Napokon i u Hrvatskoj inicijativa za spomendan na romske žrtve genocida

Klub zastupnika nacionalnih manjina uputio je Saboru prijedlog da 2. kolovoza proglasi "Međunarodnim danom sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta". O prijedlogu osam manjinskih zastupnika još nisu raspravljali saborski odbori, ali manjinci se nadaju da neće biti velikih prijepora prilikom izglasavanja. Smatraju da bi službeno komemoriranje dana sjećanja na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu pridonijelo državnom i općedruštvenom priznanju romskog stradanja, dodatno bi poticalo znanstvena istraživanja nepravedno zapostavljene teme, ali i upozorilo na diskriminaciju Roma u suvremenim društvima.

- Mi smo potpisali inicijativu koju je pokrenuo naš kolega zastupnik Veljko Kajtazi da bismo upozorili na stradanje svih ljudi u Drugom svjetskom ratu, pa time i na stradanje Roma. To je i poruka da su Romi i danas izloženi fizičkom šikaniranju i diskriminaciji, od obrazovanja do zapošljavanja. Oni su u specifičnoj situaciji, narod bez matične države koja bi se za njih založila na međunarodnom nivou. Vidjet ćemo kako će inicijativa proći u Saboru, ne bih se zalijetao s prognozama. Istina je da komemoracija u Jasenovcu 'pokriva' sve žrtve, možda će netko reći da je to dovoljno. Obilježavanje tog dana ipak bi bila prilika da se pošalje poruka o potrebi da se današnji problemi Roma moraju rješavati, kaže Nedžad Hodžić, predsjednik Kluba zastupnika nacionalnih manjina.

Ako gledamo proporcionalno, Romi su najviše stradali. Brojčano, najviše je ubijenih Srba, ali u odnosu na broj stanovnika po nacionalnosti, najveći broj je likvidiranih Roma, upozorava Nataša Jovičić, ravnateljica JUSP-a Jasenovac

Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida komemorira se 2. kolovoza kao sjećanje na sve Rome stradale u Drugom svjetskom ratu. Datum je izabran u spomen na 1944. godinu, kada je, samo u jednom danu, u nacističkom logoru Auschwitz pogubljeno 2897 Roma. Vijeće Europe prihvatilo je inicijativu više romskih organizacija da upravo taj dan bude spomendan romskog stradanja. Do sada su dva nacionalna parlamenta 2. kolovoza službeno proglasili danom sjećanja na romske žrtve u Drugom svjetskom ratu – u Mađarskoj 2005. godine, a u Poljskoj prije tri godine. Pored toga, u nizu europskih država romske udruge na taj dan organiziraju prigodno odavanje počasti, a tako je i kod nas.

U Hrvatskoj se 2. kolovoza obilježava od 2012. godine na romskom groblju u Uštici pokraj Jasenovca. Selo Uštica bilo je svojevrsno predvorje koncentracijskog logora Jasenovac, u njega su dovozili deportirane Rome. Mnogi su već tamo likvidirani. Na mjestu stradanja danas je 21 grobnica.

Prema poimeničnom popisu žrtava izrađenog nakon rata, a koji stalno nadopunjuju u Javnoj ustanovi Spomen-područje Jasenovac (JUSP), na području koncentracijskog logora Jasenovac, pogubljene su 16.173 osobe romske nacionalnosti (5688 muškaraca, 4877 žena i 5608 djece). Najveća masovna hapšenja i pokolji dogodili su se sredinom 1942. godine, nakon što su ustaške vlasti 19. svibnja donijele odluku o deportaciji Roma u Jasenovac.

- Ako gledamo proporcionalno, Romi su najviše stradali. Brojčano, najviše je ubijenih Srba, ali u odnosu na broj stanovnika po nacionalnosti, najveći broj je likvidiranih Roma, upozorava Nataša Jovičić, ravnateljica JUSP-a Jasenovac. Za nju nema dvojbe treba li imati poseban dan kojim bi se obilježavalo stradanje Roma. To je međunarodno prihvaćen datum, kaže, i treba ga poštivati. Prema njezinim riječima, inicijativu da se 2. kolovoza počne komemorirati i u Hrvatskoj pokrenuo je prije dvije godine tadašnji potpredsjednik Vlade Neven Mimica, a Spomen-područje Jasenovac uključilo se na poticaj Ministarstva kulture.

