Politički klaunovi mogli bi nakon europskih izbora preuzeti vlast

Moguće je da se predstojeći izbori za Europski parlament neće ni voditi oko potpore strankama desne ili lijeve opcije, nego da prijeđu u sraz zagovornika EU i euroskeptika. Prijetnja euroskeptika koji bi mogli blokirati rad institucija i razoriti teško, desetljećima slagano tkivo zajednice, indiskretno se obrađuje već nekoliko mjeseci. Postoji i strah da Europa ulazi u dugačko razdoblje daleko bržeg rasta nezaposlenosti od rasta samog gospodarstva, u vrijeme stagnacije i brisanja perspektiva za najmlađi i nezaposleni naraštaj Europljana koji je već danas okršten izgubljenom generacijom

Izlazimo iz krize, to je rezultat teškog rada i nepopularnih mjera štednje. Kriza nas je povezala, sada smo na točki koju ne bismo mogli ni zamisliti prije pet godina kada je sve počelo. No, čeka nas još mnogo posla, primarno je riješiti pitanje nezaposlenosti i pojačati financijsku potporu malom i srednjem poduzetništvu, čime ćemo ojačati gospodarstvo i napasti nezaposlenost. Globalizirana je kriza promijenila Europu, gotovo je s čisto nacionalnim interesima, Europa se mora pripremiti za drugačiji svijet. Više neće biti onako kao što smo navikli, valja nam raditi na nekoj novoj normalnosti.

Ovo su naglasci zadnjeg obraćanja predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosoa europarlamentarcima, pandan „stanju nacije“ u državnim zastupničkim tijelima. Uz gunđanje euroskeptika da je ovo ipak posao za osobu demokratski izabranu na poziciju, a ne za „nametnutog činovnika“, Barroso je odradio optimistički intoniran govor u kome je objasnio da je čaša napola puna, najavio sunce nakon kiše i – raspravu kakvu Europu građani trebaju.

Do izbora za Europski parlament preostalo je nekih osam mjeseci. Političku elitu sve naglašenije zabrinjava njihov mogući ishod. U većini zemalja, s izuzetkom onih gdje je glasovanje zakonska obaveza (Belgija, Grčka), odaziv na birališta je mizeran, glasove kupe minorne stranke čiji malobrojni zagovornici, za razliku od nezainteresirane većine, veoma rado glasuju, tako da se u Europskom parlamentu već u prošlom krugu namnožio impozantan broj političkih marginalaca iz stranaka krajnje ljevice ili desnice koji radu izabranog tijela građana EU nisu doprinijeli ama baš ništa. Osim što su, euroskeptično, uzimali plaće, dnevnice i sve ostale pogodnosti. Moguće je da se idući izbori za Europski parlament ni ne vode oko potpore strankama desne ili lijeve opcije, nego da prijeđu u sraz zagovornika EU i euroskeptika. Politički klaunovi uvijek su do sada bili začin, izuzetak koji potvrđuje pravilo, ali ne i pravilo samo. Prijetnja euroskeptika koji bi mogli blokirati rad institucija i razoriti teško, desetljećima strpljivo i kroz koncenzus slagano tkivo zajednice, indiskretno se obrađuje već nekoliko mjeseci. Prvi je na nju izravno upozorio belgijski premijer Elio di Rupo na zadnjem summitu. Sa startnim znakom za predizbornu kampanju, opcija ulaska velikog broja populista u nikada utjecajniji EP mogla bi nositi blokadu brojnih inicijativa.

U oproštajnom govoru, jer i on odlazi na ljeto nakon dva mandata, a nema naznaka da su članice voljne dodijeliti mu i treći - Jose Manuel Barroso je, bez uobičajenih diplomatskih rukavica,  ustvrdio staru istinu - u Europskoj uniji praksa je europeizirati neuspjehe i nacionalizirati uspjehe. Većina ružnih stvari kakve su se događale zadnjih pola desetljeća od trenutka kada se globalna kriza zakotrljala nastala je u državama – članicama. One su se zaduživale, državne politike namnožile su birokraciju, namještale statistike, dozvolile nepotizam. Zajednica je stigla kasnije, kada je valjalo spašavati banke - bankomate vlasti, koordinirati garancije na štednju građana, artikulirati solidarnost.

Ono što zabrinjava jeste i opasnost da se slabašan europski rast ne iskaže kao „japanska zima“ devedesetih, dugačko razdoblje daleko bržeg rasta nezaposlenosti od rasta samog gospodarstva. Europa možda upada u takvo vrijeme, dva desetljeća stagnacije i brisanja perspektiva za najmlađi i nezaposleni naraštaj Europljana koji je već danas okršten izgubljenom generacijom.   

Lako je kazati kako gospodarski rast ne smije biti rast bez radnih mjesta. Španjolska se pokrpala, ali je u oporavku stvorila ni manje ni više nego 31 novo radno mjesto! Europa nije odgovorila kako će riješiti socijalnu komponentu, jer svaka dolazeća generacija nalazi sve manje stalnih zaposlenja, između ostaloga.

Slika sadašnje Europe je portret zajednice na pola puta. Ona nije na čistu kakvu će budućnost sebi izabrati, hoće li se dati na stranu nacionalnih država ili je to samo floskula za izborne potrebe, odnosno hoće li nastaviti s integriranjem, koristeći sve potencijale zajedničkog tržišta. Na koju će stranu zajednica, odlučit će izbori iduće godine.