Skoko plagirao Dežulovića, a tvrdi da ga ne čita već godinama
U prvom broju studentskih novina Global koje je ovog mjeseca počeo izdavati Fakultet političkih znanosti u Zagrebu objavljen je tekst naslova "Hrvati, pesimizam i mediji" čiji dijelovi neodoljivo podsjećaju na tekst cijenjenog i nagrađivanog hrvatskog novinara i kolumnista Borisa Dežulovića.
Dežulović u Globusu od 27.11.2009. godine piše: "Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi...", nabraja potom Dežulovićev prijatelj sve blagodati koje uživaju Hrvati – auto-putove, najljepše more, visoke plaće i sportske uspjehe i na kraju poentira – "Pa što su onda tako nadrkani" i kaže kako bi oni, da su u takvoj situaciji "Lebdjeli pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića".
Autora iz studentskih novina nepunih je pet godina kasnije "poznanik iz Beograda" pitao iznenađujuće slično pitanje: "Zašto su Hrvati tako namćori kad im sve ide na ruku". Nabraja potom svoj stav poznanik nabrajajući sve blagodati koje uživaju Hrvati – auto-putove, najljepše more, visoke plaće i sportske uspjehe i objašnjava kako bi oni da su u takvoj situaciji "Lebdjeli pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve tako crno. Imaju, na primjer, Arsena Dedića, Gibonnija i Olivera Dragojevića".
U obzir treba uzeti mogućnost kako je autor kolumne u studentskim novinama naletio na baš onog čovjeka u Beogradu, kojeg je na istom mjestu sreo i Dežulović, nepunih pet godina prije. Moguće je, zamislite, kako je taj, iznimno dosljedan i konzistentan čovjek, autoru kolumne u studentskim novinama postavio isto pitanje i istim riječima obrazložio svoj stav o Hrvatima kao namćorima kao i 2009, zamijenivši tek Severinu Arsenom Dedićem i Gibonnijem.
Moguće je isto tako da su dvojica različitih Beograđana istim riječima objasnili autorima dvaju tekstova svoju začuđenost zlovoljnosti Hrvata. Vjerojatnijim se ipak čini, složit ćete se, kako je autor teksta u Globalu plagirao svog kolegu iz Globusa.
Iznenađujuće dobre i sadržajne studentske novine na naslovnici donose tekst naslovljen "Halo, pošto diplomski?", a u podnaslovu se pitaju "Tko zarađuje na akademskim (ne)djelima i kako na plagijate reagiraju fakulteti". U istom tekstu profesorica s Fakulteta političkih znanosti Viktorija Car kaže kako je najveći problem to što studenti ne razumiju što plagiranje znači. "Nisu svjesni da je plagirati jednako kao i uzeti nekome iz novčanika deset kuna", kaže Car i nastavlja: "Dakle kod preuzimanja dijelova teksta koji je zaista važan za ono što pišemo, najnormalnija je stvar da ćemo to staviti u navodnike i da ćemo navesti izvor."
Andrija Henjak, prodekan na istom fakultetu kaže da "ako se utvrdi plagiranje, ono ide na Stegovno povjerenstvo fakulteta koje gleda prijavu, provjerava dokaze i nakon toga donosi odluku o sankciji u vidu ukora, opomene ili izbacivanja..." Tim se savjetima očito nije vodio autor kolumne u Globalu koji je cijelu svoju kolumnu bazirao na plagijatu, pa je tako za potrebe teksta, Dežulovićev prijatelj iz 2009. godine postao njegov poznanik.
Autor kolumne piše kako nije sve tako crno kako nam prikazuju mediji, te kako stvorena atmosfera psihoze i javnog linča ne donosi nikakvo dobro. Kolumnist se ne može oteti dojmu da se svakodnevica nastoji prikazati još crnjom od realnosti koja nas okružuje, te kako svakodnevno susrećemo poštene, radišne i odgovorne ljude, a često se čuje teza o mrzovoljnim i nesretnim Hrvatima. Premda dvojbene, sve bi ove teze bile legitimne da se kolumnist u cilju pojačavanja dojma nije koristio prepisivačinom, na što upravo upozoravaju njegove kolegice u tekstu s naslovnice lista.
Učinit će Vam se možda kako smo preoštri prema našem đaku prvaku, koji je eto svoju prvu kolumnu u prvom broju studentskih novina bazirao na tekstu jednog od bardova hrvatskog novinarstva, pa je užaru borbe, želeći impresionirati kolegice i što efektnije poentirati i prepisao pokoju rečenicu. Bože moj, reći ćete, svo zlo u tome, i dodati kako je u pravu kolumnist kada kaže da zlovoljni i mrzovoljni Hrvati, pogotovo novinari, upravo poput niže potpisanog, ističu samo negativno pa sad novinaru iz studentskih novina prepisivačinu nabijaju na nos.
Začudit će vas, dragi čitatelji, da autor kolumne "Hrvati, pesimizam i mediji" objavljene u prvom, svibanjskom broju studentskih novina nije nekakav brucoš, još neupoznat s pravilima struke. Kolumnu je onda sigurno napisao, pomislit ćete, kakav student završnih godina koji i nije najrevnije pohađao kolegije poput novinarske etike, nego je u svom pesimizmu shvatio kako je "najlakše reći kako nema izlaza, kako je sve crno i tražiti utjehu u kafićima i kladionicama ili spakirati kofere", kako autor kolumne u Globalu kritizira one koje ne uviđaju sve blagodati ove zemlje.
Iznenadit će Vas činjenica da autor spornog teksta nije nitko drugi nego upravo profesor na Fakultetu političkih znanosti Božo Skoko. Oprostite mi, profesore, na još jednom negativističkom, da ne kažem pljuvačkom tekstu, eklatantnom primjeru onoga o čemu Vi pišete u svojoj kolumni. No, mišljenja sam kako jedan hvale vrijedan projekt, a po prvom broju sudeći, i izuzetno pitka, sadržajna i kvalitetnanovina ne zaslužuje plagijat, da ne kažem prepisivačinu, u jednoj od svojih kolumni.
To što je prepisao dio svoje kolumne, Skoku ne sprječava da održi bukvicu i medijima, pa tako svoj tekst završava rečenicom: "Za početak bismo možda trebali promijeniti perspektivu, a potom medije i političare." U Skokinoj bi valjda viziji novinari ponekad trebali zažmiriti na jedno oko u cilju održavanja duha nacije. Zašto bi javnost morala znati za baš svaku aferu ili plagijat.
Tekst je prenesen s portala srednja.hr.
Halo, pošto kolumna?
Piše: Boris Dežulović/srednja.hr
Božo Skoko, ako je vjerovati internetu jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za odnose s javnošću, navodno doktor znanosti i docent na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, pokazao je studentima novinarstva kako se to radi. Odmah u prvom broju ambiciozno zamišljenog studentskog lista Global u svojoj je kolumni mrtav-hladan prepisao nekoliko pasusa iz jednog starijeg teksta nekog trećerazrednog splitskog novinara, sve valjda računajući kako to nitko neće primijetiti.
Kako je pak Božo Skoko ipak neki jebeni doktor znanosti i sam docent na fakultetu, to nije bila obična oružana pljačka: i prije su se, naime, krale rečenice i pasusi, krali su se i cijeli tekstovi, ali zadivljujuća je hrabrost gospodina docenta da iz moje stare kolumne "Zašto su Hrvati takvi namćori?" ukrade pasuse u ich-formi, maznuvši osim temeljne teze i jedan doživljaj iz mog života, plus dobrog mi poznanika iz Beograda pride. To je, priznajem i pohvaljujem, istinski novum u žurnalističkoj kriminalistici.
Osobito me razveselilo kad sam shvatio da je to onaj isti Božo Skoko koji je onomad, nećete se sjetiti, na Forumu Hrvatske udruge za odnose s javnošću zatražio uvođenje certifikata za bavljenje tom dostojanstvenom, časnom i poštenom djelatnošću, jer - citiram - "ne želimo da nam se dogodi ono što se događa novinarskoj struci".
Brzopleto sam stoga pozvao policiju i prijavio krađu tih rečenica - nije, shvatili ste, stvar u rečenicama, jebeš par rečenica, stvar je u principu - i nestanak mog beogradskog poznanika. Uplašio sam se za nesrećnika, jer je u Božinoj kolumni pod prisilom progovorio na tečnoj ijekavici. Tek kasnije, avaj, otkrio sam da je cijela drska krađa bila zapravo profesorov akademski koncept, koji ja - sa tri razreda srednje građevinske škole - nisam odmah shvatio.
Glavna tema prvog broja Globala bila je, naime, upravo istraživanje o zaradama na akademskim plagijatima, pod naslovom "Halo, pošto diplomski?", iz kojega sam, eto, saznao da je cijena prepisanog seminara na FPZ-u tri stotine kuna, a diplomskog rada trideset po stranici. Božo Skoko, shvatili ste, samo je studentima demonstrirao kako to rade pravi majstori za plagijate i odnose s javnošću.
Majstor za plagijate neće ukrasti bilo koji pasus i rečenicu, već samu tezu, a majstor za odnose s javnošću tu će tezu - citiram sebe, "tezu o nadrkanim Hrvatima" - pažljivo prevesti kao, citiram profesora Skoku, "tezu o mrzovoljnim i nesretnim Hrvatima".
Od doktora Skoke stoga, poštujući njegov znanstveni pristup, ne tražim da mi plati: javno apeliram samo da mi vrati onog poznanika iz Beograda. Zauzvrat sam spreman upoznati ga s nekoliko istaknutih beogradskih predstavnika "resavske škole" prepisivanja, bit će mu mnogo dragocjeniji od mog poznanika. A rado ću mu ustupiti i nekoliko svojih tekstova na tu temu. Po kursu s FPZ-a, neće ga koštati više od pet-šest stotina kuna.
