Skoči na glavni sadržaj

Strasbourg: Hrvatska mora jasnije propisati prava žena pri rađanju, pa i onom kod kuće

strasbourg-hrvatska-mora-jasnije-propisati-prava-zena-pri-radanju-pa-i-onom-kod-kuce-6916-9322.png

Što se tiče jasnijeg propisivanja prava za porod kod kuće, Sud naglašava da država izvanbolnički porođaj može dopustiti, iako nije obavezna po Konvenciji o ljudskim pravima, jer u tome i dalje postoje različite prakse u zemljama članicama Vijeća Europe. Pitanje planiranih poroda kod kuće regulirano je u 20 od 47 država članica
Foto: Cuncil of Europe

Europski sud za ljudska prava odlučio je da Hrvatska nije prekršila pravo Ivane Pojatine koja je željela roditi dijete u svojem domu, ali je naložio da država mora jasnije propisati zakonske odredbe o pravima žena pri rađanju.

U danas objavljenoj presudi u slučaju Ivane Pojatine protiv Hrvatske, Sud u Strasbourgu donio je odluku da Hrvatska majci nije povrijedila pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života zajamčeno člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima odbijanjem da joj pošalje stručnu primalju, ali je pozvao hrvatske vlasti da poboljšaju relevantno zdravstveno zakonodavstvo.

Prije svega, da izričito i jasno uredi propise koji općenito reguliraju pitanje rađanja, ali – ako to želi dopustiti - i one koje će se odnositi na izvanbolnički porod, odnosno porod u vlastom domu.

Izdvojeno mišljenje u kojem je izrazio djelomično neslaganje uložio je sudac Krzysztof Wojtyczek iz Poljske.

Zbog nejasnih zakona, Komora primalja odbila pomoć na porodu

Nakon što je troje djece rodila u bolnici, Ivana Pojatina željela je četvrtu bebu roditi u svojem domu. Zbog toga se krajem 2011. obratila Hrvatskoj komori primalja raspitujući se o mogućnosti zdravstvene pomoći pri izvanbolničkom porodu.

Dobila je odgovor da je relevantno domaće zakonodavstvo o zdravstvenim uslugama nejasno, uključujući angažman promalja, i da to pitanje nije cjelovito regulirano. Konkretno, iako Zakon o primaljstvu dopušta osnivanje privatnih praksi primalja, Zakon o zdravstvu kao opći akt još uvijek nije izričito predvidio takvu mogućnost, kao ni pomoć roditeljima pri porodu.

U odgovoru Komore također se navodi mišljenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi iz kolovoza 2011. u kojem stoji da, s obzirom na trenutne okolnosti u kojima ne postoje uvjeti za profesionalno organiziranje porođaja u kući - što podrazumijeva educirane primalje i dostupnost hitnog prijevoza u slučaju komplikacija – stav je nadležnog ministarstva da zaštita djece ima prednost nad poštivanjem prava žena da slobodno izaberu rađanje izvan medicinske ustanove.

Hrvatska komora primalja stoga je odbila pružiti pomoć pri rođenju njezinog četvrtog djeteta.

Unatoč tome, majka se odlučila na kućni porod uz pomoć primalje iz inozemstva. Nakon rođenja djeteta u veljači 2012. pedijatar i ginekolog odbili su pregledati nju i dijete, ali na kraju je uspjela pronaći liječnike za postnatalnu skrb.

U svojoj tužbi Ivana Pojatina navodi i da  joj je zbog toga što je odlučila roditi kuće bilo teško registrirati svoje dijete i dobiti za njega rodni list.

Zbog svega, tužila je Hrvatsku zbog kršenja članka 8. Konvencije smatrajući da aktualno hrvatsko zakonodavstvo iako izričito ne zabranjuje asistenciju kod kućnih poroda, to jasno ni ne propisuje, pa praktički takva nejasni propisi koče zdravstvene radnike pri pružanju pomoći čime država krši njezino pravo na privatni život.

Vlada: Porod kod kuće osobni 'komoditet', a ne pravo

U svojoj tužbi, Ivana Pojatina je ustvrdila da je odlučila rađati kod kuće, budući da su njezina prva tri bolnička poroda bila stresna jer je osjećala da njezine želje nisu poštovane i da ona nije imala kontrolu nad postupcima.

Također, kako nije mogla naći primalju u zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj, ona je angažirala jednu iz inozemstva, što je izazvalo dodatni osjećaj nesigurnosti i tjeskobe.

Posebno se, navodi, bojala kaznenih sankcija s kojima bi se ona ili strana primalja mogle suočiti. Isto tako, budući da inozemna primalja nije imala dozvolu za praksu u Hrvatskoj, nije bilo nikakvog jamstva da bi babica bila u stanju organizirati hitne transporti i prijam u bolnicu ako bi to bilo potrebno. Konačno, njezina odluka o rađanju kod kuće imala je za posljedicu da je joj i njezinom djetetu u prvi mah uskraćena postnatalna skrb.

