Osječki nuklearni reaktor

Kako pisati in memoriam nekome tko je to radio bolje nego što je uopće zamislivo da se radi? Vidi npr. pod: “Lucić” – nekrolog koji je prije pet godina završio Sapfinim stihom “mnogo viši od visokoga čovjeka”. Ali prvo što se shvaćalo upravo pored Darija je da se pored sebe ima nekoga tko je mnogo viši od visokoga čovjeka. Nepromašivost toga da se njemu ne može parirati. Čak i oni koji ga znaju samo pismeno - a usmeno je to bilo još fascinantnije - morali su uviđati da nisu baš nailazili na osobu koja se toliko dobro izražava. Postoji stoga ta apriorna distorzija u činu: što god bi se i sada napisalo o njemu, unaprijed znaš da ne može biti na njegovoj razini: onoga kako je sam pisao i govorio.

Naravno i da bi me isprdao sad (nježno, nježno, uvijek nježno!) da čuje ovakva krzmanja. Ali to što je nastupao “sniska” umjesto “svisoka” i uvijek afirmirao one oko sebe samo je dio razloga zašto ti ne bi bilo krivo što te tu netko opako nadvisuje. Kako da ti smeta - znao si da te hrani i bogati te, daje ti lopovske. Poželio bi da si ponio bilježnicu, jer u pet minuta čuješ deset stvari za zabilježiti. Fond samo onoga što su zaboravili ljudi koji su ga usmeno slušali posramio bi mnogu prosvjetnu instituciju. Pomagalo je i to što se jedva dizalo s poda od smijeha - ponekad je trebalo moliti da ima milosti, da se mi fizički više ne možemo smijati. Ali možda i najtemeljnija stvar: bilo ti je jasno da nadvišen nisi od bilo koga – da to više govori o njemu nego o tebi. Radilo se o zaista posebnom, čudesnom čovjeku, s nuklearnim reaktorom u lubanji.

Znalo ga se predstavljati kao “književnog kritičara”. Pouzdano znam da nije naročito mario za tu redukciju. Pored npr. glazbenih kritika koje je pisao malo koja od onih što ih inače možemo čitati neće djelovati smiješno. Nije zaostajalo ni njegovo poznavanje filma, stripa, itd. - i sigurno da mu je baza bila u tom svojstvu usisivača, što se čitalo i iz gustog sloga referenci koje je koristio. Frajer je pročitao, vidio, čuo, znao i razumio sve. No, ni opisati ga kritičarem opće prakse ne bi bila pravedna redukcija, jer važnije od toga kakav je bio usisivač je kakav je bio katalizator referenci. Imao je Antun Branko Šimić zapis o tome da ne treba pitati je li neka kritika povoljna ili nepovoljna, već je li dobra ili rđava – i da je kritika samo onda kritika “ako je umjetnost i filozofija”; ako nije djelo tek ono o čemu piše, već je sama po sebi djelo. I ptice na granama pjevaju da je Darijeva kritika bila redovito bolja od onoga o čemu je pisao - i to ne bi nikoga trebalo demoralizirati: u pitanju je opet ono da više govori o kritičaru nego autoru. Znao je Dario sebe nazvati i “esejistom” - pisao je, napokon, i čiste eseje, ne samo kritičke osvrte - no i to je redukcija neke vrste. Sve će biti redukcija što ne kaže: bio je mag.

I bio je autentično nezadrživ u tome. Dok mi, smrtnici, kad nešto govorimo zapnemo najkasnije do sedme rečenice, postoje anegdote o tome kako bi Dario snimao emisiju, pa ako bi se nešto tehnički izjalovilo, on - ne bilo mu teško - ispriča ponovo, ali ovaj put drugačijim izlaganjem. A oba puta, dok tako govoreći iz glave, radilo bi se o priči da se smrzneš. Mogao si ga u pola noći uključiti i otvorio bi ti sve čakre na temu koju hoćeš. Neusporediva erudicija kojom je darivao nije bila ona referenci koje su same sebi svrha, ni docirajuće profesorske dosade, već plivanja između referenci i služenja njima tako da nabode i otključa misao na način koji te obasja. Upali reflektore i sve vidiš.

Uza sav gard probisvijeta, nije se radilo o jeftinom boemu, i uza sav prosede filigranskog veza rečenica, nije se radilo ni o kakvom larpurlartističkom stilistu. Ako moram izdvojiti najvažnija svojstva onoga kako je Dario pisao i govorio, i kako je postojao, bila bi to bistra mirnoća i jasnoća, halkionska, sunčana, ali i prije svega – kristalna kocka duha. Za svaki bi stol ili šank ubrizgavao te svoje iskre genijalnosti, pa još kao najduhovitiji čovjek na svijetu.

Izgrdio bi me sad, nema sumnje. Ipak je bio i majstor zajebancije s mrtvima, ne bi mu najbolje sjelo ovo pravocrtno hvaljenje.

Šta da ti kažem - oprosti na laudama, bitango, probisvijete, klošaru, druže, učitelju. Ni uz najgoru volju nije išlo ništa drugo; nisi ostavio takvu mogućnost.

Tekst je objavljen u Glasu Slavonije

osjecki-nuklearni-reaktor-7860-10735.jpg

Neusporediva erudicija kojom je darivao nije bila ona referenci koje su same sebi svrha, ni docirajuće profesorske dosade, već plivanja između referenci i služenja njima tako da nabode i otključa misao na način koji te obasja. Upali reflektore i sve vidiš
Neusporediva erudicija kojom je darivao nije bila ona referenci koje su same sebi svrha, ni docirajuće profesorske dosade, već plivanja između referenci i služenja njima tako da nabode i otključa misao na način koji te obasja. Upali reflektore i sve vidiš
Foto: 
Glas Slavonije