"Lex Perković" otvorio novo pitanje: tko je u EU jednak, a tko jednakiji?

Zakotrlja li se tema o europskom uhidbenom nalogu u smjeru jednakih i jednakijih u Uniji umjesto da bude muljanje za spas jednog "zaslužnog" špijuna, nije isključena živahna principijelna rasprava među članicama od kojih su ove nove upozorene da zaista postoje razlike unutar iste zajednice. Činjenica je da je Hrvatska potpisala pristupni sporazum s diskriminirajućom odredbom, no sraz stavova unutar Unije nije ništa neuobičajeno, pa tako suci u Sudu EU-a često odlučuju o tome tko je u pravu i čiji su argumenti uvjerljiviji

Stvar je u principima, o jednakim i jednakijima: stare članice Europske unije imaju mogućnost izuzeća od realizacije europskog uhidbenog naloga, novim članicama ta mogućnost nije dana. Izuzeće u starima ne krši slovo zakona u EU (ili acquis), u novima da, i to do mjere da se – istina, kod nekoliko maštovitijih političara u ranoj fazi predizborne kampanje – spominju i jako, jako ozbiljne sankcije.

Europski uhidbeni nalog, poslan iz Hrvatske u Njemačku ili Austriju, tamošnje vlasti mogu zaobići, ali njihovi pandani u Hrvatskoj (Sloveniji, Češkoj, Malti, Bugarskoj...) ne mogu.

Riječ je o jednom od apsurda neupitno korisne obaveze iz paketa ojačane suradnje država članica EU-a, važnog elementa u borbi protiv kriminalnog podzemlja. S ulaskom Hrvatske u EU hrvatskim je vlastima stiglo mnogo zahtjeva za uhićenjem, mahom osumnjičenih za lopovluk i prijevare. Naravno, tu je i osoba koja je, kolokvijalno, dala ime hrvatskom zakonu o izuzeću - Josip Perković.

"Lex Perković" posvađao je javnost te nekoliko političara u Njemačkoj. Slučaj nije ništa manje ili više značajan od sličnih slučajeva u odnosima drugih članica s EU, ali je u hrvatskim medijima raskokodakan mimo svake objektivne mjere. Gotovo pa ispada da je Hrvatska pred izbacivanjem iz Unije.

Toj galami nije konstruktivno pripomogla ni potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding. Reding je putem svoje glasnogovornice odaslala nekoliko paprenih izjava o suradnji nove članice i njezinu usklađivanju sa slovom zakona u EU. Ona na to ima pravo. Kao što glasnogovornici ne propuštaju priliku soliti pamet novim članicama koje su, naravno, daleko od ideala pune usklađenosti s acquisom... Ali ni stare nisu puno bolje.

U proceduralno uobičajenoj prepisci s bazom, dužnosnica "čuvarice Sporazuma" – kako Europsku komisiju definira taj isti sporazum – poslala je pismo ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću sa zahtjevom za povlačenjem spornog zakona jer, prema tumačenju njezina kabineta i stručnjaka Europske komisije, nije u skladu s EU-zakonodavstvom. To je povjereničin posao.

Reding je dodala još malo začina docirajući novoj članici o potrebi poštivanja prihvaćenoga tijekom pristupnih pregovora, što je u redu. (Drugi je dio priče da je Reding pojačala aktivnosti pripremajući teren za svoju zaista ozbiljnu kandidaturu za mjesto predsjednice Europske komisije... Premda se baš nije trsila očitovati se o nekoliko ružnih skandala u starim članicama... Čime se dolazi do priče o Jupiteru i volu.)

Svaki zločin neupitno zahtijeva istragu i nema tog zakona koji bi abolirao odgovornost (točnije, provjeru odgovornosti) pojedinaca upletenih u mračne afere i smaknuća političkih protivnika. Postoji i jedno ali. Takvi slučajevi trebaju na obradu domaćem pravosuđu, a hrvatsko nikada nije reagiralo na osjetljivije teme, predmete i osobe bez mamuzanja izvana.

Zanimljiv uvid u ovaj (navodni?) spor dao je premijer Zoran Milanović u Grazu u petak. Osim što je njegov domaćin Werner Faymann otkrio da "o tom pitanju u Europi nitko ne razgovara" (izvor: Hina), što se baš ne bi dalo zaključiti iz domaćih reakcija prema kojima se njemačka vlada i Europska komisija bave isključivo jednim nespretnim amandmanom, Milanović je potvrdio da će Hrvatska, kao nova članica, ali i kao (valjda) ravnopravna s ostalih 27, otvoriti pitanje različite primjene europskog uhidbenog naloga. O tome hrvatska Vlada sigurno neće odlučivati u idućih nekoliko tjedana, bez obzira na reakcije na prepisku Reding – Miljenić.

Austrijski su domaćini potvrdili da za Austriju vrijedi izuzeće kao i za druge stare članice, što se ne može reći za nove, kojima je europski uhidbeni nalog obaveza bez pogovora. Pravo iznimke je vječno, upozorava Milanović uz dodatak, opet prema Hininu izvještaju, da "Hrvatska ne eskivira već poštuje taj nalog, ali će tražiti da se o tom pitanju raspravlja u samom Europskom vijeću".

Najavljeno je kako će Hrvatska pokušati strpljivo, ali i razumno lobirati da se europski uhidbeni nalog jednako primjenjuje na sve, a ne samo na neke članice. (Znači li to da će se "vječno izuzeće" proširiti na cijeli prostor 28 članica?)

Zanimljivo je da "lex Perković" pretpostavlja aplikaciju europskog uhidbenog naloga samo za zlodjela počinjena nakon kolovoza 2002. godine – ili trenutka kada je, objavljivanjem u Službenom listu EU-a, taj zakon postao obavezujućim za sve pravosudne sustave članica. Riječ je o pravnom pitanju koje će, u krajnjoj instanci, vjerojatno rješavati Sud Europske unije.

Zakotrlja li se tema u smjeru jednakih i jednakijih umjesto da bude muljanje za spas jednog "zaslužnog" špijuna, nije isključena živahna principijelna rasprava među članicama od kojih su ove nove upozorene da zaista postoje razlike unutar iste zajednice.

U cijelog galami čak je i standardna procedura utvrđivanja datuma u kojem je određen rok za odgovor dobila dodatno tumačenje, kao da su činovnici u povjereničinu uredu listali kalendar tražeći najsnažniji nadnevak i naletjeli na idealan, Dan borbe protiv totalitarizma. Nema mistifikacije poruka s ključem: riječ je o kraju radnog tjedna, četiri tjedna nakon što je poslano povjereničino pismo...

Hrvatska se strana može, ali i ne mora složiti s čitanjem europskog uhidbenog naloga. Činjenica je i da je potpisala pristupni sporazum s diskriminirajućom odredbom koja može zaista dijeliti države na jednake i jednakije, ovisno o tome kako se tumači. Sraz stavova nije ništa neuobičajeno, pa tako suci u Sudu EU-a uvijek imaju posla odlučivati o tome tko je u pravu i čiji su argumenti uvjerljiviji. Članicama je na raspolaganju izvjestan broj pravnih sredstava. Pritom Europska komisija, čak i u svojoj ulozi čuvarice Sporazuma, nije bespogovorno u pravu. I njezini pravnici griješe. Europski je sud ne jednom odbacio Komisijine mjere – u različitim situacijama i slučajevima.

To, naravno, ni u kom slučaju ne znači da Hrvatska inzistira na aboliciji osobe osumnjičene za težak zločin. Spor je otvorio sklisko pitanje jednakih i jednakijih u samo jednom segmentu života Unije...