O spuštenim zastavama

o-spustenim-zastavama-7648.jpg

Doživjeti neki neprijeporno kontekstualni optimum ostvarenja svojih ideala, pokrenuti enciklopediju narodima i narodnostima koji su koliko jučer jedva bili pismeni, okupiti u redakciji sve što vrijedi, neovisno o političkim stajalištima, graditi tu osnovu prosvjetiteljske socijalističke modernizacije, danas izgleda gotovo jednako kao napisati "Balade" ili "Na rubu pameti"
Doživjeti neki neprijeporno kontekstualni optimum ostvarenja svojih ideala, pokrenuti enciklopediju narodima i narodnostima koji su koliko jučer jedva bili pismeni, okupiti u redakciji sve što vrijedi, neovisno o političkim stajalištima, graditi tu osnovu prosvjetiteljske socijalističke modernizacije, danas izgleda gotovo jednako kao napisati "Balade" ili "Na rubu pameti"
Foto: 
Josip Vaništa, 1972.

Zastave su roman o tome kako se postaje komunist, reklo bi se „roman s komunističkom hipotezom“, posve jednoznačan u tom smislu, jer tamo je Lenjin logično rješenje i za naše prilike. Otkud toliko Zastava i čitateljskog žara u činjenici da je stvar zdravog razuma to da se u tom vremenu postane i bude komunist? I otkud tolika, neshvatljiva, želja za tim romanom, jer to nije roman o hrvatskom licitarskom srcu kroz povijesne vrtloge na predziđu, našim „žrtvama i zakinutostima“, mitovima i opsesijama, trajnom birtijaškom jamranju nad vlastitom sudbinom, nego se u njemu komunizam vidi kao rješenje? Što ćemo s tim?

Ajde, bar su ga se sjetili… To bi mogao biti dobrohotan zaključak medijskog, kako televizijskog tako i onog mrežno-digitalnog i tiskanog, obilježavanja četrdesete obljetnice smrti Miroslava Krleže. Čista matematika kulturne historiografije, posve prikladna u sredini koja neprestano računa okruglo, broji jubileje, izmišlja tradiciju i revizionistički prebire po vlastitoj povijesti, da ne bi pred zrcalom malograđanskog srama slučajno zaboravila svoje velikane, iako ih se u pravilu zapravo rijetko sjeća s ključnim razlogom: da bi promislila gdje se nalazi, kamo ide i što je u međuvremenu propustila. Odrade se obavezni likovi kao na klizačkim natjecanjima prije slobodnog sastava, netko odsimulira Milku Babović i šlus. Zabilježili smo, obilježili i možemo dalje jer nas uopće ne diraju naši mrtvi kapitali, ali smo se riješili institucionalne nelagode i nitko nam neće zamjeriti što ne talasamo previše. Tako valjda mora biti.

Pet-šest sati javnotelevizijskog programa u par dana, što dokumentarnog što aktualno krležološkog, nekoliko intervjua, splet taštine, narcizma i mitomanije, malo Tita, malo Andrića, malo Bele i kremšnita, jedna knjiga o kao djetinjstvu uz novine koje se diče korporativnom književnom nagradom nazvanom Fric, kao i brendirani uškopljeni pogovor o koječemu, a najmanje o kazališnom autoportretu umjetnika kao mladog psa i otpadnika. Gomila fraza i ponešto na silu utjerane dobre volje u odgovorima na glupa pitanja, osobito u tome nedužnih Lennona i McCartneyja krležologije (Velimir Visković i Vlaho Bogišić najtrezveniji u „prigodnoj ovoj igri“, sigurna lopta, pregled terena), jer se ipak radi o važnoj stvari. Pa Krleža bi mladenački rasturao na facebooku (zvoni svojedobna Lasićeva da bi bio mudri Tuđmanov savjetnik?), pa bi li bio vakser ili antivakser, pa skoro i to što bi mislio o Livaji i ima li Hajduk šanse za titulu, a što pak o Bakiću i Laucu.

I nadalje sve klasika: fascinacija dugom rečenicom, poneka faktografska pogreška vidljiva iz aviona (najefektnija ona kad friški romanopisac Filip Latinovicz 2.0 u intervjuu za ovaj portal usporedi teksturu Zastava s jurećim šnelcugom „iz koga je skočila Leoneova mati“, a žena se otrovala, iako stari Glembay usput spomene Leoneu kako: „Htjela je jedamput da skoči s jurećeg šnelcuga još kad je tebe nosila…“ ), opetovano (opravdano) klečanje pred Zastavama (čitaju li se uopće kad se toliko spominju i znaju li o čemu je roman?), kremšnite, nešto zabilježenih osobnih susreta i svjedočenja, bakarići, deklaracije, Brioni (nitko lokalno to otočje ne zove Brijuni kao što nitko, piše Krleža u marginaliji uz enciklopedijsku natuknicu Glačalo, u ovoj zemlji peglu ne zove glačalo). Pa mogao je i drukčije s Titom (to doista izaziva smijeh), akademici, Nobelova nagrada, duhovni otac, beretke, šeširi, baloni i opet kremšnite, čitav pleh kremšnita. I sve skupa skoro kao odnošenje onih teških stvari, oni Fabriczyjevi klavir i kredence kad umre stari Glembay, i neugodne teške škornje na parketu pa na stubama „i – bilo pa nije“, uglavnom prigodno do sljedeće prigode.

Kako danas stvar stoji s Krležom nije teško pitanje. Reflektori su ugašeni, patetika je ostala, jedan mladić hoda po kutijama Krležine ostavštine i svojom bukom budi sive i pospane ljude koji tamo pored zdravih očiju ništa vidjeli nisu (najbolje što smo mogli gledati u prigodnom tv-programu obilježavanja, čak je i Gordan Nuhanović živnuo), neki pak, koji reket drže, ponude povremeno ostatke ostataka u aranžmanima tipičnim za odnose snaga u recentnom književnom i nakladničkom polju, Predrag Brebanović (Avangarda Krležiana: pismo ne o avangardi)  Goran Pavlić  (Glembajevi: dvojno čitanje) i Tomislav Brlek (Tvrdi tekst: uvid i nevid moderne hrvatske književnosti) objavili su zadnjih godina tri iznimno važne knjige o Krleži koje nitko ne spominje, potonji je priredio i zbornik Povratak Miroslava Krleže, za koji jedva tko zna, Damir Pilić je napisao knjigu o očevidnom (Tito očima Krleže. Revolucija i zebnja), naime, da je Krleža bio komunist – i umjesto da to bude kriterij i put, barem ovaj četverolist, sve je završilo u nemuštom cifranju dosadnih fraza i kremšnitama, kao i refleksijom Đorđa Matića, pedesetsedmom u nepuna četiri tjedna.

Doživjeti neki neprijeporno kontekstualni optimum ostvarenja svojih ideala, pokrenuti enciklopediju narodima i narodnostima koji su koliko jučer jedva bili pismeni, okupiti u redakciji sve što vrijedi, neovisno o političkim stajalištima, graditi tu osnovu prosvjetiteljske socijalističke modernizacije, danas izgleda gotovo jednako kao napisati Balade ili Na rubu pameti. Statistika pokazuje da je u Jugoslaviji početkom pedesetih godina bez školske spreme bilo 42% stanovništva iznad 10 godina starosti, a taj se udio 1981., u godini Krležine smrti, smanjio na 12%. U istom razdoblju udio stanovništva sa srednjom spremom povećan je sa 7% na 23%, a s višom i visokom spremom od 0,6% na 5%,  Jugoslavija 1945. ima 179 diplomiranih studenata, da bi 1980. njihov broj iznosio 31.230 (od toga 13.912 žena). Doći, nakon svega, na svoje, bez trijumfalizma, pokazati da je non serviam bačeno u lice onima u zadnjoj dijamatovskoj klupi našlo svoj smisao u socijalističkoj infrastrukturi, čini se kao finale svih finala, u zemlji u kojoj mehanizacija ore srednji vijek, kako je sam Krleža jednom dometnuo.

Ili Kamilovim riječima kad ga na zadnjem susretu Ana, na proputovanju u Ameriku, zapravo pita zašto troši svoj talent u ovoj vukojebini: „Nikada me nije politika zanimala kao karijera, to što interesira mene to je ova moja zemlja, eto, ova smrdljiva krčma ovdje, onaj krastavi pas na lancu tamo u blatu, ovaj kupleraj, ovi cigani, ove pijane kurve, ove petrolejke u magli, to je moja domovina, i mislim da nisi zaboravila, bio sam i ostao sam vezan o našu bijedu, to je tako, nisam emigrant, i desilo se ma što, nikada ne ću iseliti, netko mora i ovdje ostati!“ Zato u Botincu postoji Ulica Filipa Latinovicza.

Dakle, kad u Zastavama Joja, jedini iz „Dvadesetiprvog Stoljeća“, dolazi pred mamin prozor (gotovo kao Filip ili možda Leone prije njega, pa čak i zaboravljeni Gabrijel Kavran), u klasičnoj Krležinoj matematici brojki u godinama izbivanja (11, 23 /11/, 9), i u svoj zakratko povratničkoj romantici u božićno vrijeme radi na uspostavljanju partijskih veza, kad Kamilo na kraju romana (razveden i pohrvaćena prezimena, „optiran“ u „banditski“ komitet, riječima njegova oca na kraju četvrte, udžbenički građansko-pravne, knjige Zastava), nakon što je ostao posve sam (mama je mrtva, tata je mrtav, Genja Tommaseo i Ana Borongay su mrtve, a Joja ni živ ni mrtav ni pomorac ili, kako mu priliči,  sve istodobno), uzima Mikin kišobran („jedan kmetski kišobran, pravi pravcati vàrganj“) i odlazi u noć na partijski sastanak – da se dotaknem iznova samo ovih dana toliko puta spomenutih Zastava – što je u tom 21. stoljeću, „istomštogod i svekoješta“ iz Krležine nostalgije za budućim uopće ostalo?

Skoro pa ništa, kao ni od te „izvjesno postojeće“ i godinama iščekivane šeste knjige romana – od navodno događajno devet zamišljenih do 1941. – koja opet navodno obuhvaća trogodišnje razdoblje 1916-1918., jer mu prebiranje po rupama zbivanja jedino preostaje (ako i to), budući da se prezentom pripovijedanja opasno približio godinama sukoba na ljevici koji, zbog Tita i implicitne slatke i potpune pobjede u tri koraka 1948., 1950. i 1952. vjerojatno nikad ne bi stavio na fikcionalni dnevni red. Ukratko, sumnjam da postoji i ta „izvjesna“ šesta knjiga (bio bi to skoro najdraži demanti u životu), a tko posjeduje taj fascikl i tko ga je vidio odviše je mitomanski problem, gotovo primjeran i klasičan motiv kako se i u kojem registru o Krleži danas govori i misli. Skoro kao kremšnita koja nedostaje.

Naposljetku, Zastave su roman o tome kako se postaje komunist, reklo bi se „roman s komunističkom hipotezom“, posve jednoznačan u tom smislu, jer tamo je Lenjin logično rješenje i za naše prilike. Otkud toliko Zastava i čitateljskog žara u činjenici da je stvar zdravog razuma to da se u tom vremenu postane i bude komunist? I otkud tolika, neshvatljiva, želja za tim romanom, jer to nije roman o hrvatskom licitarskom srcu kroz povijesne vrtloge na predziđu, našim „žrtvama i zakinutostima“, mitovima i opsesijama, trajnom birtijaškom jamranju nad vlastitom sudbinom, nego se u njemu komunizam vidi kao rješenje? Što ćemo s tim? Ma ok, niš posebno, možemo ga i dalje čitati kao historijsku sapunicu, umjesto Jojinih partijskih veza izabrati romantiku pod maminim prozorom i pšenicu u prozoru zasijana na dan svete Lucije, ali dijalektički bildungsproces, što god izabrali,  jest posve jasan.

I tu je ključ našeg odnosa i problem našeg odnosa spram Krleže. A ne ispiranje Belom, koja je iz „miješanog braka“, krštena „pravoslavno“, udata „katolički“, glumila u Karlovcu za NDH, ali u društvu brojača ti su podaci relevantni i dijele svijet s čitanjem Zastava kao historijske sapunice.

U godini u koju smo upravo zakoračili slijedi 90. obljetnica prvotiska Povratka Filipa Latinovicza, stalnog mjesta srednjoškolske lektire, mita književnog moderniteta u našim prilikama, romana kojemu književna kritika, kao i nešto viši oblici književnog znanja jednako toliko dugo postavljaju pitanja koja su, uz ispriku, ispod njegove razine. Zato i jest mit. Kad bi mu se postavila pitanja na njegovoj razini, javila bi se nešto drukčija slika. Slično je i s Krležom. Mogu li se ta drukčija pitanja osmisliti već sljedeće godine kad budemo obilježavali 130 godina njegova rođenja? Možemo li misliti s Krležom? Bez kremšnita.