Jurica Pavičić Foto: Lupiga
"Suprotstaviti se nasilniku – to je nulta točka i polazište čestitosti," ispravno prepoznaje Jurica Pavičić u članku od petka, "jednako u geopolitici kao i u školskom dvorištu. To je točka temeljne čestitosti", krasnoslovi dalje Pavičić, sve točno i dobro rečeno kao opće načelo, ni dodati ni oduzeti; "točka koja je u nekom času, u nekim trenucima povezivala ljude tako različite kao što su različiti bili Churchill i Tito, Chaplin i Marlene Dietrich, Nazor i Goran. Te ljude povezuje to što nisu bili cinici. Što nisu okrenuli glavu pred nasilnikom u školskom dvorištu."
Imao bih još jedan primjer u nastavljanju na ovu nisku ne-cinika. Mogu zapravo samo ponavljati onaj poznati o kojem su svjedoci vremena već govorili: o tome kako je Viktor Ivančić prije 30 godina, u siječnju 1992., u onodobnoj Slobodnoj Dalmaciji, prije nego je postala Kutlina i hadezeovska, pravovremeno uzeo u obranu Miru Furlan, kad ju je nabožni duh vremena zlostavljao širom novina. Da je za ovu gestu neokretanja glave trebalo – da izvinete na patrijarhalnom idiomu – imati muda, potvrđuje podatak, o kojemu smo također mogli čitati, da je Ivančić tu istupio kao-Geri-Kuper-sam-pred-barabe. Gdje je bio ostatak žurnalističke scene? Okrenuo glave pa se sakrio u mišju rupu.
A gdje se tih olovnih dana – kad se trebalo suprotstaviti nasilniku, jednako onom iz školskog dvorišta ili "Globusovom investigativnom timu" – zadesio teoretičar heroizma Jurica Pavičić? Priznat ću da ne znam pouzdano reći, bio sam još mali, u nekom osnovnoškolskom dvorištu, nisam pratio. Jurica je već bio punoljetan, novinar sve od '89 – ali tih dana valjda u mišjoj rupi, s ostalima? Nije se oglašavao protiv nasilja nad Mirom Furlan. Jest, jest, ali ne u siječnju 1992., nego u siječnju 2021. (recimo da jest, manje se doduše i tada baveći imenovanjem nasilja Globusa i ostalih siledžija, a više imenovanjem krivnje pripisane linčovanoj glumici (i kao da ne bez nešto strasti i naslade u konstatacijskom izgovaranju te litanije): "izdajnica koja ne haje za bombardirane gradove i spaljena sela, nego u pozadini zabavlja agresore kao da se ne događa ništa, kao da u njenom rodnom gradu ne sviraju sirene i ljudi ne bježe u podrume").
Di si bio prvih dana '92? Ne glumim Globusov investigativni tim, neću se upuštati u dubinska isljedništva svakog pojedinog Juričinog dana i pokreta. Znam ono što mogu naći da je govorio. Našao sam da je u članku iz '09 upoznavao javnost o svom ratnom putu: "Već ‘92. bio sam u uniformi na čuki, kao regrut u gardijskoj brigadi gazio sam po Popovom polju i Zavali, ratovao s ljudima čiju politiku nisam dijelio, pod zastavom države od čije sam politike zazirao, i pod vodstvom Tuđmana, kojeg sam svesrdno prezirao." Kad točno '92? I to smo saznavali, još u članku iz '02: "Žuti papirić s mobilizacijskim pozivom na kućna je vrata mojih roditelja stigao početkom maja 1992."
Popovo polje i Zavala su inače teritorij druge države. Kao što Pavičić reče i '02 o maju '92: "Sutra ujutro ušli smo u Hercegovinu. Tako je počeo moj rat u BIH." Pavičić je članak pisao za prokazati lažnost haškog svjedočenja Slobodana Praljka, potvrđujući to vlastitim iskustvom, kao jedan od hrvatskih državljana prinudno mobiliziranih za rat u BIH o kakvima je Praljak lagao pod zakletvom da ih nije bilo. A i kao unovačeni član armije iskorištene "za izdaju, za vjerolomstvo i za zabadanje noža u leđa jedinom savezniku". Nikad dalmatinska omladina, veli, ne bi otišla u bosanski rat da im je rečeno da će Stolac "sutra biti očišćen od svojih građana", da će "Bošnjaci biti trpani u koncentracijske logore", kako bi "Praljak i njegova krimogena bratija u Herceg-Bosnu mogli uvesti hrvatske školske udžbenike, hrvatski TV program i hrvatsku valutu".
