Sedlaček: Kapitalizam se razvija nauštrb demokracije

Na svijetu ima puno više problema od neprestanog stremljenja za tim da bogati postanu još bogatiji. Tako češki ekonomist i filozof Tomaš Sedlaček tumači jurnjavu za BDP-om, kojim je, kaže, Europa opsjednuta. Tvrdi da se društvo može razvijati i kad nema gospodarskog rasta. Ekonomiju tumači s pomoću filozofije, teologije i umjetnosti.

Našeg sugovornika nazivaju boemom među ekonomistima, nekonvencionalnim ekonomistom, ekonomistom neobičnog svjetonazora, pa i pop ekonomistom zbog afiniteta za modernu kulturu. 

Prije 13 godina Sedlaček je bio stipendist sveučilišta Yale, kada ga je Yale Economic Review svrstao među pet najvećih ekonomskih umova na svijetu. Od 2001. do 2003. bio je ekonomski savjetnik tadašnjeg predsjednika Vaclava Havela. Kada je imenovan, imao je samo 24 godine. Proslavio se 2012. godine bestselerom „Ekonomija dobra i zla“. Knjiga je prevedena na 15 jezika.

Od „Epa o Gilgamešu“ preko Starog i Novog zavjeta i Adama Smitha do Wall Streeta, Sedlaček istražuje na kakvim iracionalnim premisama počiva suvremena ekonomija, koju ne tretira kao neutralnu kategoriju i egzaktnu znanost, nego kao znanost koja mora uzimati u obzir i moral i humanost. Ekonomija nije lišena vrijednosti, svaka poslovna odluka i svaka odluka potrošača je, prema njegovu mišljenju, moralna odluka. Prepustimo li se opsesiji zvanoj gospodarski rast i ostavimo li sve nevidljivoj ruci tržišta, onda će nas tržište voditi. Sedlaček to zove neorkestrirani orkestar.

Potkraj prošle godine napisali ste u jednom eseju da klasični par – kapitalizam i demokracija – više ne idu ruku pod ruku. Kina i Singapur daleko su od demokracije, a tamošnji kapitalizam razvija se bez problema, što neke analitičare navodi na zaključak da u igri više nije kapitalizam i demokracija nego kapitalizam ili demokracija.

Izvoz u kapitalizmu cvijeta, demokracija, međutim, više nije tako seksi, što je šteta. Čini mi se da je demokracija važnija od kapitalizma. Ali, to je moje mišljenje. U globaliziranom zapadnom svijetu vlada uvjerenje – u određenoj mjeri opravdano – da se kapitalizam razvija nauštrb demokracije, da su i politika i ekonomija sve udaljenije od ljudi, a kompanije lobiranjem odrađuju svoje, s demokracijom ili bez. To je sigurno malo preuveličano, ako bismo to uzimali kao dominantnu karakteristiku tržišne demokracije, ali s rastućom snagom ekonomije, a slabljenjem utjecaja države, u sadašnjem svijetu sve je moguće. Baš nam je zato potrebna nadnacionalna organizacija kao što je Europska unija, da bi se mogla ravnopravno nositi s nadnacionalnim tvrtkama.

O slabostima liberalne demokracije na izvjestan je način govorio i Ralf Dahrendorf 1989., kada su se bivše komunističke države trebale “vratiti” u Europu; u tom smislu da se te zemlje žele uključiti u projekt koji je sam pri kraju. Je li liberalna demokracija ugrožena?

Europa pred sobom ima dobru budućnost ako neprestano nešto budemo radili, mijenjali, jer kao što znamo, reforme su na dnevnom redu od pamtivijeka i bit će dovijeka. Zamislite političara koji će pobjeđivati na izborima govoreći kako je sve u redu i kako treba zadržati postojeće stanje! Naprijed nas gura nezadovoljstvo, koje je, doduše, u Europi možda pretjerano ili je neproduktivno iskorišteno. Liberalna demokracija jest nesavršen i neprirodan sistem i neprestano ga se mora izvlačiti iz svih nezgoda, kao dijete iz blata, ali je to nešto najbolje što imamo. A tko radi na poslu izvlačenja? Povremeno politika izvlači financijski svijet – bailout 2008., ponekad umjetnost politiku – revolucija 1989., ponekad mediji i javno mišljenje korigiraju ekonomiju, a kad je društvo previše birokratsko, rodi se Kafka i tako dalje. Dakle, novo vino u nove mjehove. Evropa će se stalno mijenjati, a s njom i institucije.

Nastankom EU-a nacionalne države, u izvornom značenju, sve su slabije. S jedne je strane suverenitet države iz godine u godinu manji, a s druge strane u Europi jača konzervativna desnica koja traži povratak snažne nacionalne države. Jesu li time politička i ekonomska integracija EU-a dovedene u opasnost?

Nacionalna država, odnosno tvorevina koja kao svoje primarno uporište ima narod, slabi, i to dugoročno, s EU-om ili bez njega. EU je odgovor na taj trend, a ne uzrok. Što bi bilo sa SAD-om kada bi svaka država imala zasebnu vanjsku politiku i vlastitu valutu? Trend je osnovati državu, ljepše rečeno zajednicu, na temelju ideje, a ne naroda. Nacionalna država je moralno propala zbog Drugog svjetskog rata, a EU je odgovor na to, i to dobar odgovor. Upravo zbog toga je jedan od najvećih strahova Europe nacionalizam. Mi Europljani istodobno se smatramo i kolijevkom i grobom civilizacije, a pogrešno je i jedno i drugo. Još od doba biblijskog Novog zakona mislioci predviđaju kraj civilizacije.

U jednoj ste kolumni napisali da je kod europske integracije indikativno to što najviše njezinih kritičara živi unutar Europe, a izvan Europe antieuropejstvo takoreći ne postoji. Zašto je to tako?

Mi Europljani prema Europi smo jako kritični. Stalno nam nešto u toj Europi nedostaje,  Europa  nam nije dovoljno europska, a Amerika nam je, na primjer, previše američka. Ne vidimo probleme drugih, samo svoje. A kad bismo ih počeli osjećati, kad bismo vidjeli bolne točke svijeta i počeli malo pomagati drugima, shvatili bismo da živimo u malom raju, ili vrlo blizu raja. Naravno, ne u raju kakav postoji u našim luđačko-fantastičnim maštarijama, takvo što nikad nećemo postići, jer bi nam se, ako dovedete misao do kraja, raj raspao i na čistoj fantazmagoričnoj razini. Gledajući geografski i povijesno, mi sigurno živimo vrlo blizu raja. Europljani su jedini entitet koji ima antieuropejstvo kao političku opciju. Zamislite antiameričku stranku u američkom kongresu, ili antirusku stranku u Rusiji, pa tamo je teško biti i opozicija. Zamislite antikinesku stranku u Kini! U određenoj mjeri je to veliki luksuz i privilegij moći biti prema sebi toliko kritičan. A naš sustav, kao što znamo, živi od kritike.

Često upozoravate da je BDP u Europi postao opsesija, fetiš. Kako je onda moguć napredak, razvoj bez rasta? 

Nemam ništa protiv rasta ako nije uvjetovan dugovima, kao što nemam ništa ni protiv lijepog vremena. Glupost i krajnja naivnost je vjerovati da će svaki dan biti lijepo vrijeme. Čekati da svaki dan bude lijep recept je za nesretan život. Isto tako je glupo čekati da gospodarstvo svake godine, svakoga kvartala, svakog tjedna, svake minute raste. A ako ne raste, odmah tragedija, raspad Unije, pucanj u vlastitu nogu. E, tada rast postaje fetiš. Rast jest važan, ali u razdoblju sadašnjeg blagostanja on nam ne bi smio biti prioritet, nego na šestom, sedmom ili osmom mjestu. Svakom radnom čovjeku važno je povećanje plaće, ali malo kojemu je to prioritet, broj jedan, imamo valjda bitnije stvari u životu od rasta bogatstva. Kada bismo bili siromašni i umirali od gladi, naravno da bi ekonomija bila na višem stupnju. To vam je kao i sa zrakom, ako ga ne dobijete pola minute, postat će prioritet. Ali to nije naš slučaj, mi smo dovoljno bogati, tako da bi rast trebalo ostaviti malo po strani. Isto bih rekao kad bismo bili previše orijentirani prema nematerijalnom, a htjeli to dovesti do ekstrema. Sada smo taj ekstrem obrnuli.

 

Siriza neće uspjeti pronaći čudotvorni lijek za ekonomiju jer on – ne postoji

U Grčkoj se dogodila promjena, barem na vladajućoj razini, ali može li pobjeda Sirize donijeti kakvu vidljiviju promjenu u ekonomijama Grčke i EU-a?

To je ono što je zanimljivo, ne može se, naime, očekivati puno toga. Govori to o određenom praktičnom kolapsu rješenja koje nudi ljevica. Na retoričkoj razini ljevica ima puno ideja, i to zanimljivih, ali u praksi će to u svakom slučaju značiti svojevrsnu primjenu vašingtonskoga konsenzusa za Grčku,  (10 neoliberalnih ekonomskih smjernica iz 1989, paket reformskih mjera za zemlje pogođene krizom, op. a.). Bit će to ista stvar, naravno, u malo drugačijem ruhu. Grčka ljevica na čelu s bivšim profesorom, zanimljivim ministrom financija Janisom Varufakisom vrlo brzo će shvatiti da ne postoji nikakav čudotvorni lijek za ekonomiju.

sedlacek-kapitalizam-se-razvija-naustrb-demokracije-2968-3100.jpg

Češkog ekonomistu Tomaša Sedlačeka Yale Economic Review svrstao je među pet najvećih ekonomskih umova na svijetu. Od 2001. do 2003. bio je ekonomski savjetnik tadašnjeg predsjednika Vaclava Havela. Imao je tada samo 24 godine
Češkog ekonomistu Tomaša Sedlačeka Yale Economic Review svrstao je među pet najvećih ekonomskih umova na svijetu. Od 2001. do 2003. bio je ekonomski savjetnik tadašnjeg predsjednika Vaclava Havela. Imao je tada samo 24 godine
Foto: 
Osobna arhiva