Liberalna demokracija jede svoje kmetove

U Gombrowiczevoj pripovijetci Gozba kod grofice Kotlubaj pripovjedač je pozvan na redovnu gozbu petkom na osnovu svog ljepodušja i "smisla za idealizam". Grofica je poklonica viših nebeskih sfera, mecena je i dobrotvorka i velika idealistica, a petkom neće da čuje za meso, ručkovi moraju biti posni (no, uvijek budu izvrsni) i s odama Ljubavi i Milosrđu (to je taj "smisao za idealizam"). No, ovog petka zavladala neka raštimanost – juha od dinje bila je vodenasta, mrkva u zapršci jako loša. Iznesoše tada karfiol poliven maslacem, koji je lijepo rumeno izgledao – i spasio ručak. Svi se bacili na ždranje: duždevica i patrona je mlatila tako pohlepno da su joj se uši tresle, barun "vrijedno pratio, nagnut nad tanjurom, srčući i mljackajući svim srcem – a stara markiza pokušavala je sustići, žvačući i gutajući goleme komade, očito bojeći se da joj ispred nosa ne pokupe najbolje zalogaje!"



Ispostavlja se da je grofica proteklog tjedna uhvatila kuhara "kako začinja ideju posta mesnom juhom i sokovima od mesa" – i tek kad mu je zaprijetila otkazom, zakleo se da će prestati s tim. Zato je ovaj puta sve bitno lošije... izuzev karfiola. Govori barun: "Još malko, ako smijem moliti, grofice. Zaista sam živnuo nakon one... hm... juhice... Mljac, mljac... Stvarno, kuharima se ne može vjerovati. Imao sam kuhara koji je bolje od ikoga spremao špagete – stalno sam ih jeo! I zamislite, molim vas, uđem jednom u kuhinju i vidim u loncu svoje špagete kako vrve – jednostavno vrve! – a to su bile gliste – mljac, mljac – gliste iz mog vrta, koje mi je bandit služio kao špagete! Otad nikad ne zavirujem – njam, njam – u lonce!"



Slon u sobi: kakav to karfiol jedu? Na stolu se pojavljuju novine, a tamo naslov „Tajnoviti nestanak Karfiola“ i podnaslov 'Karfiolu prijeti smrzavanje' – konjušar po prezimenu Karfiol prijavio je nestanak 8-godišnjeg sinčića Boleka. U zoru sljedećeg dana pripovjedač na odlasku ugleda leš 8-godišnjaka, "tako omršavio da bi se moglo reći – detaljno proždrt – jedva je tu i tamo ispod prljave kože ostao po komadić mesa". Najednom se pojavljuje kuhar –  majstor zanata "koji prvo kolje kokoši da bi ih poslužio u umaku" – i (kao zadnju rečenicu priče) pita: "Nadam se da vam je prijalo posno, poštovani gospodine!"



Morbidna, kanibalska priča? Naravno, poslužen je za stolom običan karfiol, malo "zaslađen" od strane kuhara mesnim sokovima. Milosrdna vlastela, puna visokog idealizma, nije doslovno pojela malog Boleka Karfiola, ne tako u tanjurima. Pojela ga je na drugačiji način: time što gospoda cinično i okrutno žive na račun kmetova, od njihove gladi, cijedeći ih. U prenesenom smislu – da, jesu, oni su ga pojeli... i u slast, sve ližući prste! 

Teorija zavjere crvenih i crnih

Rekoše mi da sam u prethodnom tekstu – o mantri kojoj je "dosta ustaša i partizana" kao definiciji prvoklasnog političkog idiotizma – pomalo zvučao kao da sam uzeo poštovanog Romana Bolkovića na pik. Što se može: čovo stalno trubi o "sukobu crvenih i crnih kao temeljnoj ideološkoj fantazmi hrvatskoga društva" (a ono sve partijci, pače "udboustaše", "naciboljševički šljam"), kukajući što se "Hrvati naganjaju po šumama i gorama, umjesto da se bave stvarnim problemima", ili kako ta "ustaškopartizanska pirotehnika savršeno prikriva hrvatsku zbilju: posvemašnju našu propast". 

 Ali nije, nisam ga bio ciljano uzeo... to tek hoću, kad mi se već skrenulo pažnju, zahvaljujem! Narativ je masovno raširen (zato i govorimo o mantri), pa mi na piku i jest bila ta masovna raširenost, u svakom od očitovanja (zadnji slučaj: projekt "Arsalanda" u Istri, kao memorijalnog centra posvećenog europskim totalitarizmima). Samo što ga je Bolković reprezentativno artikulirao u jezgrenoj konfabulaciji. Ne treba sumnjati da bi sam požurio naglasiti: on da nam je i otkrio tu temu, kao prvi i jedini (a mi je, nezahvalni, još uvijek ne razumijemo!).

Tko je ikad čitao Nemanju, znat će: pametan je to kit, od kojega se može dosta naučiti (i onoga što valja i onoga što ne valja). U pisanju ide za efektom, bljeskom, bravurozan je, impresionira, računa na čitateljevo udivljenje, natopljeno je to stilom, erudiranom cifranošću koja se nekome može dopadati manje, nekome više (meni se sviđa, jer je u tome obično i vibrantna, razigrana, ima duha) – ali ni oni kojima najviše ne leži neće mu moći poreći da zna baratati i pojmovima i riječima. To je važno, jer u suočenosti s nekom modnom linijom idiotizma poželjno je da je ne nosi idiot; nije naročita zabava mesti pod budalama, onako kao ni pucati na prazan gol. Zablistat će kad piše o vožnji autom kroz zavoje, o Uti iz Naumburga, o Rosebudu, ili kad na proste faktore rastavi primjerice fašistoidni biologizam Slobodana Novaka, a najdosadniji biti upravo u narativu o crvenima i crnima, u kojem izgubi sav vic i duh, uozbilji se i tonom vapećeg u pustinji stane godinama ispisivati jedan te isti tekst – zapravo kopipejstati fragmente u beskonačnim permutacijama koje preslaže ovisno o prigodi. Stvar ima repetitivan karakter, taktikom iscrpljivanja, utuvljivanja ponavljanjem dok i najotporniji ne odustanu. 

Periodično će u proročkoj pozi napraviti rekapitulaciju svih instanci u kojima je rekao tu jednu te istu stvar, primjerice kako je u svojim emisijama još od pamtivijeka 90-ih znao postaviti sugestivno pitanje ovom i onom uvaženom gostu (u spektralnom rasponu od Vesne Pusić do Miroslava Tuđmana, uvijek malo prilagođeno u formulaciji na način da konvenira aktualnom gostu), o istom trošku nudeći i zadani odgovor, o tome nije li točno "da za Hrvatsku nije dobra ni bipolarizacija ni dvostranačje" ili postoji li šansa da izmaknemo "toj prokletoj dijalektici tih najgorih nakaza dvadesetog stoljeća" ili slaže li se da se "stalno iznova društveni sukobi pokušavaju prezentirati kao jedan, paradigmatski društveni sukob, onaj uskogrudnih nacionalista i anacionalnih građana, što je prva laž, da bi se potom taj sukob promovirao u odlučnu borbu antifašista protiv snaga poraženih 1945. godine, dakle u sukob crvenih i crnih" ili što mu se čini "može li Hrvatska ikako izbjeći taj prokleti crveno-crni rulet, i početi živjeti normalnim građanskim životom", može li "svoju povijest pokrenuti ma i za milimetar od fatalne 1945", je li moguća "treća Hrvatska", itd., bla-bla, u vječnoj samoreprodukciji koju prakticira dok je napada.

Ne bijući glup (što ne znači da mu je strano praviti se glupim kad mu odgovara) Bolković se uredno zna – dižući narativ na inteligentniju razinu, koja izmiče napasti pukog argumentiranja irelevantnosti ovog konkretnog binoma, oslovljavajući radije opću neprikladnost suviše binarnih kategorija – pozvati na Budenovo inzistiranje da su na djelu barikade, a ne barikada, da se "više ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora" (ili još iz Barikada, "da mnoštvo društvenih antagonizama danas više nije moguće svesti na jednu privilegiranu točku loma", izostaje ono "jedno jedino fundamentalno proturječje koje u sebi sažimlje sve društvene suprotnosti", ili da dodam i formulaciju iz kasnijeg teksta koju Komtur Nemanja voli reproducirati u svoje svrhe, pa i kao svoju karakterističnu: "današnji društveni sukobi i političke borbe više ne poznaju nikakav nosivi antagonizam na koji je moguće svesti sve druge društvene sukobe"). Društvena je stvarnost previše složena da bi mogla biti suvislo protisnuta kroz neki arbitrarni binom prapodjele (i njegove razne izvedenice), koji bi nas htio jasno ideološki razdvajati "na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne" (u originalnoj Budenovoj verziji iz 90-ih: "mi-oni u etničkom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgičari-nacionalisti, ljevičari-desničari, fini građani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politika-kultura, itd.").

Tko to onda povlači spornu demarkacijsku liniju i zašto? "Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma." (Potpisuje Bolković u lanjskom tekstu, ali čak ne bih stavljao glavu na panj – tko bi tome više ušao u prvi trag? – da se izvorno ne radi o rečenicama nekoga drugog, možda također Budena. Nalazi ih se u pitanje-odgovor formi, s obraćanjem u 2. licu jednine, kao da netko Nemanji pismo piše, već u davnijim fazama jurodivosti, u okviru teksta koji u kasnijim metamorfozama za početak gubi 2.l.j., zatim u jednom svom dijelu biva stavljan u navodnike, i to u dodatno izmijenjenom, prilagođenom izdanju, s uvodnom opaskom kako se radi o stavu koji je "čuo u jednoj diskusiji", dok preostali dio ostaje izvan navodnika, samo da bi u sijaset drugih prigoda sve skupa bilo davano bez navodnika, kao vlastiti tekst.)

Narativ je probojan baš zato što u ovoj rezultanti, dok se odnosi na deskripciju dinamike SDP-HDZ, sadrži jake momente istine, koji će kod čitatelja izazvati prepoznavanje i suglasnost. Da je u ustima Bolkovićeve agende metodološki kvaran, otkriva se kad se zagrebe ispod površine po nekim pitanjima. Ključno je pitanje geneze. Otkud to da mi imamo umjetno fabriciranje binarnog antagonizma – po svim kategorijalnim izvedenicama binarnosti – koja prikriva minimalnost razlike između SDP-a i HDZ-a? Ali i povezano pitanje: kako se točno zove maksimalnost onoga što dvije partije s druge strane dijele? 

Odgovor je isti za oba: tuđmanizam. Dijagnoza minimalnosti razlike je u tome što je SDP svih ovih par desetljeća bio HDZ-light po aproprijaciji hadezeovske ideologije kao aksiomatske nacionalne političke paradigme, tj. što se razlika nije sastojala u sastavu svjetonazorske tekućine koju je točio (u čemu je oduvijek na snazi maksimalna sličnost), nego samo u litraži kanistra. Umjesto da vrši detuđmanizaciju i demontažu hobotnice kad na vlasti, odnosno da predstavlja istinsku oporbu dok ne, u smislu nepripadanja osnovnoj paradigmi, SDP je u vidu pete kolone, dobrovoljnog i revnog suglasja oko temeljnih aksioma tuđmanizma kao neupitnih, uvažavajući svetokravski status Crkve i Domovine, zemlju odvukao u postpolitičko stanje – u kojem upravo izostaje svaka ideološka podjela, svete krave su zajedničke i nitko ih ne dovodi u pitanje, vlada pobožna unisonost.

Lanjski tekst na koji se referiram počinje pitanjem u 2. licu množine zašto se kao narod danas bavimo Titom (kontekst: kazališni trg, Hasso, tabla), a završava instrukcijom zašto. "Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga"... na drugu ćemo se vratiti kasnije, ostaviti je za kraj. Što se tiče prve funkcije – odgovor je, vidimo, na tragu teorije zavjere: operira suflirajućom predodžbom o nekoj mističnoj pozadinskoj nomenklaturi (još je imenuje "interesnom strukturom" što drma u "deep state", a nađe se tu i definicije Pomirdbe kao "pomirbe Norvala i Udbe", pa čak i govora o "Planerima" ili o "Designerima Novog svjetskog poretka", sve tako velikim početnim slovima) koja djeluje iza HDZ-a i SDP-a, reciklirajući anahroni ideološki antagonizam, kojim se onda bavimo zato da se ne bismo bavili njima, tj. njom (nomenklaturom).  

Komtur reda nužnih reformi

Prava geneza binarne polarizacije u vezi je s hegemonijom budenovskog strukturalnog "ustaštva", koje sam spominjao u prethodnom tekstu. Mogu i još jednom, u ranijoj formulaciji: "Ustaštvo se danas ne iscrpljuje u nostalgiji za danima najveće hrvatske sramote, ni u historijskom revizionizmu, dakle u želji da se rat koji je 1945. izgubljen danas napokon dobije. (...) Ustaštvo je naprosto onaj moment u kojemu klasični hrvatski građanski odnosno malograđanski nacionalizam prelazi u fazu nacionalne samodestrukcije, u kojemu dakle to tzv. domoljublje uništava realni objekt svoje ljubavi. U tom smislu se može reći da su se ustaše, poraženi 1945., vratili 1991. da dovrše svoj posao, u čemu su napokon uspjeli." (A nije za preskočiti ni jezična dimenzija: "Upravo u smislu one teze o ustaštvu kao samodestrukciji, tvrdim da je oficijelna hrvatska jezična politika ustaška. Ne zato što obnavlja nekakav ustaški jezik iz prošlosti, nego zato što svojom idejom čistoće hrvatskog jezika i njegove radikalne diferencijacije u heterolingvalnom prostoru južnoslavenskih jezičnih praksi uništava taj svoj jezik, davi ga, razara same pretpostavke njegova preživljavanja.")

Ugrađena konfabulacija se najtransparentnije otkrije ako razlog zašto se doista radi o isfabriciranosti bipolarizacije – tuđmanističku rehabilitaciju crne boje, s formiranjem "ustaša i partizana" kao otvorenog i legitimnog svjetonazorskog prijepora umjesto davno zaključene teme – usporedimo s onime zašto pak Bolković misli da je isfabricirana i kontraproduktivna: ne samo iz perspektive da budemo "dio uljuđenog zapadnog svijeta Europske unije, već ponajprije iz perspektive svih onih koji s totalitarizmima XX. stoljeća ne žele imati nikakve veze, ni s crnima ni s crvenima". Ali pozor, koja ga od "totalitarnih" boja pritom više dira u živac: "nije više problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su naši antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran".

HDZ i SDP, kao "politički baštinici povijesnog naslijeđa prošlosti", kaže, "zatvaraju polje građanskog", te "budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva". U redu, ako teror crnih nekome ne predstavlja istinsku političku temu ni potrebu za stvarnim antagonizmom, što mu onda predstavlja? Eto odmah nečega: "razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu".

Hahaha: u zemlji u kojoj je decenijama vlast ustavne konstitucije svrgnuta u korist tuđmanističke, i pri svekolikom okretanju glave od te kardinalne osnove bankrota projekta građanske RH, toga kao rak-rane hrvatskog društva, centriranom će velikom zagovorniku "polja građanskog" najveća briga biti paranoja od lijevih ekstrema, lijevog totalitarizma, Jugoslavije, i drugih crvenih sablasti. Rekao bi Buden: "što je komunizma manje, to je više antikomunizma" – što je pokazatelj da je postkomunistička tranzicija zakazala u svojoj historijskoj legitimaciji obećanjem blagostanja koje će donijeti Demokracija i Kapitalizam. A silna načelna priča o izmišljenosti i deplasiranosti crno-crvene teme pokazuje se kao funkcija tek jedne pozicije unutar iste te teme: glavna stvar koja Hrvatsku upropaštava, tobože, neizreknutost je presude jugoslavenskom komunizmu, propuštenost lustracije.  

Teorije crvene zavjere – u koje spada i famozna "osuda svih totalitarizama" – su pod normalno desničarsko leno (desnica po definiciji, nužno, ima mentalnu strukturu teorije zavjere). Pa će prva fronta korisnika mantre i biti čista desnica – kako ona koja crnu želi eksplicirati kao obaveznu nacionalnu boju (vidi Karamarko – kojega je Bolković podržavao i podržava pod firmom Aufhebunga, po Hegelu i Marxu, gdje novi antitotalitarizam u teoriji ne znači odricanje od antifašizma, ukinutog po formi samo utoliko što na višem stupnju sačuvanog po sadržaju, no znamo da se u konkretnoj politici antikomunizma, počevši od Karamarkovog ministra Hasanbegovića, radilo o krinki za upravo anti-antifašizam), tako i ona kojoj lažno vanideološki jezik, himbena neutralnost, služi prikrivanju da se radi o ideološkoj desnici (vidi inicijalna faza Mosta, dok su pucali na širu podršku za svoju abrakadabru "Reformi" i činenja čitavog političkog programa od razmetanja obećanom nekorumpiranošću onkraj HDZ-SDP klijentelističkog establišmenta). 

U potonjem je slučaju posrijedi klasična verzija cinizma lažne ekvidistance: foliranje da si neutralno u sredini efektivno je držanje štange hegemonskoj strani. Naiđem na scenu silovanja – stojim i ništa, gledam samo, ne miješam se, nisu moja posla. Naiđe drugi prolaznik (u crvenom) i odalami, odgurne silovatelja (u crnom). E, tu se ja osjetim potrebu umiješati: čekajte, stanite, nemojte se tući, dosta tog prasukoba i ideologije šaka, dosadni ste više vas dvojica s tim vašim binarnim šaketanjem. Jesam li ja tu bio neutralan? Ne, nego sam glumio ekvidistancu da bih prikrio da sam ortak ili barem navijač silovatelja. 

U Bolkovićevom diskursu ima dosta i baš ovog klasičnog ideološkog cinizma tobožnje neutralnosti, koji okolo kere pa na mala vrata drži stranu crnima (al' da se ne kaže da drži): u onom smislu u kojem u budenovsku semantiku novokomponovanog "ustaštva" spada "i građanski, liberalni, soft nacionalizam". Koncept nepripadanja nijednom nacionalizmu, on recimo nije u stanju shvatiti, jer nacionalist nečega mu se podrazumijeva da moraš biti, samo je pitanje čega, te odmah to sve u Hrvata što se ne deklarira da hrvatski diše diskvalificira kao "jugoslavenski nacionalizam". Npr.: "Feral Tribune nikada ni nije bio na nekoj pretpostavljenoj građanskoj poziciji, kako to zamišljaju imbecilni ideolozi hrvatskih podjela na crvene i crne, u ovom slučaju građane i nacionaliste. Feral Tribune je, upravo suprotno, na otvoreno nacionalističkim pozicijama, samo je njegov nacionalizam jugoslavenski. Feral Tribune je jugoslavenski nacionalistički glasnik, i to nije bjelodano jedino još FAK-u, Mami, Kocki, Zarezu, kontrakulturi, Dugom, Bojleru i Štengi, te onim imbecilima koji, suprotno povijesti Europe, već 18 godina, prikrivajući svoje genuino jugoslavensko šovenstvo, tvrde da se nacionalno i građansko isključuju!" 

Nije baš jasno kako to jedna tribalistička kategorija ne bi stajala u temeljnoj opreci s građanskim pravima i postulatima – hrvatskom je nacionalistu njegovo pleme iznad svega, pa i toga. No, inače se radi o interesantnom konceptu – jer u čemu je ideja: da mnogi, po uzoru na Feral, hrvatski nacionalizam ne napadaju principijelno, zato što bi im smetao nacionalizam, već što im smeta atribut hrvatski. Kritika koja implicira vlastiti Bolkovićev principijelan protu-nacionalistički stav (pri kakvom bi se doista radilo o opravdanoj kritici nečijega eventualnog jugoslavenskog), dok, međutim, nije tajna da ga samoga smeta izostanak nacionalizma, pa je vokalan u prozivanju onih kojima "smeta Hrvatska", naglas ne trpi "neželjenje države" – puše i na hladno, strašno je na bilo što slično osjetljiv i učestalo to denuncira kao "žal za Jugoslavijom", do i preko granica paranoje. Protektivan je spram svetinje Domovine, nisu mu strani ni klišeji o "mrziteljima svega hrvatskog": "Feral Tribune u ovoj zemlji, koju, krenimo i u tu temu, vrijeđa od njenoga osnutka"... "Viktor Ivančić iskreno mrzi državu koje je uništila onu koju iskreno nikada nismo mrzili – u tome se razlikuje hrvatski od Ivančićevog jugoslavenskog nacionalizma: Ivančićev je govor autentična, iskrena mržnja, kao što i sam primjećuje – i sa sasvim transeutne pozicije kritizira sve u njoj samo zato jer je hrvatsko"... "Feral Tribune je propao jer građani Hrvatske ne žele čitati novinu kojoj je Hrvatska upitna samim svojim postojanjem: konzekventno, za Feral je onda sporno i sve što u njoj postoji"... i sve takve neke kretenarije.

No, miriše to kod njega na sekundarno – više nego iz uvjerenog ideološkog navijanja za desnicu, daje na himbenu neutralnost iz oportunizma, kojem nije do otvorenog ratovanja s hegemonskom pozicijom kakve god boje bila (mnogo desna kod nas), te iz osebujne fantazme o građaninu, prvo u općem smislu, a potom i jednom naročitijem, u kojem centriranost biva ne više u smislu srednje pozicije na kliznoj traci između lijevog i desnog svjetonazorskog ekstrema, nego u smislu viđenom i kod Mosta: invokacije kompletnog istupanja sa svjetonazorske klizne trake u ime neoliberalnih Reformi. (Po Budenu: "ideologija je kod nas na djelu onda kad se zahtijeva da se okrenemo nužnim reformama i zaboravimo na ideologiju, na podjele između partizana i ustaša.")

A i vitez je ovaj liberalno-demokratski dasa u slobodno vrijeme, i ne bilo kakav vitez nego odmah Komtur hrvatskog Komturaja Reda sv. Jurja, pod pokroviteljstvom kuće Habsburg-Lothringen, kao – vlastitim riječima – "putokaza u moderni konzervativizam", revidiranog stajanja "protiv ideologije jednakosti". Folira se, k tome, i rotarijanskim izigravanjem velikodušne aristokracije, s odama Ljubavi i Milosrđu i visokim smislom za idealizam. Tko zna jede li se neobično ukusan karfiol na tim večerama? Gospodi služe mesno posno.

Nije teško povjerovati Bolkoviću kad se zaklinje u svoj antifašizam (via Aufhebung): ta i ispisao je neke od boljih stranica demontaža šovinističkih strasti, kao i najoštrije moguće osude citatnog, ikonografskog ustaštva. Koga ili što on najviše mrzi? Srbe, Židove, itd.? Taman posla! Ne, nego – borosane. Sivu socijalističku konfekciju. Sav profinjen i razlijenjen, odnjegovan, bljedolike i mekoputne estetike, uvijek umotan, upisan u nakit, u šminku, puder, parfem – "malo više citrusa, ali i malo više dima: žalfija, korijander, lavanda, pačuli" – s nosom esteta i ljepoduha, obožavajući umjetnine, drangulije, a također se razumijući i u restorane – htjet će rafiniran šoping, ponudu precioznih artikala i društvo u kojem nismo svi isti, u kojem se može biti gurmanom, sofisticiranim plemićem ili barem gospodinom. Podvala "osude svih totalitarizama" ne sastoji se u slučajevima poput njegovog u desničarskoj motivaciji Krvlju&Tlom (i to je za njegov nos suviše vulgarno), nego u strasti obrušavanja na ljevicu, koju se želi generalno diskreditirati, kao totalitarnu a priori, iz refleksa razdraženosti prema svemu ex-Yu otuda što se u Jugoslaviji teško bilo gospodom, a plemstvom nikako, tražilo se bivanje drugovima i proleterima; gurmanska nepca i hoch rafinmani nisu bili na cijeni.   

Neke se pojmove lako brka utoliko što je u regionu odmjena jednostranačja parlamentarnom demokracijom (barem u vidu nominalnog tipa vlasti) koincidirala sa stvaranjem etničkih državica. Nije, kao drugdje, tek pao Berlinski zid, nego je promjena poretka došla kao trostruka: istovremeno uz pretvorbu ekonomskog sustava iz socijalističkog u kapitalistički, a političkog iz Partije u partijsko višestranačje, jugoslavenska je federacija pretvorena u hrvatsku državu, pritom nacionalističku, etničkog tipa (i druge sljednice). Otuda će se sentimenti prelijevati: ekonomski desničari postajat će masovno i svjetonazorski desničari, i obratno, jer će se i jednima i drugima etnička Hrvatska vezivati uz kapitalistički parlamentarizam. 

Ako je npr. Ivančiću zamjerio manjak hrvatskog nacionalizma, što je Bolković zamjerio npr. Milanoviću, kao vođi stranke koju optužuje za oslanjanje na naslijeđe lijevog ekstremizma? Hrvatski nacionalizam! Tu pak ide standardna priča o Tuđmanovom govoru '95 u UN-u, kada je ovaj polemizirao kontra Fukuyame: kako "nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću", te da ne bi bilo raspada crvenog bloka bez "pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije", napadajući ideju o liberalnoj demokraciji. Prelazak iz monopartijskog socijalizma u višestranačje i tržišnu ekonomiju za Franju je sporedna reforma, nešto čisto iz ekonomskog i realpolitičkog sektora, a u povijesnom smislu, i onom big picture politike, kao bitna promjena kojom počinju 90-te, po Franji je smjena "neprirodnih" integracija zdravim nacionalizmom. Milanovićeva je, kaže dalje, ideološka pozicija "za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr. Franje Tuđmana" te najbolji pokazatelj da Hrvatska "nikad nije detuđmanizirana" – i tu sad ide packa: što, umjesto da su mu na duši jedino vrednote liberalne demokracije, ''retorikom devedesetih" udara još jednom u žicu "podilaženja naciji", premda bi mu moralo biti poznato da legitimet RH nije "u ispunjavanju narodne volje, ma kako to domoljublju cinično zvučalo". 

Nacionalizam njega interesira samo onoliko koliko je instrumentalno potrebno za opaliti po ljevičarima koji, pretjerano imuni na nacionalnu ugroženost, kroz to također izmiču i ideologemu Liberalne Demokracije. Jer to je ono do čega je njemu: fan je "barunice Thatcher" (kako li je samo bjesnio na "crvene" što su slavili kad je gadura napokon ispunila stari san) i Fukuyaminog Kraja Povijesti. Ali ovdje već stižemo do jednog kokoš-jaje pitanja: je li Bolković toliko alergičan na bivšu državu i "lijeve ekstreme" zbog nespojivosti s Liberalnom Demokracijom, kao onime što mu je na dnu srca, ili mu je i Liberalna Demokracija samo instrumentalno brvno za nasrtati na vrata ljevice, resentiman spram koje je zapravo ono zadnje i najinherentnije što mu leži na dnu dna srca (naprosto osnovnim instinktom fine njuškice, kojoj se sjedi s Kuljišem u Esplanadi u ciničnom drobljenju i obožavanju Thatcherice)? To će ostati neutvrđeno, no bilo kako bilo, i ovaj će resentiman s alergijom ostati konstatiran: samo da mu je derati po ljevici, nasušniji mu taj karfiol nego kruva jesti!

Kukajući zazivi navodno spriječenog spektra liberalne demokracije – "bila ona istinski socijaldemokratska, demokršćanska, liberalna ili konzervativna" – nasuprot HDZ-u i SDP-u, kojima istovremeno prti i ideološki izbijeljenu, desupstancijaliziranu međusobnu približenost i "prototalitarni karakter", oslonjenost na "povijesne ekstremizme" – služe oivičenju legitimne politike slijeva najdalje do socijaldemokracije. 

Tzv. "antitotalitarna ideologija" i sama je predmet kritike – ne od danas, Žižek je recimo o tome još '01 – i ne zato što je netko lud za totalitarizmom (i u samoj terminologiji krije se ideološka supstanca, jer sugerira nemogućnost divergencije – pa kako bi netko mogao protiv antitotalitarizma, valjda onda za totalitarizam?), nego zato što je prepoznata kao provizorno razbacivanje terminom od slabe do nikakve znanstvene vrijednosti, više iz domene pseudoznanosti, s upotrebljivošću isključivo za jednu političku agendu, koja se sastoji u himbenom alibiju za šibanje ljevice, kao glavnim oruđem pomodne antiljevičarske histerije. "There is no alternative", Thatcheričin je proglas, izrečen u formi opservacije, no zapravo se radi o zahtjevu: da alternative ne smije biti. "Osuda svih totalitarizama" ambalaža je u koju se pakira apriornu diskreditaciju socijalističkih skretanja izvan spadajućeg u okvir Liberalne Demokracije (naravno, kapitalističke i što neoliberalnije) kao Kraja Povijesti. S ironičnim paradoksom: okvir diktiran na vrlo totalitaran način.

Proponenti teorije su ili revizionisti koji trpanjem koječega pod plutajući označitelj totalitarizma (sve do ex Jugoslavije, koja od '53 totalitarna nije bila ni pod razno čak i pri prihvaćanju znanstveno problematičnog definicijskog koncepta Friedricha i Brzezinskog) pokušavaju rehabilitirati svoj anti-antifašizam kao antikomunizam, ili svećenici Kraja Povijesti koji sporni plutajući označitelj, kao nadređeni zajednički nazivnik, čine antagonističkom stranom binoma kojem na drugoj strani stoji Njena Neupitnost Barunica Liberalna Demokracija (rado i sami preuzimajući revizionističku nolteansku tezu o nacizmu kao posljedici i zapravo odvjetku socijalizma, jer im potvrđuje zajednički nazivnik "crvenih i crnih"). S ironičnim paradoksom: nakon udaranja temelja čitavog svog narativa – naslonivši se na Budena – u kritici forsiranja binarne antinomije po jednoj jedinoj barikadi, točki loma, fundamentalnom proturječju, Bolkovićeva slijepa pjega ne razaznaje da upravo forsira jednu takvu manihejsku binarnu antonimiju: ovamo, na plus strani, Liberalna Demokracija, a onamo, na strani zla, Svi Totalitarizmi. 

Radi se o pritajeno aporijskom diskursu i na planu same "strane zla" – utoliko što tek sam proizvodi ono protiv čega se tobože bori. Morajući s jedne strane barikade okupiti Sve Totalitarizme, govorit će o svojedobnim ovdašnjim crvenim prilikama kao da govori o Staljinu. Kad stane dramiti o tragično bipolarizacijskom prasukobu "ustaša i partizana", on ga tek i stvara, kao inverzni oblik Pomirdbe (inverzni jer ih ne izjednačuje u rehabilitaciji nego u maksimumu retoričke osude): umjesto zadržavanja na partizanskoj i antifašističkoj konstituiranosti RH te kažnjivosti ustaštva, formira taj sraz kao otvorenu polemiku kakvoj ne bi trebalo biti mjesta. Potencirajući crvenu boju kao inherentno zlo, pa čak i sam antifašizam kao paravan za staljinizam, umjetno prezentira bipolarizaciju među totalitarizmima jednakima u suprotnosti, koju potom kao zajednički nazivnik proklinje u ime Liberalne Demokracije s druge strane.  

Rekao bi još Buden, s Močnikom, da se "ideologija tranzicije" temelji na tezi o historijskom kaskanju postkomunističkog bloka za kapitalističkim Zapadom, gdje je onda "nakon oslobođenja od komunističkog totalitarizma, potrebno stanovito vrijeme – vrijeme tranzicije – u kojem će Istok nadoknaditi propušteni razvoj i napokon dostići Zapad". Budućnost nema alternative: na postcrvenima je da ponavljaju put kojim je Zapad već prošao. "Jedino na što ljudi u takozvanim posttotalitarnim društvima još mogu utjecati je njihova prošlost – carstvo slobode u kojem sve može biti drugačije nego što je stvarno bilo. Sve ostalo je stvar bezuvjetne integracije u globalni kapitalizam – carstvo nužnosti u kojem su novouspostavljene hijerarhije, kako unutar tranzicijskog društva, tako i globalno, nedodirljive, što dakako uključuje i nove odnose dominacije i eksploatacije." Nove recepte gurmanske prehrane za stolom gospode, reklo bi se.

Strukturno, odnosi tlačenja su se kroz povijest uvijek ultimativno svodili na to: netko je kmet, netko gospodin, a gospoda glođu kmetove. Kada se plemeniti ideal Liberalne Demokracije pretvara i sam u instrument predatorskog glodanja – to je nasilje gospodskih elita dvostruko perverzno, jer se legitimiralo upravo na negaciji glodanja te podjele na gospodare i podanike; kao sljedeće u nizu vampirstava, koje je, međutim, zamišljeno kao suzbijanje vampirstva. Čime je objašnjena prividnost paradoksa u kojem se nostalgičar monarhije, nerealizirano dijete aristokratskih elita, preobražava u zastupnika nekakve demokracije, nekog građanstva.

Izraslina na Budenu

Sigurno nisam jedini koji je primijetio: svako malo spotaknemo se o Budena! Nije to slučajnost ni rubna ilustrativnost nego vodi uvidu o rođenju Bolkovićevog diskursa iz mutiranog Budenovog. Dalo bi se reći i ovako: Bolkovićev nastaje izravno na tijelu Budenovog, ali kao tumor na njemu, dio diskurzivnog tkiva koje se odmeće u malignu tvorbu.

Još najveseliji među navodima koje je dao bio je onaj iz televizijskog pitanja Jurdani: "Ovdje se svi guraju na centru, utakmica se gotovo više i ne igra jer svi pimplaju oko centra, no tog centra, tog građanskog centra, u smislu istinskog građanina kao djelatnog društvenog subjekta, nigdje. Koja bi to bila moguća treća Hrvatska, europska, civilna, zakonska i moralna Hrvatska, kojoj i vi stremite?" I sad bi si naivni gledatelj stavio prst na čelo: pa čekaj, Romano i Nemanja, ne pimplaš li nemilo i sam oko centra, ne guraš li se na centar, s tim uzimanjem ekvidistance i od crvenih i od crnih, od svog tog "naciboljševičkog smeća"? Radi se o referenci na jedno mjesto iz Barikada – ali vrlo je zanimljivo kako si ga je on shvatio onako kako mu paše.

Pa kaže drugdje: "Sve dok se ne dokine ova bipartijnost i bipolarnost, Hrvatska se neće riješiti crvenih i crnih, partizana i ustaša. Kako to učiniti? Jednostavnije no što se misli: treba iz prašine, kao u westernu, podići zvijezdu, simbol načela zakonitosti!" Zvijezdu? Ne valjda jugokomunističku petokraku? Ne, nego šerifsku! "A šerif bi, u punom smislu te riječi, mogao biti svaki građanin, samo da je građanin. Što je to građanin, nažalost, to se ovdje nikako ne razumije, a riječ je o tako jednostavnom pojmu: to je upravo onaj koji priznaje beskonačno važenje Zakona!" Nije to western nego komedija: o zvijezdi kao simbolu beskonačnog važenja građanskog zakona – neodvojivog od republike – ide, dakle, docirati lik koji se namješta na zicer za sprdnju stilom Reinera, glumeći viteza, ustajući "protiv ideologije jednakosti", pseudo-aristokratskim prenemaganjem gurmana koji žali za dobrim starim monarhijskim vremenima dok tuče po zaslađenom karfiolu.

Radi se o Budenovom eseju Osvajanje središta – za lanjskih previranja oko Deklaracije o zajedničkom jeziku evocirao sam ga i sam (kad mi je tema bila mudroserska usredištenost za koju su i silovanje hrvatskog jezika "ustaškim" purizmom i odgurivanje silovanja tek ekstremističke "rigidne prakse" iste vrste) – u kojem se govori o američkim filmovima: Garyju Cooperu kao šerifu iz High Noon, Henryju Fondi kao članu porote br. 8 iz 12 Angry Men. "Ondje pravda, ovdje istina, ne kao nešto što postoji po sebi, nego kao ono što uvijek iznova u aktu građanske hrabrosti valja preoteti konformizmu društvenog središta koje je bez kontrole samostalnog individualnog uvida tako često spremno na linč i na lakoumno žrtvovanje nevinih. I šerif i Henry Fonda su ekstremisti, ali ekstremisti pravde i istine, u najboljem građanskom smislu te riječi i u najboljoj tradiciji filozofije, kulture i politike Zapada." Ili kako je formulirao Boris Rašeta, evociravši i on isto mjesto: da je to ono "zašto je Amerika postala velika. Zato što u njoj nisu svi bili 'pametni', na način oportunizma, kao kod nas: oni su imali 'luđake' koji su točno uviđali slabost svoje pozicije, ali su ipak ulazili u borbu za zakon, pravo i pravdu."

Buden, naime, identificira ekstremni centar, "sveopću fascinaciju središtem". "Sve što sebe drži pristojnim, pouzdanim, solidnim, sve što dakle u očima publike želi ostaviti dojam ozbiljnosti i sigurnosti u kontrastu spram kaotičnog ludila koje nas okružuje, sve to ili po nekoj čudnoj samorazumljivosti oduvijek već jest u tom društvenom središtu ili pak izguravajući druge iz njega zauzima neprestano iznova to neupitno mjesto. Kao da je onaj groteskni ideal primitivne pučke pedagogije – 'drž' se zlatne sredine' – koji nije samo osiguravao reprodukciju socijalnog konformizma nego uvijek i otkrivao količinu straha koja je pratila svaki akt socijalizacije pojedinaca, postao općevažeće regulativno načelo za sve protagoniste društvene stvarnosti." 

U sklopu eseja podsjeća nas se na packu koju je Zoran Kravar dao Krleži zbog suviše lijevog skretanja, umjesto da se sa svojom kritikom zadrži u okvirima "liberalnog, građanskog intelektualca", naspram desnice nastupi "naprosto po mjeri dobra građanskoga ukusa". Krleža je skretanjem u materijalistički marksizam, što je za Kravara dostojno etikete lijevog ekstremizma, propustio, po njemu, "ojačati snage društvenoga centra", doprinijeti "legitimiranju naše moderne, liberalno nastrojene građanske klase". Kravar aplicira karakteristično naricanje zbog – zvuči poznato? – "odrešitog kulturnopolitičkog dualizma", "slike hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja", tzv. krajnje desne i krajnje lijeve (crvenih i crnih), što nam se narod "ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima".

Pristup kojem Buden za početak primjećuje naivnost – zbog nerazabiranja (eto nas na mjestu na koje se Bolković pohitao referirati) ispražnjenosti u hrvatskoj stvarnosti građanstva kakvo dočaravaju klasični američki filmovi. "To odlikovano središnje mjesto društvenog sistema, u odnosu na koje neka druga pozicija tek može biti smatrana ekstremnom, to mjesto u Kravarovoj socijalnoj fantaziji namijenjeno neutralnom građaninu, potpuno je prazno. Odnosno, ondje se nalazi građanstvo kao puki socijalni sloj, a ne kao osviještena socijalna pozicija koja na temelju jasnih građanskih vrijednosti aktivno suoblikuje društveni život u njegovu moralu, pravu i politici." 

Kravar si je u Krleži isfantazirao projekciju "građanina" (koja se njemu veže uz epitet "neutralnog") – koji da je to bio a da nije ni znao – "neosviještenog građanskog liberala", kojega valja barem nama današnjima retroaktivno posvijestiti. Krležinu reakciju kontra desnice ocjenjuje "u osnovi liberalnom i slobodnjačkom", samo ga onda ide takoreći spašavati od njega samog, jer da bi dostajalo da se i zadržao samo na tom elementu umjesto što je išao umiješati i marksizma. Baš u Krleži građanina nije moguće naći, kontrira Buden, ali zašto: ne zbog toga što se u polemikama 30-ih nije strogo klonio lijevih skretanja, već zato što se njegov skandal sastoji u načinu na koji se kroz kasniji život upravo prebacio na oportunistički ekstremni centar. "Laži, amoralnost i nepravde totalitarnog sistema u kojem je živio, Krleža je, kao što znamo, prešutio." 

Kvaka je u tome da definicijsko obilježje ovih koordinata nije u onome kako se hegemonski sistem nominalno zove, pa ako je sistem crveni, onda da i poziciju primjerice oportunizma starog Krleže nazovemo "lijevo ekstremnom". Ne, ona stoji centralno, "osvaja središte", to je naprosto pozicija onih Rašetinih "pametnih", pozicija ciničke dobre usredištenosti, integriranog konformizma što radi u korist hegemonije (čak i kad se predstavlja neutralnom). Ulogu "luđaka" – građanina u smislu Granta ili Fonde – igrat će pak samo onaj tko ne prešuti laži, amoralnosti i nepravde sistema, tko se naruga i suprotstavi integrativnom idealizmu na kojem poredak počiva. 

"Ali, kako kaže pametni i toliko prešućeni Buden" – običava se pozvati Bolković eksplicitno, pa produžiti u citiranje mjesta o ispražnjenom mjestu namijenjenom "građaninu" – sugerirajući da Buden time kaže ovo što on želi reći. Na drugim mjestima prepričava kompletnije štoriju s Kravarom iz eseja, zaključno s pritužbom na nedjelotvornost sredine i organiziranost ekstrema, pa prelazi u izvod iz toga po kojem je, dakle, očito da je u Hrvatskoj "ova optika dugovječna", te "pretpostavljeni raskol društva na ekstreme vapi za zlatnom sredinom građanske neutralnosti", kako 30-ih tako i danas: "u masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio se građanin: protagonist liberalne demokracije".    

Tko to njoj radi o glavi i zašto? On će nam reći, tko bi drugi, jer on je "sjedio u društvu onih koji već više od dva desetljeća odlučuju o političkom životu ove zemlje". A to su? Oni koji ne bi lustraciju! Nema, veli, kod nas "veće nemeze od liberalne demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, u ekonomskom smislu: ovaj potonji agitpropu služi da bi se diskvalificirao ovaj prvi liberalizam, jer je, in ultima linea, našem antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam jedina opasnost moguća neutralna instanca liberalnodemokratske zainteresiranosti za lustraciju, koju je kudikamo lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem proustaške desnice. Tu se rađa potreba za suspenzijom građanske politike, građanstva, same liberalne demokracije, tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih okolnosti demokratskog pluralizma, ulaska u svijet zapadnih demokracija, napokon tu se javlja potreba za stalnim generiranjem sukoba crvenih i crnih, ne bi li se sve dok je opasnosti od crne internacionale sugerirala povijesna neophodnost narodne fronte."   

Nasrtati na crvenu buržoaziju i konformističku integriranost u sklopu bivšeg režima sigurno da nije bez rizika... nekad bilo. Kao što su se u Feralu 80-ih sprdali s Titom, Partijom i bužom broda Partizanka – samo da bi ih zbog toga napadali "pizduni", tj. čuvari režima tipa Čelan ili Jović, a koji će onda 90-ih postati čuvari također i novog režima, pa napadati feralovce zbog toga što opet i ovaj izruguju i svrdlaju mu po bužama. Kapiramo bit igre? Biti građaninom u "američkom" smislu o kojem Buden nikako ne podrazumijeva šutljivo bivanje na sredini lepeze ideološkog postavljanja u odnosu na hegemonsku moć na vlasti (da kažemo i: neutralnog, ekvidistanciranog). Zahtijeva kontra nje upravo proizvodnju određene buke, "ekstremističke". 

Praznina mjesta namijenjenog građaninu u Budenovoj se misli odnosi na rijetkost takve geste buke i otpora. Hrvati su mahom bili uredno konformirani članovi Partije, pa 90-ih postali ponovo konformirani konvertiti, a ne da su, kako glasi mit, oduvijek samo Hrvatsku sanjali. Malo ih je bilo, a da nisu od crnih, koji su po crvenom establišmentu bili spremni derati onda kad je tome bilo vrijeme.

Da nije i Bolković bio među rijetkima? Nema nekih tragova o tome, arhiva iz tog doba mu je tiha i nekarakteristično diskretna, ali zato postaje jako bučna u Slobodnoj & Neovisnoj? Protiv – analogijom – njenog novog establišmenta? Kako u suvremenoj Hrvatskoj ideološki establišment predstavlja crna boja (klerikalizam-tribalizam-nacionalizam-patrijarhat-konzervativizam), biti građaninom danas znači, za početak, ne šutjeti o laži i smradu toga. Sve i da ne idemo do same Liberalne Demokracije kao pozadinske vladajuće ideologije, po sebi vampirske, s kojom domaće strukturalno "ustaštvo" stoji u kompradorskom simbiotskom odnosu. Vidimo i koliko je Bolkoviću – dok punih usta western građanstva – stalo onda i biti western građaninom: ići, dakle, "partizanski" naspram "ustaštva". Sve trči! Sve trči udobno se zavaliti u osvojeno središte, ekstremni centar, cinizmom lažne ekvidistance. Tu će galamiti radije protiv komunista, samo ne kao Feral nekad, živom CK u brk, nego ovako zakašnjelo, kad to ništa ne košta i biva lako, pače oportuno i viralno, kad se svi već natječu pljunuti po komunistima (ali zato fura teoriju crvene zavjere po kojoj su šatro i dalje na vlasti i drmaju zemljom). Dok mjesto građanina i opet ostaje ispražnjeno, odnosno kao knjiga svedena na slovo feralovske margine "lijevih ekstremista".

"Kada bi bilo moguće provesti neko odgovarajuće istraživanje, ono bi bez dvojbe pokazalo da je od svih mračnih ideologija i velikih 'izama' što su protutnjali ovim prostorima, najviše nesreće, zla i moralne bijede uzrokovao oportunizam." To je nedavno Ivančić prokomentirao novi potez Josipa Jovića, notornog konvertita, čiji je slučaj značajan time što je tipičan. "Dok je Jugoslavija postojala, jovići su proklinjali one koji su zazivali njenu propast, a kada je Jugoslavija propala, jovići proklinju one koji su zazivali – i koji po njihovu sudu zazivaju – njeno postojanje. Kroz kritičke nišanske sprave josipa jovića stalno se zuri u zrcalo i čvrsto vjeruje da nakazu gađaš ravno među oči."

Ono što je Bolkoviću uspjelo promaći, u dobroj vjeri ili ne, je da Buden nije po prstima dao tek matoroj, ciničnoj verziji Krleže, nego i Kravaru – čak prvenstveno Kravaru. Zbog brkanja pojmova, ili barem desupstancijalizacije pojma građanina. Kravar bi htio da ta supstanca proizlazi iz gole pripadnosti liberalnoj "trećoj Hrvatskoj" na pola puta između crvenih i crnih. Poistovjećuje liberalnog građanina (u značenju zlatne sredine političkog spektra, u odnosu na koju svaka druga pozicija biva diskvalificirana kao ekstremna) s onime po čemu pojam građanina tek i dobiva neki smisao ili vrijednost, na ime koje nam uopće i treba građaninom biti (vrijednost oličena u likovima šerifa i člana porote br. 8). Zato Buden i eksplicira: jedno je građanstvo kao "puki socijalni sloj", a drugo kao "osviještena socijalna pozicija". Kravar se fiksira na sloj.

Gadna je ironija sadržana u tome kako Bolković odvrće, poništava Budenovu misao – a nemilo se pozivajući na nju – tako što vraća fiksaciju na usredišteni društveni sloj, folirajući da je smisao eseja u afirmaciji Kravarovih pobrkanih lončića. Sve što Buden stavlja na dušu starom Krleži, čime da je u nepremostivom jazu s bivanjem građaninom u onom režimu, za Bolkovića vrijedi kao preslikano u ovom. Potrpati svašta skupa u isti lonac (SDP s anacionalnim boljševicima, zapadnjacima, jugonostalgičarima, urbanim jugoslavenima na jednu stranu, HDZ s povijesnim ustašama, balkancima, patriotima, turbofolklornima na drugu) zato da bi, preko jasno iluzornog karaktera sukoba SDP-a i HDZ-a, kao i promašenosti ostalih previše binarnih barikada, potrebu ustajanja protiv tuđmanističke hegemonije dezavuirao kao besplodan i neproduktivan klinč dvaju povijesnih totalitarizama u režiji "udboustaša", među koje da se ne treba miješati i umjesto toga je slobodno dalje oportunistički šutjeti o onome o čemu građanin ne smije šutjeti. Ali uspijeva mu to izokrenuti i identificirati se u toj priči ne s oportunistom Krležom, nego s Kravarom prezentiranim kao afirmiranim u poziciji, te točno ukazivati na deficit "građanina kao djelatnog društvenog subjekta", kojeg međutim poistovjećuje s "građanskim centrom", tj. liberalnim građanstvom koje bi, samo kad bi ga bilo (hini da ga nema, da je deficit sloja ono što je posrijedi), predstavljalo "treću Hrvatsku" naspram pogubne bipolarizacije na crnu i crvenu. 

Ovo je mjesto za vratiti se na drugu od dvije funkcije, po Bolkoviću, te bipolarizacije, koju smo ono ostavili za kraj: ta je podjela, veli, "konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije. Ta podjela, kao laž za koju znamo, pa ipak se vladamo kao da je nismo svjesni, ideološka je laž koja je u temelju načina vladanja Hrvatskom", odnosno "mehanizam naše oportunističke samoobmane". Što je također (neprijavljeni) citat Budena! I to gotovo doslovan, iz istog eseja, gdje ovaj kaže "da fascinacija središtem najpogubnije posljedice ima u području društvene refleksije – u sferi ideja koje društvo proizvodi o sebi", pri čemu "ona uvid u funkcioniranje društvene stvarnosti prije zamračuje no što ga produbljuje".

Vidimo što Bolković radi: najmanji problem da parazitira na Budenu, ali on ga projekcijski distordira i krivotvori. Esej čiji je sav smisao u istupu suprotivo oportunizmu, on stavlja u pogon upravo ultimativnog oportunizma, u vidu "antitotalitarne" usredištenosti – dok taj opozit građanina u smislu šerifa i člana porote predstavlja kao upravo zazivanje građanstva – preuzimajući i prisvajajući Budenovu retoriku o oportunističkoj samoobmani te konformističkoj laži "pametnih", samo je okačivši kao čičak pravo pa na leđa ekstremističkih "luđaka", a antikonformističku šerifsku značku na prsa svojih centrirano "pametnih", dijametralno izvrnuvši smisao. A ta se krivotvorina onda izlijeva metastatski kao jaka struja u prljavoj bujici one mantre s početka teksta.