Skoči na glavni sadržaj

PPD i Viadukt nisu kreditori, nego donatori HDZ-a

ppd-i-viadukt-nisu-kreditori-nego-donatori-hdz-4623-5476.jpg

U Hrvatskoj izgleda nije sporno kad HDZ iz kompanija koje posluju s državom i njezinim tvrtkama, pa ih se čak i subvencionira, posuđuje puste milijune kuna kao iz kasice prasice, a potom ih godinama uglavnom i ne vraća nego će to učiniti kad se steknu uvjeti
Foto: FaH

Prvom plinarskom društvu, DIV-u, Viaduktu i svim drugim hrvatskim tvrtkama zakonom je dopušteno da bilo kojoj političkoj stranci za njezin redovan rad doniraju najviše do 200 tisuća kuna godišnje, a posebno su propisani i iznosi za doniranje stranačkih izbornih kampanja. Zakoni istovremeno dopuštaju, odnosno ne brane trgovačkim društvima da neograničeno kreditiraju rad političkih stranaka, što su PPD, DIV i Viadukt i činili odobrivši ukupno 8,2 milijuna kuna kredita Karamarkovu HDZ u protekle tri godine. Budući predsjednik HDZ-a Andrej Plenković odustao je od utvrđivanja političke odgovornosti onih stranačkih čelnika koji su ugovarali i realizirali uzimanje tih kredita i za njega je to završena priča, a i Državnom izbornom povjerenstvu i Državnoj reviziji kompanijsko kreditiranje HDZ-a nije sporno: krediti nisu donacije, zakoniti su i predmet su ugovora dvaju pravnih osoba.

Nikome od njih nije sporna ni činjenica da HDZ nije u ugovorenim rokovima PPD-u vratio 4,2 od ukupno odobrenih 6,8 milijuna kuna, kao ni 200 tisuća kuna posuđenih od Viadukta, iako svo to vrijeme dok taj novac nije vraćen on je zapravo darovan HDZ-u. Pritom PPD-ova kreditna donacija točno za 4 milijuna kuna premašuje maksimalni iznos zakonite donacije. Već to je dovoljan razlog da nadležna državna tijela detaljno pročešljaju odobrene kredite HDZ-u i utvrde je li sve baš tako čisto i zakonito kao što tvrde glavni akteri ugovorenih i realiziranih kredita. Primjerice: od tri kredita koje mu je dao PPD, HDZ je samo drugi kredit u iznosu od 1,8 milijuna kuna vratio u ugovorenom roku. Prvi kredit u iznosu od 3 milijuna kuna koji je dobio u lipnju 2014. godine trebao je biti vraćen do kraja iste godine, ali je njegovo vraćanje aneksima pet puta prolongirano i krajnji rok je pomaknut za kraj lipnja ove godine, no do danas nije vraćen. Isto se dogodilo i s trećim kreditom u iznosu od 2 milijuna kuna koji je PPD lani početkom srpnja dao HDZ-u. Taj je kredit uz kamatu od 7,5 posto trebao biti vraćen već do kraja rujna prošle godine, ali je aneksima dva puta prolongiran i trebao je biti vraćen do konca lipnja ove godine, ali ni on još uvijek nije vraćen, osim 800 tisuća kuna glavnice koje je HDZ u veljači ove godine vratio PPD-u ne navodeći odnosi li se to na taj ili na prethodni kredit od 3 milijuna kuna.

Jeftinije kod banaka

I PPD i HDZ šute o uvjetima pod kojima je prolongirano vraćanje ukupno pet milijuna kuna kredita i jesu li njima obračunate zatezne kamate HDZ-u, jer ako nisu opet bi se radilo o darivanju kojim se izigravaju propisi o doniranju političkih stranaka. U razvijenim demokratskim zemljama koje desetljećima detaljno propisuju financiranje političkih stranaka kako bi spriječile da „ples novca“ u stranačkim blagajnama odlučujuće utječe na procese demokratskog odlučivanja, odavno je detektirano da je kompanijsko i privatno kreditiranje političkih stranaka jedan od najčešćih načina izigravanja propisa kojima se ograničavaju donacije i drugi kontrolirani izvori stranačkih prihoda.

Bosanskohercegovački parlament je prije dva mjeseca čak zabranio i bankarsko kreditiranje političkih stranaka: učinio je to slijedeći preporuke antikorupcijskog tijela Vijeća Europe (GRECO) kako bi se povećala transparentnost financiranja političkih stranaka i smanjio prostor za političku korupciju. U Hrvatskoj kao članici Europske unije, međutim, navodno nije sporno kad HDZ iz kompanija koje posluju s državom i njezinim tvrtkama, pa ih se čak i subvencionira, posuđuje puste milijune kuna kao iz kasice prasice, a potom ih godinama uglavnom i ne vraća nego će to učiniti kad se steknu uvjeti.