Fino rečeno sve, zar ne?
Od novinara koji su tijekom prve polovice 90-ih već mogli biti odraslim svjedocima vremena najradije ću, shvatili ste, Ivančića čitati, pa sam tako iz jedne njegove kolumne s kraja '15 saznao di je bio i šta je radio Pavičić '94.: u tadašnjem je Vijencu huškao na Feral kao "kriptokomunistički i jugonostalgičarski list".
Što je u to vrijeme značilo na taj način govoriti o Feralu? Značilo je pridružiti se, primjernom borbenom spremnošću, općoj hajci u kojoj je prezreni list "javno spaljivan, oporezovan za šund, zasut stotinama sudskih tužbi, dok su njegovi novinari bivali ozloglašeni kao narodni neprijatelji, fizički napadani, uhođeni od strane tajne policije, a glavni urednik, eto, prinudno unovačen zbog ideje o socijalnoj jednakosti". Eto nam i Jurice, verzija '94, da se, u toplom i sigurnom okrilju svih drugih oko sebe, ritne svojom nožicom u istom smjeru. A nije naodmet napomenuti ni "da se u to uzbudljivo doba liberalni intelektualac J. Pavičić redovito pridruživao javnim masakriranjima Rade Iveković, ili Lordana Zafranovića, ili Rade Šerbedžije, ili nekoga četvrtog izroda u svježe očišćenom polju nacionalne kulture, i tako, kao uzoran vojnik oplemenjen stegom, nastavio ispunjavati svoje ratne obaveze i u civilstvu".
O tome smo mogli čitati u kolumni od 21 godinu kasnije zato što je zadnjih dana 2015. Pavičić u TV gostovanju kod Stankovića – krasnosloveći (tragom valjda nultih točaka i polazišta čestitosti) o socijalnoj neprihvatljivosti "ideje da se ne ode u rat zato jer tebe tvoja funkcija čini imunim na mobilizaciju" i o tome kako čovjeku valja "otići u rat isto onako kao što mora platiti porez" – ponovio potjernicu koju je 1994. raspisao i za Ivančićem, denuncirajući ga u oba navrata kao "ratnog dezertera". Na voditeljevo pitanje otkud prepoznavanje toga kod Ivančića, pozvao se da je to "tada tako bilo prezentirano u medijima" – premda se po sebi radi o neobično glupom obrazloženju i premda je sam bio taj koji je to tada tako prezentirao u medijima. I premda je od svih glavnih urednika tadašnjih medija, uključujući i onoga Slobodne Dalmacije, "pod čijom je rukovodnom palicom u ta doba objavljivao nadahnute potjernice", za prozivku zbog dezerterstva odabrao baš onoga koji je jedini među njima završio u kasarni, protupravno mobiliziran tri dana nakon naslovnice s Franjom i Slobom u krevetu, kako bi za pouku bio maltretiran zbog kritičkog stava.
Kako se to sve slaže s onime što je '02 pisao – ljut na Praljka i laži kojima mu ovaj poriče postojanje – o upregnutosti vojnama u koje je mobiliziran u uništenje "nade bosanskih Hrvata da u BiH žive kao ljudi", u "najveći politički debakl moderne Hrvatske"?
Stankoviću je Pavičić povjerio i taj dio, da je zavičaj branio sudjelovanjem "u dijelu rata koji je bio oko Stoca". Na samom kraju kolumne tim povodom iz '15, mogli smo pročitati i kako je Ivančića u polemici iz '94 podsjećao da su mobilizacijske pozive dobili nekako u isto vrijeme. Samo je jedan eto (upire prstom u Ivančića) "u stan pozvao televizijske ekipe", a drugi "dužnost prema zavičaju izvršio" (stavlja sebi aureolu iznad glave). Sad, tko je tu imao muda, a tko – da izvinete – stomak?
Kronologija sad već postaje zbunjujuća. Ivančić svjedoči kako mu je mobilizacijski poziv "uručen 31. prosinca 1993., u vrijeme kada su Heliodrom, Dretelj i drugi logori za Bošnjake bili u punome pogonu" i kada će vojska kojoj je Pavičić tako s aureolom nad glavom pripadao "sravniti Stolac sa zemljom". Ako spojimo dva i dva, po Pavičićevoj sinhronizaciji dobivenih poziva ispadalo bi da je sam u uniformi "oko Stoca" bio još i za najneslavnijih tamošnjih dana, o kojima će poslije pisati kao najvećoj sramoti hrvatske državne politike.
Članak iz '09 pisao je inače u formi sučeljavanja svog i Kerumovog slučaja kao antipodnih sudbina, odnosno postavljanja prema činjenici rata. "Kad je počeo rat, ja sam završio u uniformi i ratovao za stvar za koju sam jedva napola vjerovao. Željko Kerum je u tu stvar vjerovao do balčaka, a ipak nije odjenuo istu uniformu, nego je zaradio prvi milijun, pa onda drugi, osmi, petnaesti." Pavičić, vidimo, Keruma koristi kao kontrasliku kojom ponovo sebi stavlja aureolu ratnog držanja iznad glave. "On – za razliku od mene – nije imao problema s politikom hrvatske šutljive većine, nije od tadašnje vlasti zazirao, niti je Tuđmana prezirao: dapače, prema vlastitim ga je riječima, 'obožavao'. Ipak, ni bahata ni drska agresija nije tog čovjeka ponukala da zažulja guzicu na čuki i prenoći koju hladnu, krašku noć na vlaškim i hercegovačkim brdima. Umjesto toga, on se uključio u probranu falangu onih koji su dilali ratni provijanat, opskrbljivali i tramakavali, švercali humanitarnu pomoć, utovarivali šlepere i istovarivali palete. Kad sam se ja vratio s čuke, mene je dočekala tajkunizirana firma koju je maznuo jedan od njegovih kolega – Miroslav Kutle."
Posebno me zanima baš ovaj moment povratka u tajkuniziranu firmu. Znači da taj povratak s bosanskog ratišta nije mogao biti prije proljeća '93, kada je Slobodna okupirana. A slijedila je i okupacija Stoca. Što je vrlo znakovito, ali ne zato što bi itko Pavičića optuživao da je tamo okrvavio ruke pod ruku s Praljkom (ne znam za ikakve takve indicije), nego zato što čini čudnijim ovo njegovo pravljenje pitanja časti od toga da su i drugi trebali biti gdje je on bio. U redu, shvatili smo, dalmatinska je omladina u rat išla iz časnih motiva i onda kad je odvožena u BIH (" da deblokira Dubrovnik i oslobodi Cavtat"). Apstrahirajmo čak i činjenicu da se zapravo ne može reći da je išla iz bilo kakvih motiva, ni ovih ni onih, jer im je prisilnost mobilizacije prethodila, kronološki i ontološki (nisu mladi Dalmatinci nikud pristajali ići, nego ih se nije pitalo). Recimo da je razumljiv koncept po kojem si objašnjavaš unutarnje pristajanje uz vlastitu prisilnu mobiliziranost – uslijed pritjeranosti "u kut vanjskom agresijom koja je bila bahata, neljudska i drska" – unatoč preziranju Tuđmana i vjerovanju samo napola u stvar za koju se ide ratovati. Ali ako ono zbog čega Tuđmana prezireš biva upravo ono u službi čega si dovežen da ratuješ (a ne opće načelo otpora vanjskoj agresiji) – počevši od same uspostave HR Herceg-Bosne – objašnjenje gubi svoju logiku. Ako si već vidio na licu mjesta da eventualni nečiji časni motivi u svakom slučaju bivaju zloupotrebljavani za dibidus nečasne svinjarije – gdje je onda rezon prozivke kao dezertera onih koji se nisu gurali sudjelovati? I otkud toliko inzistiranje na tome?
Unutarnja šupljina rezona ukazuje kako se radi o racionalizaciji, zamjenskom objašnjenju.
I otkud naposljetku to obrušavanje pravo pa na nekoga tko poziv dobije u momentu kada se o logorima već sve zna? Da nije Pavičić to iz ozlojeđenosti što Ivančić kao glavni urednik nije morao do hercegovačkih čuka da bude zloupotrebljen, dok je on kao običan novinar morao? Što bi možda i bilo ljudski razumljivo kada ne bi bilo plasirano kao moraliziranje koje pravi kategorički imperativ od dobrovoljnosti, unutarnje suglasnosti da se ide, premda se ozlojeđenost sastoji upravo u razlici po tome koga mobilizacija kači, a koga ne, kao vanjska prinuda. I premda se biva svjesnim da ta dobrovoljnost integrira zloupotrebljenost za Tuđmanove i Šuškove svrhe, sve do ratnih zločina i okupacije druge države. Ili da se u Ivančićevom slučaju, za razliku od Pavičićevog, radilo o odmazdi za Feral i tjeranju straha u kosti.
