U Muzeju suvremene umjetnosti do 6. siječnja traje projekt "Nepokoreni grad: Pitanje stanovanja" koje su izradile Mreža antifašistkinja Zagreba, Katerina Duda i Iva Ivas u suradnji s Petrom Milički.
Ideja za medijsku fasadu započela je radionicom Interrupting Everyday koja se u lipnju 2015. godine održala u Helsinkiju pod vodstvom Tactical Technology Collectiva i u organizaciji m-culta iz Helsinkija u okviru projekta Conecting Cities Network (CCN). Cilj radionice bio je povezati aktivističku skupinu i dizajnera kako bi zajedno razvili medijski prilog. Na taj način rad za medijsku fasadu MSU-a, nastao tijekom ove radionice, izravno je povezan s praktičnim djelovanjem Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ) i proizlazi iz temata novog broja časopisa udruge, nadovezujući se na pitanje stanovanja i stambenih politika. Projekt su ostvarile Katarina Duda i Iva Ivas iz MAZ-a te grafička dizajnerica Petra Milički.
Medijska fasada Muzeja suvremene umjetnosti upotrebljava se kao refleksija susjednih fasada kojima je muzej okružen. Fragmentirajući sliku kroz tri video kanala medijske fasade, predstavljena su pročelja stambenih zgrada Novog Zagreba, kvarta koji je građen vodeći računa o zajednici. Site specific video instalacija na medijskoj fasadi kao pogled na stanove i stambene uvjete otvara pitanje prava na stan, prije svega, ono je podsjetnik na prioritet stambenih prava pred vlasničkim pravima.
Autorice objašnjavaju društveni i ekonomski kontekst projekta: „Stambena kriza koja potresa Hrvatsku i cijeli EU nije nastala zbog nedostatka stambenog prostora. Ona je posljedica rasta stanarina, kredita, procesa gentrifikacije, iseljavanja ljudi iz centara gradova. Analize stambenih politika u Jugoslaviji govore o tom razdoblju kao o stanju permanentne stambene krize. Iako je problema bilo mnogo, od načina dodjeljivanja stanova i nepostojanja konzistentne stambene politike, nedovoljnog broja stanova i njihove loše opremljenosti (neusklađenosti s europskim standardima), do stambene politike na razmeđu državnog i tržišnog, čini nam se da je u tom razdoblju egalitarnost bila na višem stupnju nego danas.
Ako ćemo to razdoblje nazivati razdobljem stambene krize, kako opisati stambenu politiku u Hrvatskoj nakon devedesetih? Živimo u stanovima koje smo naslijedili ili, ako nismo te sreće, kupujemo stanove (sebi ili djeci) na kredit koji otplaćujemo dvadesetak godina. Sve nesigurniji uvjeti rada i ugovori na određeno zakidaju nas čak i za kreditnu sposobnost pa sve više mladih ljudi nema drugog izbora osim podstanarstva.
Promišljenija stambena politika koja bi uključkreditnu sposobnost pa sve više mladih ljudi nema drugog izbora osim podstanarstva. Promišljenija stambena politika koja bi uključivala socijalno stanovanje u državnom je interesu, jer je stanovanje osnovni preduvjet socijalne integracije građana, tj. preduvjet da doprinesu društvenom i ekonomskom razvoju zemlje. Hrvatska, za razliku od brojnih europskih zemalja u Ustavu nema ni spomena o pravu na stanovanje ni navedenu državnu obvezu stambenog zbrinjavanja svojih građana. Vrijeme je da počnemo razmišljati o pravu na stan kao osnovnom ljudskom pravu koje ne znači samo boljitak za pojedinca, nego i za zajednicu."