Terraneo na slobodnom tržištu, štujući boga profita

Ima tome nekih tri, možda i više godina, ali u ovom trenutku nam vrijeme radnje nije najvažnije. U rumunjski grad Cluj došli su tada, nekada, predstavnici Nokije, prave Nokije, s namjerom da otvore tvornicu telefona, dijelova za telefone, nečega. Rumunji su se obavezali da će, za Nokiju naravno, proširiti cestu i aerodromsku pistu, a veliki, čuveni strani investitor je zaposlio sve što je bilo nezaposleno oko Cluja; tvornica je, naime, napravljena malo izvan užega gradskog područja.

Sve u svemu, bila je to, kao u pravoj kapitalističkoj bajci, ljubav na prvi interes. Neko se vrijeme i činilo kako će finski vlasnici i rumunjski radnici živjeti sretno do kraja života. E, onda se ipak ispostavilo da s onom cestom i onom pistom nešto nije kako treba, pa je Nokija otpustila sve radnike, podijelila im otpremnine u iznosu deset prosječnih plaća i preselila proizvodnju u Aziju. I opet je oko Cluja bilo više nezaposlenih nego zaposlenih, ali je svaki takav imao dvije i pol tisuće eura. Toliko je iznosilo deset prosječnih plaća. Jedna je, kalkulator ne treba, iznosila – dvije stotine i pedeset eura ili nešto manje od dvije tisuće kuna!

Ako netko ne razumije: radnik u neposrednoj proizvodnji u Nokiji zarađivao je u Europskoj uniji manje od prodavačice kod, recimo, Željka Keruma.

Bajka o velikoj stranoj investiciji i reindustrijalizaciji  je, vidimo, trajala kratko i nije završila sretno.

Zgodna, tužna priča o pametnim telefonima i naivnim radnicima pala mi je na pamet dok pratim, već tjednima javnu, a mjesecima dobro skrivenu dramu oko sudbine Terranea: glazbenog festivala koji je prije četiri godine, u ljeto 2010., samo jednim svojim izdanjem promijenio i sliku Šibenika i sliku o Šibeniku, bez obzira na kut iz kojeg se gleda. Ove 2014. ta će slika biti, u boljem slučaju pokvarena, a u gorem – uništena. Novi, famozni strani vlasnik ili vlasnici Festivala, čije se ime ili imena ne znaju, niti se javno izgovaraju, nikako da dođu do izračuna koji bi ih motivirao da dalmatinski Woodstock novog doba jednostavno ne ukinu.

Osvježimo sada sjećanje: prije pet, šest godina, gradskim vlastima iz kolacije SDP i HNS obratila se grupa mladih, pametnih, domaćih ljudi, što iz Zagreba, što iz Šibenika - ali na privremenom radu u metropoli - i izložila ideju o Terraneu. U kabinetu tadašnjega gradonačelnika Ante Županovića ih je saslušalo i u roku odmah odvelo do jedne od nekadašnjih vojarni JNA oko Šibenika, pa tamo pitalo valja li im taj veliki, neiskorišteni prostor. Dobra organizacija i program sjajnog promotora Mate Škugora već su 2010. Terraneo učinili jednim od deset najboljih festivala te vrste u Europi, dok je tridesetak tisuća posjetitelja na nekoliko dana iniciralo nešto što bi se moglo nazvati izlaskom iz kolektivnog pesimizma i prelaskom u isti takav optimizam, u stanje vjere da se, ipak, Šibeniku sve dobro već nije dogodilo.

Naravno, nije Terraneo pokrenut da vojarna ne zjapi prazna, nego da organizatori zarade neki novac, zaista zarade: proizvodeći nešto što velikog novca i vrijedi. Kako sve što je dobro u isto vrijeme i košta, tako su financijski rezultati bili u početku lošiji od drugih... E onda je, kao u svakoj sličnoj priči, došao tajanstveni strani vlasnik, kupio Terraneo i treći, prošlogodišnji, nije zadovoljio prvi kriterij svakog festivala: da aktualno izdanje bude bolje od prethodnoga. No, i dalje je tu bilo tridesetak tisuća ljudi i dalje su neka super djeca od Amerike do Pirovca šetala Šibenikom, pozdravljala sunce nakon dugih noći s koncertima i svime što mladi vole.

Frederic Beigbeder ima knjigu pod naslovom savršenim za priču o Terraneu i Šibeniku: „Ljubav traje tri godine“. Nju, tu ljubav, ugrozio je sukob interesa, ali bukvalno sukob...

