Klimatska anksioznost preplavljuje nam mlade: “Trebamo li uopće rađati djecu?”

Je li vas uznemirila nepodnošljiva, neuobičajena vrućina proteklog ljeta? Zbunjuje li vas činjenica da sve više smokava raste u kontinentalnoj Hrvatskoj? Rastužuje li vas to što je ljetno nebo sve rjeđe plavo, a sve češće žućkastosivo, s prigušenim suncem koje prži kao u pećnici? Suosjećate li sa sparušenim zelenilom, čije se lišće već na kraju ljeta suši kao da je kasna jesen? Žudite li na snijegom koji nikako da padne, i hvata li vas nostalgija pri pomisli na davno nestale snjegove srednje Europe?

Ako sve te promjene pripisujete tek prolaznim klimatskim kuriozitetima, poslije kojih će ipak sve biti kao prije, srećkovići ste, ali i sve usamljeniji: jer civiliziranim se svijetom poput požara širi nova vrsta zebnje – klimatska anksioznost. A mladi su njezine ponajveće žrtve: sve više njih dvoji trebaju li uopće rađati djecu.

Dvije su godine prošle otkako je 17-godišnjoj Jamie Margolin iz Seattlea dijagnosticirana anksioznost i opsesivno-kompulzivni poremećaj. Taj grad na krajnjem sjeverozapadu SAD-a, izložen blagotvornim vjetrovima sjevernog Pacifika, živio je u blistavosvježoj atmosferi u kojoj je “hrskavi zrak mirisao na vlažne borove”, kako je to u magazinu Elle opisala Margolin.

A onda, u ljeto 2017, grad je prekrio smog. “Moj svijet je izbrisan. Nebo je posivjelo, čak i za sunčanog dana. Čestice smoga mogao si doslovno vidjeti. Proglasili su upozorenje: nismo smjeli iz kuće.” Jamie je doživjela slom. “Plakala sam satima, paralizirana od straha, pitajući se – koja svrha od svega, ako planeta neće preživjeti?” Nije to bila tek akutna kriza: dijagnosticiran joj je mentalni poremećaj.

Jamie Margolin nije hipersenzibilni izdvojeni slučaj. Naprotiv: najveće dosadašnje istraživanje, objavljeno 14. rujna, pokazalo je da četrdeset posto mladih u svijetu dvoji treba li još rađati djecu, a da je šezdeset posto njih “ekstremno zabrinuto” zbog klimatskih promjena. Riječ je o najvećem dosadašnjem znanstvenom istraživanju, naslovljenom “Globalni fenomen: glas mladih o klimatskoj anksioznosti, izdaji nacionalnih vlada i moralnoj nepravdi”, u sklopu kojega je ispitano oko deset tisuća mladih od 16. do 25. godine života u Australiji, Brazilu, Finskoj, Francuskoj, Indiji, Nigeriji, Filipinima, Portugalu, SAD-u i Velikoj Britaniji.

Rezultati su, blago rečeno, zabrinjavajući: tri četvrtine mladih slaže se s tvrdnjom da je “budućnost zastrašujuća”, a više od polovine njih osjećaju da će imati manje šansi nego njihovih roditelji. Gotovo polovina izjavila je da osjećaju strah i uznemirenost zbog utjecaja klimatskih promjena na njihovu svakodnevicu. Britanski Guardian prenio je riječi jedne od voditeljica studije, znanstvenice Caroline Hickman sa Sveučilišta Bath i Saveza za klimatsku psihologiju, koja je kazala da je istraživanje pokazalo “užasavajuću sliku općeproširene klimatske anksioznosti u djece i mladih.” “Studija po prvi put sugerira da je visoka razina stresa u mladih povezana s nedjelovanjem nacionalnih vlada. Uznemirenost naše djece racionalna je reakcija na neadekvatne odgovore vlada na klimatske primjene. Što još ti ljudi trebaju čuti, pa da nešto učine?”, očajno je pitala Hickman.

Luisa Neubauer, 25-godišnja njemačka klimatska aktivistica i suorganizatorica Štrajka za klimu u Njemačkoj, izjavila je Guardianu kako mladi čak dvoje oko potomstva. “Znam mnoge mlade djevojke koje se pitaju treba li još rađati djecu. Jednostavno pitanje, ali govori mnogo o tome u kakvoj klimatskoj stvarnosti živimo. Mi mladi shvatili da smo da od brige nema koristi: zabrinutost neće zaustaviti klimatske promjene. I sada se borimo: na ulicama, na sudovima, u institucijama i izvan njih, diljem svijeta. Ali vlade nas i dalje izdaju, i neprestano povisuju razine emisija štetnih plinova. Primjeren odgovor na ovu novu studiju bio bi da vlade počnu djelovati onako kako su obećale.”

A obećale su, potpisavši Pariški klimatski sporazum na summitu u Parizu 2016, da će razine emisija ugljičnog dioksida spustiti na razine nužne da se zagrijavanje planeta ograniči na manje od 1,5 Celzijevih stupnjeva u odnosu na predindustrijsku razinu. Od toga dosad ništa: emisije neprestano rastu, uz kratku, ali ilustrativnu stanku tijekom globalnog lockdowna 2020 godine. Ilustrativnu, jer je pokazala da se emisije može ograničiti, i to vrlo brzo – a to što vlade i kapital to ne želi učiniti, druga je stvar. Ali da se može – može, ma što oni tvrdili.

