Miroslav Škoro: Erdogan sa srčanim manama

Mislav Kolakušić ne čupa sam sebi kosu jer nema preduvjete za to. Razloga mu, međutim, ne nedostaje: malo nakon što je bivši sudac kazao da se vidi kao predsjednik Republike, zatim kao premijer, ministar pravosuđa i unutarnjih poslova, te kao, i prije svega, zastupnik u Europskom parlamentu – što mu, valjda, dođe nešto poput kondicijskih priprema za niz napornih sezona – Miroslav Škoro je umjesto na misu otišao na Facebook i obznanio, urbi et orbi, kandidaturu za Pantovčak.

Pjevač, vinar, srčani bolesnik i bivši član HDZ-a sa iskustvom u hrvatskoj diplomaciji, ima puno praktičniji plan od Kolakušićeva. Umjesto da se rasipa po dužnostima, gradovima i poslovima, oviseći o parlamentarnoj većini koja ga mora podržati, Škoro misli svu moć akumulirati na jednom mjestu, onome na koje ga želi montirati radikalna desnica praćena razočaranim HDZ-ovcima, dovoljno hrabrim, te samim time malobrojnim, da u tajnosti ne glasaju za Kolindu Grabar Kitarović.

Rođeni Slavonac u srednjim pedesetima želi, da pojasnimo ako netko nije čuo, biti predsjednik s daleko većim ovlastima od šetanja Kike i osvajanja titule miss mokre majice na nogometnim travnjacima. Pozivajući se na još jedan u nizu apsurdnih hrvatskih zakona, onaj prema kojem se predsjednik ili predsjednica biraju neposredno, a u opisu posla im je da idu na posao, Škoro predlaže promjenu Ustava poslije koje bi od tri stupa izvršne i zakonodavne vlasti – Vlada, Sabor, sudstvo - on pod kontrolom imao četiri.

Ponosni nositelj niza srčanih premosnica i još više zlatnih i ostalih ploča, ako se to tako još zove, smatra da on kao predsjednik treba imati pravo stavljati veto na svaki zakon – do potvrde Ustavnog suda - kojeg Sabor izglasa, imati mogućnost sazivanja sjednica Vlade, bez obzira na mišljenje premijera, imenovati suce Ustavnog suda – onoga koji, je li, treba verificirati zakone koji mu se ne sviđaju – i, povrh svega, raspisivati referendume o svemu i kada mu dođe.

Miroslav Škoro u jednom ima pravo: predsjednik ili predsjednica Republike imaju ogroman demokratski legitimitet i ovlasti na nivou vršitelja dužnosti pomoćnika tajnika pčelarskog društva iz Ljubuškog. Taj, nazovimo ga, shizofreni demokratski moment, najlakše se može riješiti najopasnijom metodom: predsjedničkim sustavom u kojem su svi zastupnici, a ne samo oporbeni, ikebana parlamentarizma, premijer nešto poput predsjednikovog teklića, Ustavni sud mehanizam za kontrolu Sabora, dok su referendumi sredstvo za praktičnu promjenu demokratske volje birača čiji bi se predstavnici u parlamentu mogli opustiti i zaboraviti na želje šefa države.

Prije tri godine i nešto tjedana, turski predsjednik Recep Tayip Erdogan je udavao kćer. Svadba je bila carigradski raskošna, dok su mladoženja i kum, s tim što već jesu po profesijama, pokazali i kako funkcionira suvremena Turska. Na svadbi Sumeyye Erdogan i Selcuka Bayraktara, inače biznismena u vojnoj industriji, kum je bio tadašnji načelnik Generalštaba Turske kojeg, inače, imenuje predsjednik, odnosno Recep Tayip Erdogan. Istina, tada je načelnik, general i kum, odgovarao premijeru, što je funkcija na kojoj je bio Ahmet Davutoglu. On je, međutim, ubrzo podnio ostavku zbog, službeno, „nesuglasica sa Erdoganom“, a zapravo radi upornih Erdoganovih pokušaja da proširi predsjedničke ovlasti. To je na kraju i napravio zahvaljujući referendumu, obliku iskazivanja volje naroda na koju se populisti pozivaju dok ne postanu apsolutisti, smatrajući je svetom i ne objašnjavajući kako je to, zaboga, nepogrešivi narod prije njih birao njihove političke protivnike.

