Milanović se oduševio primjerom Latvije, države u kojoj radnička prava više ne postoje

Deindustrijalizirana zemlja iz koje je pobjeglo više od 10 posto stanovništva, u kojoj zaštita radničkih prava gotovo ne postoji, a socijalna prava svedena su na minimum, i u kojoj političari svoje ekonomske ideje provode zahvaljujući puštanju magle etničkih sukoba, a koju čak i međunarodne financijske institucije s vremena na vrijeme upozore na brutalne antisocijalne mjere, postala je ogledni uzorak za našu Vladu. Iz Rige piše Laura Klarić u tekstu kojim nastavljamo "prekarski ciklus"

"Latvija je na tešku krizu i duboku recesiju odgovorila oštrim rezovima i primjer je kako oštre mjere mogu dovesti do ekonomskog rasta”, rekao je prilikom posjeta Rigi, glavnom gradu te države, hrvatski premijer Zoran Milanović, oduševljen odvažnošću latvijskih političara. Pritom je kazao da je Latvija istodobno "prokleta i blagoslovljena” -  prokleta zbog duboke recesije i dubine krize 2009. godine, a blagoslovljena jer je to natjeralo zemlju na oštre rezove koji su donijeli rezultate. Pri tome je ustvrdio da su Latvija i Hrvatska praktički isti novčić s dvije strane te da je Hrvatska prokleta jer nikada nije provela rezove.

Kakve su rezultate donijeli “odvažni pothvati” zbog kojih Latvija zaslužuje pohvale jednog socijaldemokratskog premijera konzervativnom i neoliberalnom premijeru?

Prisjetimo se da je latvijska ekonomija nakon udara krize 2008. godine doživjela najveći pad u Europskoj uniji. Prije toga je bila hvaljena zbog uspješne tranzicije koju su američki konzervativni think tankovi čak i Hrvatskoj nudili kao primjer na koji se treba ugledati. Ekonomija joj je samo u 2009. potonula 17,7 posto, dok je nezaposlenost dostizala 23 posto. Nakon toga kreću golemi rezovi i politika štednje koji su minimalizirali javni dug, ali i društvo doveli na rub egzistencije.

Ponovni rast ekonomije Latvija prije svega može zahvaliti iznimno niskom bazom uzrokovanom golemim padom. Nezaposlenost je uspjela smanjiti na 14 posto zahvaljujući zahuktaloj emigraciji jer se iz Latvije u potrazi za humanijim životom seli obrazovaniji dio stanovništva.

Da bismo bolje objasnili o čemu je riječ, donosimo prijevod poduljeg komentara “Latvijska ekonomska katastrofa slavljena kao neoliberalna 'priča o uspjehu': Model za Europu i SAD?” (Latvia’s Economic Disaster Heralded as a Neoliberal “Success Story”: A Model for Europe and the US?) objavljenog u siječnju ove godine koji su zajednički napisali Michael Hudson, profesor Ekonomije na sveučilištu Missouri, istraživač na Institutu ekonomije Levy na koledžu Bard te bivši profesor ekonomije i direktor diplomskog studija prava u Rigi, i Jeffrey Somers, gostujući profesor na Stockhlomskoj školi ekonomije u Rigi te izvanredni profesor na Sveučilištu Wisconsin. Oni za razliku od hrvatskog premijera imaju iskustva rada i života u Latviji i ne misle da su rezovi doveli do ekonomskog rasta. Štoviše, nakon devastirajućih učinaka rezanja i štednje na latvijsko društvo, obojica smatraju da je prevladavajuća priča o latvijskom uspjehu dio propagande i prije nalik specijalnom ratu, negoli realnosti. Ako je vjerovati njima, hrvatski je premijer povjerovao u propagandu. Deindustrijalizirana zemlja iz koje je pobjeglo više od 10 posto stanovništva, u kojoj zaštita radničkih prava gotovo ne postoji, a socijalna prava svedena su na minimum, i u kojoj političari svoje ekonomske ideje provode zahvaljujući puštanju magle etničkih sukoba, a koju čak i međunarodne financijske institucije s vremena na vrijeme upozore na brutalne antisocijalne mjere, teško može biti primjer za bilo koga pa makar to bilo izrečeno u maniri dobro odgojenoga gosta. Što bi nam mogla donijeti hrvatska socijaldemokracija kojoj je Latvija primjer, pročitajte u radu američkih profesora kojemu se može prigovoriti nekoliko stvari, ali koji donosi mnogo bliži pogled nego što ga ima hrvatski premijer. Uostalom, sud donesite sami.

“Dečki iz Chicaga” i njihovi financijski podupiratelji prije jedne generacije zapljeskali su antiradničkom Čileu generala Augusta Pinocheta kao priči o uspjehu, uglavnom zahvaljujući transformaciji socijalnog osiguranja u radničko dioničarstvo, koje je potom univerzalno opljačkala grupa poslodavaca potkraj 1970-ih godina. U prošlom je desetljeću Bushova administracija tražila trojanskoga konja kako bi privatizirala socijalno osiguranje u SAD-u, apladuirajući čileanskoj katastrofalnoj privatizaciji mirovinskih fondova čiji je veći dio novca prebačen američkim financijskim institucijama, ali su glasači odbili "pinochiste" ponajviše bijesni na masivne pljačke mirovina koje su izveli predstavnici visokih financija.

Danas se Latvija slavi kao najveća antiradnička priča. Ona se često portretira kao zemlja u kojoj rad nije uzvratio udarac, nego je jednostavno potiho i pristojno emigrirao. Nije bilo općih štrajkova ni nasilja i uništavanja privatne imovine, pa je Latvija predstavljena kao zemlja u kojoj radna snaga ima dovoljno dobrog osjećaja za mjeru da ne diže larmu kada se suoči s rezanjima i mjerama štednje.      

Latvijci su odustali od prosvjeda i jednostavno počeli glasati svojim stražnjicama dok se ekonomija smanjivala, plaće topile, a porezni teret sasvim pao na leđa radnika, iako su nedavno uloženi simbolički napori da se povećaju porezi na nekretnine. Svjetska banka pozdravila je takvu Latviju i njezine baltičke susjede postavljajući ih na visoko mjesto na listi “business friendly” zemalja, iako s vremena na vrijeme zna prigovoriti njihovim socijalnim režimima kao pregrubima čak i za viktorijanski ukus međunarodnih financijskih institucija. Može li ovo zaista biti model za ostatke američkih i europskih socijalnih demokracija? Ili je posrijedi preokrutan eksperiment koji se ne može primijeniti u većim zemljama koje nisu istraumatizirane sjećanjima na okupacije sovjetske ere. Može se samo sanjati…

Ali san je dovoljno atraktivan.

Otvorni članak na prvoj stranici New York Timesa slavi predanost Obamine administracije proračunskim rezovima u kojemu Andrew Higgins donosi posljednji pokušaj pljeska za latvijsko ekonomsko i demografsko propadanje kao “latvijsko čudo”. List se tako uskladio s nadrealnim orvelijanskim pokušajima da se latvijske mjere štednje i smanjenje imovine prikažu kao ekonomski uspjeh, kao što se to navodi i u brošurama koje distribuira Institut za međunarodne financije (danas zloglasni “think thank” lobi Peterson banke) te međunarodnih financijskih institucija kao što su MMF i bankarska birokracija EU.

Ono što oni smatraju uspjehom jest rezanje nadnica i prevaljivanje poreznog opterećenja uglavnom na leđa rada, a mnogo manje na kapitalne prihode bez izazivanja revolucije ili općih štrajkova u grčkom stilu. Uspjeh je prije rezultat operacije psihološkog rata i inženjeringa u stilu Edwarda Bernaysa (pionir odnosa s javnošću i popagande op.p.) nego uspješne ekonomske politike.

