Nestali – Između politike i DNK analize

„Danas smo vas pozvali na proces identifikacije stoga što imamo čvrste znanstvene dokaze da se radi o članovima vaših obitelji. Dakako, vi ćete te dokaze vidjeti, razgovarati s nama i na temelju tih dokaza prihvatiti ili ne prihvatiti identifikaciju. Postupak identifikacije teći će na slijedeći način: pozivat ćemo članove obitelji jednog po jednog, sa svakim razgovarati i nakon potvrđene identifikacije netko iz našeg tima odvest će vas da date podatke vezano za knjigu umrlih. Na taj način smo izbjegli da vi morate odlaziti u matične urede. To ćemo mi obaviti za vas. Nakon toga, dat ćete podatke vezano za vrijeme i mjesto pokopa, sukladno vašim željama. Ukoliko ih danas date, dogovorit ćete se s našim timom vezano uz pokop. Ukoliko ne, dobit ćete kontakt telefone i na temelju toga ćemo moći dalje dogovarati proceduru. Svim obiteljima koji danas potvrde identifikaciju, u ime Vlade Republike Hrvatske, u ime Ministarstva branitelja, u ime našeg tima koji se bavi traženjem nestalih osoba i identifikacijama, i u svoje osobno ime izražavam iskrenu sućut“, uvodne su to riječi Ivana Grujića, pomoćnika ministra branitelja i prvog čovjeka Uprave za zatočene i nestale, uoči još jedne u nizu identifikacija na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku zagrebačkog Medicinskog fakulteta.

Pred njim, u dugačkom hodniku Zavoda, niz od četrdesetak stolica, ispunjenih do posljednjeg mjesta – članovi obitelji stradalih u prošlom ratu, pozorno slušaju. Nemaju komentara, nemaju pitanja.

Nakon izraza sućuti, nekolicina pristojno uzvraća: “Hvala“.

I to je sve.

Sad samo treba dočekati da s dna hodnika prozovu njihovo ime i da uđu u prostoriju za identifikaciju. Za mnoge će to biti kraj više od dvadeset godina potrage i neizvjesnosti. Mogućnost da se barem dijelom odškrine istina o tome kako su i gdje njihovi najbliži poginuli. Hoće li za njihovu smrt netko i odgovarati, nije na njima. To je, kao i istraga o nestalima, i dalje u rukama ove države, policije i pravosuđa.

Tog utorka, 30. lipnja, pozvano je 22 obitelji na identifikaciju posmrtnih ostataka svojih bližnjih. Odazvalo se njih 19. Riječ je uglavnom o stradalim Srbima tijekom akcije „Oluja“ 1995. godine. Posmrtni ostaci ekshuminarani su, među ostalim, u Slunju, Zadru, Šibeniku, Dvoru, Žitniku, Gračacu, Medarima i Vukovaru. Početak identifikacija malo kasni, čeka se autobus iz Srbije kojim dolazi dio obitelji poginulih.

Obitelj Novaković došla je čak iz Australije na identifikaciju Drage Novakovića iz Kašića u zadarskom zaleđu.

„Moj svekar nestao je u koloni u Oluji. Ne znamo kako je nastradao. Možda ćemo danas saznati. Samo znamo da je napustio Benkovac, a dokle je došao ništa ne znamo. Pretpostavljali smo da je nestao negdje oko Srba, a neki su pričali Bosanski Petrovac, ali ništa nije sigurno. Već ga dvadeset godina tražimo, na razne načine. Preko Crvenog križa u Hrvatskoj, u Bosni smo kontaktirali sve centre, a preko Crvenog križa u Australiji je moj muž radio DNK za identifikaciju oca“, priča nam snaha Tatjana Novaković.

Pored nje sjedi suprug Milorad, sin nestalog Drage Novakovića. U ruci gnječi maramicu, malo govori. Danas čeka na identifikaciju oca, a za majkom Danicom još uvijek traga. Poginula je od granate za vrijeme akcije Maslenica 1993. godine u Kašiću.

Iz istog je kraja - Ravnih kotara - i nestali brat srednjovječnog Zagrepčanina koji nam se prvo predstavio, a onda predomislio. Traga za bratom koji je nestao kod Knina. Drugi put je na identifikaciji.

„Prije tri-četiri godine su  me zvali, ali nije bila DNK analiza, nego samo fizičko prepoznavanje. Rekao sam tada da to nije moj brat – prisjeća se. I on, kao i drugi s kojima smo razgovarali, umorni su od tolikog čekanja. Punih dvadeset godina isčekuju da se otkrije gdje su sahranjeni njihovi bližnji, većinom stradali u ratnim operacijama Hrvatske vojske ili neposredno nakon njih. Nije mu jasno zašto je toliko vremena trebalo proći do identifikacije, jer je iskop posmrtnih ostataka, tvrdi, bio još 2005. ili 2006. godine. Unatoč tome, u kritici države je oprezan, bira riječi i moli da mu ne navodimo ime.

„Država vjerojatno radi u okolnostima situacije. Kad bi htjela, politika bi mogla učiniti više. Politika uvijek gleda da li joj to odgovara il' ne odgovara u nekom momentu. I onda se još nadmudruju sa suprotnom stranom. Kažu 'ako ćete vi, onda ćemo i mi, a ako vi nećete dati podatke, onda nećemo ni mi'. Prošlo je barem dvadeset godina, a sve se zna, svi znaju sve, ali pitanje je samo kad će to i kada iskoristiti“, kaže nam ogorčeno.

Petar Sibinčić došao je iz Beograda na identifikaciju oca Boška koji se ne vodi na službenom popisu nestalih. Nije skrivao zbunjenost pozivom, jer je – kako kaže – njegov otac već sahranjen 1995. godine u selu Rajići kod Okučana, za što ima smrtni list iz Novske. Potvrdu je dobila njegova majka kada je tražila prava na očevu mirovinu. Ime Boška Sibinčića stajalo je i na grobu izvan službenog seoskog groblja, gdje je još 26 humki iz tog vremena. Porodica je čak tamo izgradila spomenik. Sada je to grobno mjesto prazno, a njega su pozvali na identifikaciju u Zagreb. Prije 20 godina DNK analiza nije provedena, nego su oca – pretpostavlja – sahranili  mještani bez  prethodne identifikacije.

Goran Vrljanović s obitelji vozio je 28 sati iz Švedske kako bi došao na identifikaciju brata Miloša koji je također poginuo kod Okučana 1995. godine.

„Ja sam već početkom 1990-ih otišao u Švedsku, a i Miloš je pokušavao tamo ostati. Međutim, 1993. godine nam je umro otac, otišli smo mu na pogreb. Miloš više nije mogao natrag kod mene u Švedsku. Čak je tamo u Okučanima završio u pritvoru jer im se nije stavio na raspolaganje, da bi na kraju tako završio“, kaže Goran Vrljanović koji se ne misli vraćati u Hrvatsku, ne želi – kako kaže – živjeti u prošlosti, što ljudi ovdje čine, nego želi ići naprijed.

Tog utorka na Zavodu za sudsku medicinu identificirana je i jedna osoba stradala u BiH. Suprug Dragice Kmezić iz Osijeka nestao je iz sarajevskog naselja Hrasnica još 1992. godine gdje je bio kod strica. Rajko Kmezić odveden je

u logor,  nakon čega mu se gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci dopremljeni su u Hrvatsku prije nekoliko tjedana iz spomen kosturnice u Miljevićima (BiH). Razgovaramo nakon identifikacije.

„Evo, što kaže doktor, 'ispostavilo se milijun posto da je to on', i potpisala sam. Naknadno ćemo utvrđivati tko ga je odveo iz stričevog stana, to je posao tužiteljstva i policije. Do sada nam je bilo bitno da ga pronađemo, da moja kćer ima gdje zapaliti svijeću za oca kojeg se gotovo ni ne sjeća“, kaže Dragica Kmezić. I pored svih komisija za nestale i međunarodnih organizacija, samo je svojim vlastitim trudom i istragom uspjela locirati mjesto na sarajevskom groblju Vlakovo gdje je sahranjen njezin suprug.

„Bila sam u svim entitetima, kod svih komisija i organizacija. Ne mogu reći, svi su me lijepo primili, svi su imali mojeg supruga u evidenciji, svi su mi izašli u susret, javljali su mi za razna iskapanja, ali zapravo sam ga u konačnici ja pronašla. Drago mi je da sad imam papir da je stradao kao civil, da ovoga nemam moglo bi se svašta nagađati, a on nije bio ni u hrvatskoj, ni u srpskoj ni u muslimanskoj vojsci. Bio je civil, mirno je sjedio u stanu kad je odveden“, priča nam dok pokazuje fascikl pun dokumentacije o potrazi za suprugom.

Svih tih godina, ni ona ni kćer nisu imale pravo na pomoć kao obitelj civila nestalog u ratu. „Nisam mogla ostvariti nikakva prava. On je nestao u Bosni i Hercegovini, a mi smo Hrvatska. Do današnje službene identifikacije nisam imala adekvatan papir i naravno da nisam ništa mogla ostvariti. Pokušat ću sada, ali ne znam hoću li uspjeti“, kaže na kraju Dragica Kmezić.

Nakon dovršenih identifikacija toga dana, Hrvatska traži još 1589 osoba, od čega su 933 osobe nestale 1991. i 1992. godine pretežito hrvatske nacionalnosti i 656 osoba nestalih 1995. godine pretežito srpske nacionalnosti.

U službenim istupima vlasti u Hrvatskoj izbjegavaju isticati nacionalnost nestalih. Posljednjih godina vodi se jedinstveni popis, neovisno o etničkoj pripadnosti. Naglašava se da su svi oni hrvatski državljani, odnosno da su živjeli u Hrvatskoj, što je jedino bitno da bi se hrvatska država angažirala u njihovom pronalaženju.

S vremena na vrijeme ipak se pojavljuju informacije o tzv. neslužbenim popisima nestalih Srba. Pomoćnik ministra Ivan Grujić ne negira mogućnost da se tijekom istraživanja otkriju posmrtni ostaci osoba čiji nestanak nije službeno prijavljen, ali tvrdi da se i prema tome odnosi s dužnom pažnjom. Potvrdio je da su na posljednjoj identifikaciji u utorak bile pozvane i obitelji tri osobe srpske nacionalnosti koje nisu bile na službenom popisu, a dan ranije potvrđen je i identitet tri osobe hrvatske nacionalnosti koje također nisu bile u službenoj evidenciji.

„Imamo kontinuiranu pojavu da pronalazimo posmrtne ostatke koje nitko nije prijavio iz različitih razloga. Isključivo našim naporima pronalazimo 'kandidate' za identifikaciju, idemo prema njihovim obiteljima i nakon uzimanja podataka stavljamo ih u postupak identifikacije. Službeni popis pravi se na temelju međunarodnih kriterija koje su preporučili UN i Međunarodni Crveni križ koji su prihvaćeni s obje strane. Dakako, ima ljudi koji su u 'sivoj zoni', ali mi i te ljude rješavamo. Sporne slučajeve rješavamo i s komisijama za nestale u BiH, Srbiji, pa čak i na Kosovu. Nakon analize i ti ljudi mogu doći na popis. Takvih slučajeva koje naknadno otkrijemo, a koji nisu prijavljeni kao nestali, možda ima oko pet posto, otprilike tako mogu prognozirati, ali to ne znači da je to stvarno tako“,  kaže Grujić. Naglašava da se njegova Uprava za zatočene i nestale ne bavi demografskim gubicima, odnosno svim žrtvama rata (ubijenim, poginulim, umrlim...), nego isključivo nestalima.

Početkom lipnja u Beogradu na sastanku hrvatskih i srpskih izaslanstva usaglašen je popis nestalih u Hrvatskoj, ukupno 1606 osoba. U njega nije uključeno oko 200 državljana Srbije koliko ih je, prema neažuriranom popisu Ministarstva branitelja, nestalo u ratu u Hrvatskoj.

Nevladine organizacije u obje države upozoravaju da sve države u regiji trebaju otvoriti svoje arhive i izaći sa svim podacima. Aktivisti za ljudska prava, poput udruge Documente, upozoravaju i na moguće političke manipulacije s brzinom ekshumacija i identifikacija vezano za etničku pripadnost žrtava. Prije svega, to se odnosi na Hrvatsku koja, po mišljenju Documente, ne istražuje sve poznate grobnice sa srpskim žrtvama kako bi na taj način prisilila Srbiju da otkrije lokacije grobnica i premještenih grobnica u kojima su žrtve hrvatske nacionalnosti. Srbija, naime, ni dvadeset godina nakon rata nije dostavila  podatke o premještenim masovnim grobnicama u istočnoj Slavoniji, a sporna je točka i vraćanje dokumentacije iz bolnice u Vukovaru.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
 

nestali-izmedu-politike-i-dnk-analize-3383-3533.jpg

Hrvatska traži još 1589 osoba, od čega su 933 osobe nestale 1991. i 1992. godine pretežito hrvatske nacionalnosti i 656 osoba nestalih 1995. godine pretežito srpske nacionalnosti. Ivan Grujić, čelnik Uprave za zatočene i nestale
Hrvatska traži još 1589 osoba, od čega su 933 osobe nestale 1991. i 1992. godine pretežito hrvatske nacionalnosti i 656 osoba nestalih 1995. godine pretežito srpske nacionalnosti. Ivan Grujić, čelnik Uprave za zatočene i nestale
Foto: 
FaH/Daniel KASAP

nestali-izmedu-politike-i-dnk-analize-3383-3535.jpg

U dugačkom hodniku Zavoda, niz od četrdesetak stolica, ispunjenih do posljednjeg mjesta – članovi obitelji stradalih u prošlom ratu
U dugačkom hodniku Zavoda, niz od četrdesetak stolica, ispunjenih do posljednjeg mjesta – članovi obitelji stradalih u prošlom ratu
Foto: 
FaH/Daniel KASAP