NDH – slučajnost, a ne država

Na prepunoj Maloj loži u Šibeniku, u okviru devetog FALIŠ-a, Boris Rašeta i Goran Gavranović iz dnevnog lista 24 sata u petak su, uz moderaciju Emira Imamovića Pirketa, predstavili svoju knjigu “10 dana u travnju: uspon i pad NDH-a“ u kojoj su publici pokušali dočarati tih prvih deset dana travnja kada je proglašena NDH, ali ne čineći to isključivo držeći se visoke političke razine, nego svakodnevnog života. Da su u tome uspjeli, dokazuje činjenica da su prva dva izdanja rasprodana, tako da su autori stigli u Šibenik – bez knjiga.

Gavranović je kazao kako je proglašenje NDH prije bilo odraz slučajnosti, nego smišljene volje hrvatskog naroda koji velikom većinom nije razmišljao o takvoj tvorevini. Nadovezao se Rašeta objašnjavajući da su se prilikom pisanja knjige o nastanku NDH držali ruletnih mogućnosti crnih i crvenih polja.

„Prva opcija preuzimanja NDH bio je Maček koji je bio suočen s jasnom alternativom. Ostavljen mu je revolver na stolu. Poruka je bila jasna: ili preuzmi državu ili se ustrijeli. Da je bila ozbiljna dokazuje primjer mađarskog premijera koji je izabrao pištolj. Maček nije želio preuzeti državu, a Kvaternik je danima razmišljao što da uradi. Ipak se odlučio 10. travnja proglasiti NDH, što je sve zateklo s obzirom da je to učinio na svoju ruku“, rekao je Rašeta.

Gavranović je podsjetio da Pavelić također nije znao da će biti proglašen gospodarom velike Hrvatske i da je par sati ranije u Firenzi isprobavao novu uniformu.

Govoreći o načinu kako su pisali knjigu, ispričali su da su ovoj zahtjevnoj temi pristupili kao novinari, a ne kao povjesničari. Prilikom pisanja proučuli su obiman materijal – od memoara Vladimira Velebita, Josipa Horvata, Joža Horvata, Mile Budaka, Ante Moškova i Bogdana Krizmana do dnevnih novina koje su izlazile tih dana, kako bi opisali kako su tih dana živjeli umjetnici, ali i obični građani. Krleža je, primjerice, pripremao premijeru „Glembajevih“ u današnjoj Gavelli koju je režirao Branko Gavella. Zadnja proba održana je neposredno pred proglašenje, 6. travnja, točno na dan napada na Kraljevinu Jugoslaviju. U predstavi je igrala i Bela Krleža. Za vrijeme proglašenja Krleža je u svom stanu sjedio s Belom i čuo na radiju Didu Kvaternika uz zvuke „Borisa Gudonova“ i zvona iz Kremaljske crkve. Ističu kako je dobar dio rata Krleža proveo u sanatoriju kod Đure Vranešića, gdje je do proglašenja ustaške države bio smješten i navodno nepokretan Mirko Puk, kasnije ministar u zločinačkoj državi. Čim je postao ministar, odmah je ozdravio.

„Nitko tih dana nije znao gdje će i kako sve završiti, vlast se kotrljala na cesti, čekao se Pavelić, a Tito je trljao ruke misleći da je vrijeme za revoluciju“, kazao je Rašeta.

Gavranović je podsjetio da je Maček par godina ranije, uz pomoć još jednog konzervativnog političara regenta Pavla, stvorio konfederalnu Hrvatsku unutar Jugoslavije i ostvario gotovo sve ciljeve tadašnjeg HSS-a, objašnjavajući da je Maček godinama bio prešućivan, baš kao i njegovi memoari koje je HSS izdao 1992. godine. Maček misli, kaže on, da će se nakon kraha njemačke okupacije stvari vratiti na staro i da će opet biti nekakva Jugoslavija. Siguran je da se hrvatsko pitanje nikada neće rješavati oružanim putem.