Iz izvješća o podignutim kreditima u protekle tri godine koje je zatražio budući stranački predsjednik Plenković zanimljiv je i detalj da je HDZ koncem 2014. dobio i dva kredita od Zagrebačke banke, jedan u iznosu od 6,72 milijuna kuna, a drugim je reprogramiran kredit iz 2013. na preostali iznos otplate od 4,8 milijuna kuna. Na oba kredita ugovorena je godišnja kamata od 5,5 posto i rok otplate do 31. siječnja 2019. Oko 11,5 milijuna kuna bankarskog kredita, dakle, HDZ je dobio uz bitno povoljniju kamatnu stopu i dulji rok otplate, pa bi barem članovi HDZ-a koji plaćaju članarinu svoje čelnike trebali priupitati zašto su od pojedinih kompanija uzimali skuplje i nepovoljnije kredite ako su ih doista namjeravali vraćati sukladno ugovorenim uvjetima i rokovima. Ili je kvaka bila baš u tome da su znali da za razliku od bankarskih te kredite neće morati uredno vraćati, a možda je postojala i mogućnost njihova prebijanja nekim drugim ugovorenim poslovima i uslugama. Primjerice, Blairovi laburisti postali su svjetski rekorderi po prihodima koje su ubirali od plutokrata i njihovih kompanija za navodne konzultantske usluge koje su im pružali, pa Britanci i danas razbijaju glavu otkrivajuću pozadinu politike koju je vodio Blairov kabinet. Naravno, uvijek postoji i mogućnost da je višak novca koji je nastao zbog više kamatne stope netko strpao u svoj privatni džep.

Novac ispod stola

Kako bi izbjegla Scile i Haridbe plutokratskog i sličnih modela financiranja političkih stanaka, Hrvatska se odlučila da u reguliranju njihova financiranja, kao i u mnogo čemu drugome, slijedi europsku kontinentalnu praksu, ponajprije njemačko i austrijsko zakonodavstvo, pa je propisala da glavni i najveći izvor stranačkih prihoda budu državni, regionalni i lokalni proračuni, zatim članarine i ostali prihodi, a privatne i kompanijske donacije je bitno ograničila. Mana tog modela je da favorizira najveće stranke istovremeno ih birokratizirajući, jer postaju dominantno financijski ovisne o državnoj sisi, pa se i ne moraju trsiti oko toga da njihovi članovi i simpatizeri i plaćanjem članarine i donacijama potvrde ili odbace politike koje zagovaraju i provode.

No i tome se da doskočiti na mnogo načina, među ostalim i neizravnim financiranjem, poput poreznih olakšica i poreznih kredita kojima se kombiniraju i međusobno uvjetuju privatne donacije i proračunsko financiranje političkih stranaka. Kod poreznih kredita, primjerice, kad građanin odluči donirati neku stranku određenim novčanim iznosom, u zbilji uplaćuje tek dio nominiranog iznosa, na manji iznos manji udio, a na veći iznos veći udio, a preostali iznos stranka dobiva iz proračuna pa njezine financije postaju dodatno ovisne o volji građana, a ne samo o broju osvojenih mandata na izborima, kao što je sada slučaj.

No umjesto stalne nadogradnje i razvijanja proračunskog modela financiranja političkih stranaka, pa i preuzimanjem dobrih praksi iz zemalja koje ga također primjenjuju, na valu nezadovoljstva građana stranačkim politikama i njihovim čelnicima postalo je popularno predlagati smanjivanje proračunskog financiranja političkih stranaka, što će ih onda nužno gurati prema drugim izvorima prihoda. Pa tako i onima kojima se izigravaju i zaobilaze transparentni i zakoniti izvori prihoda, kakvima su se u mnogim zemljama pokazali i krediti koje pojedine kompanije i njihovi vlasnici daju političkim strankama, a zauzvrat dobivaju bolju poziciju ne samo u poslovanju s državom, nego i mogućnost većeg utjecaja na zakonodavnu i druge njezine politike, pa sve do privilegiranog pristupa informacijama koje se kuhaju i kolaju u institucijama i tijelima vlasti.

Odlazeći u povijest Ivo Sanader je svojim nasljednicima poručio da se izbori dobivaju novcem ispod stola, pa zapravo i ne čudi da se s kreditnim donacijama i sličnim sumnjivim stranačkim prihodima Andrej Plenković i vodstvo HDZ-a neće zamarati, ali i to što i čelnici svih drugih stranaka šute o tome, no najpogubnije je što se u tu priču ne žele upuštati ni DIP, Državna revizija i drugi ovlašteni nadzornici i kontrolori transparentnog i legalnog financiranja političkih stranaka.