Kako se zove Makedonija: besmisleni spor koji se možda nikad neće riješiti

Spor zbog imena Makedonije toliko je podijelio javnost da vam i samo nametanje pitanja i diskusija o toj temi može pribaviti etiketu „izdajice“ i grčkog lobista, etiketu koja u dominantom domoljubnom diskursu što ga nameće vladina propaganda zaista nije ugodna. Uz izostanak pravih informacija, to je jednako snažan razlog zbog kojeg se više nitko ne želi baviti tom temom

Nitko se više u Makedoniji ne usudi analizirati hoće li se ikad riješiti besmisleni spor zbog imena koji zemlja ima s Grčkom i koji je uvjet za njezino pristupanje Europskoj uniji i NATO-u. Nestao je sav entuzijazam i samouvjerenost stručne i novinarske javnosti koja voli prognozirati. Naprosto si nitko tko drži do sebe više ne može dopustiti izvođenje zaključaka na temelju vladinih politika o toj temi, jer bi se ti zaključci morali temeljiti na podacima i njihovoj racionalnoj operacionalizaciji, a ni njih više nema. Spor bi se mogao riješiti već danas, a možda i nikad.
Zato su posjet slovenskog predsjednika Boruta Pahora Skopju i njegova javna sugestija, za koju mnogi smatraju da je zapravo konkretan zahtjev Europske unije isporučen Makedoniji da „do 25. srpnja ponudi konkretnu inicijativu oko spora s imenom, koja neće predstavnike EU-a i međunarodnu zajednicu ostaviti ravnodušnima“, primljeni relativno mirno.

U neka druga vremena takva bi poruka bila udarna vijest, novinari bi se dali u potragu za ekspertima, diplomatima od iskustva te stranim i domaćim analitičarima ne bi li protumačili i ocijenili znači li to novu fazu u sporu, je li kompromis na pomolu ili je riječ o novoj ucjeni i što ona znači, a javnost bi bila na nogama u iščekivanju sljedećih poteza državnog vrha.

Danas, međutim, Pahorova izjava i njegov posjet jedva da izazivaju veću pažnju makedonskih građana. Njegova se izjava generalno protumačila ili kao „drzak i arogantan stav“ ili kao poruka da Makedonija napokon kaže na što misli kada tvrdi da je za kompromis. Razlog tome je što zapravo nitko, osim malog kruga ljudi od povjerenja oko makedonskog premijera Nikole Gruevskog, ne zna što se zapravo događa na potezu Skopje - Bruxelles - Atena - Washington. Informacije se dobivaju na kapaljku, a te koje se i pojave više su u funkciji spina i zamagljivanja činjenica nego li informiranja.
Zadnji serijal vijesti o toj temi prepiska je premijera Gruevskog i grčkoga kolege Samarasa.  Sadržaj tih dvaju pisama nije predstavljen javnosti, ali iz kabineta brifiraju kako je premijer
zatražio susret sa Samarasom „da bi se učinio korak naprijed prema rješenju“, a da ga je Samaras „arogantno odbio tvrdnjom kako makedonski pristup blokira sama Europska unija, a ne Grčka“.
Prepiska je, kao i Pahorov posjet, uslijedila nakon zadnjeg prijedloga UN-ova posrednika u sporu Matthewa Nimetza da se zemlja imenuje kao „Gornja Makedonija“. Makedonska je javnost to doznala nakon što je Ali Ahmeti, lider albanske Demokratske integracijske unije i koalicijski partner Gruevskog, to objavio tijekom posjeta Sofiji. Gruevski se o prijedlogu nije očitovao, bar ne javno, ali je rekao da su odnosi s koalicijskim partnerom loši, te nije isključio prijevremene izbore „ako na to bude prisiljen“.

Vladajuća stranka premijera Gruevskog je u nepunih sedam godina šest puta dobivala izbore – što opće, što lokalne i predsjedničke – upravo na tvrdoj poziciji oko imena, a ona se svodi na stav koji je makedonski predsjednik izrekao nedavno na pitanje što bi po njemu bilo kompromisno rješenje. „Republika Makedonija“, rekao je. Ni domaća javnost ni oporba zapravo ne znaju je li vladajuća garnitura uopće spremna na kompromis i kakav.
Ono što je, međutim, neupitno i za što ne treba neka velika analitička sposobnost da bi se uočilo jest da je pritisak na Makedoniju sve veći. Dokaz tome su i egzaltirane izjave samog premijera koji je u jednom od rijetkih intervjua optužio međunarodnu zajednicu za dvostruke standarde, poručivši da nam mogu uzeti sve, ali „dušu nam ne mogu uzeti“, dok je u drugom govorio o „karmi“ zemlje koja nikad ništa nije dobila i postigla lako i kojoj nikad ništa nije bilo poklonjeno, nego se za sve izborila „s golemim naporima i žrtvama, s opstrukcijama, a o nepravdama da i ne govorimo“. Gruevski je na kraju zaključio kako će se jednoga dana „netko stidjeti zbog ovog što nam rade“.
Jednako je vidljivo i da su simpatije članica EU-a sve manje na strani Makedonije. Možda nisu automatski prešle na stranu Atene, čija se tvrdoglavost da blokira i uvjetuje jednostavno ne može opravdati, ali to Grčkoj i ne treba. Dovoljno joj je što su njezin bilateralni spor i njegovo rješavanje postali formalni uvjet da Makedonija uopće dobije datum za početak pregovora s Unijom.
Oporba i kritička javnost za taj gubitak simpatija i podrške izvana izravno optužuju vladu i njezinu „politiku antikvizacije“ utjelovljenu u inzistiranju i koketiranju s „antičkim korijenima“ Makedonaca, personificiranim spomenicima Aleksandru i Filipu Makedonskom u centru glavnoga grada u okviru projekta „Skopje 2014“, koji bukvalno mijenja lice i identitet  postpotresnog Skopja u pseudoklasičan i barokni grad sa stotinama spomenika „slavne nam prošlosti“.
Spor zbog imena toliko je podijelio javnost da vam i samo nametanje pitanja i diskusija o toj temi može pribaviti etiketu „izdajice“ i grčkog lobista, etiketu koja u dominantom  domoljubnom diskursu što ga nameće vladina propaganda zaista nije ugodna. Uz izostanak pravih informacija, to je jednako snažan razlog zbog kojeg se više nitko ne želi baviti tom temom. Otud da se spor koji je nametnula Grčka može riješiti već danas, a možda neće nikada.