Latvija je zemlja koja se najviše približila razmišljanjima porezne i financijske politike Stevea Forbesa koje je iznio tijekom kampanje na američkim predsjedničkim izborima: snažno oporezivanje nadnica i socijalnih beneficija koji su među najvišima na svijetu, dok su porezi na nakretnine daleko ispod prosjeka SAD-a i EU-a. Istodobno su porezi na kapitalnu dobit niski, zbog čega je Latvija postala uspješna u privlačenju inozemnog odbjeglog kapitala i onih koji u svojim zemljama izbjegavaju plaćati porez, čineći je rajem za ruske i sve postsovjetske kleptokrate. To je dovelo do toga da je Latvija mogla “priuštiti” deindustrijalizaciju, depopulaciju i desocijalizaciju. Higginsov članak njeguje dvije postojeće zablude latvijskog kraha 2008. godine koje su održavali vladini savjetnici sastavljeni od lobista globalnih banaka i jastrebova rezanja i štednje.

Prva se zabluda sastoji u tome da ova učenička zvijezda međunarodne financijske zajednice “dokazuje” kako mjere štednje funkcioniraju.

Druga je da su Latvijci na parlamenarnim izborima prihvatili mjere štednje. Potemkinovo selo progresa štednje gradilo se na mišljenjima neoliberalnih lobista poput Andersa Aslunda koji ih je dijelio gostujućim novinarima i političarima. Uglavnom, posjetitelji su kao realnost prihvatili turneju nalik posjetu koncentracijskom logoru Terezin.

Priče koje pritom obično kolaju predstavljaju Latviju kao igru protestantskog morala (kako smo to napisali u lipanjskom članku u Financial Timesu) i prikazuju junački, ali stoički baltički narod koji se protiv krize i smanjivanju plaća ne bori mediteranskim prenemaganjem, nego zauzetošću radom. Ova ideja služi da na neki način samozadovolji predrasude i stereotipe srednje klase čija populacija nije morala patiti zbog ekonomskih eksperimenata neoliberalnog užasa.

Iako ima malo istine u karakterizaciji baltičkih naroda kao suzdržanih i sporih u prosvjedima, argument o kulturalnoj crti slabašan je pokušaj objašnjenja latvijske situacije. U međuvremenu, “rad” (zaposlenost), bi mogao biti dobar argument. Latvijska stopa nezaposlenosti i dalje je visoka i iznosi 14,2 posto, usprkos tome što je u međuvremenu značajan broj populacije napustio zemlju. Svatko s latvijskim iskustvom uvidjet će nesklad između mita i stvarnosti vladina suočavanja s krizom. Prije svega, Latvijci su empatično prosvjedovali protiv korupcije te su se suprotstavili rezovima i štednji nakon sloma 2008. godine. To se najbolje moglo vidjeti u masovnim prosvjedima 13. siječnja 2009. kada se na prosvjedima u Rigi okupilo 10.000 ljudi. U sljedećim mjesecima uslijedili su prosvjedi studenata, učitelja, seljaka, umirovljenika i zdravstvenih radnika.

Neoliberalnim režimima nije svojstveno da simpatiziraju ovakve prosvjede, bili oni mirni ili ne. Zato su se Latvijci odlučili prijeći na sljedeći stupanj prosvjeda.

Oštre mjere štednje počele su se svejedno provoditi nakon nekog vremena, a prosvjedi su se počeli stišavati. Što se dogodilo? Jednom rječju: emigracija. Najmanje 10 posto Latvijaca napustilo je svoju zemlju nakon ulaska u EU 2004. godine te ulaska u Šengensku zonu. Ovaj egzodus samo je ubrzao nakon kraha 2008. godine. Problem je najbolje opisao transparent s jednoga od studentskih prosvjeda: “Molimo posljednjeg studenta na aerodromu da ugasi svjetlo za sobom”. Latvijska populacija dovoljno je mala da veće zemlje EU-a njezinu emigraciju mogu apsorbirati bez posebnih problema.

