Paradno pranje ruku

paradno-pranje-ruku-3435.jpg

Zločini i masovni egzodus nakon Oluje željeli su se pomesti pod tepih sudjelovanjem stranih vojnika na mimohodu kojim će biti proslavljena 20. obljetnica akcije
Zločini i masovni egzodus nakon Oluje željeli su se pomesti pod tepih sudjelovanjem stranih vojnika na mimohodu kojim će biti proslavljena 20. obljetnica akcije

Hrvatska će steći pravo na dostojanstvo tek onda kada će priznati što u njezinoj prošlosti nije valjalo, kada se toga odrekne i uvjerljivo distancira od "vrijednosti" uspaljenoga nacional-šovinizma, pa sve češće i otvorenog neofašizma i kada shvati da joj za opstanak u miru i dobrosusjedstvu ne trebaju nikakvi stranci

Četvrt stoljeća nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, bilo bi dobro podsjetiti se nekih od parola s kojima je stranka Franje Tuđmana ušla u predizbornu utrku, da bi iz nje izašla kao pobjednica. Sve je tada, naime, bilo usredotočeno na tezu da “Hrvatska nije svoja”, pa se obećavalo da ćemo “sami odlučiti o svojoj sudbini”, da će “hrvatska lisnica biti u hrvatskom džepu”, ali i da će “hrvatska puška biti na hrvatskome ramenu”. Što se događalo u proteklih 25 godina, od “balvan-revolucije”, preko proklamiranja neovisnosti i rata koji se prelio i u susjednu Bosnu i Hercegovinu, pa do kriminalne pretvorbe i privatizacije, to je valjda svakome poznato. Ili bi barem trebalo biti.

No, kako stoji s predizbornim obećanima iz te daleke godine 1990.? O svojoj sudbini nikada nismo odlučivali sami, od prvoga dana bili smo više ili manje ovisni o inozemnim faktorima (najprije vojnima i političkima, potom gotovo isključivo političkima), a ulaskom u NATO i Evropsku uniju ta je ovisnost i instucionalizirana. Hrvatska lisnica u hrvatskome džepu ostala je – ovisno kako gledate na stvari - ili lijepi san, ili isprazno obećanje na koje su se ulovili naivni, tek činjenica je da se prodajom (predajom) banaka u strane ruke Hrvatska odrekla kontrole nad svojim financijama, a što je jedna od bitnih sastavnica suverenosti. I – napokon – što je s hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu? Da, hrvatska puška, bukvalno, postoji i, da, bit će na paradi 4. kolovoza u Zagrebu na hrvatskome ramenu. No, to je i sve.

Trenutno, barem ako je vjerovati tzv. mainstream medijima, Hrvatska se trese od gnjeva i razočaranja što na asfaltu Ulice grada Vukovara u “metropoli svih Hrvata” neće gaziti i američka čizma. Nespretna, kakva već jest (a to još najblaži mogući izraz) aktualna je vlada slavodobitno unaprijed najavila kako će u mimohodu što ga je u duelu s “kraljicom Balkana” (čuli smo tu titulu u Srebrenici) uspio izboriti predsjednik vlade, uz pripadnike hrvatskih Oružanih snaga, biti i vojnici velikih saveznika iz Atlantskoga pakta. Pozive se poslalo kasno, odgovore se nije čekalo, vijest (koja to nije bila!) puštena je u javnost. Srbija koja istoga dana kada Hrvatska slavi pobjedu u Oluji, od ove godine i službeno tuguje zbog egzodusa oko 200.000 Srba iz Hrvatske, nije oklijevala da javno i jasno dade do znanja kako će sudjelovanje stranih trupa na mimohodu u Zagrebu smatrati “uvredom za Srbiju”. I budući da se politika vodi na osnovi interesa, a ne simpatija, Hrvatska je dobila odbijenice upravo od onih država do kojih joj je u ovoj prilici bilo najviše stalo – od Sjedinjenih Država, Njemačke i Britanije (susjedna Slovenija koja je najprije potvrdila dolazak desetak vojnika i tri aviona, pa se naglo predomislila, tu je tek kolateralna šteta). “Netko” će, prema svemu sudeći ipak doći, ali  tko – to je velika tajna. No, ono što je još veća tajna to je pitanje nad kojim bi se trebao zamisliti svaki iskreni hrvatski domoljub (naglašavamo: iskreni, a ne onaj koji o svojemu domoljublju samo galami).

To pitanje, naime, glasi: zašto je Hrvatskoj tako očajnički potrebna – tako su pisali neki mediji – američka čizma na asfaltu Ulice grada Vukovara, zašto su nam uopće potrebni  stranci, da bismo  proslavili nešto što smatramo svojom pobjedom, velikom i čistom? Za odgovor valja se poslužiti kovanicom iz njemačkog političkog vokabulara. Kada se, naime, u Njemačkoj želi reći kako netko traži potvrdu da je čist (a evidentno nije), kaže se da traži “Persil Schein”, dakle potvrdu da je čist kao da je opran deterdžentom Persilom. A upravo takav “Persil Schein” željelo se dobiti dovođenjem stranih vojnika iz sastava NATO saveza na paradu u Zagrebu, pa se već (i opet unaprijed i preuranjeno) najavljivalo kako će to biti “definitivna potvrda da je Oluja bila legitimna operacija i da u njoj nije bilo nikakvih zločina”. I tu je famozna “kvaka 22”, tu je odgovor na pitanje zašto smo do te mjere iskompleksirani da nam treba potvrda iz svijeta koja će reći kako je ono što smo uradili, bilo u redu. Jer znamo, mada to ne bismo (na službenoj razini, naravno) ni slučajno priznali da nije – sve – bilo u redu.

I da raščistimo, jednom za svagda, pitanje o karakteru operacije Oluja. Ta je operacija bila legitimna, jer svaka država ima puno pravo upotrijebiti i silu, kako bi ostvarila nadzor nad cjelinom svojeg državnog područja. U tome smislu legitimnost Oluje nikada nitko relevantan nije dovodio u pitanje. Tko tvrdi suprotno – bezočno laže. Dakle, legitimnost Oluje nije u pitanju i za potvrdu te legitimnosti ne treba nam američka čizma u ulici grada Vukovara, neovisno o tome jesu li Oluju isplanirali isključivo hrvatski stratezi, jesu li pri tome surađivali s Amerikancima, ili je Oluja djelo Amerikanaca (pri čemu su Hrvati samo operacionizirali zamišljeni plan).

No, tu dolazimo do nastavka, naime do zločina koji se jesu događali i za vrijeme Oluje (manje) i odmah nakon nje (više), ali i do odlaska iz Hrvatske nekih 200.000 njezinih građana srpske nacionalnosti. Zločini (prema nekim izvorima čak do 2.000 ubijenih civila) i masovni egzodus (kojega je Hrvatska, umjesto da mu se – uključujući svojega Predsjednika - na očigled svijeta radovala, itekako mogla  spriječiti, samo da je htjela), to je ono što se definitivno željelo pomesti pod tepih sudjelovanjem stranih vojnika na mimohodu kojim će biti proslavljena 20. obljetnica Oluje. Ujedno, htjelo se sve sudionike te operacije od kojih je golema većina bila poštena i nije okaljala ruke, učiniti doživotnim taocima povijesne laži o tome kako ni u Oluji, ni nakon nje nije bilo nikakvih zločina, te kako su srpski civili svojom voljom i slijedeći upute vodstva tzv. Krajine napustili Hrvatsku (a američki ambasador sjeo je na izbjeglički traktor valjda zato što mu se prohtjelo da se malo provoza traktorom, a ne zato da zaštiti izbjeglice!?).

Hrvatska (politička, ali dobrim dijelom i medijska) iskompleksiranost potječe upravo od želje da se pitanje zločina, što uključuje i odgovornost za njih, kao i pitanje izbjeglica (a to uključuje i omogućavanje njihovog povratka) skine s dnevnog reda. Da, dakle, dobijemo – kao država – “Persil Schein”, potvrdu da smo čisti. A, na žalost, nismo. Oni koji nikako da se umore od istraživanja tzv. komunističkih zločina, mogli bi barem malo vremena posvetiti i istraživanju onoga što nije bilo u skladu s pravilima ratovanja i međunarodnim ratnim pravom (na hrvatskoj strani) u razdoblju između 1990. i 1995.

Mnogo se pisalo o nestancima ljudi – nepodobnih bilo po nacionalnosti, bilo po političkom uvjerenju, ili dotadanjoj političkoj aktivnosti – ali od počinitelja jedva da je netko priveden pravdi. Od nalogodavaca praktično nitko, dapače da se to ne bi dogodilo mijenjaju se naknadno inkriminacije u optužnicama. Smjene u hrvatskome pravosuđu nakon godine 1990. pokazale su se unosnom i isplativom investicijom, ako ni u što drugo, a ono u vlastiti miran san onih koji su već davno trebali biti suočeni s licem pravde. Povratak izbjeglih Srba, dozvoljen pod snažnim pritiskom inozemnog faktora, sveo se na povratak uglavnom starih koji su došli umrijeti u svojem zavičaju (a zar već i to nije krimen, da tamo neki Srbin smatra “našu” Hrvatsku svojim zavičajem?).

Današnja Hrvatska voljom onih koji su odgovorni za ono čega bismo se trebali sramiti (ako smo civilizirana i evropska nacija, a kažu da jesmo), kao i voljom onih koji nisu imali snage stvari nazvati pravim imenom, reći “car je gol”, ta Hrvatska nosi na svojim plećima težak teret. Nije to teret kolektivne krivnje, jer tako nešto ne postoji, niti se smije konstruirati, nema naroda koji bi bio – kao cjelina – kriv za nešto. Ne, to je teret krivnje onih koji punih četvrt stoljeća uspješno bježe od svoje individualne odgovornosti i onih koji se ne usuđuju pozvati ih na tu odgovornost.

Izlaz iz te situacije nije sudjelovanje stranih vojnika na mimohodu kojim se slavi pobjeda u Oluji, nije “američka čizma na asfaltu Ulice grada Vukovara”. Izlaz nije u liječenju (nacionalnog) kompleksa manje vrijednosti stvaranjem ovakvih ili onakvih stožera, pravljenjem popisa “onih koji ruše Hrvatsku” i objavljivanjem “tjeralica” s fotografijama na naslovnicama petparačkih tiskovina, tjeralica ne neprijatelja, nego neistomišljenika, što se u očima zna se koga svodi na isto.

Izlaz je samo i jedino u suočavanju s istinom o prošlosti, i to onoj i onakvoj prošlosti kakva je doista bila, a ne onakvoj kakvu uporno i agresivno konstruiraju i nameću povijesni revizionisti.

Izlaz je u istini, a ne u laži. Na laži ne može se graditi dostojanstvo koje je u svačijim ustima. Hrvatska će steći dostojanstvo, točnije bi bilo reći: pravo na dostojanstvo tek onda kada će priznati što u njezinoj prošlosti nije valjalo (od vremena Drugog svjetskog rata do danas), kada se toga odrekne i uvjerljivo distancira od “vrijednosti” uspaljenoga nacional-šovinizma, pa sve češće i otvorenog neofašizma i kada shvati da joj za opstanak u miru i dobrosusjedstvu (ne samo s neposrednim susjedima) ne trebaju nikakvi stranci, nikakve – bilo čije – vojničke čizme u njezinome glavnome gradu.

Dovoljno će biti vratiti se nekim bitnim načelima života u demokraciji (pravoj, ne onoj koju diktiraju financijski centri moći), kao što su načelo ravnopravnosti u međunarodnim odnosima, načelo nemiješanja u unutarnje stvari drugih i načelo prema kojemu svaki narod ima neotuđivo pravo izabrati način svojega života i uređenja svojega društva. I – naravno – načelo poštivanja ljudskih i manjinskih prava.

Veliki ne cijene iskompleksirane poslušnike, ali cijene one koji znaju što hoće i koji su spremni ući i u borbu mišljenja oko onoga u što vjeruju, pa čak i reći: ne onima koji su evidentno jači od njih. Možda takve ne vole, ali ih cijene. Ne treba ići daleko u povijest, pa da se nađe potvrda za to. Mada vrijeme istječe, Hrvatska još može naučiti tu lekciju. Odnosno: možda bi mogla . . .