A možda mu prvi pokretač i ne treba tražiti u psihološkoj, već radije sociološkoj domeni?
Slobodna Dalmacija, dakle. Ona već Kutlina i hadezeovska. Dočekala ga je, što veli, tajkunizirana firma – ali božemoj, šta da se sad radi, odlučuje ostati u redakciji. Od nečega se mora živjeti. A valja onda i biti integriran, uklopiti se – ono što Sloterdijk naziva difuznim cinizmom. Eto nama Jurice s ratišta da u tajkuniziranoj i tuđmaniziranoj Slobodnoj ispisuje potjernice i pridružuje se masakriranjima disidenata. Ivančić, nekako istovremeno, s Dežulovićem i Lucićem osniva Feral upravo za ne ostajati u okupiranoj Slobodnoj, za ne participirati u toj svinjariji u kojoj Pavičić ostaje participirati. Eto nama zato Jurice s ratišta da se, dokazujući integriranost, javno pokenja po Feralu kao kriptokomunističkom i jugonostalgičarskom, a Ivančića osobno, refleksom logorskog čuvara, denuncira kao dezertera.
Pavičić danas važi za cijenjenog ljevičara, kojemu se vjeruje, jer zna dosta uredno krasnosloviti lijeve maksime. A još je i '92 u rat odlazio – samosvjedoči – prezirući Tuđmana, ili, čim doveden oko Stoca, prozirući Praljka. Što ga sve, međutim, nije sprečavalo da jednako uredno zasipa nabožnim duhom vremena. Jeben, a pošten?
Razmislimo o svemu tome upravo kroz prizmu općeg načela koje je isturio u petak. Kao okupirana, Slobodna u koju se vratio postala je bully, nasilnik u školskom dvorištu. Da liberalni intelektualac J. Pavićič nije okrenuo glavu pred tim nasilnikom, moguće je reći čisto utoliko što se sam postavio kao član nasilničke formacije. Muda mu – da izvinete na patrijarhalnom idiomu – nisu pritom trebala, jer za difuzni cinizam svrstavanja u vojničku vrstu koja u ime hegemonije šuta nepoćudne nisu potrebna ona već stomak.
Pavičić tako sam biva naličje vlastite teorije praga čestitosti, kojoj pak lice može ugledati u točno tom Ivančiću kojega opanjkava zbog prakticiranja umjesto njega teorije što je propovijeda. Personifikacije opozitnih principa simbolički oličenih u idiomima imanja stomaka za nešto ili – da izvinete, da izvinete – muda za nešto. To što ih sučeljavam nije nasumično, nego otuda što bi se Pavičić trebao zamisliti nad činjenicom da mu idealna kontraslika nije Kerum već Ivančić.
Slučajno to znam ne samo posredno kao čitatelj novina, nego i iz prve ruke: vlastitom kožom. Iz epizode u kojoj mi je koža ljetos dospjela – kao taman izrodu za kakvima je i Pavičić svojedobno slao nadahnute potjernice – na udar "jedne tipično hrvatske novinske hajke", kako ju je nazvao isti taj Ivančić. Očitavajući i da autor hajke iz Glasa Slavonije nema ambiciju polemizirati s mojim stavom oko Oluje, već proglasiti nedopustivost takvog stava i slijedom toga dovesti u pitanje "profesionalnu i socijalnu egzistenciju vlasnika nepoželjna političkog mišljenja". Učinio je to Ivančić u kolumni od prije mjesec dana, kojom je nadalje upozorio i da se klasičnoj harangističkoj dinamici – od informativnog medija preko raspištoljene ulice do represivnog aparata, od huškanja preko spontanog do sistemskog nasilja – u mom slučaju pridružilo i Vijeće časti HND-a, koje (lakonskim koliko i nemuštim obrazloženjem odbijajući moju prijavu protiv Glasa Slavonije) "retroaktivno izdaje etičku vjerodajnicu za početak lova, pa je ugođaj kompletan, takav da jamči mlazni progon".
Kako je takva potjernica u regionalnom dnevnom listu jasno oličenje novinskog nasilja, u Pavičićevoj metafori školskog dvorišta Ivančić istupa suprotstavljanjem nasilniku. Vijeće časti HND-a (uz časnu iznimku Hrvoja Šimičevića, koji se pobunio elaboriranim izdvojenim mišljenjem) odigralo je pak u istoj metafori ulogu cinika koji pred nasilnikom okreće glavu. Ivančić je tradicionalno morao odraditi posao umjesto nadležnog tijela strukovnog udruženja kao institucije kojoj je u opisu smisla postojanja da to učini.
A gdje se tom prigodom zadesio časni teoretičar Jurica Pavičić? U mišjoj rupi? Možemo preciznije: zadesio se ni pet ni šest nego u tom Vijeću časti HND-a. Uredno okrećući glavu pred nasilnikom, osobno potpisujući odluku od koje se Šimičević onda morao ograđivati kao duboko pogrešne.
Neće zapravo nikoga iznenaditi čuti da se u jednom članku iz '11, Pavičić raspisao o "ubijanju staraca, o masovnom paležu i odvratnoj, kolektivnoj otimačini tuđe imovine i stoke" za Oluje. Ili "o tome koji je od članova stranačkih mladeži ili aktivista tadašnje Torcide kanistrom benzina spalio Baljke ili Mirloviće", o "ukradenim usisavačima, videorekorderima i kafe-aparatima". Može se, nastavio je, raspravljati jeli "istjerivanje Srba bilo naum s udruženim predumišljajem ili zlosretna ratna posljedica" ili jesu li umjesto Čermaka, Markača i Gotovine "u Scheveningenu trebali sjediti njihovi nadređeni, ili samo podređeni", ali jedno je izvjesno: ne bi morali tog petka "u ledenom znoju slušati 'verdict' da neki među nama nisu toga kolovoza bili toliko 'veliki Hrvati' da su išli klati starice, kanistrom paliti sela, da im se nisu jako omiljeli srpski videorekorderi, gaggia aparati, kosilice i freze". Te da je to "jedina i velika istina o 'slučaju Oluja', istina koju se ovih dana premalo ponavlja. A trebalo bi je ponavljati, uvijek nanovo, opet i opet."
Kada je desetljeće kasnije raspisana potjernica za mnom jer sam ponovio tu istinu koju po Pavičiću treba uvijek nanovo, opet i opet ponavljati – on, vidimo, nije ni pod razno mogao smatrati da je u redu da se moju izjavu javno prokazuje kao stav s kojim se nema što polemizirati nego jedino pozvati zbog njega na odstrel, nahuškati na mene javnost (a i organe represije, pokazat će se). Ali svejedno se potpisao pod odluku koja postupak Glasa Slavonije verificira kao posve korektno novinarstvo. Što to onda govori o Pavičićevom članku o Oluji iz '11? Što govori o njegovim lijevim narativima? Da mu doista dođu kao puki narativ. Sve on to zna lijepo reći, ali ništa nema težinu, jer po def. s figom u džepu otuda što bi vječito htio biti i jeben i pošten.
A i bit će da negdje duboko u njemu ostaje solidarnost s novinskim huškačima nekoga tko dobro zna da se i sam svojedobno izvolio razumjeti u novinarstvo koje s Feralom ne polemizira nego ga pred raspaljenom javnošću prokazuje zbog jugonostalgičarskog kriptokomunizma i dezerterstva glavnog urednika.
Evo nam Jurice nedugo potom kako tim više i tim bolje – tako vječit u svojstvu arbitra fundamentalne časnosti s aureolom nad glavom – krasnoslovi opće načelo na prazno, kako rado priča bez pokrića o suprotstavljanju nasilniku kao polazištu čestitosti i o cinizmu okretanja glave. Na koju li je tek potenciju cinično to palamuđenje o imperativu nebivanja ciničnim usred vlastitog bivanja ciničnim na točno taj način?
De te fabula narratur. Treba zbilja imati stomaka za imati te projekcijske kapacitete u dociranju.
Ne čudi onda da netko po svoj prilici svjestan vlastite kukavnosti neće propuštati nijednu priliku da kompenzira busanjem se i hvaljenjem (u svakom trećem članku će kao uzgred spomenuti) kako je on onomad herojski nazebao dupe na nekoj čuki za hrvatsku državnu stvar. Smara neumorno publiku svojom pečatiranom potvrdom o hrabrosti kao Most ovjerama kod javnog bilježnika. Neće suprotstavljanje nasilniku za njega biti kad se izađe kao-Geri-Kuper-sam-pred-barabe, za što nema muda, već izvitoperena vojnička čast, koja je hrabra samo kad stupa u stroju.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu