Posljednji barba

posljednji-barba-7710.jpg

Posljednji barba - Ante Prkić
Posljednji barba - Ante Prkić
Foto: 
You Tube/Dalmatinski portal

Novogovor start-upova, STEM revolucije, Izvrsnosti i svakakvih hipsterskih sranja; romantizam napredne budućnosti, hura za vrli novi svijet robotaksija, Ubera i Wolta; Rimac i Musk gore, oni su cool i hip, dolje porezi, uhljebi i taksisti; "šalteruše" i "pečati" kao narodni neprijatelj broj 1; sve javno je fuj i nazadno, samo privatno je "realno" i pošteno. Euri-euri-euri… Tako razmišljaju oni kojima je ideologija privatnog biznisa horizont razmišljanja moralnog kompasa

Prije koji dan osvanula je u novinama tužna vijest: da je preminuo Ante Prkić, veteran splitskog ugostiteljstva, koji je od 1971. držao zalogajnicu "Dioklecijan". Popularno znanu kao konoba "Tri volta", zbog lokacije pokraj tri originalna Dioklecijanova volta, s pogledom na Rivu. Prvi red do mora. I do Kenjare.

Fetivi Splićanin nisam, ali proživio sam godinu-dvije u Splitu; u "Tri volta" sam znao (s)jesti, gazdu ipak nisam znao. Saznao sam za njega i zapamtio ga tek s drugog kraja zemlje, kada je prije koju godinu isto tako osvanula u novinama tužna vijest: da će i on morati zatvarati butigu preko zime, kao zadnji koji je još odolijevao. "Preživjela je stabilizacije, par-nepar, nestašice hrane, turobna vremena, Domovinski rat, skloništa, ali u borbi s punom jačim neprijateljem, galopirajućim turizmom koji se dogodio Splitu, kultna konoba 'Tri volta', danas Zalogajnica Dioklecijan pala je kao pokošena. Od 1. studenoga tamo negdje do Sv. Duje, u znamenitom okupljalištu radnika i akademika, ribara i profešura više se neće moći degustirati paštafažol, tripice, lešo i ostale pučke đakonije. Nema više. Gotovo! Vlasnik Ante Prkić priznaje kako je kapitulirao. Nakon 48 godina stalnog, kontinuiranog rada na dnevnoj bazi, izgubio je bitku s najvećim do sada neprijateljem – turizmom. Onim hvaljenim, onim što donosi lovu, eure, dolare, kunice. I za sobom, iako o tome brojni šute, ostavlja tiho umiranje najužega splitskoga gradskog područja."

Nisam, kažem, znao ovog barbu, nismo skupa ovce čuvali, pa neću udariti u naricanja i nekrolog jergovićevskom kompulzijom. Sjetit ću ga se tek kao simbola tog nečega po čemu sam ga i zapamtio: posljednjeg mohikanca koji se još držao pred nadirućom gentrifikacijom na turistički pogon – i svih podsmijeha koje je popio baš na taj račun, kao posljednji mohikanac.

Stvar zapravo ima širi značaj sociopsihološkog lakmusa – i to je ono o čemu ću. Imamo pošast koja radi kataklizmičan pritisak na prostor i društvo – tko je recimo nedavno gledao epizodu "Prvi red do mora" dokumentarne serije Apsurdistan, ne treba mu ništa dalje govoriti. Dio svijeta to i prepoznaje kao pošast; drugi dio je, međutim, oduševljeno pozdravlja.

Među potonjima se ocrtava dominantan profil: to su oni kojima je ideologija privatnog biznisa horizont razmišljanja, ali i naročitog moralnog kompasa. Novogovor start-upova, STEM revolucije, Izvrsnosti i svakakvih hipsterskih sranja; romantizam napredne budućnosti, hura za vrli novi svijet robotaksija, Ubera i Wolta; Rimac i Musk gore, oni su cool i hip, dolje porezi, uhljebi i taksisti; "šalteruše" i "pečati" kao narodni neprijatelj broj 1; sve javno je fuj i nazadno, samo privatno je "realno" i pošteno. Euri-euri-euri.

Iz tog svog morala, takve vrijednosne ljestvice, okupio se onomad kuruzni lib-pop bend Maštruko & Jerks da zasvira sprdnjom po Anti Prkiću, kao dinosauru koji se nije prilagodio. Tercu je držao smartass establišment s Indexa: gurman Babić, feldmaršal Vojković, chef Janković.

– Kakav je to način: nuditi klošarski izbor između srdela i gavuna?!

– Radi se o lokaciji na kojoj je jeo prokleti Dioklecijan, tu se mora umjesto masnog bečkog dati Jankoviću da posipa sečuanski papar na delikatni carpaccio od klempavog jastoga crnokošuljaša za 100 eura po tanjuru!

– Zašto se Prkić umjesto na Babićevom Taste Atlasu brendira socijalističkim stolnjacima i marendom a la škver?! Normalno da mu ne ide. Mora opalit žestoki tematski redizajn, napucat kvalitetu i cijene za strance, pa da vidiš gostiju, neće znat kud s lovom!

Takt ove seljačke, pokondirene napuhanosti udarao je frontmen Maštruko, koji nije mogao k sebi doći od kleberenja čuvši da stari ugostitelj za to što je morao staviti ključ u bravu optužuje galopirajući turizam. Kako sad turizam – kad samo turizam Splićanina i spašava?! Kakav li je to "zadah nekuženja modernog svijeta"?

"Ljudi su prodali stanove u centru, preselili su se, išli su živit na sela, mladi trče vani. Nema u centru više nikoga" – dijagnosticirao je Prkić vrlo precizno, ne bi bolje ni da je 48 godina radio u urbanizmu. Ni novinarka nije na lošem tragu:  – "Kažu vlasnici kako nemaju za koga raditi, splitski svit radije od silaska u grad trči u šoping-centre. Tamo ih čeka dnevni besplatni parking, a u gradu za sat vremena moraju dati deset i više kuna."

Nije te onda  –  izvodi na to Maštruko Prkiću slavodobitno – sjebao turizam (naprotiv, baš turisti su ti jedini saveznik, jer oni dolaze bauljati upravo centrom), već "promjene navika domaćih ljudi koji više ne idu u tvoju konobu nego u šoping centre". Uostalom, 'ko ih šiša  – daj ti Napucano i Karpačo za bogate strance, tu je lova!

Usljeđivala je hrpa LOL i XD i HEHE, jer to je strašno smiješno kako časna starina ne kuži da ga je pregazilo vrijeme i treba mu objasniti da je budala. "Ja sam stručnjak za sve", busao se frontmen stilom Trumpa, otuda što "kad vidim koliko budala i nekuženja ima u sektoru XY ukoračam u taj sektor i s jako malo znanja među budalama već sam 'ekspert'" – za što je ovo s Prkićem, podvlačio je, "dobar primjer". 

Više to zvuči kao klasičan Dunning-Kruger efekt: kad fali svijesti o onome što možda možeš ne znati. Tu tešku stranu riječ gentrifikacija, na primjer. Dobro, ne govori se o fenomenu svaki dan na televiziji – ne bi im nitko zamjerio da su proguglali što im fali od informiranosti, ili u krajnjoj liniji lijepo digli ruke i pitali da im se objasni, kao u školi, nije to sramota. Do sramote dolazi kad se nastupi bahato, po provjerenoj formuli: što veći ignorant, veći i napuhanac. U redu je u svojstvu amatera i fulati, bubnuti, pa biti ispravljen, ali ako istupiš s pretenzijom i dociranjem, s izrazom lica "influensera" koji i s malo znanja zna bolje, s tonom bespogovornosti i ruganja budalama koje u svom sektoru pojma nemaju i na tebi je kao većem ekspertu da ukoračaš i podučiš ih – tada si samo diletant, ili po Haveriću, svaštar koji je ništar.

Tragikomični flit sastojao se naravno u tome što ništari Maštruko & Jerks nisu znali spojiti u krug dva kraja svoje kružne egzegeze. Otkud, naime, promjene navika domaćih? Da ne bi to moglo stajati u kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi s turizmom? Što ako su domoroci iz Geta odselili u Dicmo ili Štacmo ne zato što im bilo do selidbe u krš nego zato što si ne mogu priuštiti propust kapitalizacije jagme za dobro lociranim nekretninama, do koje dolazi eksplozijom turizma? Što ako ni ostali domaći u centar više ne dolaze ne zato što više ne vole Dioklecijana nego što im nije sila plaćati preseranse 100 eura tanjur ili 10 eura svaki sendvič, uz 10 kuna sat parkinga?

Drugo što pokondireni ništari nisu znali spojiti je da bi nekome bit cijele priče mogla i ne biti u pritužbi na manjak profita. Ne ulazi im u tikve jer im izlazi iz euri-euri-euri obzora. Da pitanje na koje barba Prkić odgovara krivljenjem turizma ni ne glasi zašto konoba ne uspijeva dovoljno zaraditi tijekom godine (pa da ga se s podsmijehom za stolnjake i jelovnik napućuje okretanju konkurentnijem deranju turista ljeti), već zašto konobu mora zatvoriti zimi (jer su domaći postali uljezi u gentrificiranom gradu, mondenom i praznom, koji protjeruje nedostatno visoke klase da bi ostalo samo ono ekskluzivno).

Koliko preostaje dok i furešti ne shvate da nemaju šta uopće dolaziti jesti pod tri volta koja više i nisu taj Split kao razlog dolaska, nego sterilizirana kulisa, sezonski surogat?

Nek se nisi dao, posljednji barba.