Možda bi Stiera netko trebao prozvati da – kao moralna osoba - vrati novac što ga je za plaću i dnevnice primio za tih nepunih osam mjeseci ministrovanja za posao koji očito u radnom vremenu nije obavljao. Jer se bavio nečime drugim Foto: FaH
Prošlotjedno predavanje političkog tajnika HDZ-a Davora Ive Stiera generalima i brigadirima Hrvatske vojske, koje je održao na poziv ministra obrane Damira Krstičevića, nije bilo najsretnije rješenje. Stier kao osoba isključivo sa stranačkom funkcijom mogao bi biti tek treći izbor, ako Ministarstvo ne nađe kompetentnog govornika u državnim institucijama ili nezavisnog eksperta.
Za teme o kojima je govorio - zajedničku europsku obrambenu politiku i projekte stalne strukturirane suradnje (PESCO) – morali bi postojati stručnjaci u Ministarstvu obrane ili Ministarstvu vanjskih i europskih poslova (ako ih nema, pitanje je – zašto?). Uostalom, posljednjih godina u hrvatskoj javnosti javlja se niz suverenih i kompetentnih sigurnosnih i obrambenih stručnjaka, što iz akademske zajednice, što izvan nje, tako da izbor isključivo stranačke osobe – ma koliko se on pozivao na svoje iskustvo europarlamentarca - može izazvati ozbiljnu zabrinutost oko kriterija kojima se Ministarstvo vodilo u izboru govornika.
Osim toga, ima još jedan moment koji može izazvati zazor oko pozivanja Stiera da govori u državnoj instituciji. On je gotovo osam mjeseci bio ministar vanjskih i europskih poslova u Plenkovićevoj Vladi – od listopada 2016. do lipnja 2017. godine. Hrvatska nema najstabilniju vanjskopolitičku poziciju: ako se stavi po strani vanjskopolitičko djelovanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović (koje se može opisati kao niz krivih/nepromišljenih/štetnih poteza), Hrvatska ima otvoren prijepor sa Slovenijom oko granice i primjene arbitražne odluke, a niti odnosi sa Srbijom nisu bez otvorenih pitanja. Dodatno, Mađarska i Slovenija i dalje imaju visoke ograde ili bodljikavu žicu na granici s Hrvatskom, da nabrojimo samo neke teme.
Je li u Stierovom ministarskom mandatu bilo napretka po bilo kojem od tih pitanja?
Je li hrvatska pozicija oko arbitraže u tih osam mjeseci dobila više potpore među zemljama članicama Europske unije?
Je li – primjerice – Stier imao intenzivnu turneju po europskim zemljama kako bi pred odluku arbitraže o granici sa Slovenijom (koju Hrvatska sa prilično snažnim razlozima ne priznaje) predstavio hrvatsku poziciju i osigurao – ako već ne potporu – a ono razumijevanje za nju u europskim metropolama?
Je li Mađarska – na koju se Stierovi istomišljenici u Hrvatskoj zaklinju – makla i metar ograde?
Je li se hrvatska vanjskopolitička pozicija oko navedenih tema u tih osam mjeseci pomakla i milimetar nabolje? Bojimo se da nije.
Umjesto da se Stier bavi time, on se - i to unutar radnog vremena (netko bi rekao da je radno vrijeme ministra vanjskih poslova u zemlji s međunarodnim položajem poput Hrvatske – 24 sata, ali nemojmo pretjerivati!) bavio prolajferskim aktivizmom. Najeklatantniji primjer za to bio je kada je Hrvatska, zajedno sa Mađarskom i Poljskom, u veljači 2017, godine službeno podnijela Europskoj uniji stajalište vezano za nastup u tijelima Ujedinjenih nacija, gdje se izjasnila protiv pobačaja i protiv uspostave posebnog izvjestitelja UN-a za prava homoseksualnih osoba, a u središte brige o ljudskim pravima stavio brigu o obitelji i vjerskim slobodama. Mediji su već tada upozorili da je taj potez dočekan s negodovanjem u većini država članica EU, istih onih među kojima bi Hrvatska trebala zadobivati simpatije, umjesto da ih gubi.
Na personalnoj razini dovoljno govori činjenica da je za svog posebnog savjetnika za ljudska prava imenovao jednog od najrigidnijih i najisključivijih prolajferskih aktivista Ladislava Ilčića. Takvu je politiku vodio i kao prvi čovjek Vladine Koordinacije za vanjske i europske poslove i ljudska prava. Ljudska prava su inače bila u vladinim koordinacijama uvijek u sklopu društvenih djelatnosti, međutim – dolaskom Stiera - rečeno je da trebaju prijeći k vanjskim poslovima, jer je Hrvatska postala članicom Vijeća UN-a za ljudska prava.
Ako vodi prolajfersku vanjsku politiku, ne može se voditi hrvatsku vanjsku politiku. Umjesto da se bavi „rodnom ideologijom“, pobačajima i homoseksualizmom, on se trebao baviti gorućim problemima vanjskopolitičkog položaja Hrvatske. Da se bavio, bilo bi makar nekih pomaka. A nije bilo nikakvih.
Možda bi ga netko trebao prozvati da – kao moralna osoba - vrati novac što ga je za plaću i dnevnice primio za tih nepunih osam mjeseci ministrovanja za posao koji očito u radnom vremenu nije obavljao. Jer se bavio nečime drugim.