Pravosuđu prijeti povratak na staro

Pravda je spora ali dostižna, fraza je kojom se najčešće tješimo da će "sve doći na svoje", da će "dobro pobijediti zlo", a da će "kriminalce sustići zaslužena kazna". U svakodnevnom životu možda i postoji neka kozmička pravda koja se dogodi logikom stvari – na primjer netko laže pa ga uhvate ili netko krade po trgovinama pa ga presretnu na blagajni. Ali kada očekujemo da se pravda prikaže na sudovima gdje joj je i mjesto, ona je sporija od puža, najčešće tapka u mjestu, a nerijetko ide i u rikverc.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) u listopadu je objavila rezultate istraživanja u europskim zemljama o povjerenju stanovnika u policiju, pravosuđe, politički sustava te povjerenje građana jednih u druge, prema kojima je Hrvatska na samom dnu. Što se tiče povjerenja hrvatskih građana u pravosuđe, manje povjerenja u pravosudne institucije imaju samo Bugari i Portugalci.

Uzaludni postupci

Novinarku Slavicu Lukić, koja godinama sustavno i kritički piše o pravosuđu, takav stav javnosti ne čudi. Mnogi građani nemaju dobra iskustva s pravosuđem, muče ih dugotrajni sudski postupci. Velika očekivanja od sudova tope se i kad je riječ o ishodu medijski razglašenih sudskih postupaka. O glavnim razlozima zašto građani imaju veoma nisko povjerenje u sudove i koliko je pravosuđe tome pridonijelo, novinarka Lukić govorila je zajedno s više predstavnika sudova, državnog odvjetništva, akademske zajednice i nevladinih organizacija na okruglom stolu o pravosuđu u organizaciji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka i udruge Pravda iz Bjelovara.

"Jedna od tema koje su sigurno oblikovale predodžbu građana o radu pravosuđa su tzv. veliki antikorupcijski sudski postupci i njihovi ishodi. Riječ je o velikim predmetima USKOK-a koji su počeli u finišu pristupnih pregovara s EU, a poklopili su se, slučajno ili ne, s odlaskom premijera Ive Sanadera. Prisjetimo se afera Podravka, HAC i Hrvatska poštanska banka u koje je uključen najviši menadžment hrvatskih državnih tvrtki. Kao kruna došli su i predmeti protiv samog Sanadera. Svjedočili smo spektakularnim hapšenjima pred kamerama i curenju informacija iz istraga. Bila su velika očekivanja građana da se pravosuđe ulaskom Hrvatske u EU reformiralo i uspjelo izvući iz stiska politike, koja na kraju nisu ispunjena", podsjeća Slavica Lukić.

Epilozi tih suđenja su razočaravajući. Zakoni i sudovi kao da su strogi samo prema tzv. običnim ljudima. Stječe se dojam da su kazne preblage kada je riječ o financijski i politički vrlo moćnim ljudima, smatra novinarka. Najsvježiji primjer je presuda kontroverznom poduzetniku Tomislavu Horvatinčiću za pogibiju dvoje talijanskih turista, koji je zaradio samo  presudu na godinu i osam mjeseci, uvjetno na tri godine. Javnost frustrira i rušenje prvostupanjskih osuđujućih presuda na Vrhovnom sudu i vraćanje tih postupaka na ponovno suđenje, poput presude za Fimi mediju.

"Javnost je obeshrabrena i odlukama Ustavnog suda, kada nakon višegodišnjeg angažmana sudova i tužiteljstva, Ustavni sud sve vraća na ponovni postupak zbog povrede ustavnih i konvencijskih prava. Stječe se dojam i da se moćne osobe koriste Ustavnim sudom kao jokerom iz rukava. Takve odluke obeshrabruju borbu protiv korupcije, pojačavaju osjećaj nesigurnosti i malodušnosti", smatra Slavica Lukić.