- JUSP Jasenovac nije organizator, nego to organiziraju same romske organizacije, ali mi se trudimo biti 'dobri domaćini'. Bez obzira što već imamo obilježavanje 22. travnja, dana proboja iz logora Jasenovac kada komemoriramo sve žrtve, ne vidim problem i u posebnom prisjećanju na stradanje Roma. O tome se malo zna. Među njima ima malo stručnjaka koji se time bave. Nema puno stručne litarature. O tragediji Roma stidljivo se govori, kaže Jovičić.

Dosadašnja obilježavanja u Uštici, na žalost, nisu prošla bez trzavica među romskim organizacijama, pa su svaki put organizirana dva paralelna događanja. Jednu svečanost, točno na 2. kolovoza, organizira jedan dio romskih udruga i na njega dolaze predstavnici državnih vlasti, a drugo obilježavanje je dan ranije s drugom grupom romskih udruga i predstavnicima gradova. Jovičić kaže da unatoč podjelama, za koje se nada da će s vremenom nestati, obje komemoracije okupljaju mnogo mladih i na objema je puno dirljivih govora.

Ni 70 godina nakon Drugog svjetskog rata genocid nad Romima nije dovoljno istražen. Jedna od rijetkih studija kod nas je ona povjesničarke Narcise Lengel–Krizman "Genocid nad Romima – Jasenovac 1942." objavljena prije desetak godina u izdanju Spomen-područja Jasenovac. Međutim, ni to pedantno istraživanje nije odgovorilo na pitanje koliko je bilo Roma na području tadašnje NDH. Prema nekim izvorima, "ciganskim jezikom" kao materinskim je 1940. godine govorilo 14.540 stanovnika, ali je ostalo nejasno jesu li u tu brojku ušli i Romi nomadi te novorođeni. Neovisno o tome, brojka prvog popisa stanovništva nakon rata, 1948. godine, donosi zastrašujući podatak da je u Hrvatskoj tada (pre)živjelo samo 405 Roma.

Ustaške vlasti po rasnim zakonima nisu nimalo zaostajale za nacističkom Njemačkom. Tražila se arijevska čistoća, odnosno besprijekorno hrvatsko porijeklo, a prema onima koji nisu bili 'čisti' bilo je dozvoljeno nasilje. Posebna komisija ispitivala je dvojbene slučajeve i pred njom je preispitivano porijeklo pojedinih osoba. Prema istraživanju Lengel-Krizman, bilo je – istina iznimnih slučajeva – da je neka osoba židovskog ili srpskog porijekla prošla pred komisijom nešto povoljnije u odnosu na prvobitnu odluku, ali za Rome nije našla nijedan takav slučaj.

"Svi se mi smatramo Hrvatima i vazda smo hrvatski reagirali što je znak da u nama ne teče ciganska krv nego hrvatska (...) Svi mi živimo stalno i u zidanim kućama, dok većina nas ima i redoviti seljački posjed te stoku itd., dok nema upravo ni traga kakovom nomadskom načinu života kao što je to pojava kod Cigana (...) Pigment boje kože, kose i očiju kod najvećeg dijela nas je dapače jače 'nordijski', ciganskih obilježja nema uopće"

Kakva je atmosfera vladala u dokazivanju "arijevskog porijekla", povjesničarka ilustrira potresnim pismom Ivana Ivanovića iz Pitomače. On, u ime 70-ak romskih obitelji, u kolovozu 1941. godine piše ustaškom Ministarstvu unutarnjih poslova žaleći se da im "lokalne vlasti ne samo uskraćuju građanska prava, nego i šikaniraju pod izgovorom da smo Cigani". Moli da stručna komisija što hitnije ispita njihovo "rasno porijeklo, jer trpe veliku štetu i ponižavanje".

