Skoči na glavni sadržaj

Milanovićeve plinske boce

Sandra Bartolović

<p>
Počinila novinarstvo s predumišljajem. Osuđena na doživotnu. Milosti ne traži, niti bi je dala.</p>

milanoviceve-plinske-boce-4710.jpg

Milanović nije našao potrebnim pred braniteljima osuditi ustaške pozdrave, crnokošuljaške marševe uz adekvatni muzički repertoar, dizanje spomenika teroristima, odlikovanja ustaških emigranata. Zašto nas onda, pokraj njega, čude ili smetaju tipovi poput Tepeša, Hasanbegovića, Keleminca, Skeje, Podruga i ostale proustaške bratije?
Foto: FaH / Mladen Volarić

Džaba je Andrej Plenković krečio i pokušavao uljuditi HDZ i ugurati ga nekako u red modernih, konzervativnih stranaka kad se, evo, nije kampanja još pošteno ni počela, već mora javno ispričavati zastupniku romske manjine Veljku Kajtaziju nakon što ga je njegov Stevo Culej brutalno izvrijeđao da taj "oficir JNA laže kao srpski Cigan". A slutimo nekako da mu to nije zadnje ispričavanje.

Plenković je Culeja stavio na listu u 5. izbornoj jedinici, doduše na 14. mjesto, no to je znak da se stavova koje ovaj zagovara ipak ne odriče. A svaki je Culejev istup u Saboru u, na sreću, kratkotrajnom mandatu, bio eksces, sve jedan veći od drugoga. Na listi u 2. jedinici visoko 3. mjesto našao je Plenković i za neizbježnog Zlatka Hasanbegovića, ultimativne ikone zadrte nacionalističke desnice, koji se i zadnjim trzajima bori protiv svega modernog i progresivnog u društvu i kulturi, odbivši potvrditi Marina Blaževića za intendanta riječkog HNK, samo njemu razumljivim i prihvatljivim "argumentima". Nije Plenković promašio ni Željka Reinera, namijenivši mu visoko mjesto u 1. izbornoj jedinici, premda je u inauguralnom govoru, kada ga je izabralo za, bez premca do sada najgoreg, predsjednika parlamenta kao prioritet najavio preimenovanje institucije kojoj je, nebuloznom odlukom Tomislava Karamarka, prispio na čelo i obećao povratak imena iz razdoblja NDH – Hrvatski državni sabor. Upravo onog Reinera koji je u tajnosti, jer nam je to na Twitteru otkrio tek austrijski amabasador, ovih dana primio predsjedničkoga kandidata austrijskog ekstremno desničarskog FPÖ-a Norberta Hofera, iako je riječ o političaru kojega sve pristojno u Europi ignorira. Na Plenkovićevoj listi osvanula je i velika lustratorica Bruna Esih, ponosna članica Počasnog blajbruškog voda i šefica udruge Hrvatski križni put, koja se rado baškari u fotelji freak showa neonacista Bujanca, vodeći razgovore ugodne prohrvatske. Krišom su se na liste Plenkovićeva HDZ-a provukli i hrastovci, doduše bez navođenja imena stranke, uvijek za spaljivanje vještica i inkviziciju spremni.

I uzalud Ivana Maletić i Zdravko Marić grlo deru objašnjavajući monetarnu, fiskalnu, poreznu, demografsku i tko zna kakve sve ne politike HDZ-a kada završavaju u sjeni narečenih stranačkih vedeta. Sinjskim riječnikom, novi HDZ Andreja Plenkovića – u ništa.

A opet, teško je zgražati se nad Culejem, bravarom iz Jarmine, koji dokolicu krati zastrašujući svoje suseljane tako što im luftericom ubija pse, kada na drugoj strani imaš Zorana Milanovića. Diplomata, predsjednika velike stranke i, po vlastitoj iluziji – državnika.

Koliko god poznavali Milanovića i kao političara i kao osobu, i koliko god bili uvjereni da nas više nijedan njegov ispad ne može iznenaditi, ne možeš se prestati sablažnjivati nad snimkom njegova sastanka s predstavnicima nekih braniteljskih udruga, sve iz reda šatoraške "elite". Nije Milanovića bilo čuti, nigdje ga nije bilo više od pola godine dok je po Savskoj 66 orilo i gorilo na nezakonitom prosvjedu sve dok stvari nisu eskalirale do fizičkih sukoba na Markovu trgu i plinskih boca na cesti. Ni glasa ni cijuka iz mišje rupe u koju se Milanović bio zavukao, jednako kao što je minorizirao dvije kolone u Vukovaru i dugo ignorirao braniteljsko orgijanje po ćirilićnim pločama.

Ali zato danas, pred nove izbore, nema veće lole i bekrije braniteljske od Milanovića, koji na užas građanske i civilizirane Hrvatske na sastanak prima upravo te koji su divljačkim aktivnostima sustavno radili na podjeli Hrvatske i uporno rušili ugled države premda su se upravo oni za nju borili, spremni za nju i život dati.

Staje tako, odnedavna narodni Zoki, na prvu liniju obrane domovine pa, otkriva nam snimka, sam postavlja verbalne plinske boce kao dodatnu prijetnju i stanju u društvu i odnosima sa susjednim zemljama. I saznajemo iz snimke, žalosna nam majka, da su za Milanovića i Srbija i njezina vlast "šaka jada" i "beogradska čaršija", kojoj će iz "čiste obijesti" osnovati specijalni sud za progon zločina na Kosovu. Bosna i Hercegovina za njega je "big shit". A upitan od branitelja za stav o "starom hrvatskom pozdravu 'Za dom spremni'", Milanović je nonšalantno, kao da nije riječ o inačici nacističkog pozdrava koji je bio i službeni pozdrav u NDH, a kojime je danas u ime mržnje Hrvatska preplavljena na skupovima, grafitima, javnoj televiziji, ustvrdio – "Fućka mi se za to, baš me briga, 'ajmo više ne pričati o tome. Ostavi me više na miru s tim, čovječe. Ne mogu više živjeti s tim, brate." Za potrebe šićarenja desničarskih, nacionalističkih glasova, koje ionako nikada neće dobiti, čak je iz groba izvadio i dedu ustašu ("morao sam neki dan na televiziji reći da mi je deda bio ustaša"), zajedno s njegova dva brata, kako je otkrio braniteljima, koji su također služili Anti Paveliću. Vjerojatno više ni Mirjana Rakić, brate, ne može živjeti s tim, ali njoj se ispod prozora, u centru Zagreba, iz pet tisuća grla orilo "Za dom spremni". A dok je vodećih "građanskih" političara poput Milanovića, orit će se i dalje. Jer i na sučeljavanju s Plenkovićem u raspravi o uznapredovaloj rehabilitaciji ustaštva Milanović je pozvao – "ajmo šutjeti o tome". Premda su to stvari o kojima treba drečati do neba sve dok Hrvatska ne postane normalno, moderno, napredno društvo.

Široke ruke, kakav već jest u predizborju, Milanović je braniteljima ponudio i da im HDZ-ovac Tomo Medved ostane ministar, u slučaju da on bude sastavljao Vladu (što se pričinilo i kao sramežljiva najava velike koalicije SDP-a i HDZ-a), kao i organski zakon o braniteljima. Usput je difamirao i Milorada Pupovca, kojemu su se branitelji obratili za posredništvo u uspostavljanju kontakta i organizaciji sastanka sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem, riječima "od njega ne očekujte pomoć", ocijenivši usput takav sastanak besmislenim. I nije za Srbiju i BiH propustio zaključiti: "Imamo posla s negativcima, to nisu dragi i topli ljudi." Za razliku od njega.

Koji, kada su objavljene za njega poražavajuće snimke, mrtav-hladan, nakon svih gadarija i bedastoća koje je izgovorio, iz Gospića poručuje: "Normalni odnosi u zemlji, mir, čak jednu vrstu fine dosade, oni, naši protivnici, to ne žele. Žele tenzije, žele huškanje, žele incidente. Kad im mi u tome ne pomažemo, onda nas žele posvađati sa susjedima."

Milanović ni na koji način nije našao shodnim i potrebnim u jednosatnom razgovoru s braniteljima osuditi ustaške pozdrave, crnokošuljaške marševe garnirane adekvatnim muzičkim repertoarom, dizanje spomenika teroristima, odlikovanja ustaških emigranata. Zašto nas onda, pokraj ovakvog čelnika navodno lijevo-liberalne političke opcije, na javnoj sceni čude, brinu ili smetaju tipovi poput Tepeša, Hasanbegovića, Keleminca, Skeje, Podruga i ostale bratije iz proustaškog entouragea?

Čak su i tamburaši benda Gazde, kojima je Milanović angažmanom u svojoj kampanji nakanio udariti pečat na svoj novi imidž čovjeka iz naroda, u zadnji čas shvatili da je s takvima bolje ne imati posla.

A da s Milanovićem ne treba imati posla, nikako da shvate u SDP-u, u kojem su, od početka njegove vladavine kičma i vlastito mišljenje zabranjeni. Pa je tako Milanka Opačić, koja bi vjerojatno bila kruha gladna da joj nije partije i koja je poznata po tome što je jedna od najvećih potrošačica vazelina na Ibleru otkako je SDP-a i što nikad ni o čemu nema stav dok joj se iz centrale ne isporuči što treba misliti, pohitala povisiti svoju pretplatu na ponovno potpredsjedničko mjesto u možebitnoj novoj Milanovićevoj vladi izjavom da je "Milanović ponovno pokazao veličinu razgovarajući s onima koji su nas rušili". O tome što je u razgovoru Milanović iznosio stavove kao da su formirani na impresivnim dozama svježe bunike, Milanka, jasno, ni riječi.

A i još jedan potencijalni potpredsjednik Vlade Branko Grčić nekako je, negdje između partije tenisa i odlaska frizeru, dospio pohvaliti duboke misli voljenog vođe, prepoznavši u njima i korist za stranku. "Javnost je na transparentan način mogla čuti i vidjeti sve elemente tog razgovora. Možda to i nije tako loše. U proteklom mandatu nismo imali potporu iz tih struktura, ali svaki razgovor je važan i poželjan. Predsjednik Milanović je dokazao da je dovoljno širok da razgovara sa svima i da sluša o problemima građana i braniteljskih udruga. Na tom planu dosta smo radili u proteklom mandatu i nismo rezali nikakva prava, a i u idućem mandatu nastavit ćemo se brinuti o braniteljskoj populaciji na najbolji mogući način i u okviru mogućnosti koje pruža proračun”, zaključio je Grčić naoružan trovremenskim Taftom pa mu ni bura koja dere ovih dana ni šefove bljezgarije ne mogu ništa.

I što na kraju reći za lidera navodno moderne, progresivne lijeve stranke i pretendenta na premijersku fotelju, koji je za milost kojeg ekstremističkog birača kojeg baš nikada pridobiti neće, za susjedne, kako se to voli kazati – "prijateljske i partnerske" države spreman reći da su "šaka jada" i "big shit", što na kraju zaključiti kada čujete i vidite Zorana Milanovića, osim – "shit happens".