Trenutna, HDZ-ova gradska vlast, naravno, nije imala ništa protiv Terranea, pa je gradonačelnik Željko Burić pokazao, kako se to kaže, razumijevanje za probleme organizatora i spremnost da Šibenik pomogne opstanak festivala koji ga svakog ljeta čini boljim gradom. No, kriza je, znamo, a nema boljeg izgovora od nje da se izvrši ranije donesena smrtna presuda nad onim što ne treba postojati ako ne služi njegovu veličanstvu profitu. Ti strani vlasnici, naime, svakoga dana izmisle nešto što pokazuje kako su Terraneo kupili iz stotinu i dva razloga, a samo iz jednog nisu: da bude dobar, veliki, važan festival u jednom gradu ostavljenom da nekako i sam, sa sjećanjem na vrijeme u kojem je bio među najbogatijima u ondašnjoj Jugoslaviji, preživi postindustrijsko doba.

Oni Čije Se Ime Ne Smije Znati, famozni strani vlasnici, jednog bi dana mijenjali koncept festivala, drugog lokaciju, trećeg se sjete kako bi nešto mogli i s jednim od otoka u šibenskom arhipelagu, četvrtog bi i malo pomorskog dobra, ali na dulje i za džabe, petog im dođe ideja da ograde komad javnog prostora i koriste ga kako im se digne... Subotom i nedjeljom, je li, ne rade. 

Tako se, u najkraćem, za razliku od prethodnih godina, kada se u ovo vrijeme već znala lista sudionika Terranea, ne govori o tome tko će svirati, nego hoće li itko i koliko se zbog toga treba poniziti. Sve u svemu, šibenska želja da Terraneo preživi je velika, a apetit njegovih vlasnika još veći, a kako realno  nema načina da ga se zadovolji, vjerojatni rasplet je taj da će četvrti festival biti, kako se to kaže, nešto skromniji, dakle takav da će eutanazija ostati sve što se može učiniti kako bi se sačuvala sjećanja na tri dobre godine.

Još jedna kapitalistička bajka ide prema svome kraju: happy end je, naravno, rezerviran za vlasnike kapitala. Sitnoj raji ostaje da isplače.

Terraneo je bio vrhunski kulturni i proizvod i događaj i kao takav, naravno, nije pao s neba. Ideja, rad, talent, iskustvo i uloženi novac učinili su ga veličanstvenim. Nije, međutim, bilo pitanje kako i koliko zaraditi, nego kako i koliko zaraditi, a da se ne štedi na kvaliteti. Vjernike boga profita, međutim, ne zanima drugo, nego prvo pitanje i što se njih tiče, može u istoj onoj vojarni biti i festival gluhih kola, samo ako će kalkulator reći da se isplati više od nekog drugog.

Bila bi ovo, da privedemo kraju, adaptirana, mjestu radnje prilagođna priča o Rumunjima i Nokiji, da to mjesto radnje nije grad u kojem je prije nekoliko desetljeća pokrenuto ono što se danas zove Međunarodni festival djeteta, do hrvatske neovisnosti poznat kao Jugoslavenski i kao najrelevantniji u ovom dijelu svijeta. Davne 1958. godine pametnim se ljudima taj JDF učinio kao dobra ideja, šibenska industrija mogla je platiti dva-tri svake godine, dobit u novcu nitko računao nije i... I eto: JDF je postao MDF, preživio i tranziciju, istina jedva, ali je ostao što je i bio - javno vlasništvo i isto takvo, javno, zajedničko, naše dobro. Strani partneri, investitori, vlasnici, qrci, palci, nisu se baš otimali za njega i ispalo je sjajno što je tako: da jesu, ne bi ga bilo, jer ne ostvaruje profit, a to je, inače, i naročito u kriznim vremenima – mi, kao, znamo za neka druga – sjajan izgovor za smrtnu presudu svemu što ne štuje boga profita.

Stari Šibenik mogao si je priuštiti koliko treba Terranea godišnje. Platili bi TEF, TLM, Šibenka... Na našu nesreću, Mate Škugor i ekipa su se prekasno rodili. Ovom novom, deindustrijaliziranom, u zimmer frei-zonu pretvorenom gradu, Terraneo treba više nego on Terraneu. U takvom odnosu, naravno, nije teško pretpostaviti tko će lošije proći. No, dok je tako, vrijedi se pitati jesmo li toliko zaglupili da ne znamo napraviti nešto kao Javna ustanova Terraneo ili kako već? Ekipa koja je stvorila ovaj što izdiše dokazala je da neki od nas nisu. Ostalo je – tehnika.

Istina, nije baš u skladu s pravilima igre i života na slobodnom tržištu, u čarobnom svijetu privatnih inicijativa i tako dalje i po potrebi, ali tamo nam, vidimo, svakako nije ni najmanje ugodno.