Ivanović piše: "Svi se mi smatramo Hrvatima i vazda smo hrvatski reagirali što je znak da u nama ne teče ciganska krv nego hrvatska (...) Svi mi živimo stalno i u zidanim kućama, dok većina nas ima i redoviti seljački posjed te stoku itd., dok nema upravo ni traga kakovom nomadskom načinu života kao što je to pojava kod Cigana (...) Pigment boje kože, kose i očiju kod najvećeg dijela nas je dapače jače 'nordijski', ciganskih obilježja nema uopće."

Ustaške vlasti po kratkom su postupku odbili žalitelja. U odgovoru stoj da je svih 70-ak obitelji u Pitomači "od davnine poznato kao cigani, koji doduše stanuju u vlastitim kućama, čak posjeduju vlastitu okućnicu i zemlju (...) ali to je zemljište vrlo slabo ili nikako obrađeno, jer im se poljodjelske radove uopće neće raditi. Glavno im je zanimanje trgovina peradi, konjima a u posljednjih par godina kučarenje starim krpama (...) Što se tiče tvrdnje žalitelja da nije cigan nego Hrvat, neodgovara istini i dokazuje i ta činjenica, da je upravo žalitelj pušten kući iz vojne vježbe jer je to tražio i naročito za to, jer da on kao cigan nije dužan služiti Hrvatsku vojsku (...) Iz ovoga se vidi da im je cilj ovakovim pritužbama samo zavađati više oblasti u bludnju i zadavati nepotrebno piskaranje", stoji u ustaškoj odbijenici.

Jedini Romi koji su uspjeli sačuvati živote na području tadašnje NDH bili su tzv. Bijeli Cigani, odnosno Romi muslimanske vjere u BiH. Spašeni su zalaganjem njihovih sugrađana. Većina ostalih Roma bila je likvidirana, ili planski u Jasenovcu ili u odmazdama. „Konačno rješenje ciganskog pitanja“  obavljeno je u NDH u vrlo kratkom vremenu, bilo je masovno i bez milosti.  

Nakon što je Ustaška nadzorna služba 19. svibnja 1942. godine izdala nalog o tome da moraju biti "pokupljeni svi Cigani" i odvedeni u Jasenovac, kreću masovna uhićenja i deportacije Roma. Pred javnošću, takva je odluka pravdana time da ih se "privodi konstruktivnom radu" i da je tako "svakome od njih pružena mogućnost napretka u poslu i zanatu koji im najbolje odgovara". Odvođene su čitave romske obitelji, ispražnjena su čitava romska naselja, bez izuzetka, temeljito. Imovina Roma koja je ostala za njima, pljačkala se bez milosti ili prodavala na javnoj dražbi, a zemlja se davala izbjeglicama. Za razliku od drugih, Romi nisu upisivani u spiskove kada su dovođeni u Jasenovac. Njih se računalo – "na vagone". Zato je danas jako teško rekonstruirati točan broj ubijenih Roma.

U prvo vrijeme, Rome su na putu prema logoru smještali u selo Uštica pokraj Jasenovca, u kuće iseljenih i ubijenih Srba. Ustaške vlasti lažno su im obećavale da će moći ostati tu živjeti. Ubrzo se dogodilo upravo suprotno. Prvo su krenula pojedinačna ubojstva, pa likvidacije u manjim grupama. Selo je uskoro postalo pretijesno za tisuće transportiranih Roma, pa su dio njih ustaške vlasti prebacili preko Save u Gradinu, koja je također dio kompleksa koncentracijskog logora Jasenovac. I oni su likvidirani.

"Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu, kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac... Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece. To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti za čitav život ostaviti tragove u svakom čovjeku"

Narcisa Lengel-Krizman navodi iskaz preživjelog svjedoka koji je prisustvovao razdvajanju romskih obitelji: "Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu, kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac... Kako su neopisivo jezovite scene opraštanja Cigana od njihovih žena i djece. To je tako užasno, elementarno i upravo životinjski ljudsko, da mora potresti za čitav život ostaviti tragove u svakom čovjeku. Ciganska djeca, kovrčavih glava i krupnih crnih očijum tako su draga i topla. Njihove su se ručice tako grčevito držale njihovih majki i očeva, njihov lelek prodirao je do kostiju. Ubijalo se dnevno na vagone takve cigančadi. Zašto? Nitko nije znao – zato što su skitnice, zato što su Cigani." Gotovo nijedan Rom, Romkinja ili romski mališan u logoru nije preživio.

