Naličje lustracije u Češkoj

Zaštita novih državnih institucija od zloglasne komunističke službe državne sigurnosti StB i od ljudi koji su bili povezani s njom, bio je glavni cilj čehoslovačkog zakona o lustraciji donesenog 1991 godine. Nitko tko je bio čelnik Komunističke partije iznad lokalnih razina vlasti, visoki oficir milicije, agent ili suradnik tajne službe nije mogao obnašati funkciju u državnoj službi - sudstvu, tužiteljstvu, vojsci, policiji, javnim medijima, u tvrtkama u vlasništvu države, i na sveučilištu.

Od samih početaka zakon je izazivao burne rasprave i u političkom vrhu i u javnosti. Jedan od lidera baršunaste revolucije, bivši čehoslovački i češki predsjednik Vaclav Havel, najugledniji češki disident i žrtva komunističkog terora, čovjek koji je u komunističkim zatvorima proveo skoro devet godina bio je i jedan od najvećih protivnika zakona o lustraciji. Havel je smatrao da je donošenje zakona 1991. bilo nužno zlo, svojevrsna revolucionarna norma, ali od samog početka imao je veliku rezervu prema njemu. Potpisujući zakon kao predsjednik Čehoslovačke predložio je parlamentarnim zastupnicima nekoliko izmjena - tada je imao zakonodavnu inicijativu, ali ne i pravo veta - kako bi zajedno s federalnom vladom pripremili novelu zakona. I zastupnici i vlada su se na taj zahtjev oglušili.

Havelov veto

"Zakon je u svom sadašnjem obliku vrlo problematičan jer je zasnovan na principu kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti. Stoga nije isključeno da bi Ustavni sud ČSFR, kad počne s radom, i međunarodne institucije mogli zaključiti da je zakon u sukobu s različitim međunarodnim aktima koje je Čehoslovačka prihvatila, uključujući i Povelju o osnovnim ljudskim pravima i slobodama, koja je sastavni dio našeg Ustava", izjavio je Havel 1991.

Zakon je trebao ostati na snazi pet godina, ali je 1995. izglasano njegovo produženje na četiri godine, a 2000. je izglasano da se njegova valjanost ne ograničava tako da je praktički na snazi i danas. U oba slučaja predsjednik Havel odbio je potpisati produženje. Smatrao je da se zakon treba ukinuti, stavio je veto, ali zastupnici i vlada odlučili su drugačije.

I Građanski pokret na čelu s Jiříjem Dienstbierom, starijim, disidentom i prvim ministrom vanjskih poslova Čehoslovačke, kritizirao je 1991. zakon koji je imao za cilj "zaštititi demokratske institucije od utjecaja nositelja vlasti iz prošlosti, a koji se pretvorio u oruđe proganjanja mnogih nevinih ljudi".

Građanski pokret je, naime, smatrao da je priznavanjem registra StB-a kao dokaznog materijala tajnoj službi ponovno dana mogućnost da odlučuje o sudbinama ljudi. Vrlo lako je u novoj vlasti bilo izbjeći visoke dužnosnike Komunističke partije, milicije i tajne službe, ali nešto sasvim drugo je bilo identificirati agente StB-a ili njihove aktivne suradnike. Koliki prostor je nastao za zluopotrebu u čisto političke i stranačke svrhe lako je zamisliti. Zloglasna StB nezasitno je širila mrežu svojih suradnika, ostavljajući na svom spisku i građane privedene samo jednom na informativni razgovor, ili one na koje je služba tipovala kao potencijalne agente, a koji su to odbili, a takvih je bilo na tisuće. Nadalje, zakon ne pravi razliku između pravih agenata i građana koji su na suradnju bili prisiljeni prijetnjama i ucjenama.

Nepravda se ispravlja nepravdom

I Alexander Dubček, idejni vođa praškog proljeća 1968.godine, tadašnji prvi sekretar Komunističke partije Čehoslovačke, nije imao dobro mišljenje o zakonu smatrajući da je njegovim donošenjem baršunasta revolucija iznevjerila ideju na kojoj je nastala.

"Ispravljanjem jedne nepravde ne može se napraviti druga", izjavio je Dubček.

I neki ugledni disidenti i protivnici komunističkog režima smatrali su da je takav zakon jedino u službi tvrde desnice s ciljem diskreditiranja svake opozicije i demokratske alternative pokušajima obnove klasičnog kapitalizma što, po njihovim riječima, nije bio cilj disidentskog pokreta.

"Uvijek sam na ovaj zakon gledao kao na revolucionarni, privremeni akt, ograničen na određeno vrijeme do trenutka dok ne budu doneseni zakoni koji će stalno i na način uobičajen u demokratskim pravnim sustavima određivati preduvjete za obavljanje javnih funkcija. Produljivanjem validnosti ovog zakona dajemo na znanje našim građanima i svjetskoj javnosti da dugo vremena nećemo biti u stanju birati ljude na funkcije u državnoj upravi, policiji i sigurnosnim službama na osnovu nerevolucionarnih zakona u kojima će biti jasno i nedvojbeno definirano što je to građanski integritet i odgovornost", izjavio je Havel 1995. nakon izglasavanja produljenja validnosti zakona.

Vijeće Europe je nekoliko puta u svojim izvještajima kritiziralo češki zakon o lustraciji. Prag je često opominjan i iz Bruxellesa i Strasbourga jer se stupanje na snagu Zakona o javnoj službi koji podrazumijeva politički neobojene i profesionalne članove državne administracije koji mogu raditi pod svakom vladom neprestano odlagalo. Zakon je usvojen 2002. i nije stupio na snagu sve do kraja 2014. godine kad je donesen potpuno novi akt - Zakon o državnoj službi čime je prethodni ukinut, odnosno utopio se u novi.

Tajkun Babiš pokopao lustraciju

Koliko je apsurdan lustracijski zakon dvadesetak godina od njegovog donošenja najbolje svjedoči primjer Andreja Babiša, sadašnjeg ministra financija, potpredsjednika Vlade i češkog tajkuna, bogataša s liste Forbesa. Na parlamentarnim izborima u listopadu 2013. Slovak s češkim državljanstvom, vlasnik kemijsko-poljoprivrednog holdinga Agrofert i medijski tajkun je na čelu populističkog pokreta ANO dobio 18% glasova. Više od milijun glasača znalo je za Babišovu komunističku prošlost i da ga se tereti da je pod kodnim imenom "Bureš" bio suradnik tajne službe StB, no to ih nije spriječilo da zaokruže listić na kojem je pisalo ANO. Na češkom jeziku "ano" znači "da", a u ovom slučaju je i kratica za "akciju nezadovoljnih građana".

Zanimljivo je da u lustracijskom zakonu nije jasno navedeno da članovi vlade moraju imati negativnu lustracijsku potvrdu, ali je vladalo nepisano pravilo da ministri to predoče šefu države i svaki predsjednik je to od njih tražio, pa tako i sadašnji predsjednik Miloš Zeman od Babiša, budućeg ministra financija.

Da apsurd bude veći tražio je to od njega predsjednik koji svoju političku karijeru duguje bivšem komunističkom funkcionaru, a sada poduzetniku i proruski orijentiranom političkom lobisti Miroslavu Šloufu.  

Općinski sud u Bratislavi je u lipnju 2014. presudio da je Andrej Babiš neovlašteno evidentiran kao suradnik StB-a, dok mnogi u vjerodostojnost presude sumnjaju i danas uključujući i bratislavski Institut sjećanja naroda koji se bavi istraživanjem arhive StB-a. Nakon žalbe Instituta Županijski sud je prošle godine potvrdio presudu prvog suda, a Institut je potom podnio žalbu Vrhovnom sudu. Njegova presuda se još čeka.