U svojoj tužbi pozvala se na izvještaje i mišljenja Pučke pravobraniteljice, udruge RODA – Roditelji u akciji te Odbora UN-a za uklanjanje svih oblika diskriminacije žena.

S druge strane, Vlada u očitovanju Sudu u Strasbourgu navodi da članak 8. Konvencije nije primjenjiv u ovom slučaju jer je „želja podnositeljice zahtjeva da rodi kod kuće samo njezina osobna udobnost, a što ne može biti dio njezinog prava na poštivanje privatnog života“.

Vlada je ustvrdila i da  nema znanstvenih dokaza da bi rođenje u medicinskom objektu moglo na bilo koji način oštetiti fizičku ili psihološku cjelovitost majke ili djeteta te stoga zakonodavstvo o rađanju kod kuće ne može biti predmet razmatranja Suda prema članku 8. Konvencije te da je, uostalom, majka na kraju i rodila kod kuće kako je željela uz asistenciju primalje iz inozemstva, pa tako da i nije prekršeno njezino pravo na privatnost.

Navodi i statistiku po kojoj se 99,2 posto poroda u Hrvatskoj obavlja u javnim zdravstvenim ustanovama te da u njima žene mogu izabrati nekoliko vrsta porođaja uz prisutnost supružnika ili drugog bliskog srodnika, da se rodilištima provode programi Svjetske zdravstvene organizacije i UNICEF-a te da od 2016. Postoji i pilot program u skladu sa smjernicama Međunarodne federacije ginekologa i opstetričara.

Vlada je ustvrdila i da za sada nema dovoljno financijskih sredstava da osigura potpunu sigurnost i hitnu medicinsku pomoć porodiljama u njihovim domovima na području čitave Hrvatske, pogotovo u slabo naseljenim sredinama, poput otoka ili planinskih područja.

Sud: Izvanbolnički porod – mogućnost, ali ne i obaveza države

Europski sud za ljudska prava u presudi naglašava da zdravstveni zakoni koji reguliraju porođaj, pa i onaj kod kuće, moraju biti jasni i precizni, ali i da sadašnji (manjkavi) hrvatski propisi to ne zabranjuju, da ne postoji kaznena sankcija za žene koje se odluče na takvu mogućnost te da nema podataka da je i jedna žena kazneno odgovarala zbog toga što je rodila kod kuće.

Suci konstatiraju nedorečenost hrvatskih zakona i vladinih planova, pa tako navode da postoje dokumenti nadležnog ministarstva koji predviđaju stručnu pomoć liječnika i primalja u porodu kod kuće, ali da zakoni to izričito ne reguliraju, poput Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o primaljstvu. Zbog toga, primjećuje Sud, službeno ni jedan domaći liječnik ili primalja nisu asistirali u 'kućnim porodima'.

Što se tiče pritužbe majke da je država prekršila njezino pravo na privatnost zajamčeno člankom 8. Konvencije, Sud daje za pravo Hrvatskoj navodeći da je majka unaprijed bila upoznata s nedorečenim propisima, da nema osnova za sumnju da je politika hrvatskih vlasti poticanje rađanja u bolnicama te da je postupanje Hrvatske u ovom slučaju imalo legitimni cilj – zaštita prava i zdravlja drugih, odnosno djece.

Sud, naime, slično kao i u predmetu Dubska i Krejzova protiv Češke, navodi da je rizik za majke i novorođenčad još uvijek veći kao se porod odvija u obiteljskom domu, nego u rodilištima, pa čak i ako se radi o niskorizičnim trudnoćama. Sud je mišljenja da rodilišta mogu pružiti svu potrebnu skrb, a da to ne bi bilo moguće u slučaju poroda kod kuće, pa čak i da se on odvija uz asistenciju primalje.

Iako suci primjećuju da se ne mogu zanemariti priloženi izvještaji domaćih i međunarodnih organizacija za ljudska prava u kojima se ukazuje na situacije da se u rodilištima u Hrvatskoj ne poštuju želje žena, istodobno primjećuju da je hrvatska Vlada posljednjih godina poduzela korake za poboljšanje uvjeta.

Zbog svega, Europski sud za ljudska prava u presudi poziva hrvatske vlasti „da nastave daljnji napredak u zakonskoj regulativi sukladno znanstvenim i medicinskim spoznajama u potpunosti poštujući prava žena na području reproduktivnog zdravlja, osobito osiguranjem adekvatnih uvjeta i za pacijente i medicinsko osoblje u rodilištima diljem zemlje“.

Što se tiče jasnijeg propisivanja prava za porod kod kuće, Sud naglašava da država izvanbolnički porođaj može dopustiti, iako nije obavezna po Konvenciji o ljudskim pravima, jer u tome i dalje postoje različite prakse u zemljama članicama Vijeća Europe. Pitanje planiranih poroda kod kuće regulirano je u 20 od 47 država članica.

Presuda nije konačna. Postat će konačna ako nijedna strana u roku tri mjeseca ne podnese zahtjev za njezinim preispitivanjem pred Velikim vijećem.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu