Nije to grčki, nego europski bankrot

nije-grcki-nego-europski-bankrot-3379.jpg

Do koje mjere je dolazak Sirize na europsku pozornicu narušio postojeći status quo najbolje ilustrira izjava predsjednika Europske komisije, koji je za grčki referendum u odnosu na prihvaćanje programa Trojke iskoristio paralelu između samoubojstva i straha od smrti
Do koje mjere je dolazak Sirize na europsku pozornicu narušio postojeći status quo najbolje ilustrira izjava predsjednika Europske komisije, koji je za grčki referendum u odnosu na prihvaćanje programa Trojke iskoristio paralelu između samoubojstva i straha od smrti
Foto: 
FaH / EPA

Iako se europski projekt raspada, iz Zagreba Brisel još uvijek izgleda kao prijestolnica prosperiteta. Domaće se elite samopoimaju kao prosvijećena manjina koja donosi napredak zatucanoj zemljici, dok beskičmenjački implementiraju brdo politika bez kritičkog propitivanja, kamoli one trenutne ekonomske politike EU-a

Časopis The Economist nastanak je Europske monetarne unije još sredinom devedesetih okarakterizirao kao veliki rizik, jer „ukoliko se pojavi ekonomska kriza i usmjeri zemlje članice jedne protiv drugih, promjene će biti prebrze i dalekosežne za redovno postupanje. Kad EMU padne na testu, čitava bi se struktura mogla raspasti“. Fast forward 20 godina: komentirajući grčku krizu njemačka kancelarka Angela Merkel upozorava da smo došli u točku gdje „ukoliko propadne euro, propada i Europa“.

Kako smo se ovdje našli posebno je teško razumijeti ukoliko situaciju promatramo iz Hrvatske. Iako se europski projekt već niz godina naočigled raspada, iz Zagreba Brisel još uvijek izgleda kao prijestolnica prosperiteta. Domaće se elite samopoimaju kao prosvijećena manjina koja donosi napredak zatucanoj zemljici, dok istovremeno beskičmenjački implementiraju brdo politika bez ikakvog kritičkog propitivanja – nedajbože pomisli da se može zagovarati integraciju Europe bez podržavanja trenutne ekonomske politike EU-a. Činjenica da u domaćem javnom prostoru nije moguće artikulirati eurokritičan stav koji ne bi bio proglašen rušilačkim radikalizmom dodatno nam otežava interpretaciju trenutnih zbivanja u Europi.

Tako smo nedavno svjedočili emisiji u udarnom terminu javne televizije gdje je predstavnik kampanje protiv TTIP-a tretiran kao kakav mladenački zaluđeni aktivist, da bi par dana kasnije Europski parlament odgodio raspravu o toj temi zbog žustrog neslaganja zastupnika. Ubrzo nakon toga, naša je eurozastupnica Borzan za jedne novine izjavila kako sporne odredbe u sporazumu koje omogućavaju korporacijama da tuže države nama „nije velika prijetnja jer [Hrvatska] ima potpisan sličan sporazum sa SAD-om“. O tom sporazumu javnost naravno ne zna ništa, a zašto i bi kad dotična u tome ne vidi ništa sporno; pa radi se o kapi u moru preuzetih obaveza za koje demokratski legitimitet niti su tražili niti dobili. Kako je riječ o tiskanom intervjuu, ne mogu potvrditi je li okom trepnula dok je ovo govorila, ali je prilično jasno koliko je malo svjesna bijedne pozicije svoje takozvane socijaldemokracije.

Činjenica da ni kao članica Europske unije nemamo nikoga u političkoj eliti tko je u stanju artikulirati kritičnu poziciju prema postojećim politikama EU-a može dijelom poslužiti kao objašnjenje (ali ne i isprika) domaćim komentatorima koji trenutnu situaciju s Grčkom komentiraju isključivo na liniji prema „centrali“. Još bi im se ta poslušnost dala oprostiti; no zastrašujuća je zluradost kojom karikaturiziraju grčku situaciju, kao na primjer kada jedan dnevni list sugerira da se ludi Grci bune iako imaju ogromne mirovine. Zatrpani smo stereotipiziranjem lijenih Grka, usprkos OECD-ovim podacima koji pokazuju da Grci tjedno rade 42 sata, naspram Njemaca koji u istom vremenu odrade 35.