Latvija je upoznata s emigracijom još od osamostaljivanja od Sovjetskog Saveza 1991. godine kada je neoliberalna politika preuzela propalu sovjetsku ekonomiju. Pa ipak, umjesto da pritisak na emigraciju s vremenom jenjava, Latvija - koja je previše bolesna da si može priuštiti emigraciju - mogla je samo gledati kako je ljudi napuštaju čak i u većem broju nego prilikom novootkrivene nezavisnosti prije dva desetljeća. Stopa reprodukcije Latvijaca u vrijeme propasti Sovjetskog Saveza bila je u ravnoteži. Brojka od 2,7 milijuna stanovnika iz 1991. godine pala je 2010. godine na službenih 2,08 milijuna zbog emigracije i financijskog okružja koji je bio previše prekaran da bi poticao ženidbe i rađanje djece.

Ove službene brojke iz 2010. godine su i previše optimistične. Demografski izvještaji pokazuju da je 2010. godine u Latviji živjelo 1,88 milijuna ljudi. Neki latvijski demografi izjavljivali su da su čak i ove umanjene brojke prenapuhane. Optuživali su vladu da pritišće popisivače da prikažu brojke iznad psihološkog praga od dva milijuna. Ovaj uspjeh (što je još jedna iluzija neoliberalnog Potemkinova sela) navodno je postignut, barem dijelom, zahvaljujući brojanju rezidenata preko vladinih web-stranica, pa su u popis ušli i emigranti koji su došli u posjet obiteljima ili provjeriti svoju imovinu.

Bez obzira na vjerodostojnost nižih ili viših brojeva, oba upućuju na neodrživost i polaganu eutanaziju zemlje. Dok je velik broj Rusa napustio Latviju ubrzo nakon njezina osamostaljenja, noviji emigrant to su učinili zbog ekonomskih razloga. U samo pola godine od prvih prosvjeda, emigriranje je ubrzalo te je broj rođene djece pao u trenucima kada se gospodarstvo urušilo, a vlada intenzivirala fiskalnu štednju.

Branitelji rezova i štednje odgovaraju da je zemlja imala dva nacionalna izbora i da su glasači na njima mogli mijenjati ekonomski smjer. Ali njihov spin razotkriva se u detaljima koji objašnjavaju zašto su kreatori latvijske politike posljednjih 20 godina uspjeli postizati zapanjujući konsenzus.

Dva latvijska parlamentarna izbora, od kojih je jedan održan prije, a drugi poslije krize, pretvorili su se u neprekidnu etničku politiku. Politika rezova i štednje povezuje se većinom s etnički latvijskim strankama, dok se većina socijaldemokratskih alternativa povezuje s etnički ruskim strankama. Obje etničke zajednice unutar sebe su podijeljene u ekonomskim politikama, ali je ipak prevladavajući etnički okvir ekonomske politike osigurao da prevlada politika štednje u zemlji koja je još uvijek istraumatizirana sovjetskom okupacijom i koja je bila podijeljena oko pitanja koju ekonomsku politiku treba preuzeti.

Latvijski ekonomski kolaps bio je najdublji među svim europskim zemljama kada je financijski balon eksplodirao 2008. godine. Vrući novac koji je prethodno dolazio napumpao je nekretninsko tržište na najviše svjetske razine, zahvaljujući neoliberalnom minimalnom oporezivanju nekretnina što je dopunjeno nepovoljnim oporezivanjem rada. S obzirom na dubinu ekonomskog poniranja, poskakivanje gore-dolje bilo je neminovno – što je hvaljeno kao oporavak.

Kada se u obzir uzmu detalji, takozvani oporavak bio je usmjeren na četiri sektora.

Prvi korespondira s bankarskim (off shore) sektorom koji privlači i obrađuje kapital koji je pobjegao iz drugih zemalja. Kao već stvorena oaza za nezakoniti transfer sovjetske naftne i metalne industrije i prije neovisnosti, Latvija je postala glavna destinacija za vrući novac oligarha. Latvijska luka Ventspils bila je izvozni terminal za rusku naftu, osiguravajući devize i tako postajući san svakog sovjetskog, a potom i ruskog pronevjerioca. Likovi poput Grigorija Lučanskog i njegov Nordexa postali su slavni po pranju novca. Ni Amerikanci nisu izvan igre, kao što je Lučanskijev partner Marc Rich (kasnije ga je pomilovao Bill Clinton) koji je nakon Lučanskog preuzeo Nordexove operacije.

Latvijska vlada signalizirala je da je spremna braniti svoj offshore sektor pod svaku cijenu (uključujući rezove nad vlastitim građanima) kada je spasila latvijsku najveću offshore banku Parex. Europska komisija i dužnosnici MMF-a dali su Latviji golemi zajam koji je dijelom pomogao vladi da funkcionira nakon spašavanja Parexa, a time i bankarski povezanim (offshore) računima, koja je svojim “omiljenim” (čitaj: dobro povezanim) klijentima nastavila isplaćivati kamate iznad tržišne vrijednosti.

Iako Latvija nije u istoj ligi krimogenih centara "nestalog" kapitala kao što su to London, New York ili Zuerich, ta je zemlja uspostavila značajnu nišu u međunarodnom sustavu pranju novca. Prema Bloombergu, “kako je dotok neeuropskog novca počeo stagnirati u Cipru, oko 1,2 milijarde dolara otišlo je u Latviju u prvoj polovici godine. Depoziti nerezidenata danas iznose 10 milijardi dolara, što je polovica ukupnih depozita, čime je Latvija pretekla Švicarsku koja ima 43 posto nerezidentskih depozita u ukupnoj sumi”. Ovo su goleme brojke kada se uzme u obzir da Latvija ima samo četvtinu populacije Švicarske i jedva desetinu švicarskog BDP-a. Iako su ove aktivnosti mnoge bankare učinile bogatima, malo su pomogle razvoju latvijske ekonomije. Štoviše, predstavljaju prosjačku politiku susjeda koja pomaže Latviji da napravi korist od uzimanja kapitala susjednih postsovjetskih republika u razvoju.

Drugo, latvijski hitni odgovor na krizu bio je u masivnoj sječi šuma. Latvija je naslijedila veliki šumski fond u skladu sa sovjetskom politikom pretvaranja poljoprivrednih površina u šume. Rast izvoza u ovom sektoru pokazuje ispumpavanje imovine u postsovjetskom stilu. Pri tome je značajna činjenica da, s obzirom na latvijski geografski položaj na sjeveru, stablima treba 50 do 100 godina da dosegnu rast za sječu. Zato ovaj resurs nije neograničen.

Treće, činjenica da je latvijska neoliberalizirana ekonomija u posljednjih 20 godina deindustrijalizirana znači da će svaki rast nakon kraha proizvodnje predstavljati relativni rast. Latvija nema nikakvu efikasnu zaštitu radničkih prava te ima samo slabe sindikate koji bi trebali zagovarati pristojne radne uvjete i plaće (ponekad da se uopće i isplate). Plaće se mogu snižavati i ispod razine siromaštva, dok tvtke mogu slobodno raspolagati radnom snagom, bez ikakvih regulatornih struktura koje bi štitile radnička prava. Istodobno su troškovi rada u Latviji daleko viši nego što je to ekonomski opravdano, zahvaljujući kažnjavajuće visokim poreznim opterećenjima rada i socijalnih davanja, a sve kako bi kapitalni prihodi ostali visoki, a porezi na nekretnine niski.

Usprkos tome, plaće i “fleksibilnost” učinili su radnu snagu dovoljno jeftinom da ohrabre poduzetništvo. Postoje još centri inovacije i poduzetničkog talenta, ali oni opstaju usprkos politici latvijske vlade, a ne zahvaljujući njoj. Latvija i Grčka su, gledajući u relativnim brojkama, europske izvozne zvijezde, što je mjera koja ima smisla samo kao posljedica poskakivanja ekonomije nakon velikog kraha.

Latvijska potrošačka moć po glavi stanovnika daleko je ispod grčkog. Uzlet proizvodnje i izvoza je pozitivan, ali Latvija je i dalje na posljednjem mjestu u Europi po inovacijama te ulaganima u inovacije i razvoj u udjelu BDP-a. Manjak ulaganja u inovacije, kombiniran s antiradnim porezima i financijskom politikom, ograničava potencijal rasta proizvodnje po mnogo većim stopama, dok je trošak rada istodobno veći nego je potreban zahvaljujući regresivnom oporezivanju.

Četvrto, zabilježen je rast u prethodno nerazvijenom poljoprivrednom i tranzitnom sektoru. Poljoprivreda je rasla ohrabrena rastom cijena hrane posljednjih godina, dok je tranzitni sektor rastao zahvaljujući boljoj politici i planiranju Ministarstva prometa. Iako je promet povijesno bio jedan od najkoruptivnijih dijelova latvijske ekonomije, ministarstvo je osnovalo centre izvrsnosti koji imaju utjecaja na rast latvijskih tranzitnih potencijala. Tome je pridonijela i odluka Rusije da dopusti korištenje svoje željeznice za dostavu zaliha američkim vojnicima u Afganistanu koje dolaze preko latvijskih luka.

Najpoučniji dio članka New York Timesa je napuhavanje mišljenja da latvijski način rezanja proračuna može biti model za SAD, a koliko je realan govore komentari latvijskih ekonomista: “Ideja o latvijskoj priči o uspjehu je suluda”, “Latvija nije model za bilo koga”, “Ovo možete poduzeti samo u zemlji koja je voljna trpjeti veliku bol neko vrijeme i koja je uvela dramatičnu fleksibilnost na tržištu rada”. Ukratko, to se ne može napraviti ni u jednoj pravoj demokraciji.

Za vlade koje su spremne ignorirati volju naroda (što je rastući trend u bogatim razvijenim zemljama), latvijski model može se primijeniti samo ako je pojedina zemlja:
- dovoljno mala i spremna dopustiti da joj najmanje 10 posto populacije emigrira, predvođena najtalentiranijim diplomantima;
- demografski dovoljno stabilna da može podnijeti pad stope rađanja i zaključenih brakova; 
- ima etnički podijeljene građane koji političarima omogućavaju da igraju na etničku kartu ometajući građane da razmišljaju o ekonomskim temama;
- ima depolitiziranu postsovjetsku populaciju koja će nakon kratkog vremena odustati od prosvjeda.

Svaka veća država koja želi primijeniti jednako široke rezove i mjere štednje kao što su latvijski, morat će otvoriti izlaze za 10 posto svoje populacije. Za zemlju poput SAD-a to znači da mora pronaći države koje su spremne primiti 20 milijuna američkih radnika. Posljednji put kada su autori provjeravali podatke, ni Kanada ni Meksiko nisu dokazali da imaju kapacitet ili izrazili spremnost primiti toliki broj ljudi. S druge strane, nedovoljan broj američkih studenata uči mandarinski kako bi u Kinu otišao prati odjeću.

Latvija još uvijek ima dobro obrazovanu populaciju s visoko razvijenim osjećajem za dizajn. Njezini uvježbani radnici poznati su zbog svoje kreativnosti i osjećajem za detalje. S boljom ekonomskom politikom, manjom antiradnom poreznom politikom, uz manje poticanje nekretninskog i financijskog sektora uz povećanje ulaganja u inovacije – što je sasvim suprotno od onoga što New York Times slavi kao priču o latvijskom uspjehu – mogla bi ponoviti uspješnu priču svojih skandinavskih susjeda.

Njezina neoliberalizirana ekonomija proizvodi “oporavak” na način kako je to Tacit stavio u usta keltskom poglavici Kalgaku prije bitke za Mons Graupius: Pobjede Rima “stvaraju pustinje i oni to zovu mirom”. Neoliberali predstavljaju mjere štednje i veliku emigraciju kao ekonomski rast i oporavak, a to će im biti omoguće sve dok se ljudi ne žale ili ne traže alternative.