P. S. Kako već znam - ne treba čovjek za to biti docent na fakultetu - da će se dr. Božo Skoko pravdati kako je na moj tekst preuzeo s interneta, gdje nepotpisan kruži već neko vrijeme, upozoravam ga da smisli nešto bolje. Za ugled pak vodećeg hrvatskog stručnjaka za odnose s javnošću jedino gore od krađe autorske novinske kolumne jest krađa bezveznih internetskih doskočica.
Tekst je prenesen s portala srednja.hr.
Teme u novinskim kolumnama često se preklapaju, dijele iste fraze ili oslanjaju na slične dojmove, a Dežulovića odavno ne čitam
Piše: Božo Skoko/Vecernji.hr
I tako ispade da mi je Boris Dežulović autorski uzor čije ideje rado kopiram, iako bi rijetki mogli pronaći nešto zajedničko u našim temama, stilovima i pogledima na svijet. Naime, bivši novinar Ferala, a posljednjih godina jedno od vodećih pera EPH-a, na nekoliko portala me optužio za plagijat neke njegove kolumne.
„Plagijat kolumne“ bi značio doslovno prepisivanje nečijeg djela ili barem krađa ideje, koncepta i ključnih teza, pa njihovo stavljanje u drugačiju literarnu formu, kao što bi netko, onako na prvu loptu, mogao optužiti dotičnog Dežulovića da je napravio s kolumnom Tomislava Klauškog „Hrvatska ratuje s poplavom, a Karamarko s jugofilima“ iz 24 sata od 19. svibnja. Naime, dan poslije žustrog komentara kolege Klauškog, iste teze i zaključke, doduše u malo opuštenijoj i iskarikiranoj formi, čitamo u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom „U Hrvatskoj poplave, a on o SFRJ. Karamarko kao da je stigao iz druge galaksije“. Netko će reći kako nije riječ o plagiranju teme, već je možda dotični autor bio samo inspiriran tuđom kolumnom u nedostatku vlastite kreativnosti. Ili su jednostavno oba autora istovremeno došla do ideje za kolumnu... Sasvim svejedno, ne želim prebacivati pozornost, već samo hoću upozoriti kako se teme u novinskim kolumnama često preklapaju, dijele iste fraze ili oslanjaju na slične dojmove.
Dakle, napisah kolumnu za novopokrenuti studentski list u kojoj sam se pozabavio nepodnošljivim pesimizmom u Hrvatskoj te ulogom institucija i medija u širenju beznađa. Riječ je o novinskom komentaru, a ne znanstvenom djelu. U tom sam kontekstu naveo niz životnih primjera, a ne znanstvenih citata, te doslovce u tri poduže rečenice prepričao sadržaj koji mi je svojedobno kao sličicu poslao kolega iz Beograda, nakon razgovora o tome zašto su Srbi optimističniji od Hrvata. Bila je to riječ je o zanimljivoj „forvarduši“ kakve svakodnevno primamo elektronskom poštom od prijatelja i kolega, a koja je govorila o tome što sve Hrvati imaju, a Srbi nemaju pa su unatoč svemu tome nesretni. Autor nije bio potpisan, pa sam tu sličicu objavio u kontekstu tog razgovora. Kasnije sam slične anonimne usporedbe vidio na internetu i forumima u različitim izvedenicama.
A onda se javio g. Dežulović s tvrdnjom kako je zapravo on autor tog teksta, koji se našao u opticaju diljem regije. Moram priznati da godinama ne čitam Dežulovića, jer je odavno izgubio onu potrebnu dozu humora i cinizma, koja bi ga činila zanimljivim, pa mi je to bila uistinu nepoznanica. Moguće je da je on izvorni autor te crtice, od koje su s vremenom ljudi ponešto oduzimali i dodavali, šaljući ju okolo. A možda je i njegov tekst nastao na temelju neke „forvarduše“ ili ciničnog zapisa nekog stvarnog Beograđanina. Bilo kako bilo, moram priznati da mi imponira činjenica da me pomno iščitava nagrađivani Dežulović, pa čak kad objavljujem i u početničkom studentskom listu. Doduše, nisam očekivao takve epitete kojima me olako i zlonamjerno počastio u svome komentaru... Međutim, ukoliko je on uistinu prvi zabilježio taj „pogled iz Beograda“, koji mi je kolega iz Srbije dostavio u ponešto izmijenjenom obliku, a ja ga nekritički prenio, iskreno se ispričavam na povredi njegova autorstva. Ali s druge strane, na njegovu mjestu bi svaki autor bio sretan zbog toga što su neki njegovi citati očito postali općenarodno blago, koje se eto prenosi, prepričava i svojata u Hrvatskoj i izvan nje.
Tekst je prenesen s portala Vecernji.hr
skoko-plagirao-dezulovica-tvrdi-da-ga-ne-cita-vec-godinama-1836-1859.jpg
skoko-plagirao-dezulovica-tvrdi-da-ga-ne-cita-vec-godinama-1836-1861.jpg