Tito je za to vrijeme okupio najuže partijsko rukovodstvo. Sjeo je u avion za Beograd koji se zamalo srušio. Rekao je Peri Popivodi da je rat prilika za revoluciju. Partija je bila dobro organizirana i mogla je dići ustanak. Krleža je već prije bio partijski disident, što mu je pomagalo u opstanku u NDH. „Pokaj se“, rekao mu je partijski rukovodilac Pajo Gregorić koji je slao ljude da ga privole da dođe u partizane.

Krleža je, osim toga, bio na popisu za strijeljanje, ali je Paveliću očito bio važan pa je spašen u zadnji tren. Prešućeno je, ističe Rašeta, da je Bela Krleža kao Srpkinja u vrijeme NDH ostvarila zvjezdanu karijeru i da je zadnju premijeru imala u travnju 1944. godine. Unatoč tome, partizani su željeli privoliti Krležu. Na jedan od poziva odgovorio je da ne može doći, jer da je Bela dobila anginu, na što se jako naljutila Titova supruga Herta Haas koja je ostavila dijete i krenula u revoluciju.

Od čaršije do patrijaršije svi su tih dana osnivanja NDH bili aktivni pa i komunisti koji su ponešto kasnili, ističu autori, dodajući da je nova jugoslavenska vlast, nakon puča 27. 3., 1941. Hitleru nudila još više nego prethodna, ali da ovaj na to nije htio pristati. Svi su, dodaju, i Andrić i Krleža i Maček, mislili da bi bilo bolje da puča nije bilo.

Upitan o ustaškim zločinima, Gavranović kaže da se i sam Maček u memoarima pitao bi li prihvaćanjem funkcije mogao spasiti ljude, prije svega Židove i Srbe. Mara Pavelić je kazala: “Jebem ti Hrvatsku u kojoj moj Ante nije poglavnik“, citira Rašeta i pojašnjava da ustaše na početku nisu bile antisemitski pokret, nego da su to učinili kao ustupak Njemačkoj, a da su Srbi ubijani zbog čišćenja teritorija i lakše konsolidacije neke buduće NDH, kao manje države nego što je bila kad je proglašena.

Prema Gavranoviću, radi se dijelom o osveti, a dijelom o istinskoj mržnji koja se u međuvremenu pretvorila u sustavan plan. Mržnje između Hrvata i Srba u to vrijeme, osim posljedica šestojanuarske diktature nije bilo, na što Rašeta nastavlja da su pet do deset dana nakon utemeljenja NDH uvedeni rasni zakoni i otvoreni prvi logori te da je glavni pouzdanik Anti Paveliću bio Vjekoslav Maks Luburić.

Rašeta je ispričao sudbinu Marka Mesića, rođaka bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je bio oficir u vojsci Kraljevine. Rat ga je zatekao u Kraljevu gdje mu je jedan od generala prepustio komandu jašući bijelog konja i pjevajući „Adio mare!“. Nakon toga je mobiliziran u hrvatske snage pa završio na Staljingradu, da bi se na kraju našao u partizanima s odlikovanjem. Tito ga je primio i vikao na njega da bi na kraju bio 1948. uhapšen zbog veza s Rusijom. Kasnije je pao pod vlak koji mu je obje noge odsjekao.

Autori iznose i tezu da su jugoslavenski komunisti bili autonomniji prema Rusiji u odnosu na ostale pokrete otpora, te da je Moskva – kako je napisao Vice Vukov u svom francuskom doktoratu – prije svega u Hrvatskoj i Sloveniji vidjela svoju sferu utjecaja, dok je Srbija bila prepuštena zapadu s obzirom na veze kraljevske obitelji.

Kazali su i da su mediji u to vrijeme bili, današnjim rječnikom govoreći, vrlo flambojantni, pa su se nakon prvih nekoliko prvih stranica cenzurirane politike bavili sudbinom običnih ljudi poput jednog revolveraškog obračuna i životnih drama nalik stanovitoj Pepici iz Varaždina koja je dobila trojke te osmog svjetskog čuda Ragibe iz Nevesinja koja je odlučila postati muškarac... 

ndh-slucajnost-ne-drzava-7596-10328.jpg

Emir Imamović Pirke, Goran Gavranović i Boris Rašeta
Emir Imamović Pirke, Goran Gavranović i Boris Rašeta
Foto: 
Fališ