Ivan Klarin pokazao je da SDP može biti pristojna stranka

U pristojnom, samo pristojnom društvu, Ivan Klarin, načelnik Općine Tisno, nikad ne bi morao donijeti odluku koju je kasnije obrazložio rekavši: „Istina je da im nismo dali suglasnost za to jer smatramo da poklič 'Za dom spremni' i knjiga akademika Pečarića nije u duhu antifašističke ni domoljubne povijesti ovog mjesta i otoka Murtera. Veliku zahvalnost iskazujemo i antifašističkim borcima i braniteljima u Domovinskom ratu i smatramo da bi predstavljanje ovakve knjige, sa službenim pozdravom iz doba NDH, bila uvreda za više od 500 obitelji s područja Murtera kojima su članovi obitelji poginuli u Drugom svjetskom ratu, boreći se protiv fašističkog okupatora kojemu je ZDS bio službeni pozdrav. U odbijenici organizatoru predstavljanja knjige, Župnom uredu Tisno, napisali smo da im oni slobodno za tu promociju mogu ustupiti prostorije Župe sv. Duha u Tisnom, ali korištenje Društvenog doma mi ćemo im uskratiti.“

Jednako tako, u pristojnom, samo pristojnom društvu, Ivan Klarin ne bi zabranjivao, kao što je učinio 2015. godine, nastup u tišnjanskoj sportskoj dvorani Malonogometnom klubu „Ustanik“ iz Splita.

Ta su neka, nama daleka, pristojna društva, upravo takva, dakle pristojna, jer se u njima ne šetaju i, to posebice, na službenim turnirima ne nastupaju nogometaši na čijim je dresovima neki fašistički simbol, recimo, veliko, klempavo slovo U; niti piscima bizarnih knjiga, pa makar bili i akademici poput Josipa Pečarića, pada na pamet da djela s fašističkim pozdravom u naslovu promoviraju mimo zadimljenih provincijskih pivnica u kojima se i u ilegali okupljaju čuvari sjećanja na Treći Reich.

Hrvatska je, što znamo – tko kaže da ne zna, pravi se lud – svakakvo društvo, ali pristojno nije. U njoj se, kao i kod njezinih dražesnih susjeda u Srbiji i Bosni i Hercegovini, nadljudski napori ulažu da se, napokon, sedamdeset i nešto godina od kraja Drugog svjetskog rata, utekne s pobjedničke, antifašističke strane i usput promijeni ishod povijesnih događaja s kraja prve polovice dvadesetog stoljeća.

Ivan Klarin je mlad ušao u politiku i brzo, zadivljujuće brzo, ovladao tajnama zanata. Tišnjanski načelnik i saborski zastupnik te bivši predsjednik SDP-a za Šibensko-kninsku županiju, uspinjao se u stranačke vrhove za vrijeme Zorana Milanovića kao uz skale obiteljske kuće. Ako je ponekad, a jest, kazao kakvu budalaštinu ili napravio nešto vrijedno kritike, nije mu smetalo, niti je ugrožavalo jednu, činilo se, blistavu karijeru, zaustavljenu njegovom odlukom da odstupi sa županijskih funkcija nakon što su socijaldemokrati za predsjednika izabrali kilavog Davora Bernardića.

Po mnogo čemu je Ivan Klarin bio – vjerojatno je takav i ostao – tipični SDP-ovac. Po jednom, međutim, nije: odnosu spram fašizma i antifašizma. Da je, dakle, socijaldemokrat ovog doba i u ovakvoj Hrvatskoj, igrali bi se nogometa po Tisnom Splićani s klempavim U na srcu, dok bi Josip Pečarić najnormalnije u Društvenom domu promovirao knjigu „Dnevnik u znaku 'Za dom spremni'“. Rekao bi, da je kakav nije, Klarin u tom slučaju da mu se fućka za stari ustaški pozdrav i da ustaški grb na dresu treba sagledati u širem kontekstu i kao tek dio problema hrvatskog nogometa, koji su privatizirali Zdravko Mamić, Davor Šuker... I tako redom: fraza na frazu, a kukavičluk na kilo.

Nije problem Hrvatske, niti je ikad bio, to što u njoj ima i ljudi koji na dresove kače veliko, ušato dvadeset i sedmo slovo abecede te pišu knjige u kojima se povijesne činjenice prilagođavaju autorskim potrebama. Ima, ponovimo, sličnih pojava svugdje. Problem Hrvatske je, međutim, taj što su odluke poput Klarinovih zapravo incidentne i što su posljedice manje ako se mulo nazove po Mili Budaku ili podigne spomenik ubojici crnogorskog diplomata Vladimira Rolovića – dok se u isto vrijeme od Crne Gore traži da se ukloni onaj Puniši Račiću – nego ako se promotorima fašizma zabrane nastupi u javnim, općinskim prostorijama.

Krivo je koliko i lako poteze Ivana Klarina nazvati revolucionarnima. Oni su prije evolucionarni. Antifašizam, naime, nije pitanje ni stranačkog, ni ideološkog opredjeljenja, ni, na kraju krajeva, zavičajna odrednica, nego je, prije i više od svega, riječ o evolucijskoj stečevini. On je točka na kojoj ne počinje, ali se jasno vidi razlika između ljudi i životinja. Ljudi koji su 1941. godine stavili zvijezde na kape i otišli se boriti i zato da bi njihovi sinovi imali što braniti 1991. i da 2017. načelnik Tisnog ne šalje službene dopise na talijanskom jeziku.

Te, osnovne fakte, Ivan Klarin zna i njima se, očito je, ne misli poigravati. Nije to u današnjoj Hrvatskoj malo. Upravo je zato vrijedno.       

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu