poznato je da o civilima nitko ne brine kao oni, sve do Pakistana. Mudri analitičari već pobrojavaju države koje će se roditi na Bliskom istoku "u sektaškom vječitom i krvavom ratu..." I ovdašnji prijatelj svih nas Peter W. Galbraith kaže u Slobodnoj Bosni proteklog četvrtka kako "uopšte ne misli da je raspad Iraka loša stvar..." Još samo da bude manje od milion poginulih pri tome. A sve u ime nove generacije boraca za ljudska prava kao u Libiji, Jemenu, Iraku. Da je moglo isto tako i s Al Qaidom i ISIL-om u Siriji, pa i Morsijem u Egiptu...

Tri godine razvaljivanja Bliskog istoka uz približavanje onom daljem, azijskom istoku, nije slučajno. Ruše se sekularni režimi koji nisu bili demokratski, ali jesu stabilni, i uz rađanje socijalnih komponenti i otvaranja za nove vrijednosti. Umjesto starih, nove države se zamišljaju kao talibanske, brutalno sektaške, nasilno umrvljene, kao garantirani izvor novih i tko zna do kad produžavanih unutarnjih sukoba. Tu prostora za obrazovanje, ekonomiju i prosperitet nema. Za lidere tih država postavljaju se neuki i poslušni, svakoj manipulaciji podložni. Eto kako ISIL s nekoliko hiljada fanatika do ludila razara Irak, sprema se na povratak u Siriju, prijeti na sjeveru Kurdima, a na jugu Jordanu. Sve upaljač do upaljača. A ona Psaki kaže – nema veze, nije to ništa! Osim kaosa koji je projekt. I Izrael ponovo spaljuje Gazu, i neka onaj smiješni "mirovni proces" ničega nitko više i ne spomene. Žrtve će biti ubrzo i Izraelci, pored onih starih, bezmalo nepostojećih Palestinaca. Prototip za cijeli model je Afganistan. Čeka se još samo neki novi, 12. septembar, pa da se Pandorina kutija do kraja otvori.

Čine li se one tri gornje priče iz ovog ugla i dalje bez veze jedna s drugom: smiješna naivnost onoga generala što je bio unutra, ponešto shvatio, a opet pojma nema što se događa; onih što preko PR-ova tumače stvari iz centrale ljudima kojima je um ispran takvim objašnjenjima; i priča u kojoj je kao u bukvaru za osnovnu školu sve najavljeno i objašnjeno? 

Eto zato je, zbog veze koja itekako postoji, priča o ISIL-u samo karika u cijelom siledžijskom projektu, u laganju i vjerovanju tom laganju. Ako se taj lanac ne prekine, sve će koliko sutra biti još gore. Na primjer, kada zlo krene prema Južnom kineskom moru i velikom zmaju što u njemu spava.

Živi bili, pa vidjeli.