Sam, ostat ću sam...

Svega osam mjeseci prošlo je od pobjedničkog Obamina hoda washingtonskim ulicama koji je s oduševljenjem pratio demokratski svijet. Četiri godine prošle su od slavnog Obamina govora upućenog arapskom svijetu iz Kaira, prijestolnice Egipta s kojim Obama također ne zna što da radi. U međuvremenu Obama je, malo po malo - od Guantanama, preko Manninga, dronova i prisluškivanja, ušao u Bushove cipele, ali za razliku od Busha, time krši svoje vlastite proklamirane principe, jedan po jedan. U međuvremenu, u Siriji će i dalje ginuti civili, došlo do intervencije ili ne

Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je danas kako je od neprocjenjive važnosti to što je postignuto jednoglasno stajalište Europe o hitnoj i jakoj međunarodnoj reakciji nakon kemijskih napada u Siriji. Ali, kakvo je ono?

"Jasno kažemo da Njemačka neće sudjelovati u vojnoj akciji u Siriji, no kažemo i kako želimo učiniti sve što je moguće da bismo dobili jedinstven odgovor međunarodne zajednice", rekla je Merkel u utorak u njemačkom parlamentu. Britanski premijer David Cameron izvukao se iz akcije zbog neodobrenja britanskog parlamenta. Francuski predsjednik Francoise Hollande, koji se nezgodno istrčao svojom najavom sudjelovanja u vojnoj akciji uz bok Amerikancima, sada tvrdi da će najprije pričekati nalaz UN-ovih inspektora, a osobe iz njegove blizine i pripadnici vojnog establišmenta medijima objašnjavaju da Francuska svakako neće sama ići u vojnu akciju protiv sirijskog režima, niti je za moguću eskalaciju sukoba dovoljno vojno opremljena.

Američka administracija ovog je vikenda u ofenzivi skupljanja mogućih saveznika za "ograničene vojne udare" na strateška sirijska postrojenja, ali bezuspješnoj. Predsjednik Barack Obama u utorak će u televizijskom obraćanju od Amerikanaca tražiti da shvate zašto je napad na Siriju potreban. Opečeni i vojno i ekonomski u Iraku i Afganistanu, Amerikanci ne podupiru tu novu avanturu.

Po svemu je, zapravo, ova priprema za rat bitno drugačija od one koja je prethodila ratu u Afganistanu i Iraku. Proglašena "crvena linija" nekoliko je puta previđena, prije nego je stvarno "prijeđena". Obama je najavio akciju, pa je vremenski ograničio i servirao Kogresu, čije ga mišljenje potom ne obvezuje... George W. Bush i njegovi jastrebi nisu se libili lagati oko Iraka, niti su dugo čekali prije nego što su napali Afganistan.

Obamino oklijevanje nalikuje donekle oklijevanju bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona prije nego što je poduzeo ozbiljniju akciju u BiH i na Kosovu, ali pozicije uoči intervencije bitno su drukčije danas za Obamu, nego što su to bile za Clintona. U vrijeme Clintona, Amerika je bila jedina svjetska supersila neupitne vojnopolitičke snage i jake ekonomije. Iako se Clinton vodio humanitarnim razlozima kada je napokon krenuo u intervenciju rušenja Slobodana Miloševića (no dobro, postojao je tu i rizik raspada NATO-a zbog potpune razjedinjenosti NATO-članica po pitanju sukoba u bivšoj Jugoslaviji), on nije na leđima nosio breme Nobelove nagrade za mir i nitko ga nikad nije opteretio toliko nerealnim očekivanjima kolika smo natovarili Obami. I, ono što je najbitnije, naš se rat vodio u Europi, slika je bila puno jasnija i nije postojala nikakva opasnost širenja pravog ratnog sukoba izvan prostora bivše Jugoslavije.

Znakovito je, međutim, kako se ni ozbiljniji američki mediji, suprotno površnim tumačenjima izvana, zapravo nisu stavili u funkciju opravdavanja američke akcije. Postavljaju milijun pitanja: koja je svrha vojne akcije u Siriji? Ako je to rušenje Asada, ono se neće postići ograničenim akcijama iz zraka na postrojenja koja se dovode u vezu s Asadovim kemijskim programom. Ako to nije rušenje Asada, neće li on tijekom i nakon te akcije samo pojačati represiju na svoje protivnike? Ako je u Siriji stvarno već poginulo 100.000 ljudi, kome je od obitelji žrtava bitno jesu li poginuli od običnog metka ili od zabranjenog kemijskog oružja? Ako je akcija zbog stradanja civila, zašto im nismo krenuli pomoći prije, kada su stvari bile jasnije? Nisu li i ratni zločini nedopušteni zakonom, baš kao i kemijsko oružje? Na kraju, kojoj strani Obama pomaže, koliko Prijatelji Sirije uopće znaju o stanju na terenu i kako će se kasnije riješiti al-Qa'ide?