U listopadu 2014. parlament je izglasao da članovi vlade i njihovi zamjenici ne moraju predočiti lustracijsko uvjerenje za razliku od vodećih dužnosnika u državnoj upravi. Novela lustracijskog zakona bila je u paketu izmjena nekoliko desetina zakona nužnih za funkcioniranje Zakona o državnoj službi. Babiš je tako postao prvi češki ministar i potpredsjednik vlade bez negativne lustracijske potvrde. Tada je lider demokršćana Pavel Bělobrádek čija se stranka, inače u koaliciji sa socijaldemokratima i pokretom ANO, oštro protivi ukidanju zakona o lustraciji izjavio da nema ništa protiv toga da Babiš postane ministar i potpredsjednik vlade.

"Mi nikoga ne kadroviramo. Velika je razlika između čovjeka koji je nekoga mlatio i mučio i onoga - ako je to istina - koji se bavio ekonomskom špijunažom", izjavio je češkim medijima Bělobrádek aludirajući na komunističku prošlost Andreja Babiša, navodnu suradnju s StB-om i njegovu poslovnu aktivnost u čehoslovačkoj vanjskoj trgovini u inozemstvu sve do baršunaste revolucije.

Nereformirani komunisti

Valja spomenuti i jednu zanimljivost iz češkog političkog života. Za razliku od ostalih zemalja srednje i istočne Europe, komunisti Češke se nisu ni rasformirali ni transformirali, ni u osnovi promijenili ime. Umjesto KSČ, djeluju pod imenom KSČM - Komunistička stranka Češke i Moravske, parlamentarna su stranka i na izborima dobivaju od 10 do 15% glasova. Još ni jednom nisu sudjelovali u vladi, ali na njihove glasove u parlamentu se računa. Na regionalnoj razini imaju daleko veći značaj, na izborima u jesen 2012. bili su drugi poslije socijaldemokrata. Nasljednici su totalitarne partije koja je 40 godina bila na čelu jednog od najtvrdokornijih režima tzv. istočnog bloka. Nisu se izričito distancirali od staljinizma, niti se dovoljno jasno ispričali za podršku sovjetskoj okupaciji. Za vrijeme njihove diktature iz političkih razloga je ubijeno više od 250 ljudi, preko 200 tisuća je osuđeno na zatvorske kazne, 4500 je umrlo u zatvorima i radnim logorima, a 170.000 ljudi je napustilo zemlju pri čemu su prilikom bijega na granicama ubijene stotine. Vojnicima na granicama su zapovjednici govorili da su bjegunci naoružani agenti koji pripremaju terorističke napade.

Njihova današnja popularnost tumači se činjenicom da ih se ljudi više ne boje. To više nije masovna stranka, nema iza leđa miliciju ni Sovjetski savez, a članovi su uglavnom stariji ljudi. Svojedobno je politolog Jiří Pehe izjavio kako to više nije "revolucionarna" stranka, već stranka koja želi udjel u vlasti i moći. "Njezin program nije internacionalistički, već ljevičarsko-nacionalistički. Na određen način je to vrlo konzervativna stranka."

Očekivalo se da će nakon baršunaste revolucije predsjednik Havel zabraniti njihovu djelatnost. To je mogao učiniti mirne duše zbog svoje enormne popularnosti, ali nije. Vjeruje se da je jedan od razloga što je među njegovim prijateljima disidentima i suradnicima bilo puno bivših komunista, a i zbog njegova uvjerenja da bi se zabranama spustili na razinu komunističkog totalitarizma.

Simbolika zakona na kušnji

Ideološki daleko od komunista neki političari i analitičari, a među njima i oni kojima je komunistički režim naškodio u mnogim aspektima ukazuju na apsurd validnosti lustracijskog zakona 25 godina od njegova donošenja. Oni smatraju kako je javni prostor zagađen korupcijskim i kriminalnim radnjama, odnosno osobama iz postkomunističkog doba, te da su birači osjetljiviji na nepravde iz sadašnjosti nego na one iz prošlosti. Tako su, rezignirani korupcijskim skandalima vlade desnog centra, a prethodno socijaldemokratske vlade, birači 2013. rekli "da" čovjeku iz bivšeg sistema koji je poletio na krilima populističkih slogana protiv korupcije, stranci, to jest pokretu bez prepoznatljivog programa, koji nije ni lijevi ni desni, čovjeku koji je obećao voditi državu kao svoj uspješni holding.

Pristalice lustracijskog zakona smatraju, međutim, da on mora i dalje biti na snazi zbog simboličkog značenja, da bi se pokazalo kako demokratsko društvo gleda na bivši režim i na one koji su kršili ljudska prava. Komentator lista Hospodářské noviny Teodor Marjanovič kaže za Forum.tm da mu je drago da zakon još uvijek vrijedi, pa makar i simbolično, jer se u protivnom ne bi ni raspravljalo o Babiševoj prošlosti.

Drugi analitičari kažu, pak, da to više nema nikakvog smisla ni na simboličkoj razini. Antikomunizam kao ideološki instrument 26 godina od pada komunizma po njima više ne pije vode. Ne radi se tu u zaboravu prošlosti, već o tome da se desnica istrošila ideološki i neuspješnim vladanjem, te da je ispolitizirala zakon, iskoristila ga kao oružje političke mobilizacije, ideološku masku za sumnjivu privatizaciju, pokradanje države i povezanost određenih krugova s mafijaškim strukturama.

Naš sugovornik politolog Jiří Pehe, bivši bliski suradnik predsjednika Havela smatra da je zakon odavno izgubio smisao, već 2001. deset godina od njegova donošenja kad je bilo jasno da se ljudi koji su imali funkcije u Komunističkoj partiji ili su surađivali sa StB-om neće vratiti u državnu upravu. Za Pehea je bilo licemjerno da su određeni politički krugovi potpuno mirno prihvaćali činjenicu da je bivši suradnik StB-a Babiš "samo" utjecajni milijarder, vlasnik kemijsko - poljoprivrednog holdinga i medijski magnat, ali su prosvjedovali kad je želio postati ministar. S druge strane, veliki broj poduzetnika sa sumnjivim milijardama na računu švicarskih banaka imaju čista lustracijska uvjerenja.

Oligarhizacija Češke

"Ljudima koji su surađivali sa StB-om i bili na visokim partijskim dužnostima danas je preko 60 godina. Koga oni mogu ugroziti? Pa nećemo valjda zakon aplicirati i na njihovu djecu", ironičan je Pehe.

Urednik lista Hospodářské noviny Jindřich Šídlo, (ugledne novine koje nisu u vlasništvu Babiša, op.a.) podsjećajući na godinu rođenja premijera Bohuslava Sobotke ističe za Forum.tm koliko i simbolička razina lustracijskog zakona gubi smisao.

"Kada bi se Sobotka rodio šest tjedana kasnije na njega se zakon više ne bi odnosio, kao što se ne odnosi ni na brojne članove njegove vlade." Zakon se ne odnosi na ljude rođene nakon 1.12. 1971. a Sobotka je rođen koncem listopada 1971. godine.

Problem Andreja Babiša po njegovim riječima nije suradnja sa StB-a, već "ogromni sukob interesa, što će se zakonom puno teže moći riješiti." Ne pamti se, naime, da je u Češkoj jedan čovjek imao u rukama skoncentiranu toliku političku, ekonomsku i medijsku moć kao Andrej Babiš, pa u tom kontekstu i strani i domaći analitičari govore o oligarhizaciji Češke.

Kundera i StB

Jedan od najvećih skandala vezanih za čehoslovačku tajnu policiju StB slučaj je svjetski poznatog književnika češkog podrijetla Milana Kundere koji od 1975. živi i stvara u Parizu. Češko državljanstvo mu je oduzeto 1979. a sve do baršunaste revolucije njegova su djela bila zabranjena u Čehoslovačkoj. Češki Institut za istraživanje totalitarnih režima je 2008. objavio spise StB-a u kojima je stajalo da je Kundera 1950. kao gorljivi mladi komunist odao jednog agenta čehoslovačke vlade u egzilu koji je na osnovu dojave uhapšen i za dlaku izbjegao smrtnu kaznu. Odslužio je 14 godina prinudnog rada u rudniku urana. Kundera je izjavio kako je šokiran ovom optužbom, da tog čovjeka nije ni poznavao, te da mu je velika zagonetka što se njegovo ime našlo u izvještaju oficira StB-a kao denuncijanta. Javnost se podijelila na one koji smatraju da mu je namješteno i na one koji mu ne vjeruju zbog njegove komunističke prošlosti.