Upravo takav model vladanja biračima nudi a sebi traži  Miroslav Škoro. On, drukčije rečeno, želi imati veću moć od Sabora, veći utjecaj na Vladu od premijera, stalnu mogućnost slanja zakonskih rješenja na Ustavni sud u kojem imenuje suce i, u konačnici, mogućnost da za ama baš sve raspisuje referendum. Računajući i, recimo, pravo na treće kandidiranje za redom ili na njih bezbroj. Sve to u zemlji u kojoj je relevantan svaki referendumski rezultat pod uvjetom da je glasanju pristupilo troje punoljetnih građana i nitko od njih nije na listiću napisao da Hajduk živi vječno ili da je Zdravko Mamić lopov.

To praktički znači da bi Vlada – dok je predsjednik države u službenoj i prijateljskoj posjeti miloj Australiji - mogla predložiti neki zakon sukladno već preuzetim međunarodnim obvezama Hrvatske, da Sabor prijedlog može prihvatiti, ali predsjednik može telefonom staviti veto i zakon poslati na procjenu onima koje je osobno odabrao u Ustavni sud. E sada, sve i da suci u trenutku upale vlastitog mišljenja i pravnih činjenica odluče mimo predsjedničke volje, on, predsjednik, Miroslav Škoro, može stati pred kamere i svoj bezgrešni narod pozvati na referendum protiv tog zakona.

Pjevačev plan, za sada, ima dvije mane. Prva je, naravno, ta da tek treba pobijediti na izborima, dok je druga vezana za očekivanu nespremnost političkih stranaka da budu fikusi. Miroslav Škoro nije ni glup, ni neobrazovan, ni, očigledno, neambiciozan, ali ni Andrej Plenković, Davor Bernardić, Anka Mrak Taritaš, Krešo Beljak, Milan Bandić posebice, pa možda čak i Ruža Tomašić, nisu budale koje bi trebale obesmisliti vlastite stranke, razvlastiti sebe ili svog kandidata na premijerskom mjestu i, u konačnici, paziti da se sve što misle i rade sviđa šefu države ili će, u protivnom, morati provjeravati potpise i plaćati referendume, te umjesto onih što upravljaju državom, postati izvršitelji radova na projektima kreiranim na Pantovčaku.

Miroslav Škoro, Ivan Pernar i Mislav Kolakušić, kao kandidati za nasljednike KGK, nikada se ne bi dogodili da je jednom, samo jednom, bilo malo hrabrosti i isto toliko pameti; da je nakon što se Stipe Mesić sam razvlastio, promijenjen Ustav; da je dvotrećinskom saborskom većinom odlučeno jedino što je racionalno, jeftino i sukladno predsjedničkim ovlastima. Da su, dakle, predsjednički izbori jednostavno ukinuti i da je izbor šetača Kike i najvatrenije navijačice Vatrenih postao posredan, saborski.

Hrvatska za sada ima četiri kandidata i jednu kandidatkinju za predsjednika, odnosno predsjednicu, dok se šesta objava čeka. Aktualna predsjednica, naime, još nije rekla hoće li probati još pet godina biti isto što i prethodnih pola desetljeća. Barem troje – Kolakušić, Pernar i Katarina Peović – nema nikakve šanse. Škoro ih, baš kao i Zoran Milanović, ima, jer je, kako piše Jacques Ranciere u knjizi „Mržnja demokracije“, „demokracija kao oblik oblik političkog i društvenog života carstvo ekscesa“. Imat će ih, ne treba sumnjati, i Kolinda Grabar Kitarović. U tom trilingu je par sudionika drugog izbornog kruga i najmanje jedan razlog da Sabor odmah poslije prosinačkih izbora izglasa terapiju za demokratsku šizofreniju, odnosno ukine neposredne izbore za predsjednika ili predsjednicu. U protivnom će ovaj ili naredni saziv komotno moći ukinuti sam sebe, jer smisla postojanja neće imati, a nije nimalo jeftin za održavanje.     

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu