Marquez: 'Ne poznajem nijednog luđaka koji radi toliko razumnih stvari poput mene'

Želeći sačuvati od zaborava onaj bolji dio hrvatskog novinarstva, nastao prije Googlea, Forum kreće sa serijom tekstova iz tog vremena. Prvi je "pretisak" razgovora novinarke Gordane Tintor s piscem Gabrielom Garcijom Marquezom objavljenog u magazinu Start 1979. godine.

Autor knjige "Sto godina samoće" jedini je književnik koji se odvažio na štrajk, a da to nije bio odraz stvaralačke nemoći nego političkog opredjeljenja. Gromoglasno hvaljen, kako u svijetu tako i kod nas, isto toliko napadan, čak i zbog tobožnjeg plagiranja Balzaca, Gabriel Garcia Marquez jedna je od najznačajnijih ne samo književnih nego i društvenih pojava u Latinskoj Americi. Njegov nedavni boravak u Dubrovniku omogućio je našoj suradnici da povede razgovor

Kolumbijski pisac Gabriel Garcia Marquez, autor romana "Sto godina samoće" (Cien años de soledad) koji mu je donio međunarodnu slavu, kao i niza drugih renomiranih djela što su ga približila i našoj čitalačkoj publici, nedavno je boravio u Dubrovniku kao član Komisije UNESCO-a koja je raspravljala o potrebi što boljeg i slobodnijeg informiranja u svijetu. Uz druge značajne latinoameričke pisce, kao što su Borges, Cortazar, Fuentes i drugi, uvelike je pridonio da svijet obrati pozornost na značajne društvene i duhovne fenomene cijeloga južnoameričkog kontinenta.

Odmah nam je rekao da želi, više od samog sudjelovanja na sastancima Komisije, što više razgovarati s novinarima, jer je, po njegovu mišljenju, upravo to način da se odmah počne provoditi u djelo osnovna svrha toga skupa.

Već je počeo osjećati "jezičnu nostalgiju" pa je – budući da je razgovor vođen na španjolskom – inzistirao da odmah prijeđemo na ti. Za sebe kaže da uopće ne može nikome reći vi, jer to stvara nepotrebnu barijeru u komunikaciji.

Razgovor koji objavljujemo vođen je u nekoliko navrata zbog njegove prezauzetosti, pa smo tako, prije samog njegova odlaska, na putu do dubrovačkog aerodroma, razgovarali o njegovom pristupu stvarnosti preko mašte i o tome kako je, bez ikakvih ograničenja, koristi u svojim djelima, s jedne, i njegovu sasvim konkretnom političkom angažmanu s druge strane. U vezi s tim napomenuo je sljedeće: "Ne poznajem nijednog luđaka koji radi toliko razumnih stvari poput mene."

U Latinskoj je Americi običaj da se pisac, osim samo književnog stvaralaštva, bavi i teorijom i analizom književnog djela. Koliko je meni poznato, ti si se opredijelio "samo" za stvaranje.

Točno. Ja sam vrlo loš književni kritičar i vrlo loš kritičar svojih djela. Zapravo, uopće ne razumijem kritičare. Oni, kao posrednici između autora i čitatelja, samo prave zbrku. Sad ću ti ispričati zgodnu anegdotu. Imam sina od 17 godina koji ide u englesku školu u Meksiku. Ispitna pitanja dolaze iz Londona. On je baš izvukao pitanje "Što simbolizira pijetao u (mojoj) knjizi 'Pukovniku nema tko da piše'?" Moj je sin odgovorio: "Nakon dugih i iscrpnih razgovora s autorom, zaključio sam da pijetao nije ništa drugo do običan pijetao." Vidiš, moja djela ne znače ništa drugo nego upravo ono što je u njima, i svaki bi im čitatelj trebao baš tako i prilaziti. Kritičari obično sugeriraju simbole i «dubine» koje ne postoje. Ja pišem vrlo jednostavno, i taj se jednostavni rad gubi kad se umiješaju posrednici. Želio bih da čitatelji vjeruju meni, a ne kritičarima.

Tvoju posljednju knjigu "Jesen patrijarha" smatraju – osim što je opća ocjena da je to vrlo dobar i zanimljiv roman – teškom za čitanje…

Ne, ja mislim da je to vrlo jednostavna knjiga. Možda otežava čitanje to što je puno karipskih lokalizama i narodnog govora. Ljudi s malo literarnog obrazovanja rekli su mi da su je lako razumjeli. A, upravo kritičari, koji sebe smatraju privilegiranom elitom, nametnuli su shvaćanje da je ta knjiga teška.

Ipak, mora se priznati da je spiralna struktura u tom romanu pomalo neobična običnom čitatelju.

Baš tom spiralnom strukturom htio sam, na neki način, olakšati čitatelju. Da nisam odabrao takvu strukturu, knjiga bi bila mnogo duža i dosadnija. Htio sam dobro odraditi problem apsolutne moći u Latinskoj Americi, i ta mi je struktura za to odlično poslužila. Osim toga, svatko tko se u životu popeo ravnim stepenicama, zna se popeti i spiralnim.

Danas u Latinskoj Americi postoji nekoliko vrlo zanimljivih autora koji se bave diktaturom kao temom svojih romana, a preko latinskoameričkog magijskog realizma i mita… To se, pak, analizira pomoću koncepta vremena i prostora.

Mene uopće ne zanima intelektualističko prilaženju djelu preko vremena i prostora. Ono što me doista zanima apsolutna je moć utjelovljena u liku diktatora. Upravo je diktator jedini  mitski lik koji je proizvela Latinska Amerika. Nismo stvorili ni lik Mesije, ni lik osvajača, nego upravo tropskog diktatora. I on je veliko iskušenje za nas.

Ipak, smatram, da je suviše lako reći da je riječ o bestijalnom liku koji apsolutno vlada svojom zemljom i svojim narodom, da postoje nijanse u kojima se vidi tvoj implicitni kritički stav spram primitivizma i stagnacije zajednice u kojoj je moguće provoditi takvu diktaturu. Osim toga, smatram da tvoj diktator doživljava metamorfozu, od zaštitnika zajednice, kojom vlada kao primus inter pares, do diktatora naših dana.

To je nešto što bih htio da se već jednom sasvim pojasni. Mitski latinskoamerički diktator opsežna je i teška tema. Svi koji se njime bave izađu operušani. Vjerujem da ćemo se još dugo time baviti. Ali, hoću napomenuti da mitski latinoamerički diktator ne postoji više. Danas je diktator rezultat američkog vojnog aparata i nema nikakve konkretne ljudske osobine. Patrijarh je obično bio narodnog podrijetla i njegova ga je vlastita klasa izdigla do toga. Upravo je zato zanimljiv kao literarna tema. On je produkt feudalnih odnosa u društvu, a na razini kulture bilo je najlakše mistificirati moć. U doba takvog diktatora narod nije patio, sam ga je narod mistificirao. Paternalizam mitskog diktatora zanosio je narod. To je povijesna stvarnost Latine Amerike i ne smijemo je miješati s nekim političkim shemama koje su posteriorne.

Kako je nastalo to djelo?

Desetak godina čitao sam sve do čega sam došao o diktatorima. Onda sam to nastojao zaboraviti i ostati samo sa svojim vlastitim osjećajem o svemu tome. Bio je to kolaž zaključaka o meni. Nijedna anegdota koju sam opisao u "Jeseni patrijarha" ne odgovara stvarnosti, zbiljske su anegdote mnogo bolje i ponekad mnogo literarnije od mojih.

Jedna od važnih latinskoameričkih osobina i danas je mačizam (machismo). U "Jeseni patrijarha" eksplicitno je i u patrijarhovu uskliku: "Viva el macho!"  

Mačizam je u Latinskoj Americi velik problem. Smatram da se održava zato što se još sviđa ženama. Ja ga, osobno, mrzim, ali dugo sam morao raditi na tome da ga prevladam. Naučio sam sve o njemu još u svojoj kući, gdje je moja majka najveću važnost uvijek pridavala mojemu ocu i jer je moja velika prednost za nju bila u tome što sam muškarac. No, mačizam nije, zapravo, latinskoamerička kategorija, ona je katolička. Bog je muškarac, papa je muškarac, i upravo crkva najviše ističe taj superiorni položaj muškarca naspram žene. To je velika društvena nepravda. Prava snaga društva je u ženi, i ja smatram da se to vidi u mojim knjigama. Muškarci mogu učiniti (i čine) bilo kakvu povijesnu glupost, a ipak povijest ne mijenja svoj stav spram žene. Od svega najviše mrzim mačizam, a nježnost je vrlina kojoj se najviše divim. Ipak, žene su izgubile strpljenje, ne daju više indulgencije, više nam ništa ne opraštaju. Mislim da je muškarac nježniji od žene; to je njezin način osvete, koji proizlazi iz želje da se obrani. I tako nastaju individualni kompleksi koji se onda održavaju kao društveni problemi. U Latinskoj Americi, baš zato što nam žene niječu nježnost, postoji tako velika sklonost spram homoseksualizmu. Pred zakonom žena ima sve više prava i jednakosti, ali mentalitet je teže izmijeniti od zakona. Žene bi nam mogle mnogo više pomoći svojom nježnošću. Ja kažem da su svi muškarci impotentni, i da samo ponekad naiđemo na ženu koja nam pomogne. A sve to potječe, rekao sam već prije, od katolicizma, pomiješano s arapskim utjecajima. Samo smo nekim čudom živi.

U Evropi su tvoje knjige, i knjige nekih drugih latinskoameričkih pisaca – kao što su Alejo Carpentier, Roa Bastos, Juan Rolfo, Asturias itd. – naišle na veliki odjek. Čini se da komunikacija s Evropom nije teška.

Dijelim mišljenje da nas Evropljani ne razumiju kad nas čitaju polazeći od vlastitih shema. To se odnosi naročito na Francuze. Ali, smatram da bi komunikacija s Evropom kroz umjetnost mogla biti odlična. Kažu mi da se moje knjige u Jugoslaviji mnogo čitaju, da se prodaju kao hrenovke. Zašto se baš ovdje moji romani više razumiju nego u drugim zemljama Evrope? Postoje, očito, neke točke identifikacije između naših naroda, ali vi, vjerojatno, niste toliko opterećeni nebuloznim literarnim teorijama kao neki drugi i imate više mašte. Za mene je bilo veliko veselje da je većina ljudi, s kojima sam ovdje razgovarao, pročitala barem neku moju knjigu.

Spomenuo si maštu. Za tvoja se djela kaže da su tako puna mašte da graniče s fantazijom…

Ne, ne. Mene fantazija uopće ne zanima. Fantazija je Walt Disney. Mene zanima imaginacija, jer ona sve pronalazi u stvarnosti, a ne u spekulaciji.

Kako objašnjavaš latinskoamerički literarni boom?

Taj nagli interes za latinskoameričku književnost za mene je posljedica nečeg mnogo važnijeg. Mi smo i prije pisali dobre i zanimljive knjige, a nitko ih nije poznavao. Najbolje djelo tog takozvanog booma, "Pedro Paramo" Juana Rulfa, napisano je prije više od dvadeset godina. Imao sam pet objavljenih knjiga, a nisu me poznavali ni u mojoj kući. Od prvog izdanja mojega najboljeg romana "Pukovniku nema tko da piše" prodano je 70 (sedamdeset) primjeraka. Trebao sam napisati «Sto godina samoće» da bi se počeo čitati «Pukovnik». Znaš što je bila prava eksplozija za Latinsku Ameriku? Kubanska revolucija. Svijet se počeo zanimati za nju, a preko nje za Latinsku Ameriku. Plakati Che Guevare obišli su svijet, odjednom su svi pokazali zanimanje za nas i tako se otkrila i naša literatura. Kubanska revolucija bila je "rezonantna kutija". Ne samo što je Evropa počela čitati našu književnost, nego i mi sami.

Tako je u svjetskoj literaturi nekoliko latinskoameričkih pisaca izbilo u prvi red.

Točno. To je novi element u nas. Taj nagli, zarazni uspjeh nešto je što prije nije postojalo: pisac kao javna ličnost, kao zvijezda. Danas je nekima to toliko važno da ne znaš pišu li radi pisanja ili radi toga da postanu poznati.

Što misliš o tom kulturnom elitizmu, o želji da se postane zvijezda?

Naravno da je ta pojava vrlo negativna. Ali "slava" se može kanalizirati i u pozitivnom pravcu. To je ono što ja nastojim. Na početku, kad sam postao slavan, vrlo sam se zbunio. Ja sam, zapravo, prilično stidljiv i ne volim se pokazivati u javnosti. Nikad ne idem na koktele, na književne kongrese i slične stvari. Ne pojavljujem se mnogo u javnosti, i to ima dobru stranu: čini me zanimljivijim, raste mit i intriga. To je kapital koji politički koristim, koji stavljam u službu Latinske Amerike.

Ta opća latinskoamerička/kontinentalna tendencija kod vas već dugo postoji. Od ratova za otcjepljenje od Španjolske, kad je Bolivar želio ostvariti svoj veliki san o ujedinjenoj Latinskoj Americi, preko Martija i njegova koncepta "naše Amerike" i Che Guevere koji je socijalističku revoluciju s Kube htio prenijeti na kontinent, pa sada ti koji si i službeno u raznim zemljama Latinske Amerike…

Nastojanje da se razdvoji Latinska Amerika oduvijek je bilo nametnuto izvana; to je umjetna tendencija koja odgovara drugima. Bilo bi, naravno, utopijski misliti da je Latinska Amerika jedinstvena. Postoje objektivne razlike između Čileanca, Argentinca, Meksikanca ili Urugvajca, ali u svijesti tih ljudi ne postoje stvarne granice. Upravo je svijest jednog Čileanca i jednog Meksikanca faktor ujedinjenja. Mnogo sam naučio boraveći u Evropi. Gladovao sam u Parizu s latinskoameričkim izbjeglicama. Evropa nam je dala dobru perspektivu Latinske Amerike. Kolumbijac sam, sad živim u Meksiku, pripadam venezuelskoj partiji MALS (socijalistički pokret Latinske Amerike), bio sam u panamskoj delegaciji, sa službenim panamskim pasošem, na potpisivanju sporazuma o kanalu… Radim za kubansku vladu i osjećam veliku solidarnost spram kubanske revolucije.

Uz toliko političko angažiranje. Imaš li vremena baviti se literaturom?

Nije riječ o vremenu. Odlučio sam da ništa ne objavim do pada Pinochetove diktature…

Nije li to pomalo umjetna odluka za jednog pisca?

Ne, to je politička odluka. Ja sam pisac u štrajku!

Uspješno se baviš političkim novinarstvom. Dobio si 1977. godine nagradu za političko novinarstvo.

Političkim novinarstvom bavim se zato što mislim da ima mnogo političkih istina koje čitatelji u cijelome svijetu moraju točno saznati, a kapitalističkim novinama ne odgovara da se one iznesu. Ipak, sve novine u svijetu objavljuju moje članke. Tako sam stavio svoju književnu slavu u službu političkog novinarstva. Npr. članak o Angoli, kako sam je ja vidio, mnoge novine ne bi objavile da nije bilo mog potpisa. To je ujedno profesionalni i politički rad.

Tvoja solidarnost s Kubom i kubanskom revolucijom dobro je poznata. Radiš na knjizi o svakodnevnom životu na Kubi u doba blokade. U autointervjuu o tome u jednom meksičkom tjedniku postavio si sam sebi pitanje "Jesi li objektivan?" i odgovorio "Objektivan sam, ali ne i nepristran". Možeš li nam reći nešto više o tok knjizi?

Ovdje u Jugoslaviji govorio sam ponešto o tome pa sad ne bih želio ništa ponavljati. Želim samo napomenuti nešto što je za me vrlo važno da se pravilno shvati. Ja sam doista solidaran s kubanskom revolucijom, ali ne idem svijetom propagirajući je. Jednostavno zato što to njoj nije potrebno. Znaš li da sam ja dobar kritičar kubanske revolucije. Ali ne izvana nego iznutra. Vrlo dobro poznajem prilike na Kubi i često s Kubancima, koji su vrlo samokritični, razgovaram o tome kako da se nešto unaprijedi. Oni, u pravilu vrlo dobro primaju moju kritiku. Mene je vrlo razveselila odluka o puštanju na slobodu 3600 političkih zatvorenika. Znaš li što to znači? To znači da je kubanska revolucija dosegla stupanj zrelosti kad ti zatvorenici, kontrarevolucionari, nisu više nimalo opasni za revoluciju. Mnogo o tome raspravljam na Kubi, ali nikad nisam zauzeo stav onih intelektualaca koji su napadali Kubu. Kubancima je jasno da ja nisam zagovornik tih zatvorenika, nego upravo odvjetnik revolucije i, kao takav, s njima mnogo razgovaram i o potrebi za što boljim informiranjem posredovanjem radija, televizije, novina. Kubanci lako "hvataju" američke stanice, a informacije Radio-Miamija nisu uopće prijateljski naklonjene Kubi. Isto je tako i sa sjevernoameričkim televizijskim programom i informacijama koje se prenose u susretima s rođacima koji žive u SAD.

Tome je pridonijelo i otvaranje zemlje, dolazak stranih turista itd.

Da, na Kubi postoji svijest o potrebi da se poveže s ostalim zemljama. Njezina duga izolacija iz svog prirodnog ambijenta, Latinske Amerike, blokada koju su nametnule Sjedinjene Države, po mojem je mišljenju najveće kršenje ljudskih prava u ovom stoljeću. Naravno da nije lako prevladati sve probleme koji su zbog toga nastali. Ja se, na polju informiranja, zalažem za što bolji radio i TV program, za što slobodnije novinarstvo, jer smatram da je to najbolji način da se suoči s informacijama koje dolaze izvana. Kubanci prihvaćaju moju pozitivnu kritiku jer znaju da je riječ o shvaćanju njihove stvarnosti i ulaženju u probleme, a ne o uobičajenoj kritici cenzure.

Hoće li otvaranje Kube možda dovesti do eventualne pojave potrošačkog mentaliteta?

To je rizik koji se ne može izbjeći. Ali, smatram da na Kubi postoji dovoljno visok moral da bi se moglo suočiti s tim rizikom. Ne vjerujem da je to neka stvarna opasanost za revoluciju.

Kako gledaš na razvoj odnosa Kube sa SAD?

Ne znam žele li Kuba ili Sjedinjene Države te odnose, ali oni su sad neizbježni. I jedna i druga zemlja nastojat će da što više izvuče. Ono što je bilo umjetno, potpuno lažno, to je gotovo dvadesetogodišnja blokada. Na žalost, malo je poznato kolike je žrtve podnio kubanski narod, kako se svakodnevno borilo na svim poljima, od kuhanja do odgajanja i obrazovanja djece. Zato i kažem da kubanski narod ima zaista visok stupanj svijesti i ne brine me da bi ga bilo što moglo staviti na kušnju.

U Latinskoj Americi postoji mnogo lijevo orijentiranih partija i pokreta koji poduzimaju konkretne akcije da bi se pomoglo narodima zemalja u kojima vladaju fašističke diktature, prikupljaju pomoć za izbjeglice, organiziraju akcije solidarnosti s narodom Nikaragve, vrše pritisak na fašističke vlade štrajkovima glađu, da bi se barem objavile liste nestalih političkih zatvorenika itd. Ipak, uza sve to, čini mi se da je latinskoamerička ljevica previše raspršena zbog tako različitih pristupa o putu u socijalizam i prevladavanju dubokih povijesnih kontradikcija – revolucijom.

Pitanje latinskoameričke ljevice tako je delikatno i tako kompleksno da se ne može ukratko obuhvatiti. Ja se sad ne izvlačim nego smatram da imamo i previše neslaganja na ljevici da bismo se smjeli upustiti u parcijalne ocjene koje nikome ne bi koristile. Trebali bismo svi raditi na tome da se ljevica ujedini na bazi zajedničkih interesa i da na taj način svi pomognemo Latinskoj Americi.

A što, kao pobornik mira u cijelome svijetu, misliš o najnovijem južnoazijskom sukobu?

Namjeravam uskoro otići tamo da na licu mjesta vidim što se događa.

Nedavno si osnovao Fundaciju za ljudska prava u Americi pod imenom Habeas, sa sjedištem u Meksiku, koju ćeš sam financirati dvije godine. Što je, zapravo, Habeas?

Nisam znao da se u Jugoslaviji već zna o tome. Veoma me veseli, jer potrebna je što veća solidarnost svih progresivnih snaga svijeta. Fundacija je nazvana po zakonu "Habeas Corpus", koji daje pravo svakom građaninu da se odmah i javno pojavi pred sudom da bi se, nakon saslušanja, odlučilo je li zatvoren zakonski ili ne. Stanje političkih zatvorenika, nestalih i izbjeglica u Latinskoj Americi je alarmantno, kršenje osnovnih ljudskih prava, progoni i tortura doveli su do degradacije ljudskog dostojanstva, do svakodnevne nesigurnosti i poniženja. Prijedlog da se osnuje Fundacija odmah su podržali napredni ljudi cijele Latinske Amerike i Kariba. Tu su tri šefa država, kubanski pisac Nicolas Guillen i argentinski pisac Julio Cortazar, udovica Pabla Nerude, Matilda Urrutia de Neruda i mnogi drugi. Fundacija je osnovana tek u prosincu prošle godine i – više od obavještavanja javnosti o strahovitim nedaćama, koje prolaze naši narodi pod fašističkim režimima – nastojat ćemo pokrenuti sve snage da se oslobode politički zatvorenici, da se omogući povratak milijuna latinskoameričkih izbjeglica u njihove zemlje i da se onemogući daljnje divljanje diktatura. Spremni smo prihvatiti svaku inicijativu, individualnu ili neke političke organizacije, da bismo što prije ostvarili naše ciljeve.

marquez-ne-poznajem-nijednog-ludaka-koji-radi-toliko-razumnih-stvari-poput-mene-1714-1718.png

'Političkim novinarstvom bavim se zato što mislim da ima mnogo političkih istina koje čitatelji moraju točno saznati, a kapitalističkim novinama ne odgovara da se iznesu'
'Političkim novinarstvom bavim se zato što mislim da ima mnogo političkih istina koje čitatelji moraju točno saznati, a kapitalističkim novinama ne odgovara da se iznesu'
Foto: 
Start

marquez-ne-poznajem-nijednog-ludaka-koji-radi-toliko-razumnih-stvari-poput-mene-1714-1719.png

Nedavno preminuli kolumbijski pisac je 1979. godine dao intervju novinarki Gordani Tintor
Nedavno preminuli kolumbijski pisac je 1979. godine dao intervju novinarki Gordani Tintor
Foto: 
Start