Za razliku od Clintonovih vremena, kada su američki mediji sistematski izvještavali o srpskim zločinima da bi sve kulminiralo objavom satelitskih snimaka masovnih grobnica nakon pokolja u Srebrenici, a prije konačne završnice, ugledni The New York Times objavio je jučer snimku na kojoj se vidi mučko pogubljenje Asadovih pristaša od pobunjenika. Danas su malo reterirali i objasnili da nije riječ o svježoj, nego o snimci od prije godinu dana, ali to zapravo ne mijenja bitno na stvari, zar ne? Američki mediji ipak pokazuju da njihova vojska ne ide pomoći nekim zlatnim dečkima, nego se, smatraju, uvlači u katastrofu bez jasnih kontura kako bi trebao izgledati idealni kraj te priče.   

"Sjetite se mladog senatora koji se zvao Barack Obama, kojem je  principijelni otpor iračkom ratu priskrbio nacionalnu slavu. U listopadu 2002. Obama je ovako govorio o opravdanjima Bushove administracije za rat u Iraku: 'Ja se ne protivim svakom ratu... Ja se protivim glupom ratu. Ja se protivim ishitrenom ratu... Nemam iluzija o Sadamu Huseinu. On je brutalan čovjek. Čovjek koji je masakrirao vlastiti narod da bi osigurao svoju vlast. On je u više navrata kršio rezolucije UN-a, onemogućavao timove UN-ovih inspektora, razvijao kemijsko i biološko oružje i žudi za nuklearnim kapacitetima... Ali također znam da Sadam ne predstavlja imanentnu i izravnu prijetnju Sjedinjenim Državama ili svojim susjedima... Znam da će invazija na Irak bez jasnog razloga i jake međunarodne podrške samo raspiriti vatru na Bliskom istoku i ohrabriti najgore, a ne najbolje impulse u arapskom svijetu te ojačati regrutacije al-Qa'ide.' Bio je to dobar govor. Jedan od onih punih strasti i poštenja i zdravog razuma kakvi su ga doveli u Bijelu kuću. Deset godina kasnije, predsjednik Obama našao se u poziciji u kojoj pokušava prodati američku vojnu intervenciju svijetu koji oklijeva. Ta je ironija zapanjujuća. I tužna", analizira Foreign Policy u članku naslovljenom "Obama ne može pobijediti". http://www.foreignpolicy.com/articles/2013/09/04/obama_can_t_win_syria?page=0,1

U ponedjeljak se nakon ljetne stanke okuplja Kongres koji bi trebao odobriti vojnu intrevenciju. Što, naglasio je danas ponovo američki državni tajnik John Kerry, ne mora biti obvezujuće. Bez obzira kako će glasati Kongres, Obama gubi. Ako Kongres odluči protiv akcije i Obama poštuje njihovu volju, ispast će mekušac koji se povlači iako je prethodno najavio akciju. Ako ignorira Kongres, krši ono za što se oduvijek zalagao. Ako ga republikanci u Kongresu podrže, držat će ga u šaci oko svih domaćih pitanja.

Sve u svemu, jadno, toliko jadno da neki američki autori ocjenjuju kako Obami pripada neslavna uloga najgoreg obnašatelja uloge američkog predsjednika u nekoliko desetljeća, a konkurencija je, sjetimo se gospodina W., jaka.

Svega osam mjeseci prošlo je od pobjedničkog Obamina hoda washingtonskim ulicama koji je s oduševljenjem pratio demokratski svijet. Četiri godine prošle su od slavnog Obamina govora upućenog arapskom svijetu iz Kaira, prijestolnice Egipta s kojim Obama također ne zna što da radi. U međuvremenu Obama je, malo po malo - od Guantanama, preko Manninga, dronova i prisluškivanja, ušao u Bushove cipele, ali za razliku od Busha, time krši svoje vlastite proklamirane principe, jedan po jedan.

Sirijskim prosvjednicima nije se pomoglo na vrijeme, za vrijeme Arapskog proljeća. Oni koji su se poveli za Tunisom i Egiptom u međuvremenu su uglavnom pohapšeni, izginuli ili marginalizirani. Dok se važu američka, ruska, europska i kineska pozicija, u Siriji nevini civili i dalje ginu, a da im se sada teško zapravo može pomoći.