Plansko fizičko istrebljenje Roma provođeno je i diljem Europe. Masovne likvidacije prolazile su šutke, bez velikih javnih reakcija. Već 1936. godine otjerano je prvih 500 Roma u logor Dachau "na preodgoj i eventualnu sterilizaciju". Tri godine nakon toga u Njemačkoj je donesen zakon "protiv ciganske opasnosti". Nacistički pseudoznanstvenici razvijali su teoriju o "rasnoj čistoći" u koju se većina Roma nije uklopila, što je značilo da moraju biti likvidirani, odnosno iskorijenjeni. Jedini koji su dijelom pošteđeni bili su Sinti i Laleri. Oni su, po nacističkom suludom shvaćanju, sačuvali rasnu čistoću. Apsurdno je da je između 5000 i 6000 njemačkih Roma bilo spašeno zahvaljujući Zakonu o zaštiti povijesnih spomenika. Pošteđeni su "kao kulturno dobro". Ali i oni su živjeli u stalnom strahu od sterilizacije jer je prema tom zakonu, "povijesni spomenik jedinstven i nezamislivo je da ga se multiplicira".

Nema službenih podataka o broju stradalih Roma tijekom Drugog svjetskog rata. Različiti izvori navode podatke od 100 tisuća do čak 1,3 milijuna ubijenih Roma. Narcisa Lengel-Krizman priklanja se korigiranim podacima Christiana Bernadaca od 240.150 mrtvih, što naziva "najbliže istini". U tu brojku, međutim, nisu uračunati likvidirani u tzv. sabirnim logorima, koji su organizirani radi deportacija, ili stradali u akcijama odmazde.

Naših 16.173 Roma ubijenih u Jasenovcu popisuju se nakon rata vrlo pažljivo, jednako kao svih 83.145 do sada identificiranih stradalih logoraša. Za svakog logoraša vode se podaci o imenu i prezimenu, imenu oca, godini i mjestu rođenja, narodnosti, mjestu stradanja, načinu i godini smrti, logoru/stratištu gdje su likvidirani. Taj popis nije konačan, objašnjava Nataša Jovičić, na njemu se stalno radi, nadopunjuje se i mijenja, ovisno o rezultatima istraživanja, novim dokumentima ili iskazima članova obitelji.


Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije
 

napokon-i-u-hrvatskoj-inicijativa-za-spomendan-na-romske-zrtve-genocida-2414-2498.jpg

Rome se nije upisivalo u popise kada su dovedeni u Jasenovac. Njih se računalo – "na vagone"
Rome se nije upisivalo u popise kada su dovedeni u Jasenovac. Njih se računalo – "na vagone"
Foto: 
JUSP Jasenovac

napokon-i-u-hrvatskoj-inicijativa-za-spomendan-na-romske-zrtve-genocida-2414-2499.jpg

Oglas Redarstvenog ravnateljstva Zagreb upućen Romima da se prijave radi popisa, Zagreb, 17. srpnja 1941.
Oglas Redarstvenog ravnateljstva Zagreb upućen Romima da se prijave radi popisa, Zagreb, 17. srpnja 1941.
Foto: 
JUSP Jasenovac/Hrvatski državni arhiv

napokon-i-u-hrvatskoj-inicijativa-za-spomendan-na-romske-zrtve-genocida-2414-2500.jpg

Uštica, Kuća leleka, mjesto gdje su zatvarani Romi (žene i djeca) tijekom 1942.
Uštica, Kuća leleka, mjesto gdje su zatvarani Romi (žene i djeca) tijekom 1942.
Foto: 
JUSP Jasenovac/Hrvatski državni arhiv