Što je nama Europski sud za ljudska prava?

Nedavnom presudom kojom je Slovenija dužna riješiti povrat stare devizne štednje pohranjene u nekadašnjoj Ljubljanskoj banci, Europski sud za ljudska prava ponovno je došao u središte interesa javnosti. Tisućama građana taj sud nerijetko je  zadnja nada da će uspjeti ostvariti neko svoje pravo koje su im uskratile matične države. S druge strane, tužene države trude se iz petnih žila da pred sudom u Strasbourgu dokažu kako su samo provodile zakone. Njihova upornost u dokazivanju poštivanja prava građana često je temeljitija nego pred domaćim sudovima.

U slučaju "Ališić i drugi" o Ljubljanskoj banci, za troje državljana BiH samo postupak u Strasbourgu trajao je šest godina, a ukupna pravna borba više od dvadeset. Ako građanin uspije progurati (i preživjeti) sve pravne instance u svojoj zemlji, a što je uvjet obraćanju Strasbourgu, postavlja se pitanje je li mu na kraju zajamčen uspjeh. Odnosno, kolika je šansa da građanin konačno i dobije spor protiv države pred Sudom za ljudska prava? Odgovor je dvojak. Prema dosadašnjoj praksi, velika je šansa da tužba ne prođe tzv. trijažu, odnosno da se Strasbourg proglasi nenadležnim za neki slučaj, da ga odbaci ili odbije u ranoj fazi. No, ako građanin savlada tu prvu stepenicu, vrlo je velika šansa da će pobijediti.

Ni drugi nisu bolji

Na primjeru Hrvatske to izgleda ovako: od 1997. godine kada je Hrvatska priznala nadležnost Strasbourga pa do 2013. godine, Sud je zaprimio 11.410 tužbi protiv Hrvatske. Od tog broja odbačeno je ili su postupci obustavljeni u 10.153 slučaja. Dakle, gotovo 90 posto zahtjeva ne dožive sudski pravorijek. Hrvatska u tome nije izuzetak. Sličan je prosjek u svih 47 država članica Vijeća Europe za koji je nadležan sud u Strasbourgu.

Više je razloga za tako veliki postotak odbijanja tužbi. O tome je prije nekog vremena govorila i Nina Vajić, donedavna sutkinja Europskog suda za ljudska prava. Temeljem svojeg četrnaestogodišnjeg iskustva u Strasbourgu, Vajić je upozorila da je riječ „o formalnim nedostacima, o kojima stranke, pa ni odvjetnici, nekad ne znaju dovoljno“. Problem je i skromna educiranost hrvatskih sudaca.

"Najvažnije je da suci i odvjetnici znaju da li u predmetima kojima se bave postoji pitanje vezano za ljudska prava o kojima odlučuje Europski sud. Ako to ne znaju, a to je najveći nedostatak naših sudaca i odvjetnika, onda se ne mogu pravilno žaliti na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, a sud neće raspravljati o pitanjima koja nisu pravilno postavljena. Preduvjet za dobivanje spora pred Europskim sudom je da je on dobro vođen pred nacionalnim sudovima i da su se podnositelji zahtjeva žalili na isti način kao što su se žalili Strasbourgu", rekla je Vajić za Glas Slavonije.

Može se pretpostaviti da će i dalje biti mnogo odbačenih tužbi, jer je sud u Strasbourgu od početka ove godine postrožio uvjete za podnošenje tužbi. Prije je bilo dovoljno, u roku šest mjeseci od završetka postupka u Hrvatskoj, podnijeti samo okvirnu tužbu, a onda je s vremenom nadopunjavati potrebnom dokumentacijom. Sada zahtjev mora biti kompletan od početka.

Taj početni "filter" ne djeluje ohrabrujuće, ali kad se tužba napokon "probije" do sudaca, kad je oni uzmu u razmatranje i proglase se nadležnim, u većini slučajeva građanin dobiva spor i država biva proglašena krivom. U šesnaest godina, Europski sud za ljudska prava donio je ukupno 263 presude u slučaju Hrvatske, od čega je u čak 217 predmeta Hrvatska proglašena krivom, odnosno utvrđeno je da je država građaninu prekršila barem jedno pravo koje jamči Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sklopljeno je i 26 prijateljskih nagodbi. Pristajanjem na njih, Hrvatska je neizravno priznala da je kriva, ali i spriječila sudsku presudu. U samo 17 slučajeva Sud je presudio da Hrvatska nije prekršila ljudska prava.

Isplati li se gurati do Strasbourga?

U najvećem broju presuda (njih 91) Hrvatska je proglašena krivom zbog dužine trajanja sudskih postupaka te zbog kršenja prava na pravično suđenje (73 presude). Oba prava – i suđenje u razumnom roku i pošteno suđenje -  jamči članak 6. Konvencije. Vjerojatno bi bilo još i više presuda u Strasbourgu zbog sporosti hrvatskih sudova, ali od 2002. godine za takve povrede je nadležan i naš Ustavni sud, a od prije sedam godina građani se mogu obraćati i redovitim višim sudovima u Hrvatskoj (na primjer, ako vode dugotrajan sudski spor na općinskom sudu, mogu se zbog sporosti suda žaliti na županijski).

Značajan je broj presuda u Strasbourgu i zbog toga što je Hrvatska prekršila pravo na učinkovit pravni lijek, a što jamči članak 13. Konvencije (31 presuda). Po brojnosti slijedi i kršenje prava na privatni i obiteljski život (23 presude) zajamčenih člankom 8. Konvencije te kršenje prava na privatno vlasništvo kojeg štiti Protokol 1. uz Konvenciju (17 presuda).

Ukratko, izrazito mali postotak tužbi koje se sliju u Strasbourg završe presudom. Građanin stoga opravdano može sumnjati da Europski sud za ljudska prava uopće ima smisla. Međutim, ako gledamo posljedice tih – pa makar i malobrojnih - presuda, one su vrlo važne. Ne samo za konkretnog tužitelja, nego često i za unapređenje ljudskih prava u državi koja je izgubila spor.

Sud u presudama može izreći tri mjere. Može naložiti državi koja je kršila ljudska prava isplatu novčane naknade tužiteljima, što obično iznosi nekoliko tisuća eura. To nije naknada za stvarnu štetu koju je tužitelj pretrpio (uništena kuća, neisplaćene mirovine i slično) nego samo odšteta zbog kršenja ljudskih prava i eventualni troškovi postupka. Hrvatska je samo u 2012. godini svojim građanima morala isplatiti gotovo 326.000 eura, odnosno blizu 2,5 milijuna kuna.

Sud u Strasbourgu, može u svojoj presudi državi naložiti i poduzimanje pojedinačnih mjera, na primjer ponavljanje postupka pred domaćim sudovima. I treće, Sud ima ovlasti naložiti državi i neke opće mjere, poput izmjena zakona, sudske ili administrativne prakse.  

I posljednji primjer Ljubljanske banke to pokazuje. Sud je presudio ne samo da su tužiteljima povrijeđena prava na privatno vlasništvo i učinkovit pravni lijek, za što je državi odredio da plati novčanu naknadu tužiteljima, nego je naložio Sloveniji da u roku godinu dana iznađe rješenje za povrat stare devizne štednje. To će se odnositi ne samo na štediše koji su dobili spor nego i na sve štediše iz bivše Jugoslavije, uključujući i one iz Hrvatske.

Sporovi protiv Hrvatske

I Hrvatska je pred Sudom u Strasbourgu proglašavana kriva u slučajevima koji nisu imali značaj samo za tužitelja nego je, izgubivši spor, država morala izmijeniti neke zakone i praksu. Tako je, na primjer, bilo u poznatim predmetima "Oršuš", "Kutić" i "Benzan".

U tužbi "Oršuš i drugi protiv Hrvatske“, 15 romskih učenika iz Međimurja tužilo je Hrvatsku zbog odvojenih romskih razreda. Sud je utvrdio da su mali Romi 2002. godine u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Utvrđeno je i da im je povrijeđeno pravo suđenja u razumnom roku, jer je Ustavnom sudu trebalo više od četiri godine da riješi predmet. Hrvatska je svakome od tužitelja morala platiti 4.500 eura te svim podnositeljima zajedno još 10.000 eura za troškove postupka a Vlada je – da bi spriječila slične presude – trebala uvesti mjere koje sprječavaju daljnju segregaciju Roma.

Presuda "Kutić protiv Hrvatske" iz 2002. godine odnosila se na naknadu štete nastale terorističkim aktima. Vojin i Ana Kutić tužili su državu Strasbourgu jer nisu mogli dobiti naknadu štete za kuću koja im je dignuta u zrak u prosincu 1991. godine. Naime, zakon koji je to regulirao ukinut je 1996. godine, a svi slučajevi na sudovima su zamrznuti. Kutići su tužili Hrvatsku zbog nemogućnosti pristupa sudu i nerazumno dugog sudskog postupka. Sud je utvrdio povredu prava na pristup sudu, državi je naložio da Kutićima plati 10.000 eura, a Hrvatska je morala donijeti propis koji će regulirati naknadu štete nastale terorističkim aktima.

Slučaj "Benzan protiv Hrvatske" tiče se uvjeta u zatvoru.  Darko Benzan, koji je služio zatvorsku kaznu od deset godina zbog ubojstva, tužio je Hrvatsku zbog nehumanih uvjeta u kaznionici Lepoglava (derutne ćelija, loša hrane, nedostatna liječnička pomoć i slično). Da bi spriječila presudu, Hrvatska je 2002. godine predložila prijateljsku nagodbu i Benzanu isplatila 12.000 eura odštete. Istodobno, obvezala se da će prije rujna 2003. godine obnoviti sporno Krilo B u Lepoglavi.

Presude Strasbourga itekako imaju težinu i u javnom životu u državama članicama Vijeća Europe. Tako se i kod nas političari sve češće u raspravi o nekoj temi ili zakonu pozivaju na odluke Strasbourga ili ih interpretiraju na svoj način da bi pojačali vlastitu argumentaciju. Na odluke Strasbourga se pozivaju i mnoge nevladine organizacije. Bio je to slučaj s pravima LGBT osoba, umjetnoj oplodnji, vjerskim slobodama i slično. Naravno, i domaći sudovi se moraju koristiti praksom Europskog suda za ljudska prava kada donose svoje odluke.

Kritičari Strasbourgu prigovaraju netransparentnu proceduru odbijanja tužbi, "biranje tema" o kojima će Sud raspravljati, zaobilaženje "škakljivih" tužbi koje bi mogle skupo koštati neku državu… Iako neki od tih prigovora dijelom stoje, Europski sud za ljudska prava u 55 godina postojanja učinio je puno na unapređenju ljudskih prava u zemljama članicama Vijeća Europe. Posebno je to vidljivo u mladim državama, među kojima je i Hrvatska. Na kršenje ljudskih prava nisu imune ni tzv. stare demokracije. Među deset država s najvećem brojem presuda su Italija, Francuska i Velika Britanija. 

Tekst je dio Forumova projekta "Javne politike s figom u džepu", koji financijski podupire Agencija za elektroničke medije

sto-je-nama-europski-sud-za-ljudska-prava-2073-2089.jpg

U šesnaest godina Europski sud za ljudska prava donio je 263 presude u slučaju Hrvatske, od čega je u čak 217 predmeta država proglašena krivom
U šesnaest godina Europski sud za ljudska prava donio je 263 presude u slučaju Hrvatske, od čega je u čak 217 predmeta država proglašena krivom
Foto: 
Acddh.cat