„Karamba!“ Zabranjenog pušenja: Uzdignuta čela bez obzira na cijenu

Međunarodni pravni eksperti bi mogli znati kako se, gdje i s kakvim dokazima može podići prijava protiv virusa covid-19. On je, naime, zaslužan sa silnu štetu pričinjenu, uz ostale, „Zabranjenom pušenju“ čiji je prošli album - „Šok i nevjerica“ - zaživio slabije i proživio manje nego to zaslužuje. Ali dobro, prošla je, kažu, pandemija, a ovaj ju je bend dugog roka trajanja nekako pregurao kao, uostalom, i niz nedaća koje ga prate još od mitske afere sa crknutim Marshallom.

Sejo Sexon je sastavio čak šesnaest pjesama i one sada čine dupli album stripovskog naziva „Karamba!“ - objavljen nedavno i najavljen spotom za pjesmu „Ekrem“ koji je režirao Tomislav Fiket, dok je Asim Ugljen i u toj formi pokazao više glumačke uvjerljivosti nego manja vojna formacija njegovih kolega poznatih po filmovima za ispitivanje granica izdržljivosti dosade.

Davor Sučić, kako organi gonjenja inače znaju Seju Sexona, uporno se drži pravila prema kojem se ozbiljni autori prepoznaju po tome što, prvo, sebe ne shvaćaju ozbiljno, te po tome što se ne ponavljaju. Ne znači to, naravno, kako „Karamba!“ zvuči kao da je Mladen Grdović progutao dva punkera i jednog DJ-a, već znači da „Pušenje“ ne rasprodaje varijacije na hitove od prije dva ili tri desetljeća, kao što ne podliježe trendovima prema kojima pjesmu čine buka ritam mašina i zavijanje teksta u kojem je važno da bude neke rime pa makar je činili, recimo, Milica i miješalica.

Sejino izbjegavanje samoplagiranja, međutim, ne mijenja poetsku liniju benda i ne odvaja ga od korijena New primitivsa, jedinog autentičnog bosanskohercegovačkog kulturnog pokreta koji je, uz Elvisa J. Kurtovicha –neizostavnog gosta i na ovom albumu čije nadahnute recitacije i neokrznuta, raskošna autoironija jesu jedna od crvenih niti ovog i niza ranijih ploča „Pušenja“ - „Top listu nadrealista“, izrodio i „Zabranjeno pušenje“.

„Karamba!“ je, recimo tako, album s ekspozicijom: prve četiri pjesme – „Čovjek starog kova“, „Uzdignuta čela“, „Ne okreći se sine“ i „Ratna generacija“ – zasebna su poetska i dramaturška cjelina i u njima se autor bavi nostalgičnim slikama odrastanja, obiteljskim odnosima koja pokazuju kako je antifašizam, prije i više od svega, pitanje kućnog odgoja, te onima što su imali duplu nesreću da su se rodili u ratu, da su formirani u neurednom miru i da su, u konačnici, osuđeni na preživljavanje u društvu koje nije depresivno samo kada je apatično.

„Korona hit pozitivan“ snimljena je i objavljena, kako joj i ime kaže, u vrijeme straha, maski i nadanja da ćemo iz pandemije izaći živi, zdravi i razumni. Ovo zadnje se, znamo, nije dogodilo, sasvim suprotno: glupost se pokazala daleko zaraznijom od svih sojeva korone. I o tome „Pušenje“ ima pjesmu: zove se, spomenuli smo je, „Ekrem“, a napisana je na jedini mogući način na koji se uopće može polemizirati sa Google mudracima, konzumentima tableta za konje i sličnim paranoicima koji su u proteklim godinama pokazali na što je Einstein mislio kada je kazao kako su samo dvije stvari beskonačne - svemir i ljudska glupost, ali da za svemir nije siguran.

Od sedme – „Dobar čovjek“ – do posljednje, šesnaeste pjesme, „Zabranjeno pušenje“ kombinira društvenu angažiranost, satiru, emocionalne dileme garnirane iskustvom i parodiju, s tim što to s parodijom treba ipak shvatiti uvjetno. Pjesma „Crna vrata“ se, naime, može slušati i kao parodiranje mitskog hita mitskog banda – „Rolling Stonesi“ – kojem Sexon kada god je prilika uputi posvetu (čuti, potvrde radi, „OK Diane“ sa albuma „Hodi da ti čiko nešto da“), ali je „Paint it black“ u ovoj verziji daleko više od zakašnjelog poigravanja s idolima iz mladosti. Zapravo samo to nije. Jeste, međutim, priča u stihovima o tome kako je otimačina postala kapilarna koliko i korupcija, dok iskustvo akumulirano u vremenima slušanja ploča, čitanja knjiga i skupljanja sličica „Životinjsko carstvo“ ničemu ne koristi u svijetu u kojem ne caruje drugarstvo.

„Vrijeme igrača“ i „Pravda za Vedrana“ pjesme su kojima završava ovaj, dupli album benda čija je vitalnost zadivljujuća nakon ovoliko godina, ploča, CD-ova, koncerata i upornog inzistiranja da se ostane, kao u drugoj pjesmi, uzdignuta čela, bez obzira na cijenu ili izgubljene benefite.

O tome, o investiranju obraza u lagodan život govori „Vrijeme igrača“, dok „Pravda za Vedrana“, bez obzira na živahne internetske rasprave tome je li Sejo ustaša ili je Davor balija, manje ima veze s pogibijom navijača F.K. „Sarajevo“ Vedrana Puljića, a daleko više s kolektivističkim zabludama u kojima se za osjećaj topline unutar krda pristaje na slijepu, nekritičku i, u konačnici, opasnu odanost vođama koja podrazumijeva religijski fanatično prihvaćanje svakog naloga i grupnog stava.

Nekada davno, na isteku mlađeg kamenog doba, „Zabranjeno pušenje“ se svirački razvijalo brzinom kojom je Sexon učio nove akorde. Sada, kada ih zna sve u dušu, ima vjerojatno, ma sigurno, najmoćniju sviračku postavu ikada. Branko Trajkov Trak na bubnjevima i Dejan Orešković Klo jača su ritam sekcija od – kako je nekada govorio Elvis, naravno J. Kurtovich – „Željine odbrane“. Robert Boldižar Roba (violina, cello, klavijature, back vokali) i Angela Angie Zebec (vokal, back vokal, udaraljke) pokazuju da to što je „Pušenju“ uvijek bilo važnije o čemu se pjeva, a ne kako se svira, ipak ne znači da poetika New primitivsa ne treba vrhunsku zvučnu podlogu.

Toni Lovrić jeste, naravno, gitarist „Zabranjenog pušenja“, ali je  - zajedno sa Sexonom -  aranžer i producent zbog kojeg, uz ostale, svaki album benda jeste onakav kakvim ga Sejo opisuje, dakle drugačiji.  

„Karamba!“ i svojim zvukom pokazuje da su i Sexon i svi oko njega spremniji svirati na polovnim Fenderima i pred praznim tribinama, nego se predati iritantnim trendovima novog doba, pa makar morali preživljavati prodajući vjenčane poklone u koje spada Berberov konj što je visio na zidu dnevne sobe.

E zato, zbog tog razmišljanja mimo estradno-trgovačkog svijeta, „Karamba!“ ima zvuk kao da je snimljen prije četrdesetak godina, dok je rock and roll bio mlad i snažan kao što je to danas vokalni solista rođen na Koševu i nastanjen na Rudešu.