Skoči na glavni sadržaj

Milošević je svoje kvadrate izgubio, što se čeka s Tuđmanom?

Goran Borković

<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>

milosevic-je-svoje-kvadrate-izgubio-sto-se-ceka-s-tudmanom-1367.jpg

Kako je rat poveden kako bi se osvojili kvadrati, što teritorijalni, što stambeni, raduje činjenica da je barem Milošević ostao bez svog plijena. Šteta što ćemo za ovog drugog još morati pričekati
Foto: Hdz.hr

Tito je imao sluha za svoje disidente.

Čak i poštovanja, jer kako drukčije objasniti činjenicu da je i danas onaj poznati pantovčanski breg ponad Zagreba pun zakletih Titovih neprijatelja. Sve redom teških maspokovaca i žestokih Hrvatina koji, evo, već peto desetljeće nakon stradanja uživaju svježi gornjogradski zrak ne miješajući ga sa smrdljivim proleterskim donjogradskim blatom.

Uostalom, i Franjo Tuđman, za kojeg je Tito rekao da mu se «ne pakuje», stambeno je puno bolje prošao u Jugoslaviji, nego da je, primjerice, uzeo kredit u švicarcima.

Vila na Pantovčaku u kojoj se lješkare njegovi nasljednici - vjerujte ako niste vidjeli - divno je zdanje za čiju gradnju stari Tuđman nije pustio ni kapi znoja. Nije se tu zvao najskuplji purgerski arhitekt njemačkog prezimena kako bi zapovijedao zidanjem teških kamenih ploča, niti su se skupili susjedi da bi uz tri gajbe piva od oka gradili kuću.

Štoviše, došao je sa svojom Ankicom u tuđe, skrasio se tamo nakon Beograda da bi kao ljuti državni neprijatelj proveo u zatvoru nekoliko godina pa se opet vratio u istu onu vilu gdje je priređivao, kako je sam rekao, sastanke s istomišljenicima bistreći načine kako srušiti ondašnju Jugoslaviju.

I u tome ga nitko nije ometao, niti su mu stizale opomene iz banke ili SDB-a, a nije se ni on bunio dok je uz sjaj voštanice supruga bilježila njegove velike misli za male narode, jer uopće nije loše s brda gledati na glavni grad!

Bolje se vidi, a i lakše sere po žiteljima.

Otkud sad ova priča i zašto se uopće u osvit godine bavimo stvoriteljem hrvatske države?

Evo razloga: nasljednici Slobodana Miloševića presudom beogradskog apelacijskog suda ostali su bez vile u Užičkoj ulici, na Dedinju, beogradskom Pantovčaku. Sud je, kaže B92, nakon sedam godina sporenja utvrdio da je država Srbija vlasnik te nekretnine, a ne Miloševićeva obitelj čime je poništena odluka Komisije za stambena pitanja iz 1999. godine, kao i više ugovora o zakupu i otkupu stanova u toj kući, koje su Miloševići sklopili s vladom jer su sklopljeni suprotno važećim propisima. Plus bonus da su Miloševići već imali jedan otkupljeni stan u Beogradu, u Tolstojevoj ulici od mizernih tristotinjak četvornih metara.

Ima tu još cijela gomila odredbi koje za ovaj tekst nisu bitne poput one da je Milošević u to vrijeme bio dužnosnik državne zajednice SRJ, a ne Republike Srbije na koju se ta mogućnost odnosila i tako dalje, i dalje…

Dakle, hrpa nekih formalno-pravnih akata, članaka i stavaka na osnovu kojih je preminuli autokrat, odnosno njegovi nasljednici, ostao bez vile od sto četvornih metara u kojoj je na temelju naloga Haaškog suda i uhvaćen, a koju su Miloševići otkupili za pet tisuća njemačkih maraka.

Da se vratimo u Hrvatsku. Tuđman je također otkupio svoju vilu, baš kao i velika većina ostalih što vlastodržaca što disidenata. Ovaj je za Nazorovu, kaže priča, iskeširao 214 tisuća njemačkih maraka što je u usporedbi s nekima drugima poput Vladimira Šeksa ili Branimira Glavaša koji su svaki u svome lenu, čitaj Zagrebu i Osijeku, tek za nekoliko desetaka tisuća DEM-a riješili stambeno pitanje svoje familije, čak i veliki iznos.

Ali tu nije kraj. Ministarstvo financija, tada pod vodstvom Borislava Škegre, netom nakon Franjine smrti, obitelji Tuđman vratilo je polovicu tog iznosa koji je ovaj dao za 1400 četvornih metara vile i okućnice, dodatno uvećane za okolni posjed koji se iz sigurnosnih razloga pripisao na Tuđmanov gruntovni papir. I što je najbolje, a i tu se pokazao kao pametniji od Miloševića i njegovih okapanja sa SRJ i Srbijom, otkupio ju je dan prije donošenja zakona kojim se zabranjuje otkup rezidencijalnih objekata i vila.

Za tih 50 tisuća eura danas se, usred krize, ne može kupiti ni stančić na zagrebačkoj periferiji, a kamoli urnebesno sređena vila u koju je u međuvremenu, neki tvrde, ukucano dodatnih milijun maraka.

Ako je rat zapravo poveden kako bi se osvojili kvadrati, što teritorijalni, što stambeni, raduje činjenica da je barem jedan ostao bez svog plijena.

Šteta što ćemo za ovog drugog još morati pričekati.