Odgurivanje izbjeglica - ljudskom solidarnošću protiv granica

Dok politički establišment Europske unije brine zbog raspada Schengena i suspenzije Dublina I, II i III, dok mađarski predsjednik Orban gađa izbjeglice vodenim topovima, a naša vlast s plana A prelazi na plan B, na zagrebačkom Glavnom kolodvoru odvija se mala izbjeglička priča iz koje se može puno naučiti o ljudskoj solidarnosti i građanskoj svijesti.

Dugo Selo – Harmica, natpis na vlaku koji svaki tren treba krenuti sa zagrebačkog Glavnog kolodvora. Predvečer je, petak. Međugradski vlak vozi do slovenske granice, četrdesetak minuta vožnje od Zagreba. Putnici uobičajeni, kao u tramvaju. Izdvajaju se četvorica mladića, možda u kasnim dvadesetima, s ruksacima na leđima i bocama vode u rukama. Samo po gestikulaciji s prometnikom kojem jedan od njih pokazuje kartu, zaključujemo da nisu obični putnici. Ne stižemo ih pitati od kuda su, vlak je krenuo.

U kolodvorskoj zgradi nekoliko paralelnih scena. U glavnom holu grupa od deset-petnaest muškaraca. Pažljivo slušaju što im na engleskom objašnjava jedna djevojka. U drugoj dvorani, pred šalterima za 'domaći promet', na podu sjedi žena s djecom, dok se muškarci na mješavini engleskog i arapskog raspituju kako stići do Slovenije. Da, sad nema sumnje, riječ je o izbjeglicama.

- Moj otac ih želi smjestiti u svoju kuću, ali oni samo hoće dalje – u žurbi nam objašnjava Lejla koju na čas prekidamo dok dvojici mladića na engleskom objašnjava gdje mogu prenoćiti u Zagrebu. Uz nju, 17-godišnji mladić. On ima ideju kako da mladi Sirijci najbrže stignu u Sloveniju, zaobiđu sve kontrole i blokade.

- Evo tu preko Žumberka. Da, malo je mračno, kroz šumu, ali sigurno – uvjerava i nas, dok u rukama drži veliku kartu Hrvatske.

Dvojica mladih Sirijaca pažljivo slušaju. Iz Damaska su, putuju već sedam dana preko Turske, Grčke, Makedonije i Srbije.

- Želim doći do Skandinavije. Sve sam ostavio. Nisam imao izbora. Kod nas je građanski rat, ne želim biti dio toga. Moj je cilj preživjeti – objašnjava nam 31-godišnji arhitekt, koji upravo tako i izgleda – cool lik s kozjom bradicom. Uz njega je njegov 28-godišnji bratić, novinar. Kolegijalno nam se smješka ispod šilterice. Razmišljaju da prenoće u prihvatnom centru na Velesajmu. Večer prije proveli su u prenapučenom Belom Manastiru. U sveopćem metežu nisu se registrirali. Pitamo ga zna li da može zatražiti i azil u Hrvatskoj.

- Hrvatska je lijepa koliko sam vidio, ali ne znam koja je procedura za ostanak – kaže nam. U Damasku su mu ostali roditelji, nisu željeli otići. Nada se da će doći za njim kad se on negdje smjesti. Danas su mu javili da su na SKY Newsu čuli da Mađarska propušta izbjeglice koje su u Hrvatskoj. Roditeljska briga, jednaka svuda u svijetu.

Na platou pored kolodvorske zgrade, još veća gužva. Jezici razni, kotrljaju se suglasnici u svim kombinacijama. Arapski, engleski, hrvatski... Vjerojatno još poneki, nama potpuno nepoznati jezik. Prilazimo grupi od pet žena, u dugačkim crnim haljinama i crnim marama koje su otkrivale samo lice. Ne znaju engleski, skrivaju lice od fotoaparata. Jedna u ruci drži smotanu novčanicu od 100 kuna. Koliko razumijemo, zanima je što je to... je li to hrvatski novac. Mladić koji je s njima, Sirijac, kaže nam da su one iz Iraka, da ih je upoznao u autobusu i sad putuju zajedno.

Opet se pojavljuje Lejla, brine je kako prevesti Iračanke do Velesajma.

- Ne možemo ih pustiti da same idu tramvajem, mogle bi imati neugodnosti – kaže nam, opet u žurbi.

Lejla je zapravo jedna od pedesetak naših sugrađana koji su se spontano okupili na Glavnom kolodvoru i tako samoorganizirani pomažu izbjeglicama. Dijele im vodu, voće, letke na kojima piše vozni red vlaka za Harmicu, kada ide autobus do Bregane, tečajna lista, cijena taksija... Igraju se s djecom, ispraćaju grupe do vlaka, besplatno prevoze do Slovenije svojim privatnim automobilima, prate ih na Velesajam...  Da njih nema, ti bi ljudi ostali prepušteni sami sebi.

Veći dio izbjeglica s kojima smo razgovarali uopće nisu registrirani u Hrvatskoj, neki imaju samo papir koji su dobili u Srbiji, neki baš ništa. Među njima je i grupa od devet Afganistanaca s malom djecom. Dok razgovaramo, klinci se s klaunom-volonterom igraju s čunjevima. 

- Bježimo iz Afganistana, od talibana, od rata. Tamo više nema života, ne možemo raditi, ne možemo studirati, ne možemo ništa. Puno smo novaca do sada potrošili na put, a sad čujemo i da je granica zavorena. – kaže nam 27-godišnjak lijepih kosih očiju na nezgrapnom engleskom. Nitko iz njegove grupe, ni odrasli ni djeca, nema nikakve dokumente.

- Rekao nam je čovjek iz UN-a u Srbiji  da ne uzimamo nikakve dokumente, da samo idemo. Mislili smo do Slovenije, pa onda u Austriju, ali nam na šalteru ne žele prodati karte za Harmicu jer smo stranci – kaže nam. Nešto kasnije, jedan se čovjek dobrovoljno javlja da ih preveze do granice sa Slovenijom. Njihov je problem tako barem privremeno rješen, i pomaknut tridesetak kilometara zapadnije.

U međuvremenu, operativni sastanak građana-volontera. Koji je razvoj situacije na granicama sa Slovenijom i Mađarskom? Ima li organizirani prijevoz s Velesajma? Što savjetovati ljudima? Razmjenjuju informacije, vrlo oprezno, svjesni da mogu i pogriješiti u procjenama gdje koga uputiti. Zato su  u vezi i s policijom, s Centrom za mirovne studije, prate na internetu što javljaju mediji...

- Za sada je informacija da Mađarska pušta ljude preko granice, da ih prevozi do Austrije, ali ne možemo potvrditi što je na austrijskoj granici. Za Breganu je isto nejasno. Možda će puštati samo Sirijce, ali nije sigurno – prenosi Jelena okupljenima. Ima ih svih uzrasta, puno mladih, ali i sredovječnih bračnih parova, umirovljenika, neki su došli sami.

- Jednostavno sam se digla i došla – kratko nam objašnjava Iva zašto se odlučila dan provesti na kolodvoru. Dijana je vidjela poziv na fejsu, zna arapski, i ona je odlučila pomoći. Mlada žena koju idući tjedan čeka obrana diplomskog iz filozofije, također nije dvojila.

- Pitala sam u Crvenom križu i UNHCR-u, ali oni mi se nisu javili, pa sam onda tu došla sama – kaže.

Treba požuriti i na novi vlak za Harmicu. Na peronu veća gužva nego prije sat vremena. Ovoga puta odlazi njih tridesetak, a ispraća ih grupa volontera. Zagrljaji i osmjesi kao da se znaju znatno duže od nekoliko sati. Grupom na odlasku dominira krupan muškarac, Sirijac, dobrodušnog izraza, s velikim ruksakom na leđima. Iz mrežice viri jabuka, bočica s vodom i hrvatska čokolada. Brižno skuplja svoje klince, jedno drugom do uha. Širi ruke, zaklanja ih poput pačića, dok vlak iza njegovih leđa ulazi na peron. Bit će skoro pola 10 u noći kad će stići u Harmicu, na slovensku granicu pod vedrim nebom. Gledamo njihove torbe, želimo vjerovati da imaju nešto toplo.

Jesu li ipak mogli ostati u Hrvatskoj, barem koji dan, da predahnu i razmisle? U medijskim izvještajima i istupima političara stvorena je slika da baš svi oni žele dalje, prije svega u Njemačku. I nama su mnogi to ponavljali. Neki zato što tamo imaju nekog od obitelji, a neki – činilo nam se – po automatizmu. Teško je u pokretima tako velikog broja ljudi razmišljati pojedinačno. Nema se vremena, samo se ide, što dalje. Nekoliko njih smo pitali znaju li da je Hrvatska isto dio Europske unije, da mogu tu zatražiti međunarodnu zaštitu. Zbunjeno su nam ponavljali da su dobili papire na kojima piše da u roku 30 dana moraju napustiti Hrvatsku, a da im nitko nije objasnio da mogu i tu podnijeti zahtjev za azilom. Istina, to je do sada išlo jako teško. Naša država nevoljko nekom daje nekome azil. U posljednih 12 godina od kada je donesen prvi Zakon o azilu odobreno oko 150 azila i privremenih zaštita, a podneseno ih je oko 5000 zahtjeva.

- Tko bi odabrao Hrvatsku!? Tražiš azil, čekaš, odbiju te, žališ se, pa ništa i na kraju te deportiraju. Tužno je, ali je tako – u dahu nam priča i mladić koji je tu večer došao pomoći. Prema službenim podacima, od oko 15.000 izbjeglica koje su u prva tri dana ušli u Hrvatsku, samo je jedna žena s djecom zatražila azil.

Odlučujemo pričakati i redoviti putnički vlak iz Osijeka u koji se, prema vijestima, ukrcalo oko 500 izbjeglica. Sami su kupili karte do Zagreba. Vlak kasni gotovo sat vremena. Kad napokon stiže, nigdje nema vagona iz Osijeka. Došli su samo vagoni iz Budimpešte. Zbunjeno šetamo po peronu. Stiže i grupa policajaca. I oni traže vagone iz Osijeka. Konačno doznajemo od prometnika – četiri vagona s izbjeglicama otkačeni su iz kompozicije u Koprivnici, navodno da bi ih prebacili na mađarsku granicu.

Pred kolodvorom grupa taksista prilično nervozna, ponadali su se bit će zarade, a kad ono - nema izbjegličkih vagona. Parkirani u dva reda zagradili su automobil građaninu koji je dobrovoljno razvozio izbjeglice.

- Ma goni se i ti i ti tvoji... – bjesnio je jedan taksist. Rečenicu nije završio, umiješala se policija.

Kasnije doznajemo da je slovenska policija na graničnom prijelazu Harmica te večeri bacila suzavac na izbjeglice na 'ničijoj zemlji'. Na kraju dana, čitamo i izjavu hrvatskog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića kako je vladin plan B u potpunosti - uspio.

Odgurivanje izbjeglica s vlastitih na tuđe granice se nastavlja.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

odgurivanje-izbjeglica-ljudskom-solidarnoscu-protiv-granica-3556-3848.jpg

U medijskim izvještajima i istupima političara stvorena je slika da baš svi oni žele dalje, prije svega u Njemačku. I nama su mnogi to ponavljali. Neki zato što tamo imaju nekog od obitelji, a neki – činilo nam se – po automatizmu
U medijskim izvještajima i istupima političara stvorena je slika da baš svi oni žele dalje, prije svega u Njemačku. I nama su mnogi to ponavljali. Neki zato što tamo imaju nekog od obitelji, a neki – činilo nam se – po automatizmu
Foto: 
Veronika Rešković

odgurivanje-izbjeglica-ljudskom-solidarnoscu-protiv-granica-3556-3849.jpg

Jezici razni, kotrljaju se suglasnici u svim kombinacijama. Arapski, engleski, hrvatski... Vjerojatno još poneki
Jezici razni, kotrljaju se suglasnici u svim kombinacijama. Arapski, engleski, hrvatski... Vjerojatno još poneki
Foto: 
Veronika Rešković

odgurivanje-izbjeglica-ljudskom-solidarnoscu-protiv-granica-3556-3850.jpg

Bježimo iz Afganistana, od talibana, od rata. Tamo više nema života, ne možemo raditi, ne možemo studirati, ne možemo ništa
Bježimo iz Afganistana, od talibana, od rata. Tamo više nema života, ne možemo raditi, ne možemo studirati, ne možemo ništa
Foto: 
Veronika Rešković