Zapanjujuća je bešćutnost vladara ovoga svijeta. Nedavni izvještaj UNICEF-a, o kojemu su u kolovozu ove godine izvijestili svjetski mediji, upozorio je kako je “gotovo polovina” od 2,2 milijarde djece na svijetu izložena “ekstremno visokom riziku” od posljedica zagađenja i klimatske krize.

Štoviše, gotovo svako dijete na planeti u riziku je da osjeti najmanje jednu posljedicu klimatskih promjena; polovina njih, u 33 najizloženije zemlje, osjetit će istodobno ponajmanje tri ili četiri najteže posljedice: toplinske valove, poplave, ciklone, bolesti... “Ovaj izvještaj po prvi put nudi cjelovitu sliku o tome gdje i kako su djeca izložena klimatskim promjenama. Ta je slika nezamislivo teška: praktično nema djeteta koje će ostati neokrznuto”, izjavila je izvršna direktorica Unicefa Henrietta Fore.

I klinci to osjećaju: čuju, vide, slute – i strahuju, svjesni da će biti pogođeni više nego njihovi pređi, koji su sav taj nered i stvorili. Stručnjaci su izračunali da bi djeca rođena danas, kada bismo htjeli ostvariti ciljeve Pariškoga klimatskog sporazuma, morala emitirati osam puta manje ugljičnog dioksida po osobi, nego što emitiraju njihovi bake i djedovi – dakle, današnji pedesetogodišnjaci.

Vlastitu smo djecu, dakle, osudili na strah. Britanski medicinski časopis Lancet, jedan od najuglednijih na svijetu, objavio je kako klimatska anksioznost – zvana još i “eko-anksioznošću” ili “klimatskom uznemirenošću”, ”nije klinička dijagnoza, nego pojam kojim mnogi opisuju negativne emocije povezane s percepcijom klimatskih promjena”. Te negativne emocije uključuju panične napade, nesanicu i opsesivne misli. One, pak, mogu osnažiti druge svakodnevne stresore, i negativno utjecati na opće psihološko stanje, pa i uzrokovati nove probleme, poput ovisnosti, anksioznih poremećaja, ili depresije. To se dogodilo Jamie Margolin – a svatko bi trebao preispitati vlastite strahove. No Jamie je pronašla snage da svoju zebnju usmjeri u bunt: osnovala je pokret “Nulti sat” (Zero Hour), koji je prerastao u snažnu američku organizaciju za borbu protiv klimatskih promjena.

Jamie nije sama: svijet se sjeća kako je prije dvije godine, 2019, krhka Greta Thunberg pokrenula masu od 1,6 milijuna školske djece, koja su u 125 zemalja prosvjedima od svojih vlada tražila da zaustave globalno zagrijavanje.

Potpisnik ovoga teksta stidi se što mora živjeti u svijetu koji su prisiljena spašavati djeca - a i to je, zasigurno, simptom klimatske anksioznosti. Što, dakle, da se radi?

Neki tvrde da taj osjećaj može postati produktivan, jer može čovjeka potaknuti na akciju. Drugi, pak podsjećaju da ta borba nije nimalo romantična, i da neće proći bez posljedica: nedavno je objavljeno kako je protekle godine 227 ljudi ubijeno dok su pokušavali zaštititi svoje šume, rijeke i vlastita imanja.

U izvještaju objavljenom 13. rujna ove godine, organizacija za ljudska prava Global Witness objavila je kako je od potpisivanja Pariškog klimatskog sporazuma 2016. “prosječno svakoga tjedna ubijeno četvoro ekoloških aktivista”. Od 2013, udvostručio se broj ubijenih koji pokušavaju spasiti vlastito pravo na opstanak, a i ta se statistika smatra podcijenjenom, jer vlade kriju stvarne brojke. “Kako se klimatska kriza produbljuje, kako požari uništavaju dijelove planeta, suše plodnu zemlju a poplave ubijaju na tisuće, situacija za one najugroženije, i za branitelje Zemlje, samo se pogoršava”, upozorio je Global Witness.

“Tražimo promjene”, kažu oni koji vjeruju da će vlade ipak nešto učiniti. “Klimatski rat, ni manje ni više”, kažu pak oni koji su odbacili nadu da vlade još žele i mogu raditi za ljude.

A što ćemo učiniti mi?

Dopustiti da nas klimatska zebnja paralizira, ili se pridružiti sve masovnijem pokretu onih koje je još Robert Hunter, legendarni utemeljitelj Greenpeacea, prije pola stoljeća nazvao indijanskim imenom, koje danas nose brodovi Greenpeacea - “Rainbow warriors”? Dok o toj dilemi odlučujemo, ne smijemo zaboraviti: naša djeca su u pitanju.

klimatska-anksioznost-preplavljuje-nam-mlade-trebamo-li-uopce-radati-djecu-7599-10333.jpg

Najveće istraživanje u sklopu kojega je ispitano oko 10.000 mladih po cijelom svijetu pokazalo je da 40% njih dvoji treba li još rađati djecu, 60% je “ekstremno zabrinuto” zbog klimatskih promjena, a više od polovine osjeća da će imati manje šansi nego njihovih roditelji
Najveće istraživanje u sklopu kojega je ispitano oko 10.000 mladih po cijelom svijetu pokazalo je da 40% njih dvoji treba li još rađati djecu, 60% je “ekstremno zabrinuto” zbog klimatskih promjena, a više od polovine osjeća da će imati manje šansi nego njihovih roditelji
Foto: 
EPA/National Meteorological Satellite Center