Mnogi sumnjanju u fabriciranje i zloupotrebu spisa tajnih službi u svrhu političke borbe i kompromitiranja "nepodobnih". U susjednoj Poljskoj 2000. godine su tadašnji predsjednik Aleksander Kwaśniewski i prvi predsjednik postkomunističke Poljske, legendarni vođa pokreta "Solidarnost", Leh Walesa morali proći lustracijski proces prije izbora jer se u medijima mjesecima pisalo i govorilo o aferi "Alek i Bolek". To su njihova navodna kodna imena kao suradnika tajne službe. Sud ih je oslobodio optužbi.

Glavni urednik lista Gazeta Wyborcza i ugledni poljski disident Adam Michnik napisao je tada premijeru:

"Proveo sam 25 godina u antikomunističkoj opoziciji, od čega šest godina u zatvorima. Nikad nisam ni pomislio da ću u slobodnoj Poljskoj strahovati od tajnih službi. A ja se danas bojim. Stidim se što su specijalne službe ponovno postale država u državi, što nastoje utjecati na sliku poljske političke scene i eliminirati ljude koji im se ne svidjaju."

U veljači ove godine Lech Walesa je ponovo osvanuo na naslovnicima kao plaćeni informator poljske komunističke tajne službe. Mnogi Poljaci su stali u njegovu obranu uvjereni da su u pitanju čistke s kojima je krenuo Jarosław Kaczyński, lider vladajuće desničarske stranke Zakon i pravda. Na udaru Kaczyńskog našlo se sudstvo i mediji, odnosno ljudi koji mu nisu bliski svjetonazorski. A tajne službe svjetonazor nemaju, služe gospodaru kakav god on bio.

nalicje-lustracije-u-ceskoj-4392-5114.jpg

"Ljudima koji su surađivali sa StB-a i bili na visokim partijskim dužnostima danas je preko 60 godina. Koga oni mogu ugroziti? Pa nećemo valjda zakon aplicirati i na njihovu djecu", ironičan je Jiří Pehe, politolog i bivši Havelov suradnik
"Ljudima koji su surađivali sa StB-a i bili na visokim partijskim dužnostima danas je preko 60 godina. Koga oni mogu ugroziti? Pa nećemo valjda zakon aplicirati i na njihovu djecu", ironičan je Jiří Pehe, politolog i bivši Havelov suradnik
Foto: 
Osobna arhiva

nalicje-lustracije-u-ceskoj-4392-5115.jpg

Lustracijski zakon gubi smisao što dokazuje primjer premijera Bohuslava Sobotke. Da se Sobotka rodio šest tjedana kasnije na njega se zakon više ne bi odnosio, kao što se ne odnosi ni na brojne članove njegove vlade, s obzirom da je Sobotka rođen koncem listopada 1971. godine, a zakon se ne odnosi na ljude rođene nakon 1.12. 1971., objašnjava Jindřich Šídlo, politički komentator i urednik dnevnog lista Hospodárske noviny
Lustracijski zakon gubi smisao što dokazuje primjer premijera Bohuslava Sobotke. Da se Sobotka rodio šest tjedana kasnije na njega se zakon više ne bi odnosio, kao što se ne odnosi ni na brojne članove njegove vlade, s obzirom da je Sobotka rođen koncem listopada 1971. godine, a zakon se ne odnosi na ljude rođene nakon 1.12. 1971., objašnjava Jindřich Šídlo, politički komentator i urednik dnevnog lista Hospodárske noviny
Foto: 
Osobna arhiva