Rad za svoje dobro

Zbunjujuće djeluju i nagodbe te zamjene zatvorskih kazni "radom za opće dobro", što se prečesto događa u suđenjima za teška koruptivna djela, upozorava novinarka. Navodi poznati primjer "guljenja krumpira" nekadašnjeg HDZ-ovog ministra poljoprivrede Petra Čobankovića kao kaznu za pronevjeru gotovo 40 milijuna kuna državnog novca. Sporna je i praksa izlaska iz istražnog zatvora uz milijunske jamčevine.

Posebno šokantno u javnosti je odjeknula odluka Ustavnog suda u slučaju Milana Bandića i povratu jamčevine od 15 milijuna kuna. Novinarka podsjeća i na honorarne poslove sudaca u kojima pojedini suci, pored svojeg redovitog posla, zarade više od 200 tisuća kuna godišnje kroz angažmane poput sudjelovanja na arbitrarnim sudovima Hrvatske gospodarske komore ili Hrvatskog nogometnog saveza. Slavica Lukić se pita koliko takvi suci mogu biti neovisni u svojem redovitom poslu i koliko se njemu uopće mogu posvetiti.

Posebna su priča i suđenja za ratne zločine koji također utječu na formiranje javnog mijenja.

"Jedan od najneobičnijih postupaka za ratne zločine je onaj za Grubore. Ovih dana bi Vrhovni sud trebao donijeti odluku o prvostupanjskoj presudi. Istodobno, upravo se navršava šest godina kako je pokrenuta istraga protiv ratnog zapovjednika specijalne policije Željka Sačića, a istraga još uvijek traje. U siječnju ove godine napokon je podignuta optužnica koja je potom ukinuta. Županijska državna odvjetnica je zbog te optužnice smijenjena uz obrazloženje da ona nije dovoljno dorađena. Prošlo je 11 mjeseci od toga, a optužnice još uvijek nema", zaključuje Slavica Lukić.

Kritika iznutra

Udruga hrvatskih sudaca u pravilu negativno reagira na kritiku javnosti, posebno novinara. Suci su rijetko samokritični, a odgovornost prebacuju na nestručne medije i senzacionalizam. Ipak, i među sucima postoje pojedinci koji kritiziraju rad pravosuđa. Jedna od njih je Sovjetka Režić, sutkinja Županijskog suda u Splitu. Kritizira svoju struku upravo zato što svoj posao "neizmjerno voli i jako cijeni", kaže.

Kao etički i profesionalni dvojbeni primjer ističe "vrlo nesimpatičan" slučaj Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, njegovo eksponiranje u medijima preko kojih proziva svoju protukandidatkinju za falsificiranje podataka i njegov posjet braniteljskom šatoru "što je sve prije nego poštivanje sudačke etike".  Prema njezinim riječima, nije rijetkost ni da odvjetnici pišu odluke sucima. Posebno je upitan odnos ustavne sutkinje Slavice Banić s nogometnim tajkunom Zdravkom Mamićem.

"Suci odlučuju o temeljnim ljudskim pravima, a to zahtijeva barem dojam u javnosti o nepristranosti. Ljude zbunjuje kako to da različita sudačka vijeća na istom sudu donose različite odluke o istim predmetima. U konstantnoj utrci za ispunjavanjem radne norme, predmeti se rješavaju preko koljena. Sve manje se pitamo gdje je tu kvaliteta, pogotovo kod pravomoćnih odluka", upozorava sutkinja Režić.

Podsjeća na nedavnu prošlost iz 1990-ih kada su upravo sudovi "nezaustavljivo, ustrajno i bez zadrške vrijeđali ljudska prava". Ističe primjere gubitka posla zbog političke ili nacionalne nepodobnosti, pravno upitnih otkazivanja stanarskih prava, nasilnih deložacija i upada u stanove, namjernih zastara za kaznena djela nad 'nepodobnim' građanima te presuda protiv 'nepoćudnih' novina.

"Na sreću ta su vremena prošla, ali ne samo zato što se primijenilo poimanje prava ili zato što se promijenilo nešto u glavama, nego uglavnom zato što su se svi poslodavci uglavnom riješili 'nepoćudnih' radnika, što su deložirani stanari ili u strahu ili u moru beskorisnog parničenja odustali od daljnje borbe i što su 'nepoćudne' novine prestale izlaziti", smatra sutkinja.

Svjesna je, kaže, da je sudački posao mukotrpan, da nije adekvatno plaćen, da nedostaje usavršavanje sudaca te da suci muku muče s dobivanjem nužnih materijala koji su im potrebni za rad, poput pregleda sudske prakse Vrhovnog suda. Ipak, trudi se biti optimistična.

"Prije svega je potreban prijem najboljih kandidata za sudske vježbenike, a to su u pravilu najbolji studenti. Kriterij treba biti sustavni rad na sve težim predmetima i edukacija sudaca. Nužno je eliminirati utjecaj politike. Sudac mora biti etičan, nepristran i hrabar, a javnost treba biti kritična prema pravosuđu, ali ih ne treba opterećivati svojim očekivanjima. Ako se samo milimetar tome primaknemo, bit ćemo zadovoljni", zaključuje sutkinja Sovjetka Režić.

Uloga Ustavnog suda

Već godinama pritužbe na rad sudova najbrojnije su među pritužbama koje prima Ured pučke pravobraniteljice. Prema preliminarnom izvještaju za 2015. godinu, građani su se i dalje najviše žalili na sudove, ali sada više ne zbog sporosti sudskih postupaka, nego zbog toga što se odluke, po njihovom mišljenju, donose nakon površnog provedenog procesa, površne ocjene dokaza što, smatra Lidija Lukina Kezić, zamjenica pučke pravobraniteljice, nije jamstvo za pravično suđenje. Građani ukazuju na voluntarizam i arbitrarnost sudova, ističu kako za presude nema dostatnih obrazloženja ni izvedenih dokaza, a nekima nedostaju i odredbe materijalnog prava na temelju kojih su donesene. Pritužitelji se žale pučkoj pravobraniteljici  i na sve učestalije i sve ozbiljnije zloupotrebe položaja, korupciju i sukob interesa. Primjedbe građana se ne odnose samo na sudove nižeg ranga, nego i na Vrhovni sud, pa čak i na Ustavni sud. U Uredu pučke pravobraniteljice stižu i primjedbe na rad Državnog odvjetništva, posebno zbog nepokretanja kaznenih postupaka.

"Reforma pravosuđa je proces u kojem se napravi korak naprijed, dva koraka naprijed, pa korak natrag, pa dva koraka natrag... Kad to gledamo u dužem periodu, od recimo pet godina, onda vidimo napredak, ali vidimo da postoje frustracije kod vraćanja postupaka za korupciju ili za ratne zločine", smatra i Vesna Teršelič iz Documente.

Ilustrira to "zakašnjelom odlukom Ustavnog suda" u slučaju Branimira Glavaša koji, iako je prvostupanjski osuđen za ratne zločine nad civilima, ponovno izabran za saborskog zastupnika na nedavnim izborima.

Iako se često smatra da je Hrvatska ulaskom u Europsku uniju apsolvirala i famozno Poglavlje 23 koje se tiče pravosuđa i ljudskih prava, to nije baš tako. U vrijeme pregovora, promjene su bile brže, pod pritiskom rokova pokrenut je dio reformi, da bi ipak na kraju Poglavlje 23 bilo zatvoreno političkom odlukom, a ne zbog stvarnih promjena. Alan Uzelac, profesor na Katedri za građansko procesno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, smatra da iako je evropski pritisak ubrzao promjene, on nije bio dovoljan da se u pregovaračkom procesu dovrše planirane reforme i provedu u djelo.

"Reforma pravosuđa se iz unutarnjeg, pretvorila u vanjskopolitičko pitanje. Ministarstvo pravosuđa je sve više počelo funkcionirati kao ministarstvo vanjskih poslova. Reforma se donosila da bi se 'prema vani' ostavio dojam promjene. I aktualni ministar pravosuđa Orsat Miljenić je u većoj mjeri bio diplomat, nego pravosudni dužnosnik. To diplomatsko iskustvo vidi se i po tome što je on prvi ministar pravosuđa koji je izdržao čitav mandat. Dvojbeno je, međutim, je li njegova ministarska dugovječnost rezultat diplomatskog uspjeha u stvaranju dojmova ili rezultat stvarnog uspjeha ministarstva kojeg je vodio", primjećuje Uzelac.

Prema njegovim riječima, nakon ulaska u EU došlo je do retrogradnog procesa – reforme se dokidaju, prijeti njihova demontaža i vraćanje na staro. Kao primjere, navodi planirane izmjene odredbi o prijemu vježbenika u pravosudna tijela i o pravosudnom ispitu, diskrecijski pristup Državnog sudbenog vijeća u imenovanju i promicanju sudaca te izmjene Zakona o pravosudnoj akademiji čime se praktički ukida Državna škola za suce.

"Aktualne se izmjene mogu smatrati izvrsnom ilustracijom posteuropske antireformske pravosudne politike koja pokazuje da je povratak na staro ne samo moguć, nego barem u narednom kratkoročnom razdoblju stvaran i izvjestan", zaključuje Alan Uzelac.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. 

pravosudu-prijeti-povratak-na-staro-3847-4344.jpg

"Bila su velika očekivanja građana da se pravosuđe ulaskom Hrvatske u EU reformiralo i uspjelo izvući iz stiska politike, koja na kraju nisu ispunjena", podsjeća novinarka Slavica Lukić
"Bila su velika očekivanja građana da se pravosuđe ulaskom Hrvatske u EU reformiralo i uspjelo izvući iz stiska politike, koja na kraju nisu ispunjena", podsjeća novinarka Slavica Lukić
Foto: 
FaH

pravosudu-prijeti-povratak-na-staro-3847-4345.jpg

"Reforma pravosuđa je proces u kojem se napravi korak naprijed, dva koraka naprijed, pa korak natrag, pa dva koraka natrag... Kad to gledamo u dužem periodu, od recimo pet godina, onda vidimo napredak, ali vidimo da postoje frustracije kod vraćanja postupaka za korupciju ili za ratne zločine", kaže Vesna Teršelič iz Documente
"Reforma pravosuđa je proces u kojem se napravi korak naprijed, dva koraka naprijed, pa korak natrag, pa dva koraka natrag... Kad to gledamo u dužem periodu, od recimo pet godina, onda vidimo napredak, ali vidimo da postoje frustracije kod vraćanja postupaka za korupciju ili za ratne zločine", kaže Vesna Teršelič iz Documente
Foto: 
FaH

pravosudu-prijeti-povratak-na-staro-3847-4346.jpg

"Ljude zbunjuje kako to da različita sudačka vijeća na istom sudu donose različite odluke o istim predmetima. U konstantnoj utrci za ispunjavanjem radne norme, predmeti se rješavaju preko koljena. Sve manje se pitamo gdje je tu kvaliteta, pogotovo kod pravomoćnih odluka", upozorava sutkinja Sovjetka Režić
"Ljude zbunjuje kako to da različita sudačka vijeća na istom sudu donose različite odluke o istim predmetima. U konstantnoj utrci za ispunjavanjem radne norme, predmeti se rješavaju preko koljena. Sve manje se pitamo gdje je tu kvaliteta, pogotovo kod pravomoćnih odluka", upozorava sutkinja Sovjetka Režić
Foto: 
FaH