Slučaj CO i HPB: Od 2005. godine milijardu i pol kuna dobiti, a prodajemo ih za dvije

Nedugo nakon dolaska na vlast koalicije stranaka koje je oko sebe okupio SDP, njegov gospodarski strateg Branko Grčić dao je intervju za tiskano izdanje Foruma. Grčić je pritom vrlo jasno rekao dvije važne stvari: prva je da ova vlada namjerava zaustaviti povećavanje zaduživanja Republike Hrvatske (dakle, ne smanjiti zaduživanje nego pokušati zaustaviti njegov rast), a druga da će prodati sve osim prirodnih resursa poput voda i šuma. Grčić je pritom bio više nego jasan.

Godinu i pol nakon tog strateškog istupa vidimo da točku jedan nije ispunio. Hrvatska očajnički treba novac. A novac je, kao što znamo, roba koja ima cijenu. Za Hrvatsku je ona visoka, vrlo visoka, jer su nas rejting-agencije ocijenile kao smeće, što ne znači da ga nema. Štoviše, državi se puno lakše zadužiti nego tvrtkama iz jednostavnog razloga što teže propadaju. Nije da rizik ne postoji. Naravno da ga ima, ali je puno manji nego onaj kompanijski. Ako ne vjerujete, sjetite se da Hrvatska, kao i ostale države nastale iz propale Jugoslavije, plaća dug stvoren prije njezina osamostaljenja.

Točku dva, međutim, Grčić će ispuniti. Ova socijaldemokratska vlada prodat će sve osim voda i šuma. Primjerice, Croatia osiguranje i Hrvatsku poštansku banku kao naše "obiteljsko" zlato. To su tvrtke koje su od 2005. do 2012. godine ostvarile milijardu i pol kuna dobiti za državu. Svaka u svom sektoru financija generator je gospodarskog napretka i razvoja. Raspolažu velikom imovinom i pokrivaju znatan segment tržišta, posebno CO. Građani u njih imaju povjerenja i rado im predaju novac na upravljanje.

Pa zašto ih onda prodajemo? Je li riječ o nuždi izazvanoj velikim proračunskim manjkom ili strateškoj odluci socijaldemokratske vlade? Isplati li se ono što se godinama stvaralo i u što je uložen golem novac prodati za jedva dvije milijarde kuna, dakle manje nego što smo se nadali?

Vlada nema dvojbe, i to bez obzira na stav građana. Prema posljednjim anketama, velika većina njih protivi se prodaji. Privatizaciju HPB-a ne podupire 79,7 posto građana, dok je za njih 12,5 posto prodaja prihvatljivo rješenje. Što se tiče CO-a, stav je još čvršći. Protiv privatizacija naše najveće osiguravateljske tvrtke izjasnilo se više od 80 posto građana, a tek 11 posto slaže se s tom odlukom.

Političari se obično trude osluškivati puls birača pokušavajući im što je moguće više udovoljiti kako bi zadržali ili osvojili vlast. Međutim, u ovom slučaju nije održana ni javna rasprava u kojoj bi sve strane - i oni za i oni protiv prodaje -  iznijele argumente koji bi pomogli javnosti da bolje shvati o čemu je zapravo riječ. Vlada je tek ustvrdila da se CO i HPB moraju prodati!

Ministar financija Slavko Linić, jedan od glavnih kreatora Vladine gospodarske politike nakon odlaska Radimira Čačića, rekao je da je Vladin cilj prodajom dijela vlasničkog udjela u te dvije kompanije ostvariti dodatne prihode u državnom proračunu radi umanjenja ukupnog deficita, odnosno javnog duga po proračunu za 2013. godinu. Objasnio je da se privatizacijom HPB-a želi osigurati rast i razvoj te banke koja sada ima osampostotni udjel na tržištu, a to se, kako je rekao, više ne može kroz proračun, dok CO treba povećati tržišni udjel u životnim osiguranjima i zadržati udjele u osiguranju imovine i autoosiguranju.

Ekonomski stručnjaci nisu jedinstveni o ovom pitanju. Neki se drže stava Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke prema kojem država u financijskom sektoru nema razloga zadržavati vlasništvo, dok drugi tvrde da se prodajom i to usred najveće ekonomske krize od "Velike recesije" iz tridesetih godina prošlog stoljeća smanjuje vrijednost nacionalnog kapitala.

Tako je Zdeslav Šantić iz Splitske banke rekao da je Hrvatska jedna od najteže pogođenih zemalja po težini i duljini trajanja financijske krize koja je dovela do kumulativnog pada BDP-a. Prema njegovim riječima, osnovni razlog koji nas je doveo u ovakvu situaciju je nekonkurentno domaće gospodarstvo koje se dominantno oslanjalo na domaću potražnju što je dijelom posljedica činjenice da je još uvijek velika uloga države. Stoga, tvrdi Šantić, ne postoji razlog da država zadrži vlasništvo, kao što je to, primjerice, u slučaju šuma i voda.

Bez privatizacije, CO i HPB ne mogu računati na dodatni kapital i širenje na domaćem, ili u slučaju CO-a, na regionalno tržište. Samo strateški partner može donijeti svježi kapital i know-how kojim bi se unaprijedilo poslovanje, a samim time i omogućila i dugoročno veća perspektiva tim tvrtkama. Također, naglašava Šantić, privatizacija je bitna za proračun, jer je cijena zaduživanja države na stranim i domaćem tržištu znatno viša nego prije krize, što automatski poništava činjenicu da je vrijednost imovine CO-a i HPB-a niža nego što je bila prije nekoliko godina.

Osim toga, što ističe većina ekonomskih analitičara, država je loš vlasnik i privatni sektor tvrtke čini efikasnijima i bolje koristi njihove resurse. Takvom stavu teško se suprotstaviti ako se sjetimo dosadašnjeg iskustva. Primjerice, HPB-a. Bivše čelnike te banke Josipa Protegu, Ivana Sladonju i Marija Kirinića tereti se da su povlaštenim klijentima davali visokorizične kredite i time HPB oštetili za najmanje 255 milijuna kuna. Način na koji su poslovali do 2009. godine, kada su uhićeni, po mnogočemu je podsjećao na modele izvlačenja novca iz banaka na početku devedesetih nakon čega je država morala uložiti milijarde kuna u njihovu sanaciju prije privatizacije. Krediti su se dodjeljivali po posebnom protokolu bez ikakva mehanizma osiguranja. Novac se davao po političkim ili prijateljskim kriterijima, pa je tako 50 milijuna kuna nenamjenskog kredita u HPB-u odobreno osobi s mjesečnom plaćom od 4000 kuna! Takvo ponašanje dovelo je HPB u 2009. godini do minusa od 446 milijuna kuna.

Ta činjenica, međutim, još uvijek nije dovoljna da bi opravdala tezu kako je država loš gospodar. Jer, nije problem u državi nego u lopovima koji su je vodili i omogućili da se onako brzo i temeljito popljačka nekadašnje društveno vlasništvo. Uostalom, čak i s tako lošim vlasnikom kao što je Republika Hrvatska, HPB je ostalih godina ostvarivao više nego solidnu dobit – od 2005., kada je profit iznosio 90 milijuna, godinu kasnije 101 milijun pa sve do 2011. kada je ostvarena dobit od 82 milijuna ili lani 102 milijuna kuna. I to nakon oporezivanja.

Primjer CO-a još je jasniji. Nacionalna osiguravateljska tvrtka u 2005. je zaradila 112 milijuna kuna, 2006. 114 milijuna, godinu kasnije 133 milijuna, pa 65 milijuna u 2008. godini. U 2009. dobit je narasla na 155, u 2010. još više – 168 milijuna, da bi u 2011. pala na 107 i lani dosegao 123 milijuna. Dakle, ukupno tek nešto manje od milijarde kuna u sedam godina, a sada će se zajedno s HPB-om prodati za dvije milijarde!?

Prodaji se oštro protivi Ljubo Jurčić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, koji je rekao da je privatizacija ovih kompanija politički vrlo loša odluka s obzirom na to da HPB i CO nisu izvor problema, pa ne mogu biti ni sredstvo njegova rješavanja. Javni dug ne može se smanjivati prodajom državne imovine, jer će se zemlja tako naći u još lošijoj poziciji i biti bliže bankrotu. Samo stečajni upravitelji pokrivaju dugove prodajom imovine, dok vlade to trebaju rješavati povećanjem zarade, objasnio je Jurčić, koji upozorava da proračunski deficit nisu kreirale HPB i CO, nego hrvatski politički i gospodarski sustav, koji treba promijeniti.

Građani, njih 70 posto, protive se i monetizaciji autocesta kojima upravljaju HAC i ARZ. Iskustva koje Hrvatska ima s koncesijama govore da su u pravu. Primjerice, tvrtka Autocesta Zagreb-Macelj, koja je koncesionar na istoimenoj autocesti od 2004. godine, a čiji su vlasnici Strabag i RH, prošle je godine zatražila da joj država isplati 70 milijuna kuna za naknade zbog pada prometa na što, prema koncesijskom ugovoru, ima pravo s obzirom na pad prometa od gotovo 10 posto. Vožnja tom autocestom najskuplja je u Hrvatskoj jer cijena cestarine po kilometru iznosi čak 80 lipa, dok je na HAC-ovim cestama upola niža. Usto, država je samo u 2012. godini kao suvlasnik financirala AZM s 54 milijuna kuna. AZM bi trebao plaćati koncesijsku naknadu od šest posto dividendi, ali kako ne ostvaruje dobit, nema ni dividende. Lani je, unatoč povećanju prihoda za 10 posto, ostvario minus od 141 milijun kuna

Dakle, umjesto da na koncesijama zaradi, država je izgubila novac i to od 2009. oko 200 milijuna kuna. Slično je s tvrtkom Bina Istra, čiji je vlasnik francuski građevinski div Bouygues koji bi trebao graditi novi terminal na zagrebačkoj zračnoj luci. Francuzi su sagradili Istarski ipsilon na koji su dobili koncesiju 1995. godine. Baš kao ni Strabag, u državni proračun nisu do sada uplatili ni kunu. Bina Istra, po koncesijskom ugovoru, to bi trebala napraviti kad bude imala raspoloživu gotovinu na kraju godine. Francuzi su uz koncesiju dobili na upravljanje i tunel Učku za čiji su prolaz odmah povećali cijenu, a potkraj devedesetih sagradili i naplatne kućice zaprijetivši da će - ako im država uskrati financiranje – uvesti naplatu prolaza tom brzom, odnosno poluautocestom.