I tako, dok se mi nalazimo u oku oluje koja čupa same temelje europskog projekta, domaći analitičari pregovore između Trojke i Grčke komentiraju kao nekakvo mačo napucavanje, neukusno čak i za prijenose nogometnih utakmica. Svi smo skupa valjda uronjeni u stvarnost do takve razine da propitivanje statusa quo doživljavamo kao napad na vlastiti identitet. Okolnosti u kojima živimo uzimamo kao prirodnu neminovnost i zaboravljamo da se svaki ekonomski i politički sustav mora aktivno reproducirati svaki dan, između ostalog i našim pristankom. Tako smo prihvatili i situaciju da je najveći europski politički projekt postao otvoreno autoritaran, a nastavljamo mu tepati kao demokratskom postignuću. Ne samo to, nego smo fundamentalnoj nedemokratičnosti Europske unije, u skladu s njenom tehnokratskom prirodom, nadijenuli ekonomistički termin „demokratskog deficita“ – sugerirajući valjda da je s demokracijom sve u redu, samo nam trenutno malo „fali“ na računu, što se lako poravna.

Toliko smo duboko uronjeni u današnjicu da nam je potpuno prihvatljivo da nedemokratske institucije Trojke diktiraju ne samo što jedna suverena država mora napraviti nego i kako. Dapače, poteze Grčke, koja demokratski legitimitet izabrane vlade uzima ozbiljno, tumačimo kao opasni radikalizam. Danas je postalo utopijski zahtijevati da, nakon što ste već pristali na mjere štednje i strukturne reforme, inzistirate da se ciljevi postignu dizanjem poreza mjesto rezanjem mirovina. Kao što prenosi Wall Street Journal, Trojka je dokument s prijedlozima reforme koje je sastavila grčka vlada križala i prepravljala kao „učitelj lošem studentu“[viii].

Nakon što ste prekrižili demokraciju iz jednadžbe, možete se praviti da je pitanje dogovora između Trojke i Grčke stvar pronalaska racionalno superiornog rješenja koje se nalazi u domeni tehničkih izračuna. No, istovremeno vam onda ne može biti jasno zašto je Ciprasovoj vladi „trebalo šest mjeseci torture“ prije nego su se odlučili staviti sporazum s Trojkom na referendum. Ako se ne zamarate demokracijom, bjesomučni trud uložen u postizanje dogovora koji bi poštovao mandat koji vam je dan na izborima – drugim riječima, ozbiljno držanje do demokratske legitimnosti – izgledati će vam naravno nepotrebno. Ako vam je Trojka neprikosnoveni autoritet, nećete uzeti u obzir interpretacije koje Trojkinu ponudu vide kao skrojenu da dokrajči Sirizu: ako prihvati, stranka odustaje od izbornog obećanja; ako odbije, preuzima odgovornost za propast Eura. S obzirom na jačanje Podemosa u Španjolskoj, sasvim je plauzibilno zamisliti kako Brisel želi poslati jasnu poruku kako će proći vlade koje oponiraju službenoj politici.

No, dok kimate nad time kako Cipras nema pojma i lajkate kako su Grci glupi uviđate li da takvi komentari i za vas dragi čitatelji misle da ste glupi i niočemu vas ne treba pitati? Ekonomija je tobože precizna i složena znanost o kojoj nemamo pojma i nema nas se što pitati. Dapače – ako ste Varufakis, ni doktorat i profesura iz ekonomije nisu dovoljni da vas naši domaći ekonomski magovi uzmu za ozbiljno. Nakon što je Cipras najavio referendum mnogi su se raspisali o tome kako je pitanje presloženo da bi obični građani o njemu odlučivali, a posebno s obzirom da se u tjedan dana ne stignu o svemu dobro informirati. Nakon godina osiromašenja, bijede i rastuće nesigurnosti koje su popratile Trojkin program „oporavka“ njihove zemlje, Grcima tobože fali informacija za kvalitetnu odluku.

Do koje mjere je dolazak Sirize na europsku pozornicu narušio postojeći status quo najbolje ilustrira izjava predsjednika Europske komisije, koji je za grčki referendum u odnosu na prihvaćanje programa Trojke iskoristio paralelu između samoubojstva i straha od smrti. Toliko malo danas držimo do demokracije da grčki poziv na referendum nosi silnu transgresijsku moć – potencijal transformacije iz stvarnosti u kojem je taj potez neobjašnjiv prema budućnosti koja donosi drugačije odnose moći. Grčka vlada pod vodstvom Sirize ogoljela je do kraja demokratski deficit Europske unije, prema kojoj je grčki fiskalni deficit mala beba. Iako danas brinemo oko grčkog bankrota, politički bankrot Europske unije puno je ozbiljnija prijetnja našoj europskoj budućnosti.